Borivoj Radaković : Divno nam je s nama

Borivoj Radaković: Divno nam je s nama

Film Dalibora Matanića “Fine mrtve djevojke” iz 2002. godine jedan je od značajnijih trenutaka u razvoju queer diskursa u hrvatskoj kinematografiji. Naša LGBT zajednica tada je i formalno iz ormara izašla na filmsko platno u filmu koji se bavi homofobijom konzervativnog društva i poteškoćama seksualnih manjina i žena ugroženih psihičkim i fizičkim nasiljem u sredini koja ih ne želi ili ne može zaštititi od toga. Matanićev film je važan zbog centralnog narativa i glavnih junakinja koje nisu bile, kao što je u Hollywoodu dugo bio slučaj, reducirane na komični stereotip bez ikakva dubljeg smisla osim dosjetke koja im daje pravo javnosti ali ne i pravo karaktera. Čak i tamo su lezbijke dugo bile marginalni likovi, a većinom je fokus bio na gay muškarcima. Paradigmatski je svakako primjer nagrađivanog filma Brokeback Mountain Anga Leeja iz 2005.

Divno nam je s nama Radaković Borivoj

Matanić je dobra priprema za novi roman Borivoja Radakovića “Divno nam je s nama”, jer se u suštini radi o vrlo sličnom mizanscenu: dvije žene čiji je život u raskoraku s konzervativnom većinom i posljedicama istoga. U oba slučaja, one su kao hrčci u društvenom laboratoriju koji ih tretira kao moralni maligni tumor. Homofobija i mizoginija ovdje se spajaju u gorak koktel strasti, pasivne agresije i boli. Kako bi nam stvari dodatno zakomplicirao, autor pored seksualne uvodi i nacionalnu identitetsku dihotomiju jer je Vanja Srpkinja, a Mirna Hrvatica. Pa onda na to dodaje i razliku od deset godina između dvije žene. Postavio im je sve moguće zamke, kao da stigma miješanih veza i brakova u etnokonfesionalnom purgatoriju ovih prostora nije dovoljna. Vanja bi komotno mogla biti i Martha iz drame Edvarda Albeea “Tko se boji Virginije Woolf”: neurotična, defenzivna i temperamentna istovremeno. Odustala je od braka sa mužem, života koji je više ne ispunjava. Kao iz inata, odlučuje se okrenuti novu stranicu i konačno živjeti po svojim pravilima.

Dosta mi je dosadašnjeg identiteta! Ja nisam ja, za početak. Odnosno bolje, nisam dosadašnja ja. Nisam to nikada ni bila.

U društvu koje je u konstantnoj političkoj tenziji zahvaljujući diktatu identiteta, okreće se jedinoj preostaloj opciji: nepripadanju kolektivima, riskantan i oslobađajući potez istovremeno. Ako je istina da među ljudima smrdi ali je barem toplo, onda u ovom romanu junakinji gori pod petama. Već na početku razmišlja o ideji koja nam je spontano usađena putem odgoja i obrazovanja: tko smo, što to podrazumijeva i je li individualizam vrijedan gubitka zaštite koju nam garantira pripadnost plemenu. I to sve bez obzira na toksičnost nuspojava s kojima se mirimo kako ne bi uzdrmali sustav koji nam oduzima glas u zamjenu za privid stabilnosti. Kada joj konačno pukne film, nestaje i njena samokontrola što se odražava i u vulgarnosti vokabulara koju ne bih nazvao posebno skandaloznom u kontekstu svega što nas okružuje u neknjiževnoj stvarnosti, iako Radaković previše često repetira interpunkcijski mitraljez, pa je tekst prepun egzaltacije i uskličnika. Opasno balansira na granici dobrog ukusa, ali njegova erotika nikada ne prerasta u sirovost klasične pornografije.

Poput Belle Baxter u filmu "Poor Things" Yorgosa Lanthimosa, i Vanja jako voli masturbirati, pogotovo na radnom mjestu, a u svijetu Radakovićevih junaka zasposleni u državnim službama skoro da to i jedino rade. Okreće se istraživanju vlastitog unutarnjeg svijeta i tijela kao njegove ultimativne ekstrapolacije. Iz toga i proizlazi njezina potreba za širenjem vidika i izlaskom iz vlastite zone emotivnog i seksualnog komfora. Radaković o tome piše gotovo voajerski. Ženi koja je sama protiv svih, a zapravo samo sama, jer drugi su već odavno otišli. U svemu tome, u potrazi za ženom kojoj bi se mogla otvoriti i darovati, susreće Mirnu. Djevojka je to koja otkriva istospolnu ljubav i u suprotnosti s drugom, potpuno je introvertna. Između ostalog jer šepa, što je čini još ranjivijom i nesigurnijom. Ova borba za Mirnino povjerenje i inzistiranje na otvaranju graniči sa zlostavljanjem, pogotovo u trenucima kada Mirna konačno popušta otkrivajući nogu koje se toliko stidi. Svi koji pate od sličnog znaju kolika je hrabrost za to potrebna. Zbog toga je to granica koju je teško prijeći.

Ona, nemoćna, panično uzima jastuk i njime pokriva lice, ispod njega čujem prigušene riječi, ali nerazbirljive, mislim da govori: “Nemoj, nemoj, molim te” ali sada je gotovo, ja sam neumoljiva. Mirna drhti i vjerojatno jeca. Ona se jadna, ne zna braniti, ona bi samo da je nema.

Budući da nakon ovoga nije pobjegla glavom bez obzira dokaz je da su njeni osjećaji dovoljno jaki da nadjačaju ono što joj razum govori. Kada se useli kod Vanje, suočena je s očekivanom sablazni vlastite obitelji, koja se možda nada da je riječ o prolaznoj fazi, a zapravo jedva suzdržava od konfrontacije sa njenom partnericom. U vremenu kada mnogi mladi doživljavaju otvorenu diskriminaciju od strane najbližih zbog njihove seksualne orijentacije, ovo je vrlo bitan element. Naglašava da afirmacija kreće iz vlastite kuće u kojoj se najčešće i završava. Roditeljima je teško pomiriti vlastiti sustav vrijednosti s nečim što a time nije u skladu, čak i kad su u pitanju njihova djeca. Ponajprije zato što međuljudski odnosi u najintimnijem krugu definiraju naše odnose s drugima izvan njega. U takvim uvjetima razvijaju se i introvertnost i ekstrovertnost koja presudno oblikuje naš identitet. Vanjina defenzivnost možda upravo iz tog razloga ide do nivoa provokacije, bez imalo suptilne tenzije koja je film Anga Leeja pretvorila u manifest bolne ljepote tajni.

Kronologija njihove veze uključuje i drugu temu koja je uvijek aktualna: homofobija i nasilje kojem su manjine neprestano izložene na različite načine. Iskustva nereda na prvim paradama ponosa na ovim prostorima bila su formativni procesi razvijanja otpora i borbi za vlastiti komadić javnog prostora. Budući da bi grad trebao biti imanentno inkluzivna platforma, time je tužnije doživjeti iskustva u kojima nam se nimalo bezbolno daje do znanja da to nije istina. Epizoda iz kafića u kojem dolazi do obračuna s nasilnicima koji Vanju i Mirnu tretiraju kao plijen bez obzira na spol, rod i orijentaciju je nešto s čime će se bez sumnje lako poistovjetiti žrtve huliganskog nasilja. Počinitelji u mnogim slučajevima nisu adekvatno procesuirani i kažnjeni jer nisu dovoljno visoko na ljestvici prioriteta pravnog sustava, a situacija u susjednim zemljama poput Srbije i BiH još je gora. Zato je Radakovićev roman zasigurno značajan u kontekstu hrvatskog odnosa prema queer zajednici.

U današnjem vremenu fenomen tzv. klečavaca odnosno muškaraca koji na javnim mjestima mole za predbračnu čistoću podigao je popriličnu prašinu u liberalnom diskursu jer u dobroj mjeri asocira na performativni, teatralni katolicizam koji je više karakterističan za Ameriku i tzv. Bible Belt. Taj prostor osim po svom konzervativnom kulturološkom karakteru poznat je i kao glasačka baza Donalda Trumpa, čiji je moralni habitus poprilično kontradiktorno prigrlila evangelička zajednica. Njihov hrvatski pandan je na meti ne samo borbe za prava žena s naglaskom na reproduktivna nego i drugih koji se smatraju metama ove demonstracije moći većine čija je funkcija uglavnom culture war i obilježavanje teritorija. Budući da sumnjam da će dotični u skoroj budućnosti nestati s ulica i trgova, upravo književnost otvara taj nužni i dodatni prostor slobode. To, uostalom, i jest funkcija umjetnosti, sigurno mjesto za sve koji istražuju višu razinu svijesti i savjesti.

Radaković je već odavno poznato ime na književnoj sceni i pripada generaciji koja je snažno utjecala na autore novijih generacija. Njegov jezik je i eksperimentalne prirode, kao u slučaju romana rimovane strukture „Što će biti s nama“ (2015.), što ga svrstava u probrano društvo autora kao što je Laszlo Krasnohorkai čija je proza ponekad kao beskonačna rečenica koja od čitatelja zahtijeva duhovnu i fizičku kondiciju i strpljivost.

Atmosfera u tekstu je filmična, ne samo zato što obiluje dijalozima koji pokrivaju najširi emotivni spektar. Iako pripada generaciji koju poistovjećujemo sa stvarnosnom prozom, takve generalizacije često zanemaruju pojedine unikatne karakteristike svakog od njih, pa to vrijedi i za njega samog. Prirodni okoliš njegovih likova su pretežno urbane sredine, a glazba koju slušaju odražava njihove vrijednosti. U ovom slučaju to su David Bowie, Lou Reed, Patti Smith... glazba koju uz još mlađe primjere u svojim djelima preuzimaju i neka novija imena kao Mehmed Begić ili Andrija Škare čiji je interes jednako tako fokusiran na rock, punk ili jazz. Tako glazba može poslužiti i kao kulturološki marker granice urbanog i ruralnog iako i u malim mjestima postoje “rezervati” metalaca. Radakovićev narativni mikrouniverzum je u suštini reduciran na prostor stana i to je u ovom kontekstu primjereno. Ne znam kako bi roman izgledao da je Vanjino formativno iskustvo bila glazba Lepe Brene, iako bi stvarnosna proza trebala biti otvorena i za te slušatelje, pogotovo u društvu gdje najviše publike privlače balkanske turbofolk dive. Suvišno je reći da je po pitanju poetike roman daleko iznad nivoa njihovih stihopisaca.     

Bilo kako bilo, svaki narativ prije ili kasnije dođe do klimaksa nakon kojeg polako klizi u točku na kraju rečenice. U slučaju ovog romana, moglo bi se eventualno zamjeriti to što klimaks ima poprilično antiklimatski, improviziran karakter koji nas zaskoči bez previše pripreme zbog čega je njegova oštrica djelomično otupljena. Pa ipak, post festum  ljubavnog odnosa sa takvim nabojem uvijek je ispunjen prazninom, ukoliko se tako može nazvati. Prazninom sa ostacima memorije koju Vanja skuplja kao supstitut za nešto nenadoknadivo. Autor nas napušta sa konstatacijom da ta toliko žuđena sloboda i individualnost ne znače ništa ako su potpuno samodostatne jer su ljudi po prirodi društvena bića. Upravo zbog toga, pravo na ljubav i sigurnost imamo svi, a ne samo oni koji pripadaju većini.

Na ovim prostorima još nismo došli do trenutka gdje će se takvo što podrazumijevati a roman „Divno nam je s nama“ svjedočanstvo je teškoće te svakodnevne borbe. Ne samo za kolektiv nego i pojedinca koji na svojim leđima osjeća posljedice onoga što je junakinjama romana bilo uskraćeno. Na kraju, ovo je i priča o anksioznosti i uzbuđenjima novih početaka: „Sve nam je prvi put, sve je bez prošlosti!“. Knjiga o izazovu životnih promjena i konačnosti kraja.    

Borivoj Radaković

Divno nam je s nama

• V.B.Z. 11/2023.
• 164 str., meki uvez
• ISBN 9789535206675

U novom romanu Borivoja Radakovića 'Divno nam je s nama' dvije junakinje, Vanja i Mirna, zbog nasilja u obitelji, na ulici, na radnom mjestu i u društvu uopće, odlučuju potpuno promijeniti vlastiti život. S radošću i ljubavlju otiskuju se u nepoznato i otkrivaju ljepotu dana i noći, ulice i nadasve vlastitu ljepotu. U nježnoj ljubavnoj priči prepunoj ushita i zanosa žele živjeti u svom zajedništvu; planiraju putovanja i budućnost u kojoj će ostvariti svoje maštarije i steći sigurnost.