Filip Rutić : O neuspjehu i nebitnome
Romaneskni prvijenac Filipa Rutića, autora rođenog u Varaždinu 1997., nije samo prilika da čitalački proniknemo u „duh milenijalaca“ determiniran zlosrećom balkanske posttranzicije i digitalnog doba, već i ostvarenje koje neminovno potiče asocijacije na literarni kanon: kako onaj američkih bitnika (prije svih Jacka Kerouaca), tako i romana "Kratki izlet" Antuna Šoljana te "Kužiš, stari moj" Zvonimira Majdaka. Osobito se to odnosi na Šoljanov roman iz 1965., s tom razlikom da je generacijska potraga za identitetom svedena na ravnodušni individualizam. To nipošto ne predstavlja novost u literaturi, ali upućuje na poražavajuću zbilju kasnih adolescenata koje, primjerice, niti moja generacija nije posve svjesna.
Putevi su ranijih naraštaja obično započinjali na planini ideala, dok kod današnje mladosti, čemu roman "O neuspjehu i nebitnome" doprinosi kao vrijedno svjedočanstvo, visinskih priprema za život uglavnom nije bilo. Pritom ne zauzimam kritičku poziciju, barem ne prema dojučerašnjim klincima koji su humor iz Mućki ili Seinfelda zamijenili tajanstvenim minimalizmom mimova, već prema nama koji smo bombama cinizma planinu ideala sravnili za zemljom. Osim toga, minimalno nije nužno loše, a moje/naše djelomično ili potpuno nerazumijevanje suvremenih komunikacijskih obrazaca (nešto je o tome pisala i Olja Savičević Ivančević u "Ljetima s Marijom") ne može poslužiti kao argument kojim bismo takvu komunikaciju prokazali kao zaostalu i štetnu.
Ova uvodna obrana milenijalaca čiji intelekt starije generacije nerijetko i bez ikakvog uporišta osporavaju možda proizlazi iz izostale potrebe da to učini sam pripovjedač: on je, naime, ravnodušan prema recepciji generacijske slike, kao i prema tzv. sukobu generacija, svjestan da su i vijekovima ranije (spominje Cicerona) stari u mladima običavali vidjeti nagovještaj kraja svijeta. Planina je ideala, ako je vjerovati pripovjedaču uglavnom neopterećenom ideologijom, pritom zamijenjena planinom hipsterstva iz čijeg kamenitog tla, naoko paradoksalno, niču mladice neokonzervativizma.
O neuspjehu i nebitnome
Sam je protagonist romana neimenovani pripovjedač, dugogodišnji student sociologije iz Varaždina koji u Zagrebu živi kao podstanar s cimerom o kojem ne saznajemo gotovo ništa i Anđelom, ambicioznom, discipliniranom djevojkom u koju je ludo zaljubljen. Veći je dio romana obilježen pripovjedačevim, kolokvijalno rečeno, gubljenjem vremena: on baulja po zagrebačkim ulicama i trgovima, pije s poznanicima ili se ne odveć ciljano vozi u tramvaju. Indiferentnost iskazuje čak i tamo gdje je nekoć stanovala jasna ambicija – riječ je, naime, o pisanju. S prijateljem Sašom radi na scenariju prema kojem, kao i prema svemu osim Anđeli, naposljetku postaje ravnodušan. Povremeno odlazi kući gdje ga dočekuju otac, majka, mlađa sestra i kujica Dona, jedina imenovana članica porodice. Utočište od jedne rutine tako redovito nalazi u drugoj rutini, a mogućnost „bijega“ nalazi u odlasku u Irsku, simbol pečalbe domaćih milenijalaca premladih da bi se prepustili starenju, a prestarih da bi mijenjali zemlju odlaska. Opisi putovanja autobusom, možda i više od opisa zagrebačko-varaždinske svakodnevice, ukazuju na egzistencijalni rub koji nije njegov izbor, već rezultat bezvoljnosti za borbu.
U takvim okolnostima dolazi do konfrontacija s ocem koji termin „rad“ vezuje isključivo uz fizički napor, ujedno gajeći skepsu prema smislu pripovjedačeva pisanja, bilo ono uslovljeno karijernim ili terapeutskim pobudama. Dakako, majka je izvor razumijevanja i utjehe, što ne znači da razumije sinovljevu stagnaciju koju prikriti ne mogu ni njegova „lažna izvješća“ o napretku na studiju, kao ni povremena zaposlenja od kojih, potrebi za novcem usprkos, redovito odustaje. Pored prijateljstva sa Sašom, važan je i njegov odnos s Erikom, drugom iz djetinjstva koji je prošao tranziciju od propalog studenta do mladog čovjeka koji dobro zarađuje i budućeg oca. Erikov primjer tako mu posve osvještava vlastito propadanje, no ni svijest o propuštenim prilikama naposljetku ga neće motivirati da pokuša „odrasti“. Posljedice će trajne demotiviranosti, predvidljivo, po njega samog biti poražavajuće: sve što mu preostaje promatrati je svijet uređenih kretnji u kojem baštinici nasumičnosti nemaju šanse. Pripovjedač je toga svjestan, no njegova rezigniranost tolika je da nije kadar prepustiti se niti najinfantilnijoj obrambenoj reakciji u vidu samosažaljenja: njegova je struja svijesti, naprotiv, obogaćena kritičkim i samokritičkim aspektom. Prema vlastitom je „možda“ katkad podozriv, a prema alternativi sarkastičan.
Anđela, biće njegova obožavanja opterećeno „hiperempatičnim kaosom“, ujedno je i objekt spomenutog sarkazma. Da se poslužim prijevodom naslova romantične komedije Roberta Iscovea iz 1999.: ona je sve to. Anđela je, kao što sam rekao, predana svojim ciljevima – uzorna je studentica, ljubiteljica suvremene umjetnosti, vegetarijanka, bit će i konzumentica muzičkih iskustava kao što su world music ili indie rock. Potonje možemo nazrijeti iz njihove zabilježene prepiske u Messengeru: link koji joj je pripovjedač poslao vodi na Youtube i snimku pjesme Nantes američkog sastava Beirut s albuma The Flying Club Cup iz 2007. Njegovo obožavanje Anđele, natruhama sarkazma usprkos, nadilazi fizičku privlačnost koja nipošto nije zanemariva: nekoliko iz pripovjedačeve pozicije dojmljivo opisanih scena seksa jasno upućuje na nepatvoreni užitak u Anđelinu tijelu.
Ono što se, međutim, u toj relaciji čini pripovjedaču najbitnijim jest rutina koju nije spremam napustiti, navika bivanja s Anđelom katkad lišena izgovorenih riječi i svedena na automatiziranu radnju poput pranja zubi, tuširanja, vršenja nužde ili odlaska u pekarnicu, kuhanja kave, rjeđe pražnjenja pepeljara i prozračivanja prostora u kojem stanuju. Preuzetno je, no ne i nemoguće govoriti o ljubavi: sintagmu „volim te“ Anđeli je, kao pripadnik generacije nesklone neposrednoj komunikaciji, također uputio putem Messengera. Pa ipak, literarno testiranje privlačenja suprotnosti rezultira iskušenjima koja dugoročno prerastaju u stanje krize. Nekompatibilnost nasumičnosti i organizacije dugoročno, ako išta u životu smijemo zvati dugoročnim, rezultira perspektivom koja ne isključuje treću stranu. U potonjem se slučaju treća strana zove Bojan, voditelj na Radio Studentu i muzičar. U pripovjedačevim očima „fejker“ čija je nakana više nego jasna i kojem je sigurno „i kurac ogroman“, a u Anđelinim netko s kim će raditi humanitarnu izložbu fotografija čiji će prihod biti namijenjen za zaštitu životinja. Razdor između zazora prema onome što smatra prijetvornošću i ljubavi prema Anđeli pripovjedača naposljetku posve ukopavaju u rov odustajanja, gladi (spominje Hamsuna), digitalnog voajerizma (očajničko praćenje traga Anđeline aktivnosti na društvenim mrežama), a kada glad postane neizdrživa i nedostatka srama (žicanje novca od Erika ne bi li se vratio kući).
Iz navedenog je jasno da Rutić nije opterećen političkom korektnošću i da ga ne zanima hoće li krajnji proizvod rezultirati nepovoljnim statusom na tzv. književnoj sceni kojoj je danas malo toga smiješno. Utoliko ne čudi i pripovjedačevo komentiranje fenomena književnosti na društvenim mrežama, osobito međusobnog odobravanja afirmiranih mlađih imena, u čemu ne razaznaje kritički odmak. Takvu pojavu, na koju sam nije pristao, naposljetku beskompromisno opisuje kao „circle jerk“, ujedno upućujući na krajnji nerazmjer čitanja i pisanja, kritiku svedenu na pohvale, ali i na mreži uočljive generacijske razlike među piscima.
Odnos prema supkulturi transponiranoj u mainstream koji promatra kao hipsterstvo ponajbolje je opisan u sceni iz talijanskog kafića u kojem je kraće vrijeme radio: jedan je od posjetilaca bio mladić odjeven poput Huntera S. Thompsona koji bi na terasi kafića pisao koristeći pisaću mašinu. Na tom bi tragu bio i pripovjedačev spomen Anđelina prakticiranja joge, kao i Sašini pretenciozni prepravci scenarija kojim nikada nije u potpunosti zadovoljan. Valja reći da je Saša student Akademije, a ne Akira Kurosawa. To što mu pripovjedač daje za pravo, naravno, proizlazi iz naznačenog stanja trajnog odustajanja od svega, pa i od pisanja kojem je prethodno podredio sve. Nasuprot spomenutom, kao primjer politički nekorektnog diskursa možemo navesti i njegove opise provincije u koju se vraća, izuzmemo li glad, samo da bi iznova mogao pobjeći. Politički nekorektno inače smo nekoć u književnosti nazivali smjelim, a samom smo književnom smjelošću kao mladi čitaoci bili oduševljeni, točno kao što je pripovjedač bio ili jest oduševljen "Kratkim izletom".
Za kraj bih spomenuo brojne reference na književnost i film. Pripovjedač, „vječni student“ sociologije, spominje Kamova i revolucionarno-anarhističku skupinu Cefas, Dašu Drndić, Bekima Sejranovića, Kafku, Gospodinova, Olgu Tokarczuk, Čehovljeve kratke priče, Elenu Ferrante, Dos Passosa, Borroughsa, kao i Johna Cassavetesa, Jane Campion ili druga imena iz popularne kulture poput Anthonyja Bourdaina. Valja upozoriti da posrijedi nisu puka nabrajanja kojima autor nastoji prezentirati vlastitu elokventnost, već promišljeno integrirane reference koje znatno obogaćuju tekst. Pa ipak, atmosfera rezignacije i pozicija dezorijentiranog protagonista, ostavimo li na trenutak kanon po strani, podsjećaju na rad dvojice inozemnih suvremenih pisaca koji u knjizi nisu spomenuti. Prvi je njemački pisac Thomas Melle, autor romana "3000 eura" (2014.). Drugi je Matěj Hořava, češki književnik koji živi u Tbilisiju i objavljuje pod pseudonimom, autor romana "Mjesto presjedanja" (2020.).
I premda Rutićev prvijenac nije poželjno kvalitativno uspoređivati s navedenim dvama naslovima, valja zaključiti da roman "O neuspjehu i nebitnome" valja čitati kako zbog uglavnom pristojne izvedbe, tako i zbog naznačenih mogućnosti daljnjeg autorskog razvoja. Te mogućnosti, prema do sada priloženom, zaslužuju punu čitalačku pozornost.
O neuspjehu i nebitnome
- Fraktura 03/2023.
- 200 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533585437
Filip Rutić napisao je beskompromisan generacijski roman o trenucima kad prestajemo biti mladi i postajemo odrasli. 'O neuspjehu i nebitnome' roman je o mladima koji su gubitnici u svijetu koji se naočigled raspada. On govori o neuspjehu kao jedinoj mogućoj filozofiji u ovome trenutku, ali i o svemu nebitnom što taj trenutak čini podnošljivim i vrijednim življenja.