Nenad Stipanić : Život u topu kojeg nema

Složit ćemo se možda oko sljedećeg: skloni smo preko mjere romantizirati djetinjstvo. Lako je to objasniti efektom optimizma pamćenja, a još i više pritiskom konsenzusa da je ovo razdoblje po defaultu nevino, pa onda i ultimativno sretno. Da bi nam bilo dozvoljeno tuđe ili svoje odrastanje ocijeniti ne sasvim idiličnim ispada da moramo raspolagati dokazom o nekovrsnoj havariji ili krajnje traumatskom iskustvu. Zanemaruje se činjenica da je svaki razvoj, pa i onaj u posve povlaštenim prilikama, više ili manje kaotičan, svaka socijalizacija u nekoj mjeri brutalna, rijedak će proces sazrijevanja proteći bez posjekotina. Kako bilo, svi se rado sjećamo epizoda iz svojih ranih dana, barem onih koje je naš mozak selektirao kao reprezentativne, a zatim kandirao, poštaubao i nekako već preparirao i pohranio za vlastitu intimnu mitologiju. Baš kao što nam užitak i utjehu pričinja slušati – još i više čitati – o tuđim djetinjim zgodama, pogotovo ako su vješto ispripovijedane. 

Književnici i publicisti literariziranja svojih najranijih godina poduhvate se obično u zrelijoj autorskoj fazi, etablirani već i osnaženi kritičarskim aklamacijama i strukovnim priznanjima, a time i manje ustrašeni da će nostalgičarskim evociranjima prijeći onu riskantnu granicu između emotivnosti i sentimentalnosti. U posljednjoj deceniji korpus domaće i regionalne muške autofikcije obogaćen je prosedeom raznolikim, a redom zapaženim prozama usredotočenim na dječaštvo i mladenaštvo, takav je mek i topao roman „U sedlu je tijesno za dvoje“ (Hena Com, 2015) Ivice Ivaniševića, zatim poetično „Sjećanje šume“ (Sandorf, 2016) Damira Karakaša, dijelom i roman-freska „Ja sam“ Damira Uzunovića (Buybook, 2021), takva je zbirka kraćih lirskih proza „Kino Sloga“ (V.B.Z., 2022) Ivice Prtenjače, također djelomično i „mangupski“ roman „Autoportreti s damama“ (V.B.Z., 2023) Velibora Čolića. Kad govorimo o prostor vremenu u ovim knjigama izmapirano je tu područje od Splita (Ivanišević), Brinja (Karakaš), Sarajeva (Uzunović), preko Modriče i epizodno Šibenika (Čolić) do Polače i Rijeke (Prtenjača), u rasponu od ranih 1970-ih do rata, jer autori su generacijski bliski, godište 1964. (Čolić i Ivanišević), 1965. (Uzunović), 1967. (Karakaš) odnosno 1969. (Prtenjača). 

Nezaobilazan je tu dakako Miljenko Jergović, generacijski blizak prethodnoj petorici (rođen 1966.), sa zbirkom priča „Mama Leone“ (Durieux, 1999; EPH, 2006), magičnom kronikom odrastanja u Sarajevu i na Drveniku, koja je kad se ranije spomenuti naslovi tek začinju, već poodavno smatrana kultnom. Riječ je o djelima dokazanih prozaika i kolumnista (izuzev urednika i pjesnika Uzunovića čiji gust i opsežan roman predstavlja kasni prozni debi) koji bez obzira na nesumnjive kvalitativne dosege nisu, u principu, pisani s ciljem samodokazivanja ili odmjeravanja snaga. Knjige ovakvog tipa kritičare stoga ne povlače, bar inicijalno, na zveckanje stručnim instrumentarijem nego ih zakratko promeću u krotke čitatelje koji su kadri uživati i bez analitičkih prevrtanja i izvrtanja teksta. Sve nabrojene proze, pisane s dobrim namjerama i mnogo duha, rafinirane su i blage, no treba naglasiti, nikako sladunjave ili podcjenjivački postavljene spram kompleksnosti dječjeg iskustva. 

Važno mi je na ovom mjestu izdvojiti samosvojne, ali i potresne romane četiriju mlađih regionalnih autora i to „Kako vojnik popravlja gramofon“ („Wie der Soldat das Grammofon repariert“, 2006) Saše Stanišića (Fraktura, 2013, prev. Anda Bukvić Pažin), „Proleće se na put sprema“ (Buybook, 2017) Bojana Krivokapića, „Mulat albino komarac“ Steve Grabovca (Imprimatur, 2019) i „Iza šutnje su planine“ Adnana Repeše (Buybook, 2021). Grabovac, Repeša i Stanišić su vršnjaci, rođeni 1978, a Krivokapić, 1985. godište, pripada već drugom naraštaju; svi redom iznimni su autori. Moj je odabir vrlo subjektivan, jer upravo te knjige mi se nameću kao spontana asocijacija na ovaj žanr, sigurno i iz afektivnih razloga, što je i jedini kriterij zašto u uvodu navodim baš i samo njih.

Izmaknemo li se s ovdašnjeg i susjednog terena podsjetila bih na autofikcijski serijal o dječačkim pustolovinama s potpisom provansalskog književnika i sineasta Marcela Pagnola, prevođenog i na hrvatski, a oni od nas koji čitaju francuski ili su imali pristup srpskom prijevodu iz 1950-ih zasigurno kao simbolički kapital čuvaju sjećanje na klasik „Knjiga mog prijatelja“ („Le livre de mon ami“, 1885) akademika Anatolea Francea. Napokon, da se nisam s razlogom tematski ograničila na djetinjstvo, dječaštvo, mladost htijući tek kratko pripremiti prostor za naslov koji je primarni predmet ovog prikaza, najsrčanije bih preporučila, pa i čitav tekst posvetila „Uspomenama dobro odgojene djevojke“ („Mémoires d'une jeune fille rangée“, 1958) superiornom autoreferencijalnom pismu u kojem se iz odrasle perspektive revidirana izlažu perceptivna promišljanja jedne visokointeligentne djevojčice i tinejdžerice. Ta buduća filozofkinja je Simone de Beauvoir u prvom od četiriju tomova svojih memoara.

Život u topu kojeg nema Stipanić Nenad

Ljetos nas je pak – ravno u srce – pogodio „Život u topu kojeg nema“ (Sandorf, 2025) Nenada Stipanića, savjetujem za početak ilustrativno pročitati ulomak iz te citron žute knjige s grafičkom dosjetkom na naslovnici, a dostupan je na portalu „Strane“ (strane.ba). Radi se, odavno to znamo, o apartnom autoru (r. 1973.), kojeg smo prije dvadesetak godina instantno markirali kao takvog zbog ekspresivne tvrdokuhane proze s velegradske margine. Na nju se s vremenom nadovezala, nimalo žanrovski logično, ali za opus koji je u svojoj esenciji posvećen rubu i svakovrsnoj rubnosti, ustvari organski – ZF proza transhumanističkog prefiksa. Ono što, onkraj tematskih i motivskih preokupacija, povezuje sve njegove više ili manje raznorodne knjige, a prije „Pucnja“ nanizao ih je Stipanić pet („Sprinteri u labirintu“, 2005; „Odlično je baviti se kriminalom“, 2008; „Izbacivači Majke Božje“, 2012; „Stvarno je odlično baviti se kriminalom“, 2015; „Bogovi neona“, 2019) – književna je majstorija.

Za ovu prozu koja je u uredničkoj bilješci određena kao roman, čime je bezrazložno klasifikacijski i vrijednosno opterećena, rekla bih da je u pitanju kompaktna zbirka priča i kao takva možda predložak za nešto jednog dana opsežnije, romanesknije, razvedenijeg kronotopa, u bildungs formi ili zašto ne, u tipu pikareske. Pokazao je ovaj autor i ranije da ima i materijala i force, a otvorit će se i kakav mirniji period – želim to i njemu i čitateljskoj sljedbi za koju nisam sigurna zna li uopće da je ima – za kvantitativno ambiciozniji literarni angažman ili naprosto za redovitije objavljivanje. Priče, ne ipak poglavlja romana, i tako ću ih u nastavku tretirati, pokrivaju razdoblje od dvije decenije, između 1980. i 1998. godine, od visokog socijalizma do stabilizacije društva u poratnim godinama. Ključne osobne i obiteljske crtice kao i naoko usputne, ali antologijski simpatične anegdote redaju se kronološki, no s većim ili manjim vremenskim prazninama unutar ponešto artificijelno pridodanog prstena koji čine tri priče smještene u pandemijsko doba. Knjiga, znači, otpočinje pričom iz 2021, a okončava se dvjema smještenim u 2023. i 2024. godinu.

Ova autofikcija pisana je, takav je moj dojam, sa zdrave pozicije, u miru sa samim sobom i bez grandioznih očekivanja ali, slutim i to, u nedostatku adekvatnih uvjeta za rad. U tim kratkim, ali energičnim i slikovitim pripovijestima izlaže se u neku ruku čitava Stipanićeva bio(biblio)ografija, rastvaraju formativne godine i obiteljsko ishodište, geneza kasnijih njegovih književnih afiniteta i životnih pasija što je, koliko sam ga imala prilike upoznati, umnogome istovjetno, jer literatura i art za tog su čovjeka život sam. A zbirka se otvara ovako: Senj 1980-e, na obiteljskom portretu baka, djed, pas Sokol i dječak Neon, ime koje nam je mig da se vratimo „Bogovima neona“ (Sandorf, 2019); kome su promakli, napomenut ću samo, nesvakidašnji je to događaj u ovdašnjim književnostima, uvjetno rečeno književni eksperiment izvan žanrovskih i drugih kategorizacija. Baka i djed u Neonovom formiranju figuriraju kao zamjenski roditelji, majka se spominje tek kao dalek i bezimen netko odbjegao u Njemačku pred obiteljskim odgovornostima, otac je ovdje i ima ime, premda je češće na terenu nego sa sinom. Tata Mile uglavnom kao satelit kruži oko obiteljske jezgre, povremeno se ukazujuć na kauču u kuhinji koja je epicentar zbivanja. Tu se prima nenajavljene namjernike, debatira, po potrebi spava, ne manje važno – gimnasticira. Kuhinja je skoro i jedino što taj stan ima, jer vlastiti toalet recimo nema. 

Nikad tu neće biti kvadrata ni love, jer deda nije konformist ni profiter, ali ništa zato; kako u složnim familijama biva, zajedništva i topline je u izobilju. Svaka scena iz tog stana u primorskoj zgradi, koja datira valjda od Marije Terezije, s pogledom na nogometno igralište i kulu Nehaj, poput živog je tabloa, poput inserta iz kakvog univerzalno južnjačkog filma. Mediteran kakvog ga volimo voljeti, kakvog ga više imaginiramo nego doista evociramo, kakofoničan i bez filtra, skroman, ali solidaran, na kraju, unatoč objektivnim okolnostima – osunčan i radostan. Posebnost ovih priča je lokacija, a s njom i lokalni idiom, senjska čakavica, koja se u književnosti rijetko nalazi, a ovdje vitalizira ionako nesputanu komunikativnost. Slike iz vlastitih davnina, koje Stipanić pred čitateljem nesebično razmata, s ljubavlju su rekonstruirane, kao nešto iznimno mu vrijedno, kao praktički jedino obiteljsko naslijeđe, i toliko su vizualno potentne da klizeći iz cjeline u cjelinu razmišljamo o režiji i castu, vrtimo fizionomije i filmografije potencijalnih glumaca i filmaša.

Zamislimo najprije djeda, nekoć partizana, pa alkoholičara, a sad socijalista, „izumitelja“ i preppera s fiksacijom na nuklearni rat, vanzemaljsku invaziju i kataklizmu kakvu bilo, s ozbiljnim ožiljcima, ponajviše na duši, koje vuče iz Drugog svjetskog rata. Ako elokventno i s humorom ne fantazira o fašistima i marsovcima, taj muškarac još u snazi i pomalo nalik Popaju kraj otvorenog prozora vježba čučnjeve s cigaretom u ustima. Zaustavimo se načas ispred ovog famoznog prizora, a ako kadar proširimo, u kvadraturi nevelike kuhinje eto i nasmijane babe s velikim b, stamene i razložne, „samo s dva zlatna očnjaka, kao neka čarobnica iz priča“ kako prijeti da će svog „munjenog“ Vinka „von peglon žvajznut u glavu“. Dječak je vezan uz baku i djeda, osebujne osobnosti, koji su čista književnost i bez dodatnog literarnog oblikovanja. To dvoje poštenjaka, koji kao da su utjelovljenje junaka iz „Pauvres gens“, iz „Siromašnih ljudi“, glasovite poeme Victora Hugoa, nastupa zaštitnički iz svojih slabih pozicija, bez ideološkog zaleđa, sredstava, škole. Iako je knjiga nastanjena živopisnim figurama i malomišćanskim ridikulima pa je u cjelini humorno intonirana, a sadrži i naznake love story jer već poodraslom Neonu rano se događa fatalna i, pokazat će se, cjeloživotna ljubav, težine i gorčine, nepravde i nasilja, gadnih dijagnoza, stresova iz onog i ovog rata ne nedostaje. Ozračje u Stipanićevim pričama načelno je dakle vedro, razgalamljeno i šašavo, no ovo nije slikovnica ni crtić za uzrast od 5+ gdje su protagonisti zauvijek i od svega zaštićeni u balonu međusobne privrženosti.

Izvan te dobrostive i benigno pomaknute male zajednice čiji se članovi kroz život probijaju bez fige u džepu, ali s motom „šaka suza, vrića smija“ svijet ne samo da je neusporedivo ružniji, svijet je svirep. Vani, na Neonovom životnom početku, vreba na primjer sumanuta drugarica, košmarna spodoba koja u školi iz zloće ili histerije mlati dijete takoreći bez roditelja, dijete u cipelama razlijepljenog džona. Nije čudo da je mali najsretniji sa stripovima i knjigama, u samotnim skitnjama gradom i brdom, poslije u sportu, nikako u sustavu koji zastupaju najprije škola i crkva, naposljetku vojska. Narativni nerv ili prije sudbinski tok vodi ga kao jedva stasalog od Senja, Novog Vinodolskog i Rijeke preko pulske vojarne Muzil do, puno kasnije, aktualnog berlinskog „egzila“. Ostaje otvoreno je li bjelosvjetska vibrantnost Berlina prizorište budućih Stipanićevih proza ili slijedi povratak, moguće baš u taj za njega oblikovno esencijalni Senj. Kako god se život odmotao, što god on za sebe odlučio, voljeli bismo da usprkos složenim okolnostima ostane zanesenjački predan umjetnosti. Pitanja nesigurne egzistencije i entropijskih kretanja, ma koliko predstavljala teret i distrakciju, nemogućnost spisateljske posvećenosti i kontinuiteta, nude ipak, barem nekome kome je nužnost pripovijedanja zapisana, autentičan štof za punokrvnu literaturu. A s ovim je piscem oduvijek tako, za njegove je proze jasno da nijedna nije proizašla iz privilegirane sterilnosti knjiške dokolice, svaka je rezultat empirije i borbe.

Jedino što bi se ovoj malenoj knjizi, prelijepoj ali i veoma tužnoj, moglo predbaciti, a više je to primjedba tehničke prirode koja i ne mora adresirati autora, možda prije urednika, suvišan je vremensko prostorni okvir zamišljen kao kontekstualizacijski alat, no koji se u konačnici doima kao malko isforsiran kalem. Mislim na odluku da narativno polazište bude u pripovjedačevom berlinskom „sada“, gdje on kao čovjek srednje dobi počinje iznova, pa od tamo, zabasavši jedne noći u neki hipsterski klub, kreće u nasumično izlistavanje životnih datosti što su ga dovele do mjesta na kojem ga nalazimo. Sretnije bi bilo, doduše i izvedbeno zahtjevnije, da se pokušao razviti simetričan paralelizam u preplitanju sadašnjosti i prošlosti ili jednostavnije, da su pripovijesti iz formativnog razdoblja ostavljene u vanvremenskom vakuumu, bez naknadnog uramljivanja. Dopuštam i da pretjerujem, ali sigurna sam da berlinska faza zaslužuje zasebnu knjigu ili seriju kolumni, naročito nakon ove prilike za sneak peek u Stipanićeve ljepljive opise tog grada.

Djed je između ostalog imao misiju svog Neona za budućnost pripremiti selekcijom savjeta i vještina nužnih za preživljavanje u ekstremnim situacijama, kako je rekao, jednog „svemirca, Indijanca, kaubojca i Uskoka“. U vremenima predapokaliptičnim, ili postapokaliptičnim, kako se uzme, u kakvima se evo koprcamo, djedove upute i trikovi za razvijanje supermoći nisu nažalost primjenjivi, ali neobuzdana imaginacija, duboka odgovornost prema obitelji i prijateljima, prema dobroj priči, taj nepoderiv sustav vrijednosti čisto humanističkog predznaka, koji je deda Vinko svom unuku namro, još uvijek itekako važe. Što se svijet u tom smislu više raspada i gubi, takve su nam stvari dragocjenije. 

Nenad Stipanić

Život u topu kojeg nema

• Sandorf 09/2025.
• 164 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789533515861
• Cijena: 19.00 eur
• Kupi knjigu!

Neke autofikcije se ozbiljno primiču fikciji, kao što je to slučaj sa, smijemo reći bildungs romanom, 'Život u topu kojeg nema' Nenada Stipanića. Nekad tužan, češće komičan u sudaru sa zbiljom, s naturalističkim elementima i psihodeličnim izbojima, najčešće jednostavno dirljiv, ovaj roman je priča o djetinjstvu, o ljubavi i emigraciji, s epizodama Apokalipse sada za sirotinju i pokojim istinskim kukavičkim i herojskim činom. (Kruno Lokotar)