Ne mislim da književnost ima neku drugu svrhu izvan sebe, ni odgojnu, ni revolucionarnu, ni terapeutsku. Ne vidim je kao sredstvo da se njome bilo što postigne. Ona svojim jezikom gradi svijet koji se ne može u potpunosti opisati ni na jedan drugi način, pa ni jezikom književne znanosti. Pritom, ona ne govori jednoznačno pa svaki čitatelj u taj svijet ulazi na svoj način.

Književnost u okvir knjige, literarnog, sažima daleko širi kontekst i tumači ga, htjeli mi to priznati ili ne. Velika je odgovornost na književnosti. Ona može poduprijeti mitologizaciju, opstanak tirana, ali može i povući u pobunu, razum, prosuđivanje. Književnost barata magijom koje mnogi nisu ni svjesni.

Svi su se povukli, a meni je preostalo vrlo malo vremena, prema tome neka bude naslov cijelog ovog razgovora: Nemam više vremena! Pa onda žurim izreći ono što nisam stigao do sada, a to je da je hrvatska književnost bila i ostala beznadno provincijska, provincijalna, jadna. Ja sam onaj koji u njoj traži novoga Ujevića, Marinkovića, Krležu, Desnicu. I ne mogu ga naći! Ne mogu ih više naći. Doći će...

Naše društvo glorificira nasilje, stalno smo izloženi takvim sadržajima. Na ovome mjestu trebalo bi razlučiti što je stvarnost, a što književnost. Progovarati o nasilju ne znači glorificirati ga, pogotovo ako vjerno prati što se događa u našoj stvarnosti. Ovaj roman je utoliko prozor u iskrivljen prikaz našega svijeta gdje je dobrano reducirana nježnost, premda postoji, a pogled je često usmjeren na...