Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Mirko Božić • 30.10.2019.

Nenad Stipanić : Bogovi neona

Nenad Stipanić: Bogovi neona

Bogovi neona Stipanić Nenad

Stanley Kubrick je 1968. snimio jedan od filmova koji će obilježiti ne samo njegovu karijeru, nego i utjecati na cjelokupnu kinematografiju 20. stoljeća: “Odiseja 2001. u svemiru”, baziranu na priči Arthura C. Clarkea, u kojoj se isprepliću motivi sci-fija, apsurda, i nadrealizma. Priča prati evoluciju rastegnutu na milijune godina, od hominida sve do 20. stoljeća sa izdvojenim narativnim epizodama. Pojedine scene su postale dio opće kulture, poput one s histeričnim hominidom koji bjesomučno mlati po kostima, u pratnji dramatičnog soundtracka. Najveća tajna i poveznica cijele strukture filma je crni Monolit koji impresionira i intrigira istovremeno, a redatelj nimalo ne povlađuje publici, nego je pušta da sama dođe do, najvjerojatnije, pogrešnog zaključka. Što bi možda mogao biti slučaj i s "Bogovima neona".

Naravno, Nenad Stipanić nije Stanley Kubrick, ali mi je potonji često padao na pamet dok sam čitao roman, iz više razloga, počevši od inovativne konstrukcije: s jedne strane, umjesto poglavlja imamo 32 fotografije koje su, u većini slučajeva u proznoj formi, upotpunjene interaktivnim elementima koji, ako je i bilo neke sumnje, roman čvrsto stavlja u kategoriju svojevrsne znanstvenofantastične autobiografije. Radi se o 5 QR kodova koji otvaraju paralelna, nevidljiva vrata u popratne narative poput autorovih profila na društvenim mrežama, njegovoj vlastitoj ispovijedi o svrsi i razlogu ove knjige, što zahtjeva upotrebu skenera na smartphoneu i entuzijazam da budemo otvoreni i za ovakve naracije. Tako nam jedan od gorespomenutih kodova otkriva sljedeće:

Lajtmotiv ove knjige nije ideja prestanemo biti ljudi, nego da u budućnosti budemo bolji ljudi nego što smo sada i da iskoristimo sve mogućnosti koje će nam tehnologije i filozofije samodizajna ponuditi. Umjesto da ih se bojimo ili ograničavamo, a one su realnost koja dolazi, fokus bi trebao biti na ravnopravnosti i etičnosti njihove raspodjele. I da sačuvamo jedini planet koji imamo i shvatimo da živimo usred čudesnog živog organizma koji se zove Zemlja.

Novi Stipanićev roman kao da je intuitivno objavljen u najboljem mogućem trenutku: u vremenu čiji je javni diskurs obilježen mogućnostima i rizicima vezanim za suvremenu tehnologiju, društvene mreže, umjetnu inteligenciju i ekologiju, stoga se knjiga može čitati i kao neka vrsta dalekog rođaka ideje pokreta Extinction rebellion, jer oboje govore o istim problemima.Na sreću ili nažalost, konačno smo prešli granicu gdje je u javnosti postalo nemoguće govoriti o političkim prioritetima bez pitanja ekologije. Zato čak i publika koja nije primarno u okvirima znanstvenofantastičnog žanra može proniknuti u jedan univerzalni sloj, jer su klimatske promjene i dominacija društvenih mreža tematika koja je s vremenom ušla u sve pore naših života, izravno ili neizravno.

Roman na neki način dovodi u pitanje i koncept vremena kao takvog, kojeg tretira kao beskonačni kontinuum procesa, igrajući se s njima kao sa žvakaćom gumom. Kroz sve to jedna od konstanti su dnevnički zapisi djeda Vinka, koji nas neprestano vraćaju u prošli život glavnog lika, i koji se svojim vokabularom, emocijom i konciznošću transportira u prošlost, u kojoj nema visoke tehnologije, dronova, društvenih mreža i svega što definira našu današnju realnost. No, tu nema patetike, zapisi su gotovo poput popisa i koncentrirani samo na najbitnije detalje iz svakodnevnog života, što autor pokušava sačuvati u knjizi koja se bavi idejom vječnog života u digitalnoj, umjesto nadzemaljskoj formi:

7. X. 1973. god. Mirjana dopodne dobila momentalni otkaz zbog kasnog otvaranja lokala. Sunčano s blagom naoblakom, miriši na buru.

No kada bi tekst bio autocesta, ovo bi bila tek kratkotrajna odmorišta: sve ostalo djeluje poput brzog vlaka kroz unutrašnjost golemog kiborga, u čijem se srcu krije sami Krist, a pripovjedač samog sebe projicira u figure boga, što nije bezrazložno, s obzirom na našu stvarnost gdje je svakome dopušteno da kreira vlastiti digitalni identitet, koji sve više preuzima primat nad fizičkim, a u zadnje vrijeme i nad kolektivnim identitetom. Lažne činjenice koje se poput virusa šire iz virtualnog u stvarno dovode čovjeka u poziciju manipulatora stvarnosti, ulogu koja se u tradicijskom diskursu pripisuje višem biću.

Povremeno može doći do dezorijentacije čitatelja nenaviklih na distopijski diskurs, no vidi se da je Stipanić učio od pravih učitelja, i izgradio priču na temeljima koji su postavili autori poput Clarkea ili Orwella. Rečenične konstrukcije su iznimno slikovite, kako i priliči kiborgu sci-fija i nadrealizma, pa imamo kiborški deformiranu Nancy Sinatru koja pjeva Bang bang ili  H.P. Lovecrafta na čiju se jednako distopijsku prozu izravno referira: ezoterija, mitovi, egzotika, vanzemaljski kontakti, itd. Spominje Lovecraftove stravične stvorove kao fluidne oblike između realnog i fiktivnog, ali im prilazi gotovo suosjećajno, gotovo kao sudionicima u svom putu u Kristovo srce na koji se uvijek vraća. Njegov Krist je, kao i sve drugo u knjizi, paralelno duhovni i digitalni, a u krajnjoj instanci, u knjizi se to dvoje spaja sve dok u njihovoj simbiozi potpuno ne nestane granica između jednog i drugog. Stipanić se igra sa ulogom proroka, gdje imamo u perspektivi budućnost koja tek treba doći, nešto slično mobitelima i letećim skateboardima iz Zemeckisova "Povratka u budućnost".

Naravno, svaki period i svaka književnost imaju vlastitog Lovecrafta, a njegov hrvatski ekvivalent je, barem inicijalno, uspio otvoriti vrata jednog hermetičnog i složenog svijeta u koji se ne ulazi lako, a izlazi još teže. Pokušati u manje-više razumljivim crtama prepričati fabulu knjige je izazov, jer ona u klasičnom smislu riječi ovdje niti ne postoji, no tu i tamo Stipanić se uspijeva othrvati distopiji i pokazati nam srž narativa – transhumAiGeizam - gdje se razotkriva kao humanist bez zadrške, čak i sa igrarijama gdje možemo odabrati okolnosti i način na koji će pripovjedač umrijeti. No koliko god imao podozrenja prema stvarnom stanju stvari, nije bez humora:

Ljudi su, nažalost, prihvatili najgori oblik transhumanizma: poboljšali su i unaprijedili svoja tijela, pojačali mentalne sposobnosti, povećali spolovila i mišiće, preinačili metabolizam da mogu pojesti ama baš sve u neograničenim količinama, izliječili sve bolesti, oni bogati postali su bogovi, no siromašni su, kao i uvijek, dobili te mehaničke plugove i dezintegratore govana ugrađene u guzicu da na poslu mogu orati i srati bez odlaska na pauzu.

Stipanićeva je knjiga istovremeno misao o mogućem svijetu i osuda liberalnog kapitalizma, kroz koji se individua pokušava probita a da pritom sačuva vlastitu srž od toksičnog pritiska koji je okružuje sa svih strana. U priči o Zemlji koja se ponovo pretvara u ravnu ploču autor na svoj način progovara o valu novog konzervativizma koji prati društveni i politički populizam, u sve većoj mjeri dominantan na digitalnim platformama na kojima se odvija sve više našeg svakodnevnog života.

U "Bogovima neona" nema milosti prema sustavu koji će nas sve, bez iznimke, iskoristiti i ispljunuti, ali ima suosjećanja sa onima koji su gubitnici u toj bitci. U toj skupini će se naći mnogi Stipanićevi čitatelji, no on nas tješi sugestijom da se i sam ubraja među njih. Na kraju puta čeka nas otvoreno, toplo Kristovo srce nakon čega ćemo (možda) preći u borg, u prostor u kojem vrijeme ne postoji pa samim time i vječnost, budući da su suspenzirani svi obrasci kroz koje percipiramo i živimo univerzum u kojem egzistiramo.

Poput Kubrickova Monolita, i ovaj roman je na semantičkom teritoriju koji je manje-više marginaliziran u odnosu na kulturni i književni mainstream, s tim da tek treba proći dovoljno vremena da vidimo koliko će od “Bogova neona” ostati u kulturnoj svijesti prostora na kojem živimo. A tu, kao i u samom romanu, nema zatvaranja kruga, tek uvijek iznova otvaranje novih. Možda je baš u tome najveća vrijednost ovog romana.

Nenad Stipanić

Bogovi neona

  • Sandorf 06/2019.
  • 138 str., meki uvez
  • ISBN 9789533511641
  • Cijena 95.00 kn

'Bogovi neona', novi roman Nenada Stipanića, jedan je od najradikalnijih eksperimenata naše književnosti i pokušaj uvođenja žanra bizarro fictiona s elementima bizarro freakctiona, pri čemu će ova druga kovanica sugerirati da se radi o autobiografji. Preciznije, o ostatcima autobiografskog pokušaja, jer je primarni tekst nabujao do prsnuća.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –