Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Gea Vlahović • 11.05.2021.

Drago Glamuzina : Ne pišem da bih bilo koga liječio, ni druge ni sebe

Drago Glamuzina

Pjesnik po vokaciji a urednik zvanjem, Drago Glamuzina (1967.) objavio je do sad knjige pjesama "Mesari" (2001., Nagrada Vladimir Nazor za knjigu godine i Kvirinova nagrada za najbolju knjigu pjesama autora do 35 godina), "Je li to sve" (2009.), "Sami u toj šumi" (2011) i "Everest" (2016.), te roman "Tri" (2008.), za koji je dobio nagradu tportala za najbolji roman godine. Od 2011. godine glavni je urednik u izdavačkoj kući V.B.Z., koja je i objavila njegovu novu knjigu.

Glamuzina je svoju novu knjigu "Drugi zakon termodinamike" strukturirao dekameronski: skupina likova, muškaraca i žena okupljenih u zatvorenom mikrokozmosu vile na rubu urbane zone grada, krati vrijeme igrajući igru pripovijedanja. Ono što započinje kao razbibriga benignog čavrljanja, pod utjecajem alkohola i droge ubrzo sklizne u prepričavanje seksualnih anegdota i dobro čuvanih tajni. Baš kao i Boccaccio u "Dekameronu", Glamuzina je priče o raskalašenoj seksualnosti proširio onima o vječnoj ljubavi, snazi ljudske volje i raznim drugim zgodama u rasponu od erotičnog do tragičnog. Tako priča o šačici sredovječnih pisaca koji se na tulumu u kući jednoga od njih zabavljaju pijanim pretjerivanjem u prijateljskoj spremnosti na ispovijed postaje okvir unutar kojega u međusobnom izmjenjivanju intimnosti svatko od prisutnih pristaje zaviriti u svoju nutrinu, iz nje hrabro iščupati trnje "duhova prošlih Božića" i rasprostrti ga po stolu prekrcanom poluispijenim čašama vina i zaostalim mrvicama raznih opijata.

Sve se događa u noći s 23. na 24. ožujka 2012., a neposredan povod za okupljanje je zabava s američkim piscem Jonathanom Franzenom, koji je tada doista bio u Zagrebu a kojega okupljeni književnici čitavu noć uzalud čekaju. Red svakodnevne trivije, red praktičnih šala i životnih lekcija i Glamuzinini protagonisti, njih 14 – neki u paru, neki samci, neki bivši partneri ili ljubavnici – u jednoj će noći proći kroz introspektivni labirint svojih najtraumatičnijih životnih iskustava i iz njega izaći pročišćeni u alegorijsko jutro novih mogućnosti.

Naslovom metaforički demistificirajući ljudske odnose pripisujući im inherentnu težnju ka neredu, Glamuzina u "Drugom zakonu termodinamike" zapravo promišlja ideju slobode, beletrizirajući različite strategije ljubavnih odnosa kroz voajersku psihoanalitičku seansu s potencijalno sretnim završetkom. S piscem razgovaramo o temeljnim premisama njegova romana, moralu u književnosti i ulozi priče u životu čovjeka, te nizu drugih tema koje otvara puštajući svoje likove da pričom, poput Šeherezade, tjeraju budne sate te prve i posljednje noći.
 

Drugi zakon termodinamike Glamuzina Drago

Gea Vlahović: Prvo pitanje koje se nameće čitajući vaš novi roman je, naravno, pitanje njegove forme, fikcije s fasadom dokumentaristike. Koristite neka imena stvarnih ljudi, poznatih pisaca, iako likovi iz romana nisu modelirani prema određenim osobama već je svatko od njih zbir različitih ljudi, vaših prijatelja, kolega, znanaca. Ipak, koristite tuđe priče kako biste napisali vlastitu. Jesu li oni znali da ćete njihove priče iskoristiti u knjizi, jesu li vam to dopustili? Kakve su reakcije; jesu li se svi prepoznali? Kako njima samima njihove priče izgledaju ovako fikcionalizirane?

Drago Glamuzina: Nema zapravo ništa dokumentarno u mom romanu. To što se dio neke priče eventualno stvarno dogodio nije nimalo važno za taj roman. Jer on je pisan kao roman, na taj način je organiziran i mišljen tekst. Ni u jednom trenutku mi nije bilo stalo da slijedim nekakav niz realnih događaja, nego sam uvijek imao na umu tu romanesknu strukturu i likove koje sam gradio. Da, u te likove sam ugradio i neke zgode svojih poznanika, ili vlastite, ali baš zato što im je bilo jasno da to nisu oni, nitko nije imao nikakvih primjedbi.

Možda je stvar bila malo delikatnija s likom koji se zove Zoran Ferić, baš kao i moj prijatelj. On u romanu ispriča bizarnu priču o ubojstvu književnog kritičara koja je zapravo šala, ali koja može biti krivo shvaćena. Ovdje treba ponovo naglasiti da taj lik, bez obzira što se tako zove nije identičan sa stvarnim Zoranom Ferićem, on se na njega naslanja, ali gotovo sve što u romanu izgovori je izmišljeno. Kao što je izmišljen i taj tulum u Ferićevoj kući i cijela ta situacija u kojoj se nađu. Ali stvarni Zoran Ferić je pisac, koji se i sam služi sličnim postupcima, i nije s tim imao nikakvih problema.

Kad ste već odmah spomenuli lik Zorana Ferića, strašno je zabavna ta njegova maštarija o tome kako kolje kritičara. Jedini je problem što mi je teško zamisliti da u Hrvatskoj uopće postoji neki kritičar vrijedan takvog radikalnog čina bilo kojeg pisca. Kako vi ocjenjujte domaću književnu kritiku, postoji li ona uopće?

Koliko god se pisci ponekad ljutili na kritičare, pa eto i maštali kako ih kolju, mislim da je svima jasno da nema književne scene bez kritike. Potreban je netko da stratificira ono što se događa, da razluči dobro od lošeg i unese malo reda u književno polje. Još prije dvadesetak godina sve su dnevne novine imale kritičara proze i kritičara poezije, i to su bili ljudi od autoriteta – recimo o poeziji je u Novom listu pisao Zvonimir Mrkonjić, u Slobodnoj Dalmaciji Tonko Maroević, u Jutarnjem listu Krešo Bagić, bilo je više časopisa i u njima više ambicioznijih kritičarskih tekstova. Onda je sve to pogašeno, a oni koji su ipak nalazili prostor za svoje  tekstove, bili su slabo plaćeni pa bi brzo odustajali. Ali čini mi se da se zadnjih godina stvari popravljaju – pojavili su se brojni portali specijalizirani za književnost, poneki čak specijalizirani za kritiku, otvorili su se ponovo neki prostori i u novinama, pa se slijedom toga pojavio i cijeli niz mladih kritičara. Meni se čini da je za dobrog kritičara, uz obrazovanje, veoma važna i posvećenost književnosti, pa i stanoviti entuzijazam, i nadam se da ga oni neće brzo izgubiti.

S obzirom da se u romanu tematiziraju priče koje su na neki način šokantne, bolne, tajne, je li ovakvo romansiranje života nekome na neki način olakšalo prevladavanje traumatičnosti opisanih iskustava? Vjerujete li u ljekovitu ulogu književnosti?

Ako i ima nešto terapeutsko u tome, meni to u pisanju nije važno. Ne pišem da bih bilo koga liječio, ni druge ni sebe. Ne mislim da književnost ima neku drugu svrhu izvan sebe, ni odgojnu, ni revolucionarnu, ni terapeutsku. Ne vidim je kao sredstvo da se njome bilo što postigne. Ona svojim jezikom gradi svijet koji se ne može u potpunosti opisati ni na jedan drugi način, pa ni jezikom književne znanosti. Pritom, ona ne govori jednoznačno pa svaki čitatelj u taj svijet ulazi na svoj način.

Da se ne shvati krivo, književna djela mogu mijenjati i društvo i ljude – i za mene su mnoga bila formativna – mogu biti odgojna i terapeutska, ali ne mogu biti u funkciji bilo kojeg od tih ciljeva i biti dobra književnost. Književnost nije ni propaganda, ni ideologija ni terapija.

Pisanje je neodvojivo od osobnoga – no, gdje treba, i treba li uopće, podvući crtu u prenošenju vlastitoga života u književnost? Kako to ide kod vas? Gdje podvlačite crtu? I jeste li pri tome, kao i lik u vašoj knjizi, pisac koji "nikada ne laže, osim kad piše"?

Iskoristit ću u pisanju bilo koji detalj svog života ako mi se čini da se on dobro uklapa u neku situaciju. Ili ga preoblikovati kako god to traži tekst. Ali, kao što sam već rekao, ne vidim ni u jednom liku, pa tako ni u pripovjedaču, stvarnu osobu, nego samo književni lik. Čak ni u poeziji, premda je tamo ta veza između lirskog subjekta i autora direktnija, bar kad je riječ o mojim pjesmama.

Ta spremnost pisca da prijeđe različite granice kako bi napisao dobar tekst, tematizira se i u samom romanu. Naime, likovi se, prije nego što počnu otkrivati svoje najintimnije tajne, dogovore da ono što čuju, nitko od njih, a mnogi su pisci, ne smije iskoristiti u nekom svom tekstu. Ali već nakon prve priče, pripovjedač shvaća literarni potencijal te situacije, da bi se to sve moglo pretočiti u roman, i nastoji te priče što bolje zapamtiti. Iako je, kao i drugi, obećao da ništa od rečenog neće iskoristiti u pisanju, njemu je već tada jasno da će prekršiti obećanje. A jedan od njih, predmnijevajući takav rasplet kaže – Svi ste vi lopovi.

Htio sam time podvući kako je piscu teško odoljeti da iskoristi nešto što mu se čini da bi dobro funkcioniralo u tekstu, njegova je emotivna i intelektualna investicija u tekst često tolika da je spreman žrtvovati i sebe i druge. Bez obzira što su svjesni da društvena pozicija pisca više nije ni blizu kao što je bila prije pedeset godina, pisci su i dalje uvjereni da pišući stvaraju nešto veliko, ili bar važno, i zbog toga su spremni na štošta. Mislim da je takav stav na neki način nužan za pisca, on mora vjerovati u to što radi i biti spreman na svaki napor da  tekst bude što bolji, ali isto tako mislim da se negdje ipak treba povući granica. Osobno, ne želim bilo koga povrijediti svojim tekstom pa ću odustati od svakog detalja za koji mislim da bi imao takav efekt.

Meni osobno najintrigantnija priča iz vaše nove knjige je ona urednika koji se suočava s dilemom vezanom uz autora djela koje je objavio.

Najprije bih htio naglasiti da to nije knjiga priča, meni nije bilo važno da ispričam te priče kao samostalne, zaokružene cjeline, nego sam pisao roman i svi su njegovi dijelovi povezani. Ti su likovi, pa tako i njihove priče, u dijaloškom odnosu, neki među njima su bivši partneri, neki su u kakvom-takvom braku, neki se tamo zavode, nešto te večeri umire a nešto se možda i rađa. Kroz te priče oni se međusobno i svete, razračunavaju i objašnjavaju. 

Ni u jednom trenutku mi nije bilo stalo da slijedim nekakav niz realnih događaja, nego sam uvijek imao na umu tu romanesknu strukturu i likove koje sam gradio. Da, u te likove sam ugradio i neke zgode svojih poznanika, ili vlastite, ali baš zato što im je bilo jasno da to nisu oni, nitko nije imao nikakvih primjedbi.

Htio sam pokazati kako izgleda svijet tih ljudi, a to je otprilike moja generacija, četrdesetogodišnjaci i pedesetogodišnjaci, reći nešto o tome zašto su tako umorni, kad su stvari krenule prema dolje, što je bio okidač. U njihovim pričama nema ni traga borbe za nešto, nitko ne priča kako je omanuo u nekoj akciji, već su svi okrenuti samo sebi i vlastitim demonima. Čini se da nakon kraha utopije, i ideje o boljem i pravednijem društvu, sumnjaju u svaki ambiciozni društveni program, pa čak i u poetički. Čitateljima taj svijet možda izgleda mučno ili mračno, ali rekao bih da je svijet moje generacije umnogome takav. Ti su ljudi obrazovani, zalažu se za neke ispravne ideje, ali isto su tako svjesni da žive u jednom retrogradnom, dekadentnom društvu u kojem se možda ponešto može popraviti ali koje se ne može esencijalno promijeniti.

U tom kontekstu treba sagledati i tu priču o piscu koji je možda ratni zločinac. Mojim likovima je stalo do toga da se svaki zločin osudi, tog urednika grize mogućnost da je možda promovirao ratnog zločinca, ali nekako ne vjeruju previše u svoje mogućnosti da nešto doista promijene u društvu u kojem ratni zločinci bez problema postaju cijenjeni ljudi.

Jeste li se i sami možda našli u nekoj takvoj situaciji, možda ne toliko radikalnoj? Što ste učinili? Može li se djelo odvojiti od njegova pisca? U romanu se među ostalim zastupa stajalište kako djelo treba procjenjivati odvojeno od pisca – ako je ono vrijedno čitanja, nije bitno je li pisac ratni zločinac. Kakvo je vaše stajalište?

Našao sam se u situaciji koja je imala samo neke natruhe te priče, ali nisam bio prisiljen odlučivati treba li objaviti tu knjigu ili ne, tako da mi je to samo poslužilo kao povod da raspišem jednu moguću situaciju. Odgovor na pitanje može li se odvojiti djelo od njegova autora nije lak, pa je možda i zato to jedina priča o kojoj raspravljaju gotovo svi likovi romana. Kad ne bismo odvajali djelo od autora, što bi bilo s knjigama Knuta Hamsuna, Ezre Pounda, Celinea... knjigama koje čine sam vrh svjetske književnosti? S druge strane, i Ante Pavelić je bio pisac, kako bi se odnosili prema 'Liepoj plavki' da je taj roman kojim slučajem dobar, ili još drastičnije, da se stvar dovede do kraja, šta bi bilo da Hitler nije bio slikar nego književnik, i da je čak napisao neki roman u kojem nema ništa suspektno, moguće je i to zamisliti. Bi li čitali knjigu čovjeka koji je kriv za smrt desetina milijuna ljudi i odgovoran za najveća zvjerstva u povijesti čovječanstva?

Teško je zauzeti apodiktičan stav, pa se tako ne može reći da se u romanu izričito zastupa jedno stajalište, različiti likovi to različito vide, ali ja sam nekako sklon tome da svako književno djelo promatram autonomno, smatram da bi trebalo biti moguće čitati svako koje ne poziva na mržnju i zločin.

Tko je taj koji bi trebao odlučiti o tome je li neko djelo vrijedno čitanja? Neki bi kritičar mogao ocijeniti Hitlerov "Mein Kampf" djelom vrijednim čitanja… Bismo li trebali poslušati tog kritičara i objavljivati i čitati Hitlera? Zvuči kao prava "kvaka 22"!

Mislim da je to posao urednika, nije uvijek jednostavan, ali, između ostalog, sastoji se i u tome da procijeni treba li nešto objaviti ili ne. Meni se čini da je granica koju se ne smije prijeći – govor mržnje spram bilo koje društvene skupine.

Drago Glamuzina (foto: Iva Perković, Interliber 2018.)

Everest Glamuzina Drago
Sami u toj šumi Abadžić Stanko, Glamuzina Drago

Zašto vam je bilo potrebno da su većina likova u romanu pisci?

Razlog je vrlo praktičan, i on proizlazi iz koncepta knjige. Svaki lik treba ispričati jednu priču iz svog života, neku tajnu ili nešto čega se srami i pokušava potisnuti. Činjenica da su svi oni pisci dala mi je više slobode u iznošenju tih priča. Čini se razumnim da oni i u usmenom pripovijedanju mogu koristiti neke pripovjedne tehnike kojima se inače služe u pisanju. Igor Mandić mi je u svojoj kritici prigovorio da priče u knjizi nisu do kraja razvijene, ali stvar je upravo u tome da to nije knjiga priča nego roman, da su one ispričane za stolom, kroz razgovor, i da bi bilo krajnje neuvjerljivo da su strukturno kompleksnije. Cijelo vrijeme dok sam pisao imao sam na umu da je to nešto što je izgovoreno oko stola na kojem je puno alkohola. S druge strane, to što su većina likova pisci ipak mi je dalo mogućnost da im dam neki čvršći oblik a da to ne izgleda neuvjerljivo.

Ovdje mi je važno naglasiti još jednu stvar, većina mojih likova pripada književnom svijetu, ali događaji o kojima pričaju, osim u tom slučaju urednika u moralnoj dilemi, mogli su se dogoditi bilo kome; te su priče univerzalne. Pogrešno je reći da je to roman o tome kako žive hrvatski pisci, sve se to jednako odnosi i na vodoinstalatere i na bankovne službenike.

Možda je sad trenutak da pitam, zašto ste odabrali baš Jonathana Franzena? Postoje li još neke poveznice s tim slavnim američkim književnikom, osim što je fizički doista bio u Zagrebu u vrijeme kad se odigrava radnja vašeg romana? I Franzen se bavi temama intimnosti, tajni i pitanja slobode…

Jedan razlog je bio upravo taj što sam htio da na toj noćnoj sjedeljci uglavnom budu pisci i trebao mi je nekakav dobar povod da se svi okupe. Dakle, došli su na tulum kako bi se družili s poznatim američkim književnikom, i cijelu noć ga čekaju da dođe. Dok čekaju, krate vrijeme pričajući priče. Ta situacija je namjerno pomalo ironična, premda iza nje zapravo stoji radoznalost, a protiv nje nemam ništa.

S druge strane, Franzen je u Zagrebu promovirao roman „Sloboda“, koji se bavi istim temama kao i moji likovi u svojim pričama, raspadom obitelji, preljubom, seksom, slobodom, ali i potrebom za angažmanom, odnosno umorom, propašću i odustajanjem. Činilo mi se da se uklapa u svijet mog romana i da bi moji likovi imali o čemu pričati s Franzenom.

Naslov knjige, "Drugi zakon termodinamike", odnosi se na koncept entropije. Kako se on primjenjuje na temu i kontekst kojim se bavite?

Drugi zakon termodinamike je jedan od najvažnijih zakona fizike, a zbog toga što ima duboke implikacije po sudbinu svijeta vrlo se često poseže za njim i u društvenim znanostima i umjetnosti. On kaže da toplina u zatvorenom sustavu uvijek prelazi s tijela više temperature na tijelo niže temperature. Pritom se dio energije 'gubi', odnosno prelazi u oblik koji više ne može uzrokovati nikakve promjene u sustavu, i sve završava toplinskom smrću sustava. On se matematički najčešće izražava pomoću entropije, pa se kaže da svaki zatvoreni sustav uvijek ide od reda prema neredu, odnosno da se entropija uvijek povećava. Premda znanstvenici koji ga prvi definiraju govore samo o prijenosu topline, odnosno kretanju energije, već u 19. stoljeću ga poopćuju i kažu da to vrijedi za svaki zatvoreni sustav, odnosno cijeli Svemir. U svakom zatvorenom sustavu nered se povećava i nije moguć obrnut proces. Sve u svemiru zapravo ide prema smrti, propasti, uništenju.

Većina mojih likova pripada književnom svijetu, ali događaji o kojima pričaju, osim u tom slučaju urednika u moralnoj dilemi, mogli su se dogoditi bilo kome; te su priče univerzalne. Pogrešno je reći da je to roman o tome kako žive hrvatski pisci, sve se to jednako odnosi i na vodoinstalatere i na bankovne službenike.

Budući da govori o prvim i posljednjim stvarima, taj je zakon oduvijek intrigantan filozofima, sociolozima i umjetnicima, pa se pojavio cijeli niz knjiga u kojima se koncept entropije primjenjuje u ekonomiji i društvenim znanostima, a možda je najutjecajnija knjiga Jeremyja Rifkina „Entropija, novi pogled na svijet“ koja je prevedena i kod nas. U književnosti su vjerojatno najpoznatiji primjeri kratka priča Thomasa Pynchona „Entropija“ i roman „Postanak“ Dana Browna. Pynchon piše cijelu priču s ciljem da književno izrazi taj fizikalni zakon, a kod mene je on samo način da se podcrta intimni kaos u kojem žive moji likovi. 'Svaki uređeni sustav teži entropiji, dovoljan je najmanji pomak da se sve raspadne. Ako vrijedi za cijeli univerzum, vrijedi i za ljudske odnose', kaže u romanu Andrej, komentirajući razvod Katarine i Stanka. Tako da je taj naslov zapravo metafora za koju mi se čini da dobro pokriva roman.

Osnovna premisa igre koju igraju vaši protagonisti je na neki način šokirati ostale. U kontekstu društva u kojemu mladi odrastaju u svijetu u kojemu je bilo koji zamislivi oblik seksualnosti udaljen tek klikom miša, preokupacije vaših likova čine se pomalo naivnima. Za koga je ovaj roman pisan?

Meni nije bio cilj da ikoga šokiram. Nijedan detalj ove knjige nije zbog toga u njoj. Kao što i sami kažete, u društvu u kojem serijske ubojice, silovatelji pa čak i kanibali dobivaju serije koje se protežu sezonama i postaju svojevrsni pop junaci, kako bi bilo što od ovog što sam ja napisao moglo nekoga šokirati?! Te priče koje sam ispričao u romanu nisu nikakav eksces, nego naša realnost, koja se doduše često gura pod tepih. A ja sam je želio pokazati. Nedugo nakon što sam završio roman u kojem, kao što znate, jedan lik iz obijesti zapali neznanca, pročitao sam u novinama kako su u Maksimiru zapalili čovjeka; stravična mučenja zatvorenika koja se opisuju također su se dogodila, a ni uzajamni preljubi bračnih partnera, grupni seks i sado-mazo igrice nisu ništa što našim ljudima nije dobro poznato. Dakle, roman se bavi univerzalnim problemima i zapravo je za svakoga, ali možda će više senzibiliteta za njega imati ljudi koji su i sami već pomalo umorni od života, kao i moji likovi.

Beskrajnim mogućnostima izlaganja vlastite i ulaženja u tuđu intimu suvremenog zapadnog društva suprotstavljena je sve konzervativnija, sve religioznija fasada "pristojnoga" građanina. Moglo bi se reći da se u našem odnosu prema seksualnosti odražavaju i lice i naličje društva u kojemu živimo, pri čemu se to društvo gotovo inkvizitorski odnosi prema svakoj "anomaliji", odstupanju od norme. Čini se da smo u privatnoj sferi sve "razvratniji", dok smo u javnoj sve veći puritanci. Dijelite li taj moj dojam?

Dijelim, a o tome također nešto kažem i u romanu, doduše raspravljajući o političkoj korektnosti, gdje jedan lik zaključuje da nas je ona dovela do novog konzervativizma. Nije samo ona, ali očito je da je ta konzervativna obrazina danas dominantna – puno onoga što nam se prije 30 godina činilo kao nepovratno osvojena sloboda, dovedeno je u pitanje. Trebali bi konačno naučiti da nijedna sloboda nije zagarantirana, i da se povijest ne kreće uvijek prema naprijed.

Je li novi imperativ političke korektnosti o kojem govorite rezultirao autocenzurom u pisanju i/ili pristupu književnosti? Je li to proizvelo neke tabue i je li to nužno nešto loše?

Mislim da je, vjerujem da neki pisci o tome razmišljaju kad pišu i čini mi se da i urednici i izdavači sad paze da ne objave nešto što bi u tom kontekstu moglo biti škakljivo. I siguran sam da neke knjige koje su objavljene sedamdesetih i osamdesetih danas ne bi bile objavljene. Stvari nikad nisu crno-bijele i dobro je da se ti problemi osvijeste; ni sam ne mislim da treba objavljivati knjige koje promoviraju nasilje bilo kakve vrste. Ali morate moći pisati i o nasilju i o silovanju i o ubijanju, pa i o ljudima koji u tome uživaju. Jer to je ono što književnost radi. A ne može to raditi dobro bez slobode da to istraži sa svih strana. Za književnost nema zabranjenih tema, odnosno za nju je tema sve ono što čovjek čini ili je sposoban napraviti.

Zanimljivo je da žene u vašoj knjizi pokazuju sklonost submisivnosti – bilo u seksualnim odnosima, ili partnerskim. Istodobno su ljubomorne, posesivne. Muškarci su pak nevjerni – vjernost jednako dosada. Što to govori o odnosu žena i muškaraca u našem društvu?

Činjenica je da takve podjele uloga – žena vjerna i ljubomorna, muškarac nevjeran – u našoj patrijarhalnoj sredini ima, i da je to vjerojatno još uvijek dominantan obrazac, bar u jednom dijelu društva, ali nikad ne bih tako simplificirao stvari. Najljubomorniji lik u romanu je muškarac, ta ljubomora kod njega čak prelazi u fizičko zlostavljanje. Dora i Franka pričaju kako su prevarile svoje partnere, a na vjernosti najviše inzistira Andrej, dakle muškarac. Od sedam žena dvije su ispričale kako su ih uzbuđivale te submisivne situacije, ali one su submisivne samo u seksu, ne i u životu, a druge dvije su se zgražale nad tim. Kao i oko ostalih stvari, i oko tog pitanja se u mom romanu vodi rasprava. A i svaki taj odnos ima puno nijansi i slojeva. Dakle, muško-ženske uloge nisu tako stereotipno podijeljene jer bi to naprosto bila laž.

Drago Glamuzina, Bekim Sejranović... (foto: Iva Perković, Interliber 2015.)

Je li to sve Glamuzina Drago
Tri Glamuzina Drago

Kao što se sami naglasili, sve njih snažno određuje njihova sredovječnost – iskustvo i zrelost da se o tome iskustvu govori. Kao lik u vlastitoj knjizi zauzimate pomalo ciničan, pa i distanciran stav. Kakvi ste u stvarnosti? Je li "pravi" Drago Glamuzina cinik koji na svijet gleda promišljajući ga sa sigurne distance, svjestan da su se i drugima prije njega "događala slična sranja, ali to više nikome nije važno"?

Pripovjedač u romanu je distanciran, odnosno relativno malo sudjeluje u razgovoru zato što je posve skoncentriran na to da što bolje zapamti te priče kako bi ih poslije mogao zapisati. On zapravo već na tulumu piše roman. A što se tiče promatranja stvari s distance, to je Spinozina misao, da stvari treba promatrati pod vidom vječnosti, i ona je prilično oslobađajuća. Jer kad iz te pozicije promotrite svoj život on postaje manje strašan. Bili sretni ili patili, kraj je isti. To je dobra perspektiva, koliko god nekad čovjeku koji se nalazi u vrtlogu životnih udaraca, ne pomaže.

Dakle, jesam za promatranje stvari u širem kontekstu, ali nisam za oprezno stajanje sa strane i gledanje kako život prolazi. Upravo suprotno, uskakao sam u situacije koje su me zanimale bez puno razmišljanja, uvijek gladan da vidim šta je iza ćoška. Pa ako bih trebao reći jednu karakternu osobinu koja me po mom mišljenju najviše određuje, to bi bila radoznalost.

Dugogodišnji ste urednik domaće književnosti, posljednjih desetak godina u V.B.Z.-u. Kao urednik, što najviše vrednujete?

Kao čitatelju mi je najvažnije da me knjiga pomakne, uznemiri, natjera da razmišljam... Ali nisam isključiv i naravno da ne objavljujem samo knjige kakve bih ja pisao ili čitao. Bitno mi je da vidim kako pisac zna što radi u tekstu, da je sve napravljeno s nekom namjerom, da je tekst koherentan. Lako prepoznate spisateljsku vještinu čak i kod knjiga koje pripadaju posve suprotnom poetičkom modelu od vašeg.

Kao nakladnik V.B.Z. ima posebnu misiju objavljivanja prijevoda hrvatskih književnika na drugim europskim jezicima. Jeste li zadovoljni prisutnošću hrvatskih pisaca na europskoj književnoj sceni? Kakva je recepcija hrvatske književnosti u Europi? Gdje nas najviše čitaju?

Ne postoji neko istraživanje, bar koliko ja znam, ali čini mi se da se najviše knjiga hrvatskih pisaca prevodi u Njemačkoj, i to zato što postoji nekoliko prevoditelja, poput Klausa Detlefa Olofa i Alide Bremer, s dobrim vezama u njemačkim izdavačkim kućama, koji već desetljećima guraju hrvatske pisce na tom tržištu. Prijevoda je sve više i na ostalim jezicima, ima ih možda više nego ikad, dijelom i zbog tog poticanja prijevoda unutar Europske unije, ali njihov je doseg i dalje uglavnom malen, riječ je pretežno o malim izdavačima, malim nakladama, pa je objektivni rezultat često tek jedna recka više u bibliografijama pisaca. Mislim da je tek nekoliko naših pisaca prepoznatljivo na europskoj književnoj sceni. I da ih imamo bar desetak koji to zaslužuju, ali stvarno je teško nametnuti se na tom ogromnom tržištu.

Postoji li netko tko može zamijeniti Krležu i Marinkovića u hrvatskom kanonu? Čini se da danas nema takvih velikana u hrvatskoj književnosti… Kako to objašnjavate?

Ne mislim tako. Ja sam u romanu uz Franzena uveo i jednog našeg književnika pod svojim imenom, Zorana Ferića, i to upravo zato što mislim da on nije ništa lošiji pisac od slavnog američkog pisca. Vjerujem da je zapravo problem u književnim znanstvenicima, odnosno činjenici da se oni ne bave dovoljno suvremenom književnošću. Osamdesetih su čitanke iz književnosti završavale s MarinkovićemSlamnigom i Šoljanom; četrdeset godina poslije, to je, na žalost, još uvijek tako, premda je u tom razdoblju objavljen cijeli niz sjajnih knjiga.

Nedavno je dosta reakcija izazvao Javni poziv koji je Ministarstvo kulture i medija raspisalo za poticanje književnog stvaralaštva i prevođenja, na koji su mnogi iz branše reagirali s indignacijom zbog sustava bodovanja koji, kako tvrde, tu mjeru pretvara u "još jednu književnu nagradu". Iz ministarstva su odgovorili tvrdnjom kako je cilj unaprijediti status autora mjerom kojom ih se stimulira na temelju izvrsnosti njihovih recentnih ostvarenja. Drugim riječima, nagrađuje se uspjeh. Kakav je vaš stav o tome? Je li moguće izmjeriti uspjeh nekog književnog djela na objektivan način?

Kad je ministarstvo prošle godine ukinulo tu stimulaciju, nitko nije pisao protestna pisma i potpisivao peticije. Ne kažem da sad nije trebalo reagirati, ali mislim da je sve otišlo malo predaleko. Književne udruge su se nastojale izboriti da se ta potpora piscima vrati i to su uspjele. Ministarstvo je tražilo da razrade kriterije koji bi žiriju olakšali da se izbori s cijelom godišnjom produkcijom i one su to učinile. Na žalost, učinile su to na brzinu i traljavo, to su i sami priznali, ali koliko vidim, svi su otvoreni prema mogućnosti da se oni dorade. Čini mi se najvažnijim da je ta potpora spašena, a sad bi trebalo provesti javnu raspravu i razraditi te kriterije do sljedećeg natječaja. Na žalost, kakvi god se kriteriji usvoje, mnogi neće bit zadovoljni, a osobno mislim da bi oni trebali biti samo prvi korak koji bi žiriju olakšavao rad, a da bi konačnu odluku trebao donositi žiri.

Drago Glamuzina

Drugi zakon termodinamike

  • V.B.Z. 02/2021.
  • 156 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789535203193
  • Cijena 99.00 kn

U 'Drugom zakonu termodinamike' pratimo nekolicinu hrvatskih pisaca i njihovih prijatelja koji su se našli povodom gostovanja poznatog američkog pisca Jonathana Franzena u Zagrebu. U toj turbulentnoj noći svatko od njih priča nam svoju osobnu priču, i to onu koju nikada nikom nije ispričao jer je pretraumatična ili previše razotkrivajuća. 

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –