Nisam autor koji misli da mu je misija dizati revoluciju. Revolucionari posežu za parolama kojima se snaga, nerijetko i vjerodostojnost, veoma brzo potroši. Pjesnik treba tražiti prikladna sredstva reakcije ili ih graditi unutar pjesničkog jezika. Ako posegne i za parolom, ona treba biti estetizirana. Doista vjerujem da ironija, sarkazam, čak i cinizam u nekim situacijama mogu biti temelj lirske polemičnosti.

Književnost je prije svega užitak, kao seks; no također je i način samospoznaje, baš poput seksa: zbog toga, kad mi netko kaže da ne voli čitati, mogu mu jedino izraziti sućut, kao što bih napravio s nekim tko mi kaže da se ne voli seksati. Književnost je način da se živi puniji život, bogatiji, složeniji i intenzivniji.

Svaki veliki književni opus je kontinent za sebe. Postoji kontinent Nabokov, kontinent Ahmatova, kontinent Andrić i tako dalje. To što je Andrić poznatiji od primjerice Krleže ili Kiša, ne mora značiti da je njegovo djelo bolje. On to ima zahvaliti Nobelovoj nagradi. Što se tiče Andrićeve ličnosti: među brojnim Andrićevim licima je i lice oportunista.

Svi su se povukli, a meni je preostalo vrlo malo vremena, prema tome neka bude naslov cijelog ovog razgovora: Nemam više vremena! Pa onda žurim izreći ono što nisam stigao do sada, a to je da je hrvatska književnost bila i ostala beznadno provincijska, provincijalna, jadna. Ja sam onaj koji u njoj traži novoga Ujevića, Marinkovića, Krležu, Desnicu. I ne mogu ga naći! Ne mogu ih više naći. Doći će...

Drugi od mene često očekuju da me nakon onoga što sam proživjela više ništa ne može slomiti. U njihovim očima ja sam snažna, nepobjediva. No istina je drugačija i ponekad mi se čini da moja do vrha puna čaša neće podnijeti više ni jednu jedinu sitnu kapljicu. No onda je uvijek iznova podnese. Jednu kapljicu, a onda još poneku.