Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Vanja Kulaš • 02.12.2019.

Nenad Stipanić : Za mene je realnost samo konstrukt našeg uma

Nenad Stipanić, Foto: Željka Šegrc

Nenad Stipanić (Senj, 1973), autor zbirki priča "Sprinteri u labirintu" (2005) i "Odlično je baviti se kriminalom" (2008) te romana "Izbacivači Majke Božje" (2012) i "Stvarno je odlično baviti se kriminalom" (2015), književna je pojava vrlo samosvojnog stila, usto i sugovornik osebujnih čitateljskih preferencija od kojeg se štošta može naučiti.

Povod ovom razgovoru njegov je aktualni roman "Bogovi neona" (Sandorf, 2019), kompleksan tekstualni eksperiment, ustvari ambiciozan multimedijalni poduhvat, koji je dobio niz sjajnih i znalačkih kritika, ali i ostavio nešto upitnika kod ove u specifičnu tematiku manje upućene čitateljice. Nenad je zato strpljivo odgovorio na svako moje pitanje.
 

Bogovi neona Stipanić Nenad

Vanja Kulaš: Za početak – naslovnica, tko je lik s kapom i gdje si ga pronašao?

Nenad Stipanić: To je jedan od prvih prikaza kiborga, nastao je krajem 16. stoljeća po uzoru na sličan crtež meni dragog slikara Arcimbolda i prikazuje kuhara. Tada termin 'kiborg' naravno nije postojao, ali ljudski snovi da se spajanjem s tehnologijom nadomjeste ili unaprijede čovjekove sposobnosti jesu, baš kao i danas. Dizajner Nikša Eršak sjajno ga je obradio neonskim bojama koje daju efekt estetike osamdesetih godina. Iako je retroštih na naslovnici element koji bi trebao upućivati i na pripovjedačevo nepripadanje budućnosti i momentu posthumanističkog futurizma kojem bi on želio pripadati, ljudi pak tu vide što već žele ili mogu vidjeti, pa je dio reakcija koje sam dobio: Je li to Sotona? Je li to uskok robot? Ličan iz budućnosti? Alkar iz svemira?

No tragao sam dugo za crtežima koji bi odgovarali ovoj knjizi, slao ih prijateljima na prosudbu. Mi doma imamo naš mali obiteljski Kuhinjski umjetnički kolektiv, pa se i tu glasalo, moja kći Vida ima dobro oko za vizualnost pa kad sam vidio da njoj funkcionira, pretpostavio sam da je dobro.

A naslov romana, koliko ti je trebalo da se odlučiš baš za ovaj? Bogovi neona, funkcionira li ta sintagma i kao posveta svim popkulturnim neonima koji su nas šusali s celuloida i vinila? A opet, tvoj neon sasvim je svoj, zvučan, intrigantan i pamtljiv… rekao je jedan naš kolega da taj naslov, s obzirom na slojeve koje skriva, ima već težinu kultnog, i prije nego je dospio do publike.

Svakako je i posveta popkulturnim neonima koji su formirali mene i dio moje generacije, i željama koje su izrastale iz tog doba s polovice i kraja osamdesetih kada su se oblikovali moji prvi snovi o budućnosti i tehnologiji koja bi mogla promijeniti svijet. Kao dijete živio sam u velikoj oskudici, nisam imao ništa, kupaonicu sam prvi put vidio s 18 godina, do tad smo se kupali u bačvi, ja i meni slični klinci bili smo gradska sirotinja koja nema previše perspektive u životu i koja neće završiti velike škole, kojoj je put manje-više zacrtan, ali imao sam razne interese i to me spasilo. Uz crtanje i borilačke vještine čitao sam znanstvenu fantastiku; u mom petom osnovne osnovana je kompjuterska sekcija u školi i kad sam prvi put sjeo pred ZX Spectruma i varaždinskog Orla pomislio sam da je idući korak let u svemir. Klinci moje dobi i ja, a poprilično i onih starijih, tada smo vjerovali da se nalazimo na pragu vremena kada će tehnologija promijeniti svijet i da ćemo doživjeti utopiju koja će izmijeniti sve što je u svijetu i našim životima naopako.

No počeo je rat i bio sam prisiljen živjeti kako sam živio, radio sam kao fizikalac, izbacivač i što je već život nosio, na te sam snove zaboravio, ali Bogovi neona bili su uvijek negdje tu oko mene, povremeno mi šaputali u snu, podsjećali da su postojali i da im se uvijek mogu vratiti. Makar kao bijegu od hrvatske stvarnosti u kojoj se ne mijenja puno, koliko se god tehnologija mijenjala. I kada sam počeo pisati knjigu, nisam imao naslova, nikad nemam odmah naslov, teme koje su me zanimale, kao novomedijska umjetnost, transhumanistički pokreti, nova eksperimentalna književnost nisu imale puno veze s neonom sve do trenutka kad sam shvatio da velikim dijelom pripadam ipak tom dobu u kojem je tehnološku utopiju evocirala i estetika neona, a ne ovome kojem bih želio, jer su moje mogućnosti rasle u prostoru i okolnostima u kojima sam tada živio.

I te su silnice koje su mi odredile život jače od mojih želja danas i onoga što nam svijet budućnosti pokazuje kao teaser, pa mislimo da mu, s obzirom na lakoću kojom mu putem interneta pristupamo, i sami pripadamo. I učinilo mi se prigodno s obzirom da glavni lik romana Nenad Stipanić – Bog, dok putuje Isusovom aortom u pratnji entiteta postljudskog svijeta planete Zemlje, ipak ne pripada tim postljudskim svjetovima u čijem je stvaranju sudjelovao. No uz njega su i dalje njegovi neonski svjetovi koji i u novim paradigmama budućnosti imaju moć djelovati. I dok sam zapisivao gomile potencijalnih naslova pojavili su se negdje iz dubina neonskih zemunica Bogovi neona. Uz, naravno, pomoć Kuhinjskog umjetničkog kolektiva.

Roman si pisao u maniri bizarro fictiona, koliko znam, "Bogovi neona" prvi su takav poduhvat na našim prostorima, iako pretpostavljam da je već bilo kraćih tekstova, recimo u Libri Liberi? O kakvom je žanru riječ, kad si ga ti otkrio, kako zavolio, prisvojio?

Počeo sam ga pisati u maniri bizarro fictiona, no kasnije sam pomalo izašao iz  žanrovskih okvira, jer me tako naprosto vodio čitav projekt koji se izgradio oko romana. Pa nisam siguran bi li to oni koji u Americi pišu bizarro fiction zvali tako, iako se danas puno više toga naziva bizarro fictionom nego prije desetak godina, kao što se na primjer u noir i neo-noir danas svrstava daleko širi raspon tekstova nego što bi to bilo moguće strogo žanrovski. S druge strane žanr bizarra je i nastao slučajno prije petnaestak godina kad je nekolicina američkih urednika otkrila da postoji publika koja traga za specifičnim tekstovima koji se ne uklapaju ni u naučnu fantastiku ni u horror ni u fantasy ni u new weird ili slipstream, a nisu ni inovativna književnost.

Kad su tri izdavačke kuće - Eraserhead Press, Raw Dog Screaming Press i Afterbirth Books - odlučile tako nazvati tu vrstu nove čudne književnosti žanr je službeno rođen. Opisuju ga kao spoj trasha, književnosti apsurda i postmodernog književnog arta, iako se pisci bizarra kunu da žele da to bude samo zabava bez intelektualnih pretenzija. Nekad su žanr opisivali kao 'Johna Watersa pomiješanog s Gogoljem' ili 'Kafku izmiksanog s Takashijem Miikejem', no danas se on mijenja, u priču ulazi sve više hibrida. U početku je kao svojevrsna kontrakultura bio neprihvaćen i od književne i od fantastičarske zajednice, ali danas je legitiman žanr koji intenzivno raste, najbolje knjige ulaze u finale nagrada za fantastiku, a imaju i svoju nagradu Wonderland Book Award.

Kada sam počeo pisati knjigu, nisam imao naslova, nikad nemam odmah naslov, teme koje su me zanimale, kao novomedijska umjetnost, transhumanistički pokreti, nova eksperimentalna književnost nisu imale puno veze s neonom sve do trenutka kad sam shvatio da velikim dijelom pripadam ipak tom dobu u kojem je tehnološku utopiju evocirala i estetika neona.

Bizarro sam otkrio odavno na internetu, dugo vrtim te ideje i godinama ih spominjem uredniku i prijateljima no nikako da krenem. Kod nas se ponešto spominjao na internetskim portalima koji se bave fantastikom, ako se dobro sjećam prevedeni ulomak romana Carltona Melicka III objavljen je i u Zarezu, neke od pisaca je Zoran Roško spominjao na svom blogu. I ja sam prije nekoliko godina jedan feljton u Expressu posvetio bizarro fictionu. Kako sam već rekao, poprilično sam se odmaknuo od žanrovskih pravila tako da nisam baš siguran može li se moj roman tako zvati. Možda i može jer žanrovske granice sve su labavije. No to nije bitno, odrednice 'bizarro' i 'eksperimentalno'  važne su zato da publika koju će ta odrednica već na prvu odbiti ni ne uzima čitati nešto što vjerojatno nije za nju. U američkom bizarru to rješavaju naslovnicama koje bi za naš konzervativni ukus bile potpuno neprihvatljive, a privući će publiku koja želi odmak od poznatih književnih staza, koja želi nešto drugačije, totalno uvrnute i izokrenute svjetove i književnost.

Oni koji vole tvoj rad mogli bi sada biti malko zbunjeni, čak i obeshrabreni, jer s novim romanom potpuno si se odmaknuo od svojih dosadašnjih proza, bar mi se tako čini... Iz kojeg impulsa se roman pisao, iz umjetničkog uvjerenja, želje za eksperimentom, potrebe za promišljanjem vlastitog identiteta? Kako se nekome tko se ponajviše držao realističkog, autofikcionalnog modusa dogodio pomak prema nečemu sasvim drugačijem i je li do njega došlo naglim rezom? Zapravo, koliko je ovaj roman uistinu daleko od onoga kako si pisao dosad?

Pišem iz trenutnog uvjerenja da to moram napisati. Zapravo mi je svaka knjiga različita i pisana drugačijim jezikom. Odavna sam upoznat s pravilima književnog svijeta koji mi stalno dobronamjerno predbacuje da se tako ne gradi karijera. Tko gradi karijeru mora imati što homogeniji opus, stilsku i tematsku prepoznatljivost, podizati čvrstu i veliku građevinu, koja će se vidjeti iz daljine i u kojoj čitatelj zna što može očekivati. A tko gradi čudnovate kućice, sad na drvu, sad unutar lude gljive pa tek tu i tamo koju unutar vidljivog i popularnog spektra, može očekivati da će ga uglavnom pronalazit isto takvi čitatelji, lutalice zakutcima književnih ulica. Ali ne mogu si pomoći, ionako ne pripadam nikakvim književnim krugovima ni matricama, ne krećem se u tom miljeu iako imam nekolicinu dobrih prijatelja koji mu pripadaju.

Odlično je baviti se kriminalom Stipanić Nenad
Stvarno je odlično baviti se kriminalom Stipanić Nenad

Kao pisac opstajem i postojim zahvaljujući nekim urednicima, izdavačima, kritičarima pa i kolegama, a kojima se to što pišem sviđa i, dakako, čitateljima kojih ipak ima, iako su vjerojatno rascjepkani na one kojima se neke moje knjige sviđaju, a one druge, potpuno drugačije od tih ne, što je  sasvim u redu. Nadam se da ima ponešto i onih na mentalnom tripu kao što sam i ja, a kojima se sviđa sve. No još prije dvadesetak godina kad sam radio na prvoj zbirci priča "Sprinteri u labirintu", a koja je izašla 2005., već sam pisao neke priče srodnih žanrova izvan realističkog korpusa. Veseli me čitati i realizam i fantastiku i eksperimentalnu književnost, no mislim da bih teško više mogao pisati na način kako sam napisao recimo knjigu "Odlično je baviti se kriminalom". Za mene je realnost ionako samo konstrukt našeg uma i ako opet budem pisao autofikcije pisat ću ih, vjerujem, na ovakav način, kao što sam pisao ovu knjigu. 

Prvi plan je bio napisati autobiografiju, ali po pravilima bizarro fictiona i s novomedijskim i kiborškim implantatima kao ekstenzijama tiskane. Zanimao me anarhotranshumanizam i istraživanje koncepata novih tjelesnosti, samoučećih strojeva i socijalnog i ideološkog momenta unutar tih koncepata. Ali kad sam shvatio da je to što sam zamislio u okolnostima i kontekstu koji je mene stvorio, iz kojeg sam izrastao, svim karakternim, financijskim, obrazovnim, socijalnim mogućnostima i nemogućnostima, znanjima i neznanjima samo moja iluzija o sebi i svom mjestu u ovom svijetu, kako književnom tako i svim ostalim svjetovima, pretvorio sam to u eksperiment ponajprije sa samim sobom.

Vjerujem da književnost i ne treba biti preslika društveno političkih poredaka u kojima trenutno živimo i koji sve pretvaraju u natjecanje i proizvod koji se zasniva na star sistemu, pobjedi i okrupnjivanju, a potiskuje sve što je rubno, manje, drugačije, čak i kad je spomenuto glavna tema i brand tih književnosti. Ako te ne zovu veliki pisac, veliki vođa, veliko nešto, nisi ništa. Tako svijet funkcionira odavno, pa imam dojam da nema previše rezultata. I tko zna, možda bi uz više različitosti i manje elitizma i isključivosti, potrebe da se stalno natječe i isključuje one koji ne trče po glavnoj stazi bilo više sretnih ljudi, sretnih čitatelja i sretnih pisaca. Ne treba nam se sve sviđati, ali trebamo prihvaćati različitosti, bile one književne ili kakve druge i poštovati da se drugima sviđa nešto što nama baš i ne.

Ono što ja mogu jest bar pokušati biti bolji, mogu pokušati i popraviti kakvu sitnicu na ovom svijetu, ali kako mi i za sudoper koji curi treba šest mjeseci, a on nakon popravka i dalje curi, sigurno neću promijeniti neke epohalne stvari, ali volio bih svakako zabaviti ako mogu sebe i druge te postaviti kakvo pitanje koje, vjerujem, ne proganja samo mene.

Tko je osim urednika Krune Lokotara rukopis čitao u procesu pisanja, s obzirom na specifičnost materije, čiji ti je sud bio važan?

Prve grube i nedotjerane verzije gotovog teksta uz Krunu Lokotara čitali su moja žena Željka, moj prijatelj, umjetnik Siniša Labrović s kojim sam godinama pričao i mozgao o tekstu, lektorica Božica Dragaš, kćerka Anais, razgovarao sam o tekstu više puta i s Markom Pogačarom i svi su mi oni na svoje način puno pomogli. Razgovarao sam s ljudima koji se bave suvremenom umjetnošću, dopisivao se na društvenim mrežama s ljudima iz čitavog svijeta koji imaju slične književne interese. Posjećivao razne izložbe, od kojih moram istaknuti neke meni sjajne, kao što je bila izložba Plan D Tehnooptimizam-Tehnopesimizam 2017. ili Device_art – Strojevi nisu sami 2018. Pa predavanje beogradskog umjetnika i profesora Zorana Todorovića koje je održao na zagrebačkoj ALU. I općenito me prilično nadahnula scena suvremene  umjetnosti u Hrvatskoj i regiji koja je dijelom i zbog veće protočnosti i mogućnosti da brzo reagira, više ukorak sa svjetskom scenom od bilo kojeg drugog umjetničkog izričaja. 

Mladi umjetnici rade čuda, nedavno se na petom trijenalnom festivalu Ekstravagantna tijela – Ekstravagantna ljubav mogla vidjeti umjetnost svjetskog kalibra s područja eksperimentalnih novih medija, elektroničke umjetnosti, performansa, robotike, bioarta, kiborške umjetnosti, a dio koje su bili i domaći umjetnici.

Nenad Stipanić: Bogovi neona

Izbacivači Majke Božje Stipanić Nenad

Pročitala sam dosadašnje kritike romana, sve jednoglasno pozitivne, ali i vrlo različite, svaki od kritičara knjigu je promišljao iz neke svoje niše. Tekst očito uspješno komunicira s čitateljem ma koliko hermetičnim se isprva doimao; jesi li se pribojavao kako će roman dobaciti do publike, ovakav nesvakidašnji eksperiment ipak nosi popriličan rizik. Za kakvog čitatelja si ga pisao?

Hvala svima. Jer kako sam već kazao, funkcioniram kao pisac zahvaljujući kritičarima i čitateljima kojima se sviđa to što radim. A zašto sam ovaj roman pisao? Možda tu ima i sklonosti autodestrukciji, ali imao sam potrebu za tim tekstom i smatrao da ga trebam napisati, kao da se knjiga sama želi napisati i kaže mi: gle, napiši me, pa što bude. No ta vrsta slobodnog odabira kod nas je poprilično na lošem glasu jer kanoni se ne propitkuju u autoritarnim kulturama kao što je naša, gdje svi dršću od straha pred autoritetom, koji naravno ima moć da vedri i oblači u kojem god segmentu društva djelovao i zgazi u prah svakog tko se usudi pokazati tračak autonomije i slobode mišljenja i stvaranja. To je specifičan tekst za ljude koji vole spektar sulude satire, bizarnog, apsurdnog i eksperimentalnog ili ih zanimaju pitanja posthumanizma, tehnooptimizma i tehnopesimizma. Pokazalo se da takvih čitatelja ipak ima, iako su raspršeni.

Koliko si radio na tekstu i na kakve si teškoće u tom procesu nailazio, ne bih rekla da se ovako nešto moglo izliti na papir tek tako… Očito je da se u finalnoj fazi puno brusilo i cizeliralo, rečenica je fina i sočna, poetična i visoko stilizirana.

Rad je ukupno trajao šest godina, ali nije to bilo šest godina pisanja ovog teksta koji je tiskan, ovaj tekst se mogao napisati puno brže. Ja sam samouk pisac, u onom potpunom smislu, i vjerujem da uz sve okolnosti i to doprinosi mojoj sporosti. U jednom trenu sam imao blizu 400 nedotjeranih stranica, a u mom slučaju, kad napišem prvu verziju kao u nekoj vrsti transa, to izgleda tako da najprije treba uopće dešifrirati tekst, to je kaos ispremetanih slova i riječi, kao da su prsti gotovo nezavisno tipkali svoje, dok je um diktirao svoje. Postalo mi je jasno da uz sve svoje financijske probleme, dugove, zdravstvene i obiteljske zavrzlame i vlastitu sporost neću nikada dovršiti taj tekst.

Ako te ne zovu veliki pisac, veliki vođa, veliko nešto, nisi ništa. Tako svijet funkcionira odavno, pa imam dojam da nema previše rezultata. I tko zna, možda bi uz više različitosti i manje elitizma i isključivosti, potrebe da se stalno natječe i isključuje one koji ne trče po glavnoj stazi bilo više sretnih ljudi, sretnih čitatelja i sretnih pisaca. Ne treba nam se sve sviđati, ali trebamo prihvaćati različitosti, bile one književne ili kakve druge i poštovati da se drugima sviđa nešto što nama baš i ne.

I odlučio sam kad god se dogodi neki potres u mom životu, a koji blokira moje pokušaje projekta, da kao reakciju izbacim autobiografski ulomak, fotografiju ili link iz knjige na neku digitalnu ekstenziju knjige: dostupnu ili nedostupnu. A od početnog plana htio sam zadržati autobiografiju u bizarro fiction formi, entropični spoj bizarro fictiona i novije eksperimentalne književnosti, posebno američke. Radio sam polako, puno čitao i tražio rješenja za rečenice i posebno za neke trenutke koju su morali biti s druge strane poznatog, stvarati rečenične ekvivalente svjetovima kakve ne mogu zamisliti i kakvi će postojati možda za milijune godina, pa ih tekstualno prikazati na način koji je zapravo mogućnost mojeg uma i podsvijesti, da u poznatim kodovima i obrascima stvori nešto izvan dosega mojeg današnjeg znanja pa i slutnje.

Kao što znanstvenici govore da ne možemo zamisliti umjetnu inteligenciju za sto tisuća godina, ako svijet tada bude postojao, ni opisati je na bilo koji način iz naše današnje perspektive. Možemo to samo kroz osjećanje svijeta s druge strane naše stvarnosti, pa i kroz na prvi pogled banalne konstrukcije pokušati evocirati nešto toliko čudesno. Tražio sam rečenice koje će to pokušati opisati. Rezultat je, naravno, često sulud.

Moram ti reći da sam romanu pristupila s dvostrukom skepsom, u pitanju je nešto što ja totalno neupućeno klasificiram kao sf i futurizam, a tu je i ta meni još uvijek pomalo apstraktna tema transhumanizma, uglavnom, ništa mi od toga nije pretjerano blisko pa ni skroz razumljivo. Ali ono za što sam se trenutačno zakačila i gdje sam se udomaćila već je spomenuta pjesnička rečenica, na momente sam se namjerno gubila u fabuli i gutala roman poput gustog, pomaknutog epa u kojem se ti poigravaš jezikom, a čitatelj se omamljuje nadrealnim, tripoznim slikama. Đorđe Krajišnik, kritičar sarajevskog Oslobođenja, u tvom romanu nalazi trag Peljevina i Sorokina, slažeš li se s njim i koje autore bi eventualno tu još dodao?

Hvala ti. A što se tiče Peljevina i Sorokina, da, jako volim njihove knjige, i to se vjerojatno osjeti, kao što se sve što volimo ugrađuje barem kao jedno slovo u kodu našeg vlastitog stvaranja. Kad su me neki prijatelji odgovarali od pisanja ove knjige, jedan od argumenta bio je i da postmoderna književnost te vrste kod nas ne prolazi, neki su mi spominjali upravo Peljevina koji se ne kači baš na našem prostoru, a kamoli nekakav hibrid bizarro fictiona kojeg je rijetko tko kod nas uopće čitao, kao i američku post-postmodernu književnost.

Vjerojatno me osim apsurda, hibridnih žanrova sa Sorokinom i Peljevinom spajaju i mentaliteti naših zemalja koji su bliži devetnaestostoljetnim, iako ne u potpunosti našom krivicom već jebenim geostrateškim položajem. A sad je u tim zemljama koje vuku toliko zastarjelih koncepata razmišljanja ubrizgan internet, tehnologije reartikulacije tjelesnosti, novi obrasci ponašanja i rezultati su često bizarni i apsurdni. Ja nisam ni filozof ni teoretičar, moji su dosezi ograničeni na ubadanja i pokušaje, ali većina ljudi te čudesne tehnologije i njihove posljedice niti ne promišlja, prosječan ih čovjek uzima kao da je drevni ratnik usred bitke na Krbavskom polju kojem je kroz vremenski procijep pao kalašnjikov, pa nema vremena pitati što je to i što to znači za njega, nego rešeta sve oko sebe.

Čiji tekstovi, kakva iskustva, što je sve bilo potrebno da bi se ispisala ovakva knjiga?

Za ovu knjigu čitao sam Carltona Mellicka III i razne druge pisce bizarro fictiona, kao i knjige eksperimentalista poput Shelley Jackson, Davida Ohlea, Stevena Halla, spomenutih Sorokina i Peljevina i drugih, stare brojeve časopisa Libra Libera koji na žalost više ne izlazi i neke stare ljubavi poput Douglasa Adamsa, Kafke, Kamova... a od nefikcionalnih knjiga: "Digitalno ja, kako smo postali binarni" Jelene Guge, antologiju Zorana Roška "Moje noćne more prelijepe su za ovaj svijet", knjige Katarine Peović, Ivane Greguric i, naravno, gomile tekstova na internetu, kao i neke knjige izdavača DAF i knjižare izdavača Što čitaš.

Odakle tvoj interes za transhumanizam, o Rosi Braidotti čijim nas citatom uvodiš u roman najprije sam čula upravo od tebe, da bih kasnije gledala serije Black Mirror, Years and Years koje su neka mainstream varijanta onoga o čemu si mi ti govorio...

Moj interes za transhumanizam vjerojatno se zakačio prvo putem popkulture. Oduvijek sam između ostalog  čitao fantastiku i susretao se s tim temama u knjigama i stripovima kao i u filmovima i serijama. U bizarru je često podžanr cyberpunk ili biopunk. Zainteresirali su me i kiborški i grinderski pokreti, pa anarhotranshumanizam kao jedan od pokreta koji spaja ideje klasičnog anarhizma i transhumanizma. U budućnosti, unutar neoliberalnog transhumanizma prijeti nam problem diskriminacije veće nego ikad u povijesti, bližimo se vremenu kad će oni najbogatiji postati doslovno druga vrsta, inteligentnija, brža, jača, zdravija. I to ne na današnji način, snagom ekonomske moći već biološkim nadilaženjem. I veliko je pitanje transparentnosti i dostupnosti, kako će te tehnologije budućnosti i samodizajna mijenjati našu vrstu.

S druge stane, imamo grinderske bodyhacking pokrete koji pokušavaju tome pružati otpor. S većom dostupnošću tehnologije posebno će opasno u budućnosti biti garažno igranje genima. Drugi pol opasnosti transhumanizma populistički je transhumanizam, koji pak može proizvesti nove bolesti, mutacije, oštećenja vrste. Važno je sada zaokupljati se tim pitanjima. Bez obzira na to što se moramo baviti i svojom svakodnevicom. A Rosi Braidotti sam otkrio putem anarhotranshumanizma kojem je prilično blizak njen pristup filozofiji posthumanizma.

Nenad Stipanić, Interliber 2019. (foto: Iva Perković)

Dosjetka s društvenim mrežama, Tumblr-om, u romanu nalazimo i obiteljske fotografije, kao i isječke iz dnevnika tvog djeda… zašto ti je bila važna intermedijalnost, poigravanje fikcijom i fakcijom?

Knjiga koja je tiskana, ono je što je preostalo nakon eksplozije prvobitne knjige, koja je sada raspršena po internetu, kao raspadnuti svijet. QR kodovi ili linkovi koji su ostali kao i oni koji su trebali postojati, ali su odletjeli,  imaju funkciju poveznice s digitalnim ekstenzijama knjige, koje služe glavnom liku kao digitalni informacijski sateliti, da jednoga dana, kada dođe trenutak, ispune misiju, a ta je da se lik sjeti što je to konceptualni torpedo koji treba ispaliti u srce Isusovo.

Linkovi na moje društvene mreže, kao raspršene digitalne identitete, u funkciji su autobiografskih ostataka knjige, Tumblr link je neka vrsta paraknjiževnog tanka, gdje nastaje paralelna alternativna knjiga s fotografijama, paraknjiževnim tekstovima o knjizi, opet linkovima na tekstove koji su inspirirali knjigu. Sadržaji na Tumbrl linku se mijenjaju, nestaju i dolaze novi, sam tekst o knjizi na linku se mijenja i nadopisuje, a s njime se mijenja i značenje knjige. U samom tiskanom tekstu postoje i skriveni kodovi koji mogu odvesti na internetske lokacije gdje su (možda) smješteni razni moji eksplicitni materijali, ali i mračne strane mojeg života kao tajna podsvijest knjige, ono što se u autobiografijama i inače prešućuje.

Pričaj mi o djedu, dosad se u tvojim knjigama pojavljivala karizmatična Baba, a ovdje čitamo komadićke obiteljske kronike koju je on vodio…

Djedom i bakom s kojima sam odrastao bilo je obilježeno moje djetinjstvo, puno sam puta pričao o tome. Do djedove smrti, u mojoj 13. godini, sve sam vrijeme provodio s njim, baka je radila kao čistačica u osnovnoj školi, a on je bio u penziji. Nismo imali novaca, ali je bilo puno mašte, ludila, smijeha. Djed je imao onaj partizanski PTSP iz drugog svjetskog rata, vjerovao je u urote posvuda, protiv socijalizma i njega samoga. U tim su urotama udruženi bili vanzemaljci, fašisti, tajne službe, kako jugoslavenske tako i strane, sve je to rušilo državu i trovalo krumpir i zelje u našoj konobi. Meni kao djetetu bilo je kao da živim u crtiću. Djed je gledao sve reprize Kapelskih kresova sa suzama u očima, jer to je bila serija snimljena po knjizi njegovog komandanta, o njihovoj jedinci. Obožavao me i svuda vodio sa sobom da mu pomažem u njegovim bitkama protiv svijeta i svemira. Stalno se svađao s mojim ocem, koji je rijetko živio s nama i kad bi došao u posjetu obavezna je bila i politička debata, jer je otac bio konzervativni nacionalist, a djed ljevičar, no obojica su bili dobri ljudi, svaki sa svojim vrlinama i zabludama.

Djed je vodio dnevnik svega. Pisao ga je šturo, vojnički distancirano i ma kakva se velika stvar dogodila u obitelji, smrt, tragedija, bolest ili veselje, rođendan ili se pak nije zbilo ništa doli odlazak u dućan po kruh i mlijeko, sve je napisano na identičan način, uz obaveznu vremensku prognozu. Bilježio bi sve što se tog dana dogodilo. Imao je posebne dnevnike, ljeti kupanja, pa dnevnike potrošnje drva, brašna, pekmeza. Nažalost, samo dio sam uspio sačuvati.  U romanu su, osim nekoliko  bilježaka koje sam za potrebe knjige izmislio, sve njegovi pravi dnevnički zapisi.

Hajmo iskoristiti ovu priliku za kratki vodič kroz roman pa zaintrigiranom, možda unaprijed preplašenom čitatelju dati koju motivirajuću smjernicu za meandriranje unutarknjiškim svijetom "Bogova neona": što je tehnooptimizam, a što AnarhoTranshumAiGeizam i kako bi ti pokreti i koncepti mogli spasiti svijet? Tko su Geo i Gea?

Pa nema potrebe za plašenjem jer se knjiga može čitati i kao bizarni psihodelični ep bez ikakvih nadgradnji i bez plana da se traže kako digitalno rasuti svjetovi, tako i oni skriveni u knjizi. Ovisno o tome što čitatelj želi, što su mu afiniteti i trenutna raspoloženja. No ako se zgraža nad bizarnim i iznimno je ozbiljan, onda to nije knjiga za njega. Tehnooptimizam je za jedne oduševljenje tehnologijom, znanošću, inovacijama, a za druge mračna slika svijeta; za mene ona ima pozitivan predznak. Tehnologija i znanost zaslužni su što danas ne živimo u pećinama ili kućicama od blata, što imamo internet, lijekove, što više ne umire svako treće dijete. Kad je krenula željeznica postojao je veliki otpor prema toj 'nepotrebnoj' novotariji, koja će loše djelovati na ljudsku vrstu nenaviklu na neprirodne brzine od 40 kilometara na sat i slično. Za tehnologiju je bitno samo kako se koristi, ljudi su ti koji vrše nepravdu nad drugim ljudima i nad prirodom, a ne tehnologija.

AnarhoTranshumAiGeizam je koncept koji je stvorio glavni lik u knjizi tj. Nenad Stipanić, a on je inspirirao genijalnog DIY znanstvenika anarhista Gea za izradu koncepta Gea++ koji je promijenio planet i sve vrste za sva vremena. Gea je njegova susjeda, porno glumica, u čijoj je garaži Geo izradio taj koncept, navodno. I njena je uloga vrlo bitna. Ostalo je tajna. Još ponešto piše u knjizi.

Kako vidiš svoj autorski put i kako je najizglednije da će se stvar s tvojim pisanjem razvijati dalje? Nezgodno je da te propitkujem o planovima dok još nije održana ni promocija aktualnog romana, ali običaj je da se razgovori s piscima završavaju upravo tako pa ipak evo: imaš li već kakvih ideja što nakon "Bogova neona" ili si još istraumatiziran njima pa si trenutno odlučan da nikad više nećeš napisati ni retka?

Ne znam. Sad prvo moram stvoriti održivu financijsku konstrukciju, jer ako  opet bankrotiramo jasan će biti taj autorski put. Imam raznih interesa. Ali pomalo sam i umoran. Stvarno. Ne znam.

* pročitajte kritiku romana "Bogovi neona" iz pera Mirka Božića.

Nenad Stipanić

Bogovi neona

  • Sandorf 06/2019.
  • 138 str., meki uvez
  • ISBN 9789533511641
  • Cijena 95.00 kn

'Bogovi neona', novi roman Nenada Stipanića, jedan je od najradikalnijih eksperimenata naše književnosti i pokušaj uvođenja žanra bizarro fictiona s elementima bizarro freakctiona, pri čemu će ova druga kovanica sugerirati da se radi o autobiografji. Preciznije, o ostatcima autobiografskog pokušaja, jer je primarni tekst nabujao do prsnuća.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –