Pišem o temama o kojima više razmišljam i mislim, nego što li o njima pričam i komuniciram s okolinom. Pišem o onome što vidim i što ne mogu samo tako odbaciti na temelju neke uvriježene društvene predrasude ili stereotipa. Pišem da raskrčim i da osporim, da kontra-argumentiram, ali i da zabilježim vrijednost i važnost nečijeg i života i priče.

Kao i talent i znatiželja nije nešto što se stječe. Ona je dio karaktera, a ja sam je samo usmjerila na ono o čemu i kako pišem. Da, ona je kod mene mračna, jer me zanima tamna sjena koja prati svakog čovjeka, sve stvari, sva bića, a ja joj se posvećujem više nego onome što je odmah vidljivo. Ali, kako je sjena rezultat sunca, znači da mi je svjetlo potrebno u pisanju.

Kad nađem tu radost stvaranja, kad se priključim na neku zlatnu žilu, iz mene izlazi umjetnost, kao iz rukava. Onda sam nezaustavljiva. Ciklus slika izbacim za petnaest dana, karikature dan za danom... Potom ide blokada, pa se malo svadim s mužem i cili svit mi je kriv. Slike postaju debele od slojeva, a karikatura nema.

Mliječna staza je prizor koji vas uzburka, ili krijesnice u lipanjskim noćima, a posebno vas jako pogodi kad osjetite da ste dio toga. Možda je to gorivo koje me danas pogoni da pišem, ta svijest da nisam istrgnuto biće, već da sam neodvojiv dio svega što postoji, cjeline, svemira, nazovite to kako hoćete.

Ne mislim da književnost ima neku drugu svrhu izvan sebe, ni odgojnu, ni revolucionarnu, ni terapeutsku. Ne vidim je kao sredstvo da se njome bilo što postigne. Ona svojim jezikom gradi svijet koji se ne može u potpunosti opisati ni na jedan drugi način, pa ni jezikom književne znanosti. Pritom, ona ne govori jednoznačno pa svaki čitatelj u taj svijet ulazi na svoj način.