Marko Gregur : Šalaporte

Marko Gregur: Šalaporte

Četvrti roman Marka Gregura, "Šalaporte" (prema tal. grilje), još jedan je prozni naslov izravno ili neizravno vezan uz Prvić, otočić u šibenskom arhipelagu znan i kao Faustov otok (prema Faustu Vrančiću koji je na Prviću proveo djetinjstvo). Dovoljno je prisjetiti se "Arkane Fausta Vrančića" Omera Raka, Štiksova romana "W" ili Baretićeva "Osmog povjerenika". U potonjem slučaju govorimo o neizravnoj poveznici, imaginarnim otocima Drugić i Trećić inspiriranim Prvićem. Sam Gregur je prigodom ovogodišnjeg nastupa u Memorijalnom centru „Faust Vrančić“ izjavio kako je Prvić vjerojatno otok s najvećim brojem književnih djela po kvadratnom kilometru, misleći pritom na njegovu pojavu u suvremenoj književnosti. O Prviću su, pored navedenih, tako pisali i Julijana Matanović te Miroslav Ružica.

Šalaporte Gregur Marko

Roman započinje povratkom Jerka na otok zbog sprovoda maćehe Vere. Taj motiv podsjeća na roman "Izgubljeni zavičaj" Slobodana Novaka prema kojem je Ante Babaja 1980. snimio istoimeni film. Jerko se na otok vraća iz Zagreba u kojem je živio s Vanjom i njeno dvoje djece, a njihov narušeni odnos dodatni je razlog za povratak. Istovremeno, preminula maćeha Vera kamen je spoticanja u Jerkovu odnosu s ocem Antom i Tonkom, Verinim sinom, nekoć njegovim najboljim drugom. Naime, otac je s Verom završio nakon majčine smrti koja je Jerka zadesila na početku adolescencije.

Roman je obilježen galerijom dominantno arhetipskih likova među koje spada i Jerkov otac. Upravo je odnos između oca i sina jedna od centralnih semantičkih točaka koja je obilježena kako međugeneracijskim sukobom, tako i sukobom kultura. Potonji sukob nije nužno prostorno, već metaprostorno uslovljen. Jerkovi čitalački metaprostorni vidikovci kontrapunktiraju očevoj polupismenosti koja je ujedno polupismenost otoka. Narativ sveden na razgovor o ribama i politici, kao i na uobičajene stereotipe prostorno-civilizacijskog ruba. Njih možemo svesti, uz ostalo, na pitanje korisnosti onog što jedinka radi, pitanje bračnog statusa i pitanje potomstva. Posrijedi je dakle sukob „odmetnutog/tuđeg“ i „našeg čovjeka“, pri čemu za potonjeg stoji krležijanska konstatacija da „ima mišljenje o svemu, a nikako da nauči oprati ruke.“ Očevi povremeni napori da razumije sina, jasno, osuđeni su na propast. 

Obilježen brojnim digresijama i epizodama iz prošlosti, roman postupno razotkriva Jerkovu odbojnost prema provinciji kojoj predbacuje vlastitu umjetničku nerealiziranost. Jerka je moguće opisati kao Vrančićevu krnju inkarnaciju, nerealiziranog umjetnika iznimno bogatog čitalačkog iskustva. On, naime, mnogo čita i vodi bilješke prožete čestim citatima i referencama, no stečeno čitalačko iskustvo ne uspijeva pretočiti u smisleni stvaralački proces.

Spektar je njegove znatiželje širok, pri čemu je dominantan interes za izvedbenu umjetnost, pa tako na otoku izvodi performans nadahnut umjetnošću Vlaste Delimar, posebice njenim performansom Lady Godiva iz 2001. U tomu mu asistira lokalni redikul Mili, koji umjesto na konju jaše na magarcu, iz čega iščitavamo Jerkov obračun s provincijom: s prostorom koji mijenja, ali koji nije moguće mijenjati. Otud i spomen Cervantesa – mijenjati otok isto je što i jurišati na vjetrenjače. Valja pritom spomenuti natpis na njegovu golu tijelu. „Ja sam umjetnik“ navodno je parola uz koju je Tomo Čaleta (poznatiji kao sudionik akcije Crveni Peristil 1968.) izvršio svoj suicidalni performans 1972. Jerkov body art kao odgovor umjetnika na provincijsko okruženje može podsjetiti i na Satana Panonskog, pa iako Čaleta i Satan u romanu nisu spomenuti, te poveznice nije zgoreg uzeti u obzir. Manje je poznato da je Satan Panonski, inače veliki poštovalac Marine Abramović, sebe smatrao u prvom redu izvedbenim umjetnikom.

Iz digresija postepeno rekonstruiramo i njegovo zagrebačko iskustvo koje se, kao i otočko, nije ispostavilo stvaralački poticajnim. Kazališni svijet njegove Vanje prepoznaje kao leglo malograđanštine koje predvodi režiser Merečić, pokretač Festivala digresije. Vanja je, pak, izdanak stare građanske porodice čiji su članovi mahom visokoobrazovani ljudi uspješnih karijera, poput njezine bake koja je cijenjeno glumačko ime. Vanja pritom, u čemu se mogu prepoznati elementi njihova sukoba, institucionalnu umjetnost pretpostavlja Jerkovoj potrazi za umjetnošću.

Pitanje koje se nameće jest je li Jerko „punokrvni umjetnik“ ili ogledni primjer hipstera sklonog vlastite neuspjehe pripisati nerazumijevanju okoline: bili to Prvić Luka i Šepurina ili Zagreb. Bliži sam drugoj opciji. Recentna, katkad nejasna mjerila kvalitete ne daju mi za pravo takvo što tvrditi kategorički. Na jednom mjestu u knjizi Jerko se tako, rekao bih s punim pravom, izruguje visokim ocjenama na Goodreadsu. Te ocjene u suštini jesu banalne, ali njihov utjecaj na daljnju recepciju u najmanju ruku ne zaostaje za književnom kritikom. Baš kao ni lajkovi na društvenim mrežama.

Zaokret u njegovu životu možemo pripisati „magijskom svojstvu otoka“. Jerko, svaki put iz drugog razloga, prolongira novi odlazak u Zagreb. Otočka mikrosredina koja mu je odbojna svaki će mu put ponuditi nov, dovoljno uvjerljiv razlog da još neko vrijeme pričeka. Katkad je to očevo obećanje da će mu omogućiti zaposlenje u mjesnoj pošti (sjajan prikaz provincijske nesvjesnosti nepotizma), katkad konobarica Violeta s kojom će razviti kratkotrajnu ljubavnu vezu. Magija, dakako, nije doslovna. Posrijedi je slijed događaja koji će, usprkos inicijalnoj odbojnosti, iznjedriti neku vrstu ovisnosti o otoku. Možda baš onakvu kakva se, u odnosu prema Aljasci, onomad desila Joelu Fleischmannu, protagonistu kultne televizijske serije Northern Exposure. Na sve to uslijedit će i prisilna izolacija uslovljena pandemijom koronavirusa, kao i zagrebački potres zbog kojeg će mu se Vanja i djeca pridružiti u Prvić Luci.

Utjecaj otoka pokazat će se presudnim i nakon što se s Vanjom i djecom Jerko vrati u Zagreb. Madona, ostarjela otočka ljepotica koja u epizodama iz Jerkova djetinjstva može podsjetiti na Tornatoreovu Malènu, nazvat će ga na telefon i saopćiti mu vijest koja će dovršiti njegovu transformaciju iz pasivnog u aktivnog umjetnika (ili iz ne-umjetnika u umjetnika). U tom trenutku događa se i pripovjedačeva transpozicija iz trećeg u prvo lice jednine. To pak može asocirati na Wendersovo remek-djelo Der Himmel über Berlin (1981.) i trenutak kada anđeoski besmrtni crno-bijeli svijet postane čovjekoliki smrtni svijet u boji.

Osim što roman završava pripovijedanjem u prvom licu, važno je reći da se ono u konačnici odvija u dijalektu koji je Jerko tokom romana koristio u većini dijaloga, dijelom i u bilješkama koje vodi. Jezik postaje medij za koji se opredjeljuje, otoku u amanet istovremeno ostavivši izložbu tzv. nematerijalne umjetnosti koja se, kao u slučaju talijanskog umjetnika Salvatorea Garaua, ispostavlja tržišno isplativom („ništavilo je mainstream“). A tržišno isplativo za otok i njegove stanovnike znači prihvatljivo. I upravo je korištenje dijalekta, baš kao i povremena do infantilnosti banalna poredba („glup ka getriba na renou četvorki“, „glup ka kukuruz“ i sl.), slabija strana ovog ukupno gledano vrlo dobrog romana. Uopće ne sumnjam da je autor posvećen pripremnim radnjama za pisanje svojih knjiga obavio konzultacije potrebne kako bi dijalektalna rješenja bila ispravna. Ne mogu se u tom slučaju pozvati na uočene greške, već na čitalački osjećaj koji mi sugerira „neprirodnost“ uvrštenog dijalektalnog sadržaja. Drugim riječima: Jerko nije Trombetassicz. Smoje, ponajveći splitski pisac dvadesetog stoljeća, jednako tako teško da bi bio uvjerljiv pišući scenarij za Gruntovčane.

Vošicki Gregur Marko

Brojne su intertekstualne reference, osobito zahvaljujući digresijama, inkorporirane u tekst tako da ne utječu znatnije na njegovu prohodnost. Dijapazon je spomenutih imena i djela iznimno širok: od Užarevića do Gadamera, od Man Raya do predstavnika Hlebinske škole, od Anatolea Francea do Viktora Šklovskog, od Dizzyja Gillespieja do trgovca umjetninama Aloisa Vollarda, od Dalibora Martinisa do Wilfreda Prieta. Kada je likovna umjetnost posrijedi, najčešće su poveznice na majstore impresionizma. Otud vjerojatno i spomenuti Vollard.

Zanimljiv je i u romanu opisani slučaj Jessice Krug, univerzitetske profesorice čija je karijera pošla nizbrdo zato što se, premda to nije, predstavljala kao Afroamerikanka. Pitanje je koje se pritom nameće može li kategorija rase, baš kao i kategorija roda, biti stvar izbora. Valja uzeti u obzir da je koncept rasne podjele antropološki zastario te je u velikoj mjeri napušten. Jessica Krug, nekadašnja zaposlenica univerziteta George Washington, svoj je izbor platila ostavkom. Takav bi rasplet njenog slučaja u budućnosti mogao biti promatran kao ogledni primjer rasne diskriminacije u režiji onih koji su diskriminirali uvjereni da time čine suprotno.

Bilo kako bilo, "Šalaporte" otvara nove vidike. Razmaknute grilje propuštaju dovoljno svjetlosti za novu perspektivu. Hoće li se pritom ponoviti raširena čitalačka oduševljenost kao s "Vošickim", ostaje vidjeti.

Marko Gregur

Šalaporte

• Hena com 03/2023.
• 288 str., meki uvez
• ISBN 9789532594119
• Cijena: 19.78 eur

Jerko, čovjek s ambicijom da bude umjetnik, grozničavo oboružan citatima o umjetnosti i smislu – ali bez vlastite umjetnosti – vraća se zbog sprovoda na rodni otok Prvić. Stjecajem vlastitih nevolja tu se duže zadržava, a onda biva zatočen zbog pandemije korone. Nakon zagrebačkog potresa, koji joj je devastirao donjogradski stan, pridružuje mu se glumica Vanja sa svoje dvije male kćeri...