Kao i talent i znatiželja nije nešto što se stječe. Ona je dio karaktera, a ja sam je samo usmjerila na ono o čemu i kako pišem. Da, ona je kod mene mračna, jer me zanima tamna sjena koja prati svakog čovjeka, sve stvari, sva bića, a ja joj se posvećujem više nego onome što je odmah vidljivo. Ali, kako je sjena rezultat sunca, znači da mi je svjetlo potrebno u pisanju.

Kad nađem tu radost stvaranja, kad se priključim na neku zlatnu žilu, iz mene izlazi umjetnost, kao iz rukava. Onda sam nezaustavljiva. Ciklus slika izbacim za petnaest dana, karikature dan za danom... Potom ide blokada, pa se malo svadim s mužem i cili svit mi je kriv. Slike postaju debele od slojeva, a karikatura nema.

Ne poznajem nikoga tko bi me nazvao optimistom, ponajmanje nepopravljivim. Iako, da, volim zabaviti druge ljude, volim kad se iskreno nasmiju nečemu što sam ispričao ili napisao. I sam se volim smijati tuđim pričama, to mi je podjednako drago, pa i kad je zezanje na moj račun. A što se novinarstva tiče – ne, nisam još kapitulirao, ali ruganje stvarnosti postaje mi sve napornije.

Novinarsko iskustvo teško da pomaže književnosti, osim, možda, navici da ono što se može reći jednostavno ne razvlačite kao bjelanjak na žlici kad vadite ono bijelo iz jajeta, jer ne želite pojesti pile u svojoj kajgani. E, da... I da, da ono što si utvarate da je sjajna priča doista i napišete, u smislu, sjednete za tastaturu, otvorite novi unos...

Književnost u okvir knjige, literarnog, sažima daleko širi kontekst i tumači ga, htjeli mi to priznati ili ne. Velika je odgovornost na književnosti. Ona može poduprijeti mitologizaciju, opstanak tirana, ali može i povući u pobunu, razum, prosuđivanje. Književnost barata magijom koje mnogi nisu ni svjesni.