Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Damir Radić • 20.05.2024.

Drago Glamuzina : Noćni portir

Drago Glamuzina: Noćni portir

Drugi put u proznom dijelu svog opusa Drago Glamuzina nazvao je knjigu filmskim naslovom. Prvi put učinio je to s debitantskim i najboljim svojim proznim ostvarenjem, romanom „Tri“, drugi put s aktualnim dnevničkim zapisima. „Tri“ nosi isti naslov kao znameniti film Aleksandra Petrovića iz 1965. godine, nominiran za Oscara, no tematsko-motivski nema s njim nikakve veze. Dok se kod Petrovića riječ tri odnosi na tri priče tog omnibusa, preuzete iz književnih predložaka Antonija Isakovića, u kojima se glavni lik (igra ga Bata Živojinović) tri puta tokom Drugog svjetskog rata susreće sa smrću, zauzimajući u tim susretima različite pozicije, kod Glamuzine isti naslov označava ljubavni trokut. Njegov protagonist gaji istovremene pitome osjećaje za suprugu i strastvene za ljubavnicu, pri čemu je potonja interakcija bitno obilježena i traumom, koja posljedično zahvaća kompletan složeni odnos simboliziran geometrijskim likom.

Noćni portir

Noćni portir Glamuzina Drago

Nova knjiga, pak, nosi naslov „Noćni portir“ kao i glasoviti ultrakontroverzni film Liliane Cavani iz 1974., i ponovo, barem na prvi pogled, nema veze s 'predloškom'. Cavani se bavi obnovom sadomazohističkog erotskog odnosa bivšeg SS oficira i bivše zatočenice koncentracijskog logora (igraju ih Dirk Bogarde i Charlotte Rampling) u poslijeratnom Beču, a naslov se doslovno odnosi na civilno zanimanje nekadašnjeg SS-ovca, premda ima, ili može imati, i šire (simboličke) konotacije. Glamuzina, s druge strane, u poziciju noćnog portira stavlja sebe sama jer sustavno radi noću, što je jedina (izravna) poveznica filma i knjige, no osim profesionalne veze dvojice protagonista dala bi se nategnuti i ona intimna, ali to bi nategnuće vjerojatno bilo jako iznuđeno – središnji naime erotski odnos knjige, onaj između  autora/pripovjedača/protagonista i njegove nove djevojke, kao da ima, govoreći većinom u šali, ali ne nužno do kraja, i sadomazohističke elemente, no o tome nešto kasnije.

„Noćni portir“ knjiga je iz edicije Dnevnik sarajevsko-zagrebačke izdavačke kuće Buybook, edicije u kojoj su se do sad ogledali autori poput Aleksandra Hemona, Marka Pogačara, Almina Kaplana, Lane Bastašić i Olje Savičević Ivančević. Urednik biblioteke Semezdin Mehmedinović poziv na pisanje dnevnika uputio je i Dragi Glamuzini, koji je nakon prvotnog odbijanja, misleći da njegove dnevničke bilješke nikog ne bi zanimale, prijedlog prihvatio. Shvatio je, naime, u međuvremenu, čitajući dnevničke knjige nekih od prethodno objavljenih autora, da urednik ne zahtjeva striktno pridržavanje dnevničke forme, odnosno da je moguć, recimo tako, eksperimentalniji pristup žanru. Kod Glamuzine to prvenstveno znači da zapisi nisu datirani nego su označeni brojkama kao poglavlja, što više vuče na roman nego dnevnik, tim prije što pojedina (dulja) poglavlja postaju nešto poput zaokruženih kratkih priča (dok su neka druga, obično kraća i kratka, dominantno ili posve izvještajna, 'kako priliči pravom dnevniku').

Također, njegovi su zapisi u značajnoj mjeri obilježeni refleksijom upravo o dnevniku kao žanru i njegovim mogućim interakcijama s romanom kao fikcijskim tekstom, odnosno o srodnostima i razlikama dnevničke i romaneskne relacije prema stvarnosti. Pri čemu je zanimljiv zaključak, s osloncem na Maxa Frischa i tek naizgled paradoksalan, da je pišući dnevnik kao dokumentarističku formu autor (značajno) manje autobiografski otvoren, 'stvaran', nego kad piše roman s autobiografskim elementima, čak i ako je taj roman otvoreno autofikcijski kao što je bio slučaj s Glamuzininim „Tri“.

Spomenuti metatekstualni sloj „Noćnog portira“ jedna je od njegovih bitnih narativno-refleksivnih linija. U knjizi se također tematiziraju autorov urednički posao u izdavačkoj kući i vlastito beletrističko pisanje, a pored tog profesionalnog sloja koji uključuje i razmišljanja o pročitanim tuđim knjigama i prijateljsko-poslovna druženja s književnicima, ključni su sastojci interakcija s autorovom djecom – sinom i kćeri, te novom djevojkom koja se nedavno uselila, iako ne u potpunosti, u njegov stan. Potonji odnos ima, čini se, najveći fikcijski potencijal i u dosadašnjim (već brojnim) osvrtima na knjigu istaknut je kao središnji, premda, rekao bih, ni količinom ni kvalitetom ne odskače toliko od ostatka teksta. No u njemu je najviše 'radnje', 'priče', po standardnim kriterijima (većine čitatelja) on je najzanimljiviji, tim prije što su autor/pripovjedač/protagonist i djevojka - koja kao i svi likovi iz intimne/privatne sfere tek kasnije biva imenovana (kao Iva, iako joj to, autor priznaje, nije pravo ime nego ono pod kojim ju je zabilježio u adresaru mobitela dok mu je još bila /tajna/ ljubavnica) – u odnosu stalne međusobne napetosti, što znači dinamike, pri tom i s primjesom humora. Sve to zajedno taj sloj djela čini, kako je rečeno, većini publike najatraktivnijim, a odnos bi se mogao, kao što je navješteno pri početku ovog teksta, doživjeti i kao – uvjetno i labavo  rečeno – sadomazohistički.

Naime, ona/Iva, od trenutka kad se preselila njemu, iako ne u potpunosti i trajno, inzistira na raznim intervencijama u prostoru njegova stana u kojem on ima čitavu već povijest življenja (s bivšom suprugom i obitelji te samostalnu), želeći taj prostor iz njegovog prevesti u zajednički, što je dakako razumljivo, ali u svojoj nepokolebljivoj upornosti ona zna biti i naporna. On sve to podnosi s izvanrednom smirenošću i tolerantnošću, mada je povremeno time enerviran, i ta dinamika njezine intenzivne aktivnosti i njegove pretežno pasivnosti -  koja izvrće tradicionalnu predrasudnu podjelu na aktivnost kao 'muški princip' i pasivnost kao 'ženski' - dinamika dakle njezine dominacije ili 'dominacije' i njegova potčinjavanja/'potčinjavanja', može, metaforički ili prije metonimijski, upućivati na sadomazohizam i time na „Noćnog portira“ Liliane Cavani, samo što je tamo muški lik bio pretežno na poziciji moći.

Groteskni naturalizam

Neke veze s takvim čitanjem može imati i završna, simbolički potentna i potencijalno višeznačna epizoda s frižiderom u kojem se pokvarila hrana i uslijed toga nakotili crvi i muhe, epizoda obilježena grotesknim naturalizmom i evidentno mišljena kao jak, upečatljiv kraj. Do kvarenja hrane došlo je zbog kvara frižidera dok desetak dana nikog nije bilo u stanu, a to se opet na neki način može povezati s filmskim „Noćnim portirom“. I u njemu je dvoje ljubavnika ostalo bez hrane, doduše ne zbog kvara frižidera nego zato što su im neprijatelji uskratili dostavu, te zbog toga napuštaju (njegov) stan koji im je dotad bio utočište od vanjskog svijeta. Dnevnički pripovjedač i njegova Iva nisu bili u stanu i zato neizravno snose odgovornost za propast hrane (u prenesenom smislu za glad odnosno gubitak izvora životne energije), što je dovelo do kontaminacije stana (životnog prostora) užasnim vonjem i ličinkama. Rezultat kontaminacije neće biti zajedničko, romantičarski 'prokleto' napuštanje stana kao u filmu (koje prethodi zajedničkoj pogibiji na mostu), nego samostalna i vrlo zahtjevna pripovjedačeva akcija čišćenja hladnjaka, dakle svojevrsna purifikacija, materijalno čišćenje koje može simbolizirati ono duševno i duhovno.

No autor/pripovjedač ne provodi čišćenje uz pomoć ljubavne partnerice nego sina i njegove djevojke, dakle nema ljubavničkog zajedništva u akciji pročišćavanja, no možda to nije negativan znak. Možda je simbolički na djelu njegovo izjednačavanje  s njom kroz preuzimanje aktivne uloge (umjesto da jednostavno i 'pasivno' frižider izbaci iz stana, on se odlučuje na kompliciranu akciju čišćenja), dosezanje ravnopravne pozicije u tom odnosu. Uostalom, ona je prethodno uspjela eliminirati naizgled neiskorjenjivi neugodni vonj iz kupaonice/wc-a, stoga je njegova eliminacija 'veće prijetnje' svojevrsni 'pojačani' ekvivalent.

Dakako, simbolika pokvarene hrane, ličinka i muha, Ivine odsutnosti i njegova rješavanja problema uz ključnu pomoć sina može se shvatiti i u mračnijem ključu, kao drastična metafora dubinski disfunkcionalnog ljubavnog odnosa. No isto tako potencijalna simbolika s raznim konotacijama može se staviti na stranu te se epizoda može prihvatiti naprosto kao  primjer kontingentnosti egzistencije, odnosno moguće ju je shvatiti posve denotativno. A opet, ta završna epizoda kao posljednju točku na i sadrži pjesmu „Muha“ koja svršava ličinkama u pripovjedačevom oku za koje se on nada da će nestati, no ta nada čini se varljivom jer završni stih glasi: „Ali još su tamo.“ Jest da pjesma govori o snu, no upravo zato, zbog povezanosti jave i sna te činjenice da je plasirana na ključno mjesto knjige, na sam njezin kraj, simbolički potencijal joj je velik, a očito da je bitno uznemirujuć, tjeskoban, traumatičan.

Istovremeni erotski/romantični ljubavni osjećaji prema više osoba istovremeno

Jedno od mjesta prijepora u odnosu autora/pripovjedača i njegove djevojke jest njezina nemogućnost da prihvati njegovu emocionalnu strukturu u dijelu koji se odnosi na mogućnost istovremenih erotskih/romantičnih ljubavnih osjećaja prema više osoba istovremeno. On upravo uređuje prijevodno izdanje kapitalnog Singerova romana „Sjene nad Hudsonom“ i u njemu vidi potvrdu vlastite poliamoričnosti – središnji (muški) lik tog izvanrednog djela u istovremenim je erotskim interakcijama s čak tri ženske osobe, pri čemu sve tri doista voli, svaku na svoj način. Taj lik u znatnoj je mjeri odraz samog Singera, čija ljubavna iskustva su bliska ljubavnim iskustvima autora „Noćnog portira“, a samosvjesnim ekspliciranjem vlastite poliamorijske prirode nasuprot diktatu takozvane romantične (erotske) monogamne ljubavi, Glamuzina ostvaruje možda i najvažniji sadržajni element svojeg teksta - upravo zato što je u odlučnoj suprotnosti s i dalje uvjerljivo vladajućom paradigmom. Nju pak podupire Iva zastupajući stereotipan stav po kojem je moguće voljeti samo jednu osobu u jednom  vremenu, ne shvaćajući težnju svog ljubavnog sudruga da trajno ostane dobar sa svim osobama s kojima je dijelio ljubav, ne shvaćajući zašto on i dalje u svom srcu čuva naklonost za sve njih. Možda bi klasična pjesma Beatlesa „In My Life“ pomogla razumijevanju, ali Glamuzinin soundtrack u knjizi, reklo bi se više oslonjen na generaciju autorove djece nego vlastitu, ne sadrži je.

Sukladno konstataciji da se u dnevničkim zapisima autori manje (otvoreno) izlažu nego u fikciji, „Noćni portir“, za razliku od Glamuzininih prethodnik proznih tekstova i pjesama, uvelike je očišćen od seksualnosti, što je naravno razumljivo, ali zato se fini erotizam 'potkrao' tamo gdje ga možda ne bi očekivali – u Ivinom komentaru dijela dnevničkog teksta koji joj je autor dao na čitanje. Na njegovo  pitanje: „Nemaš nikakvih primjedbi? Osim ovih stilskih?“, ona s dražesnom izazovnošću odgovara: „Ne, samo piši. Volim kad pišeš. I ne ljutim se. Ako sam ti ja potrebna da tekst dobije neku dodatnu dinamiku, samo me iskoristi.“ I eto nas ponovo kod „Noćnog portira“ Liliane Cavani kao mogućeg 'ishodišnog predteksta' Glamuzinina dnevnika – djevojka se mazohistički ili 'mazohistički' nudi na književno iskorištavanje, s jasnim seksualnim aluzivnim podtekstom. Doista, odlično rješenje i jedan od najboljih trenutaka knjige.

Glamuzinin tekst pisan je relativno distancirano spram likova, odnosno uključenih osoba iz stvarnoga života. Dobrodošlo je tako izbjegnuta svaka sentimentalnost, a ipak su ostavljeni tragove emocionalne angažiranosti. Oni su možda najvidljiviji u odnosu prema (odrasloj) djeci, sinu Goranu i kćeri Luciji, a od ljudi izvan obiteljskog okružja spram Bekima Sejranovića, nimalo iznenađujuće kad se zna da su on i Glamuzina bili ne samo književno-poslovni suradnici nego i prijatelji. Ponešto neočekivano autor je vrlo kritičan prema dijelu opusa Mirka Kovača, a ne ustručava se obznaniti ni iskustvo suradnje s Tomislavom Brlekom – autor je to s kojim se puno lakše dogovoriti za pisanje teksta na određenu temu nego dočekati da taj tekst doista bude napisan i isporučen, što Glamuzina ne predočava negativno kritički nego s naklonošću i dozom topline, cijenivši vrijednost samih razgovora s tim znalcem, neovisno o tome što im se ukusi i stavovi prema pročitanim književnim djelima često ne poklapaju.

Noć, zora, rijeka, most i možda neka neizrečena čežnja...

Glamuzina se u dnevničkim zapisima, što je u skladu s (dominantnom) ontologijom žanra, relativno rijetko vraća u dalju prošlost, a najpamtljiviji takvi povratci oni su vezani uz (pokojnog) oca, sjećanje na kojeg je najviše obojeno osjećajima – prizivanje očeve izrade i postavljanja stalaže za knjige u prvom autorovom zagrebačkom stanu najemotivniji je trenutak knjige. Dojmljivi su i oni o smrti oca Glamuzinine prve supruge Lade, dok je možda najzanimljivije poglavlje - mala priča koja kao da blago priziva goluba iz Süskindove istoimene novele - ono o galebu ozlijeđenog krila zarobljenom na balkonu autorova sadašnjeg stana, kojem pokušava pomoći da poleti u slobodu. A sam taj (novozagrebački) stan, pak, gotovo da postaje  samostalni lik, karakter slojevito sastavljen od prostorija na dvije etaže, pomalo takoreći labirintski postavljen, na neki način pozivajući čitatelja da ga rekonstruira, sastavi u vlastitoj mašti na temelju onog u tekstu ponuđenog. Pritom je njegov ključni element pogled na Savu, najčešće noćni i u zoru (jer autor/pripovjedač je 'noćni portir'), i taj pogled provlači se kroz dnevnik kao lajtmotiv i ujedno njegovo bitno poetsko mjesto.

Noć, zora, rijeka, most i možda neka neizrečena čežnja – donose knjizi atmosferičnost i poetičnost, samo šteta je da tih ugođajnih prolirskih trenutaka nema više. Dnevnik je naime pisan 'uobičajeno dnevnički', stilski  uglavnom 'ravno', 'pravocrtno', s većom pomnjom posvećenom tek završecima poglavlja kao takozvanim jakim mjestima. I prethodni Glamuzinin uradak, roman „Drugi zakon termodinamike“, imao je isti pristup jezično-stilskom sloju, to jest preferirao je 'običnost', uzdajući se u zanimljivost same naracije. „Noćni dnevnik“, ponešto možda neuobičajeno za dijarističku prozu, najzanimljiviji je upravo narativno, po principu interesa za ono što će se dalje dogoditi, što je svakako dobrodošla kvaliteta, ali veća posvećenost užestilskom sloju djela također bi bila (više nego) dobrodošla. Ili drugim riječima, ranije citirane Ivine stilske primjedbe u dijalogu s autorom slobodno su mogle biti intenzivnije.

Sve u svemu, riječ je ostvaraju koji promišljeno pristupa zadanoj formi, umješno koristi 'liberalnost' uredničke narudžbe, nudeći i autorovo samorazotkrivanje koje doduše nije beskompromisno kao što je jedan od prethodnih kritičara knjige ustvrdio, ali nije ni moralo takvim biti; uostalom, Drago Glamuzina dovoljno se već otkrio u svojim autofikcijskim pjesmama i romanima. Ovdje je izložio interesantan spoj profesionalnog (kroz njega do neke mjere doprijevši i do općedruštvenog) te privatnog, s pomacima u prostore intime, a posegnuo je i za hibridnošću – prozni tekst garnirao je završnom pjesmom te ga prožeo (crno-bijelim) fotografijama koje su istovremeno i ilustracija i nadgradnja napisanog.

Kao svaki dnevnik, dokument je to osobne povijesti u jednom vremenu, a s obzirom da je autor tog dnevnika bitna i podosta specifična književna činjenica ovih prostora, vjerojatno nema sumnje da je riječ o dokumentu koji će se podosta čitati ne samo danas, nego i u vremenima koja dolaze.

Drago Glamuzina

Noćni portir

  • Buybook 04/2024.
  • 184 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789533780450

Pjesnik i romansijer Drago Glamuzina pisao je ovaj dnevnik u toku zime i proljeća 2022. godine. Dani su bili ispunjeni događajima koje je onda opisivao noću, pred spavanje, pa je onda i naslov 'Noćni portir' sretno srastao s knjigom. Dnevnik se tako transformirao u noćnik. A šta je ovdje opisano: sitni kućni problemi, susreti s prijateljima, vrijeme provedeno s bližnjima i ženom 's kojom odnedavno spava', u pitanju su živi likovi u tekstu koji, može se reći, u formalnom smislu jeste i roman. (Semezdin Mehmedinović)

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –