Olja Savičević Ivančević : Pisma čitateljici (ulomci)

U biblioteci „Dnevnici“ sarajevsko-zagrebačkog nakladnika Buybook koju uređuje Semezdin Mehmedinović nedavno je objavljena knjiga Olje Savičević Ivančević „Pisma čitateljici“. Ove dnevničke zabilješke nastajale su u vrijeme dok je Olja pisala roman „Ljeta s Marijom“ (Fraktura, 2022.), a zajedničko im je, osim što je dnevnik dokument vremena u kojem je roman pisan, pitanje ženskog iskustva i ženskoga identiteta. Ovdje se pak propituje odnos autorice i njezine čitateljice.

U formalnom smislu dnevnički zapisi u „Pismima čitateljici“ manje spadaju u klasični dnevnik, više u svesku (notebook). Između njenih korica ima mikro eseja, ultrakratkih priča, pjesama u prozi, epistola ali i stranica konkretnog dnevnika, onako kako su to dnevni događaji u Oljinom životu diktirali, a upravo ta formalna raznovrsnost pokazuje neusporedivi jezički i književni dar autorice, važne pjesnikinje, i još važnije romansijerke ovoga našeg jezika. (Semezdin Mehmedinović).

Pisma čitateljici Savičević Ivančević Olja

Zagreb, 12. 2. 2021.

Radikalna istina

Kako pisati stvarnu priču u vrijeme društvenih mreža, fake newsa, post trutha i sl. Ne volimo mi književnost zbog stvarnosti, nego zbog onoga što je izmišljeno, zbog neke istine koja je nova. Vjerojatno izmišljanjem svijeta i jezika, nadograđivanjem istih, čuvamo obraz teksta od nekih banalnosti svakodnevnog života, od površnosti i trača koji poprima paranoidne crte i koji ponižava i čitatelja i pisca ako se istim bavi. Ali ponižava nas i precioznost, možda i neugodnije.

Od svih žanrova, kao onoj koja piše, najmiliji mi je roman, široka scena žanrovske slobode, na kojoj mogu biti hibrid koji jesam; tu sam intendant i sve uloge i rekvizit i svjetlo i pozornica i mehanizam koji podiže zavjesu.

Sve je to u nama, naravno, svaki lik, najgori, najmračniji, onaj kojeg jedva podnosimo; ubojica čuči u nekoj mogućnosti mene. Međutim, ako se zlom ponoru približim u tekstu, kad zaorem đubre procvjeta, kao što se ponekad može vidjeti na poljima u proljeće – procvala gnjojilišta.

Više od autobiografskog ili romansiranja biografije, trenutno me zanima dokumentarno, ali ne kao reportaža, a kamoli u historiografskom smislu. Hoću da dokument bude tek početak, treba rekonstruirati, ne samo poslagati ruševine, na njima sazidati priču, čardak priča. Ono što sam pobrala, arheologija je intime, arheologija života žena: nakit, fotografije, pisma, recepti,  poneka stara šalica, srebrenina, goblen, mlin za kavu, zlatan zub, ali i čahura, tetovaža, sjećanja na odrezane vrhove prstiju nekih pretkinja, zubne i grudne proteze... Ako opteretim  tekst etnografijom, etnologijom, ako ga sputam među činjenice i artefakte, popit će sav šug; hoću da pređa svake priče bude usmena, živa, blebetava, kakva je i prelazila sa ženskog koljena na koljeno, jer beskrajne mogućnosti pričanja svesti na prepričavanje bila bi šteta. Ne zanima me teorija koja nije proživljena, čini mi se da što više znam, to više prezirem trendovsko podvođenje književnosti znanstvenim disciplinama, jednako kao i drvenom  novinarskom diskursu. Eto, ajde, recimo da znam što neću, neću ništa šturo, ništa papirnato.

A što bih htjela? Radikalniju istinu, iako neobaveznu. To što mi je problem natjerati se, što sam zapravo kukavica, nije me ni ranije ni u čemu spriječilo.

Lako li je biti hrabar i lud među prijateljima. Ne imati potrebu svidjeti se, da te ne zanima dopadljivost (ali te zanima čitatelj!), to je prva sloboda, nepripadati je druga: samo solisti pjevaju solo. Zavoditi, zavesti pričom, jezikom, to da, to je već upravljanje vlastitim slobodama, vještina.

Kazališni režiser Ivica Buljan, moj prijatelj, priča nam o postupcima koji glumce uvode u svijet nekog dramskog komada, vježbe na rubu okrutnosti, držanje leda u šakama dok se izgovara određeni tekst ili pjevanje na sav glas u šumi. Kod pisanja je postupak drugačiji, iako je donekle slično:

Na Cvjetnom trgu, koji se u jednoj toplijoj večeri ispunjen ljudima povremeno pretvarao u Rivu, stojim i znam da bih mogla tako stajati do jutra, dok me tijelo ne izda. Jer zapravo sam sve vrijeme gore u šumi i pjevam ili vičem na sav glas, iako se čini da stojim na Cvjetnom ili na Rivi i u ustima držim led.

Plaši li te to, dobra dušo? Plaše li te slobodni radikali?

Nenapisani brod

Brođenje na papiru slično je jednom snu koji sam ponekad kao mlada cura znala sanjati. Plovim Kornatima, obično sama, nekad u društvu, ima maestrala, digla sam flok i jedrim, ali – nema mora. Kako mora nema, moja barka klizi po žutoj ili crnoj ispucaloj zemlji među korijenjem otoka i škrapa, smuca se po pustinji arhipelaga. Pejzaž je impresivan, prizor je i u snu zanimljiv, a i sebe vidim odnekud izvana i jasno mi je da me to što mora nema i što jedrim na suhom, ne čudi, čak i ne zabrinjava previše.

Ali staviti na papir brod, a to znači iskrcati sve brodove na kojima smo plovili i sve veličanstvene i dosadne i opasne i mučne i nestvarno dobre plovidbe, čini se nemoguće. More mi izmiče kao u tom snu. Kao na javi, uostalom, gdje je naš brod pokriven nekom ceradom na suhom vezu u jednoj splitskoj luci, a cerada je puna kiše i suhih iglica i galebovog izmeta. Jadan brod, napušten od posade kao daleko obećanje avanture koju je toliko puta učinio stvarnom.

Taj i takav život, esencija, koji je bogatiji i jači od bilo kojeg teksta, ljetni život od luke do luke, od uvale do uvale, od praznika do praznika, bez brige, bez puno para, bez odjeće, prepunjen je snagom, preobilat je za priču i možda ga čak i nema potrebe pisati. Kao da veliku sjajnu pustolovinu koja se koprca i skače i izmiče, uzalud zauzdavam u neka slova, riječi, kao da je zatvaram u akvarij za zlatnu ribicu. Sedef s krljušti, perce s repa, neki detalj, onoliko mulja koliko se podigne kad trzajem iščupa busen morske trave, bit će mi dosta, dosta i previše.

Zagreb, 21. 2. 2021.

Materinji jezik, materin jezik, jezik siroče

Majka i ja navodno pričamo različitim jezicima. Koji je onda moj materinji jezik, onaj na kojem pišem svoje knjige? Je li to jezik bake, očeve majke, je li moj materinji zapravo jezik mog oca? Ne, ti odgovori nisu dovoljni, jezik kojim pišem je gusto tkanje, biljac pod kojim spavaju preci: njihove pjesme, sevdalinke i kancone, njihova prerezana grla. Teško je biti pisac u zemlji u kojoj je jezik pitanje politike. Moj jezik se prelijeva, njemu je uistinu svejedno, on je tekuće zlato ili kanalizacija u portu. Ako već od mene prave budalu, ne mogu to učiniti s mojim jezikom, on je argument, ujedno dokaz činovničke ludosti, smiješne i strašne akademske podlosti i, u najboljem slučaju, nedostatka sluha.

Pjesnik Ocean Voung u svom autobiografskom poetskom romanu Na Zemlji smo nakratko predivni jezik svoje majke naziva jezikom‑siročetom. Njegova majka je bila siroče, bez oca, stoga nepismena. Oceanov roman je pismo nepismenoj majci.

Žena na drugom kraju svijeta, sličan soj, samo pismena, mati, učila me svoj jezik‑siroče. Dala mi je ije i je, č i ć, rečenicama spontanost i toplinu, sintaksi zalihost i škrtu disciplinu, ritam gluhog kola i otkosa, naučila me riječima koje režu bez da se podigne ton i zasmijanosti, neposrednijem smislu za humor koji je donijela iz svog bosanskog, planinskog kraja. Melodiju i timbar dali su Sredozemci otac i baka iz plemena starosjediteljica i drugi, treći ljudi. Moj jezik, kao i jezik mnogih koji su rođeni na području Jugoslavije, kompilacija je svojih varijanti, registar glasova – i pravo pravcato balkansko kopile. Neželjen, neodgovoran, slobodan isključivo u rukama slobodara.

(...)

Zagreb, 6. 3. 2021.

Pisanje i tuga

U zadnje doba, puno se govori o književnosti kao lijeku, pojavljuju se i književne ljekarne, a pisanju pripisuju terapeutska sredstva. Ako pokušamo zanemariti marketinšku stranu takve poetske farmakologije, preusmjeriti svoju bol, svoj emotivni višak, frustraciju, ljutnju, pretvoriti ih u umjetnost, dobra je stara stvar. U pisanju, kao i u čitanju, samo aktivnije, intenzivnije, sve proživimo na sigurnom terenu (navodno!), prekoračujemo vlastita ograničenja, tako kažu, tako i ja govorim polaznicima mojih radionica pisanja, uvjerljiva kao Mussolini na balkonu. Ipak, kao da se potpuno zanemaruje ona druga, tamna strana pisanja: pisanje koje nas udaljava od ljudi, pisanje koje nas vodi na mračna mjesta, u labirinte tuge u kojima je lako zalutati.

S tim sam se, usprkos dugotrajnoj praksi u spisalačkoj manufakturi i sama suočila prošle godine kad sam se lakomisleno upustila u istraživanje i ispisivanje života pretkinja preko čijih leđa su se prelamali ovaj prostor i ona vremena (kao da su ova dobra).

Kada sam se, prije godinu dana, izbliza suočila sa sudbinama žena iz obitelji: progonstvima, logorima, gladovanjem, nasilnom smrti njihove djece, kao i muževa, očeva i braće, nepravdom koja se neprekidno ponavlja, preplavila me olovna tuga, upala sam u stanje duboke i mučne melankolije. Iznutra, proživjela sam i njihove kalvarije i njihove havarije, trebala sam neko vrijeme da isplivam i pronađem sve svoje dijelove.

Tko zna što bi bilo da nije počela pandemija, to je u meni aktiviralo alarme za preživljavanje, a tada nema vremena za lamentiranje, pa mi je odmah dobro, jer mora bit – treba izvući djecu. (Majčinski instinkt je toliko jednostavan i neupitan da takvu silu “koja boga ne moli” moraš poštovati i kada je njena demonstracija smiješna, a kamoli u krizi.
 
Pisanje je uvod u tugu, treniranje tuge. Ako tu emociju displiniramo i razvijemo kao mišić, ona će dugo i strpljivo otpuštati svoju dragocjenu hladnu energiju. I kasnije će se, možda, čitajući netko na njoj i ogrijati ili opržiti.

Ali da bih opet sišla u te sobe tuge koju nosim u nekom stalno potiskivanom genu, koji katkad izdivlja, moram pronaći nešto usprkos: radost, veselje u njihovim ženskim životima punim potresa i tragedije, užitak. Toga je bilo. Opisati tugu bez radosti bila bi neistina, to nitko ne bi preživio. Osim toga i tuga se u tom kontrastu jasnije ocrtava i doima tužnija.

Nekad se ljutim na pisce uz koje sam se podizala, osovila. Zamišljam kako na primjer Bernhard ili Cioran, popovi beznađa, gledaju u gradski vrt pod mojim prozorom u kojem je preko noći procvalo bezbroj šafrana i pjeva puno ptica, oni u mojoj polufantaziji anticipiraju trulež. Nekad neodoljivo privlačno, meni to sada djeluje obijesno, taj adolescentski cinizam, nihlizam, gotovo nedozrelo. Jer da je život takav potpuni jad, nitko od nas ne bi napisao ni retka. A da je život potpuna radost ne bi za pisanjem bilo potrebe, išli bi svijetom i glasno pjevali.

Anonimna

Prilazim postelji moje prababe Marije, ona je otprilike mojih godina, ali već sasvim stara i umire, gasi se, preživjela je torturu u logoru na Molatu i gubitak sinova u ratu, zapravo naravno da nije preživjela, vjerojatno od toga skapava; ona ne zna, ali možda sluti, kćeri koje će je nadživjeti umrijet će jedna slijepa, druga nesretna, unuci će pokapati svoju mrtvu djecu i unučad. Nakon svega, kosti joj ne leže uz muža, koji je kasnije oženio dobrostojeću segetsku udovicu, nego pokraj parka u zajedničkoj grobnici, pomiješane  s kostima anonimnih, pod pločom na kojoj nema imena. Ali u međuvremenu... Ali u međuvremenu bilo je svega, njihove ruke, oči, osmijesi, toliko sunca je u onoj našoj kući. Lako se grije kamen tih zidova, lako se grije tvoja ploča bez imena, Marija, dugo iz nje isijava ljeto. Prilazim tvom krevetu i stavljam ti usne na uho: Ne poznaješ me, ali ja sam odrasla pod tvojim krovom i znam te kroz druge koji su ostali iza tebe, starija sam kćer tvog najstarijeg unuka. Došla sam zapisati, došla sam ti reći: možda nije bilo uzalud, vršnjakinjo, taj život, netko pamti. Kako bilo, napisat ću ti ime.
 

Opis portreta prababe i pradjeda: moda i nasljeđe

Sve se mijenjalo, osim ove prastare fotografije s vjenčanja prababe Marije Butir rođene Botušić i pradjeda Pave Butira. Sa zidova je sišao drvorez Lenjina, fotografija Josipa Broza Tita, vjerojatno je za prababina  života bila i koja sveta slika koju je zamijenio goblen Mona Lise, pa je sišao i on, prošao je i period zagušljivih tapiserija, zidnih tapeta, šprucanih zidova, dalmatinskog slikarskog hiperrealizma, svaka moda – ostali su samo njih dvoje, naši kućni duhovi. Snažni, mladi, ponosni jedno na drugo, sve se to vidi.

Na fotografiji prababa nosi zlatan nakit starih kaštelanskih familija: kadenu  na prsima  i trepećalo  u kosi, u ruci mala borša, nešto novo, trendi prije više od sto godina. Običaj nasljeđivanja bio je sljedeći: starijoj kćeri zlato, mlađoj kuća, sinovima zemlja. Sviđa mi se taj pokušaj rodne ravnopravnosti, nepostojeći u mnogim drugim krajevima.
 
Dugo sam mislila da je na stolu pokraj torta i čudila se tako neuspjeloj svadbenoj torti, tek nedavno sam shvatila da je šubara. Stari Kaštelani često su nosili šešire, ipak šubara je potpuno neočekivana, ne vjerujem da je to ikad ikome zatrebalo ni po buri. Ali, moda je moda.

(...)

Zagreb, 5. 4. 2021.

O ljudima i psima

Praznici su i ljudi su ipak otputovali, sliči na nedjelje u Splitu kad su svi građani na svojim selima, u svojim mistima. Mi nismo, ali naš je svaki grad u kojem živim, pogotovo onaj koji smo izabrali. Poštujemo svoj izbor. Šetamo Maksimirom koji je, iako je dan lijep, gotovo prazan, biramo manje pitom dio šume, guštik, visoka stabla, mjesto gdje pas može slobodno  trčati,  bez da preplaši neko dijete ili male neurotične  srodnike svoje vrste. Taj pas je veseli emotivac, potpuno lud od ljubavi i životne radosti, kod kuće miran i discipliniran, vani ponekad uzbuđen i zaštitnički raspoložen. Kad ga promatram, čini mi se da vraćam zaboravljena znanja o nesputanosti i spontanosti, o dosljednosti i o nagradi.

On kaže da je pas budala, kaže to s nježnošću, ali ja se ne slažem. Psi su, to se zna, ako je gazda ok, po svojoj prirodi vjerni, odani, prijateljski zaljubljeni, iskreni drugari. Do tog stupnja  čovjek dođe samo ako je jako mudar. Dobar čovjek je pametan čovjek, onaj koji mudro radi dobre izbore, konstruktivne reklo bi se danas. Ipak kad tad, evo naše prave, nagonske prirode koja zapravo ne mari za druge izvan granica svoje potrebe ili ugode, nepametne, površne, slijepe i nemarne, oportune. Prirodnu dobrotu, koju ljudi nemaju (ili je toliko rijetka da je iznimka u našoj vrsti) teško je uvijek nadomjestiti umom, razumom i intelektom, nagoni pobijede i pse i ljude.

Od psa manje očekuješ, kaže čovjek pored mene, dobar i pametan, mirno i jednostavno, kao i obično.

Od psa očekujem samo da bude pas, zar da od ljudi očekujem manje?

Olja Savičević Ivančević

Pisma čitateljici

• Buybook 03/2023.
• 176 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533780146

U formalnom smislu dnevnički zapisi u 'Pismima čitateljici' manje spadaju u klasični dnevnik, više u svesku (notebook). Između njenih korica ima mikro eseja, ultrakratkih priča, pjesama u prozi, epistola ali i stranica konkretnog dnevnika, onako kako su to dnevni događaji u Oljinom životu diktirali, a upravo ta formalna raznovrsnost pokazuje neusporedivi jezički i književni dar autorice, važne pjesnikinje, i još važnije romansijerke ovoga našeg jezika. (Semezdin Mehmedinović)