Renato Baretić: Ako mi zabranite korištenje humora, to je kao da ste mi zašili usta

Renato Baretić (foto: Tanja Mravak)

Novinar i pisac Renato Baretić, prema vlastitoj definiciji "kontroverzni književnik, novinarski i scenaristički poduzetnik i strastveni kolekcionar neodgovorenih zahtjeva nepoznatih ljudi za prijateljstvom na društvenim mrežama", napisao je novi roman. "Zadnja ruka" iz tiska je izašla početkom studenoga u izdanju nakladnika Hena com, a u njoj taj nagrađivani autor "Osmog povjerenika", vjerojatno najpopularnijeg romana suvremene hrvatske književnosti, oživljava još jednog besprizornog junaka dobre duše i ispravnih vrijednosti, koje mu i pomažu da opstane u svijetu kronične intelektualne i emocionalne pustoši. 

Bivši novinar i priznati pisac u spisateljskom i egzistencijalnom škripcu, Zvonko Fild izrazito je dopadljiv (anti)junak: recentno razveden, prognan u bezlično podstanarstvo i trajnu besparicu, opterećen odnosom s kćeri tinejdžericom, bez poslovnih izgleda i ljubavne nade, nalazimo ga kako se, uronjen u simpatična promišljanja sebe, svijeta i života, neuspješno batrga okovan žegom vrućega splitskoga ljeta. Kad u njegov život počnu uskakati likovi njegovih priča sa zahtjevom da ih dovrši i pomakne iz stanja u kojemu ih je ostavio, Zvonko će se naći razapet u međuprostoru između zbilje i fikcije, duboke egzistencijalističke rezignacije i agonije probuđene odgovornosti prema vlastitoj književnosti. Od njega se očekuje zadnja ruka, dovršavanje i zaokruživanje i svojih izmišljenih junaka i sebe, u još jednoj duhovitoj baretićevskoj književnoj vratolomiji, punoj čitatelju bliskih i složenih likova, briljantnih dijaloga i jezičnih poigravanja oko ozbiljnih tema književnosti i svijeta, moralnih izbora, prijateljstva, odgovornosti ali i ljubavi, strasti i vjernosti. 

Rođen u Zagrebu 1963. a od 1996. trajno nastanjen u Splitu, Baretić već gotovo 40 godina živi isključivo od pisanja, u najvećoj mjeri i bez prestanka kao novinar u brojnim hrvatskim i stranim medijima, te kao romanopisac, pjesnik, sastavljač pitanja za kvizove, predavač kreativnog pisanja, televizijski i filmski scenarist, (ko)autor tekstova za kazališne predstave... Bio je suosnivač i prvih deset godina umjetnički direktor Pričigina, splitskog festivala pričanja priča. Nakon romana "Osmi povjerenik" (2003.), "Pričaj mi o njoj" (2006.) i "Hotel Grand" (2008.), "Zadnja ruka" svojevrsni je autorov hommage pisanju, zaigrana literarna posveta jeziku pisana perom izvanredno vještog pripovjedača. 

Uoči premijernog predstavljanja knjige publici na pulskom Sa(n)jmu knjiga u Istri 24. studenoga, s autorom smo popričali o pisanju kao sudbini, smijehu kao lijeku, i Splitu kao mjestu pričljivih ljudi i sretnih krajeva.

Zadnja ruka Baretić Renato

Gea Vlahović: Kad smo dogovarali ovaj intervju, prvo što ste mi rekli je da me molite da pročitam knjigu do kraja. Što vas je toliko razočaralo u novinarstvu da imate tako rezervirana očekivanja od novinara?

Renato Baretić: Heh, otvaramo razgovor dosta zeznutim pitanjem... Mogu vam na njega odgovoriti iz više perspektiva. Prvo, kad smo dogovarali intervju, knjiga još nije bila izišla iz tiska, niste još znali gotovo ništa o njoj. O čemu bismo onda pričali, o mojem minulom radu? Drugo, postoji mogućnost da vam se roman nimalo ne svidi, pa biste razgovor vodili preko volje i oboje bismo se mučili, a do kraja ga nitko ne bi ni pročitao, što znači da ga je onda bolje i ne raditi. A treće – novinar sam od 1983. i dobro pamtim kako se i koliko nekad u ozbiljnim novinama pazilo na nas klince koji smo pokazivali neko zrnce talenta, kako nas se korigiralo, kako su nas u poslu usmjeravali stariji zanatlije, a i kako se odmah s početkom rata taj naš teško ispečeni zanat krenuo urušavati, kako je gotovo sve moralo biti bombastičnije, makar i sasvim površno odrađeno...  
Evo, može mala ilustracija? Prije pet godina, kad je festival pripovijedanja "Pričigin" na otvaranju slavio deseti rođendan pred više od šesto ljudi u dvorani koja ima samo 320 sjedaćih mjesta, zaskočila me u predvorju jedna kolegica, vidno mlađa od mene ali ne baš više u punom cvijetu mladosti, dakle ipak iskusna, s uključenim diktafonom i upitala me, kao programskog direktora, doslovno: "Što je to uopće Pričigin"? Da sam joj išta odgovorio, ponizio bih i sebe i festival, a ona bi ostala nedužna u neznanju koje nitko ne bi ni primijetio. Žena ili doista nije znala što je "uopće" naš festival, ili nije znala postaviti pitanje. Ni jedno niti drugo ne ide joj u prilog, ali da sam joj išta odgovorio – nitko od njenih slušatelja ili čitatelja ne bi, kažem, primijetio ni njezino neznanje zanata, niti moju nelagodu. Posljednjih godina, srećom, uz brojne površne nasrtljivce, stasaju i novi novinari  koji ozbiljno shvaćaju svoj zanat. Budući da ih sve manje susrećem, jer već odavna radim od kuće, moram u startu biti nepovjerljiv. Nije mi nikakav problem kasnije se ispričati onima kojima treba.       

Razočaranje novinarstvom ujedno je i jedna od tema vaše nove knjige, gdje vrlo plastično prikazujete kako "pravo" novinarstvo polako ali sigurno biva zamijenjeno prikrivenim marketingom čiju se toksičnost neki cinični PR-ovac pametno sjetio kamuflirati nazivom 'native', kao da je riječ o nečemu ekološkom. Kao dugogodišnjeg novinara, neću vas pitati jeste li iole optimistični; kopka me zapravo je li ova knjiga neka vrsta vaše osobne kapitulacije, priznanja – bolest je zavladala, a propisani lijek je humor? Je li to ono što vas tjera da pišete, želja da zabavljate druge ljude? Znači li to da ste nepopravljivi optimist?

Ne poznajem nikoga tko bi me nazvao optimistom, ponajmanje nepopravljivim. Iako, da, volim zabaviti druge ljude, volim kad se iskreno nasmiju nečemu što sam ispričao ili napisao. I sam se volim smijati tuđim pričama, to mi je podjednako drago, pa i kad je zezanje na moj račun. A što se novinarstva tiče – ne, nisam još kapitulirao, ali ruganje stvarnosti postaje mi sve napornije. Prije nekoliko godina – ovo je stvarno istina, ne fabuliram – u razmaku od samo desetak dana Boris Dežulović, Ante Tomić i ja objavili smo kolumne kojima bi zajednički nazivnik bio "džaba mi krečimo svih ovih desetljeća". Nismo se, kunem vam se, vidjeli tjednima prije toga, ali očigledno nas je nešto iz svakodnevice, ne pamtim više što, potaklo da se zapitamo, oprostite na prostačenju:  "Za koji mi kurac iz tjedna u tjedan, tolike godine, pišući ustrajemo na tome da Hrvatska bude bolje mjesto za život, kad se ništa bitno ne mijenja? Je li ovo što radimo samo pišanje u vjetar?"... Njih dvojica, dakako, jer su darovitiji, ispisali su to svoje ogorčenje na zanimljiviji način od mene, a ja ne pamtim jesam li ikad nakon '91. napisao depresivniju kolumnu.     

S druge strane, upravo je smijeh važna značajka vašeg književnog stila – tako i ova vaša knjiga obiluje izrazito životnim duhovitim dijalozima i opaskama koje pršte humorom. Dakle, doista znate nasmijati čitatelja a, koliko znamo, i sugovornika. Je li, s druge strane, vas lako nasmijati? Tko nasmijava Renata Baretića? Kako nasmijati humorista?

Ona krasna Rundekova pjesma "Plavi avion" ima dvostih koji kaže "Nema tog što ne smijem / samo da te nasmijem". To mi je, evo, prva asocijacija na vaše pitanje... "Zadnja ruka" po meni uopće nije humorističan roman, ali ako mi zabranite korištenje humora pri pisanju, čega god bilo, to je kao da ste mi oduzeli tipkovnicu, odsjekli prste i zašili usta. Imam cijeli niz prijatelja koji su me nasmijavali – previše ih je dosad, nažalost, pošlo nasmijavati duše u nekoj nezemaljskoj dimenziji – ali ako ćemo najiskrenije: najslađe se smijem u društvu svoje supruge, kćeri i sina, kad poslije ručka krenemo budalasati. Supruga je nepresušni izvor vedrine u našem domu, djeca su to pokupila od nje, vjerojatno nešto malo i od mene, a u takvom društvu i meni se inspiracija odmah prebaci u petu brzinu. Bez veze je da sad nabrajam prijatelje koji me također bacaju u nekontrolirani smijeh, ali izdvojio bih ipak Ivicu Ivaniševića koji silno voli prepričavati drugima anegdote sa mnom u glavnoj ulozi najvećeg blesana, a pri svakom sljedećem prepričavanju nadoda još neku novu izmišljotinu, pa gotovo u svakoj od takvih prigoda kopam po džepovima i tražim papirnate maramice da obrišem suze smijalice. Često ih moram dodavati i drugima u društvu. Čovjek je, inače, umorni mediteranski mizantrop, baš kao i ja.      

Meni je ipak ovaj vaš roman na trenutke bio urnebesno zabavan, možda je stvar u splitskome idiomu. I naravno, pročitala sam ga do kraja, i nisam mogla a ne tumačiti zarazu likovima koja pogađa Zvonka i njegovu okolinu kao nekakvu šašavu alegoriju aktualne pandemije, sa Zvonkom kao 'nultim' pacijentom. Ipak, u književnosti je uvijek pisac taj 'nulti' pacijent: progone li i vas vaši likovi ponekad?

Nije me, do Zvonka, nikad progonio nijedan moj fiktivni lik. Ali Zvonko je, kroz osam godina nervoznog stajanja pred semaforom, na 107. stranici davno započetog rukopisa, razvio tu vještinu opsjedanja do perfekcije, pa sam ga morao napisati do kraja. Dok je on tako čekao, dogodila se pandemija, a to nije – ako roman izlazi pred zimu 2021. – motiv koji se može ignorirati, pa sam neku vrstu epidemije, barem potencijalne, bio čak i prisiljen simbolično utkati u rukopis. Iako mi je, kao jedan od mogućih motiva, bila na pameti i davno prije Wuhana. 

Hotel Grand Baretić Renato

Kažete da ste ovu knjigu pisali godinama; događa li vam se da nakon dugog rada na nekom rukopisu shvatite da naprosto morate odustati od njega, baciti sve u smeće? Kako znate kada treba nastaviti, kada biti uporan, kako znate što je dobro za knjigu, za vas? Koliko je u tome procesu važna uloga urednika? Čini mi se da je ova knjiga ujedno i nekakva vaša posveta 'the' uredniku…

Kad sam obavio sve što se moralo poslije izlaska "Hotela Grand", mojeg trećeg romana, imao sam na umu dvije posve različite ideje za sljedeći. I napisao po tridesetak uvodnih stranica. Za prvu mi je, suviše autobiografsku, 'the' Kruno Lokotar odmah obazrivo rekao "Ne vjerujem da ćeš ti to moći, nisi ti takva vrsta pisca"; druga mu se poprilično svidjela, ali trebalo ju je napisati i objaviti vrlo brzo – što ja ne mogu ni u idealnim uvjetima ako nisu novinarski, a tad sam se našao u najgorim mogućima, na cesti i bez redovnog posla – pa sam zastao u totalnoj blokadi. Tad mi je prijatelj Zvonko Karanović, inače pisac potpuno drugačije poetike, nabacio ideju koja se odmah svidjela i meni, potom i uredniku koji me je potom godinama, nikad ne pretjerujući, zna on mene, nagovarao da to nastavim i završim. Da, "Zadnja ruka" je u stanovitoj mjeri i posveta dobrom i upornom književnom uredniku, a premalo je takvih u hrvatskoj književnosti. To ne morate čuti iz tračeva, to vidite čim krenete čitati neku domaću knjigu.  

Knjiga je prvotno najavljivana s naslovom "Deseti povjerenik" – što se dogodilo s naslovom? Junak "Zadnje ruke" na prvi pogled nema puno zajedničkoga s junakom "Osmoga povjerenika", pa pretpostavljam da namjera nije bila signalizirati nekakav nastavak vaše velike uspješnice, no ipak se čini da vas privlače likovi razočaranih, ostavljenih muškaraca koji su izgubili jasne orijentire a od propasti ih spašava to što su u osnovi ispravni, moralni ljudi. Je li to vaša poruka: od propasti nas može spasiti samo snažan osjećaj za moral? Vjerujete li u to da su ljudi općenito moralni?

Au, koliko pitanja u jednome... Dakle, "Deseti povjerenik" je bio samo, kako bi se na novohrvatskom reklo, "clickbait" naslov, čista zezancija koju sam nakratko upravo ja gurao kao naslov. Vrlo brzo smo, naravno, kao uglavnom razumni ljudi, i urednik i ja i nakladnik zaključili da to nema smisla, pa smo krenuli nabacivati ideje. Jedan od prijedloga, mislim baš Lokotarov, bio je "Zadnja ruka", i oko toga smo se vrlo brzo usuglasili, pogotovo kad je roman bio napisan do zaključne točke.

Što se tiče, kako ste ono rekli, ostavljenih i razočaranih muškaraca kao mojih glavnih junaka, za prvu ruku mogu, u svoju obranu, reći tek da nisam ni ostavljen niti razočaran, barem ne više od prosjeka. Na kraju krajeva, bilo bi malo neobično da sve moje glavne junakinje budu prihvaćene, sretne i do srži ispunjene žene, ne bi li? Tko bi pri zdravoj pameti vjerovao takvom pripovjedaču? 

A moral... Moral je vrlo zeznuta stvar. Kao katolički agnostik, možda čak i katolički ateist, ne znam još, prilično sam uvjeren da se, pored svih svojih slabosti, i dalje ponašam moralnije od mnogih koji se javno ili privatno diče svojim vjerničkim vrlinama i vrijednostima. Mogao bih vam sad ispričati barem deset anegdota koje su me u to uvjerile, ali nema smisla da gnjavim pošten svijet još i time. Da, moralnost je, ili bi preciznije bilo reći "etičnost", jedino što druge čuva od nas samih, kao i nas od tuđe nemoralnosti i neetičnosti. Ljudska je vrsta, kao i svaka druga, u osnovi neetična, nemoralna i sebična. Pogledajte, na kraju krajeva, ljudsku novorođenčad – nema sebičnijih stvorenja na ovome svijetu! A zamjetan broj te male, samožive gamadi ipak izraste u časne, poštene i odgovorne ljude. Više bude onih drugih, naravno, ali tako je oduvijek i bilo. 

Naslov romana, "Zadnja ruka", odgovor je na otvorene krajeve koje piscu zamjeraju njegovi junaci, ostavljeni "u besmislenom trajanju jednog te istog trenutka". Kako pisac Renato Baretić odlučuje kada je završio s pisanjem, da je kraj?

Već osam godina vodim, gdje me god pozovu, svoju vježbaonicu pisanja proze "Disciplina mašte". To je naslov koji sam bezdušno, ali nadam se ne i nemoralno, ukrao od Ivana Slamniga. Jedna od prvih stvari koje govorim polaznicima i ponekom polazniku – jer muški su uvijek debelo u manjini, oni valjda sami od sebe znaju kako treba pisati – jest to da moraju znati cilj svoje priče. Ako, recimo, žele stići u Zenicu, mogu to i preko Pariza, Berlina, Vugrovca, kojim god ih putem priča odvede, ali do te zadane Zenice na kraju moraju stići. To im ne govorim kao preporuku nekog važnog autora, nego iz svoga osobnog iskustva. Ne mogu početi pisanje, ako ne znam kraj. A taj kraj, barem kod mene, uvijek mora biti binaran, pa neka sam čitatelj odabere što mu je logičnije, A ili B.
 
Protagonist "Zadnje ruke", relativno uspješan autor kratkih priča, nije baš najpažljivije slušao moja predavanja, pa mu završeci priča nisu samo binarni. I to mu onda poprilično zezne život. Ali da se opet vratim na ulogu urednika: on je – ako je doista urednik – vrlo bitan kao postavljač putokaza do te famozne "Zenice". Pojma nemam zašto sam baš nju odabrao...

Od vašeg je prethodnog romana prošlo trinaest godina… U međuvremenu ste doduše puno pisali, ali ne beletristiku. Nedostatak inspiracije, ili vam je, kao i vašem junaku Zvonku, književnost – makar i privremeno – naprosto dozlogrdila? Je li pisac kojemu se više ne da pisati i dalje pisac? Što vas je u konačnici natjeralo da ovu priču privedete kraju?

Razlozi su, zapravo, prilično banalni. Kad sam pisao i objavljivao prva tri romana, zapravo, prvih šest knjiga, imao sam regulirani radni odnos, stalni ili honorarni. To, između ostalog znači i regulirani ritam rada i redovna primanja. U takvim je uvjetima, ako se čovjek samo malo, mrvicu organizira, relativno lagodno pisati. A onda je došla 2012., ostao sam bez redovnog posla taman kad sam počeo pisati ovaj roman, cijena novinarskog mozga preko noći je pala na desetinu dojučerašnje vrijednosti, i našao sam se u situaciji da svakog mjeseca moram raditi barem šest dijametralno različitih poslića. I da pritom budem siguran kako će mi četiri od njih biti uredno plaćena, ali nikad ne znam koja točno četiri, pa i dalje moram obavljati svih šest. Dapače, prihvaćam i sedmi, osmi...  U takvim uvjetima, vjerujte mi na riječ, čovjek uvečer misli samo na krevet, a ne na nekog tamo Zvonka i njegove probleme... Nisam bio "pisac kojemu se više ne da pisati", nego pisac kojemu na kraju dana više nije ni do čega. Potom je još došla i epidemija, koja mi je onemogućila vođenje pub-kviza i vođenja vježbaonice pisanja proze, pa se na horizontu, u kontrasvjetlu zalazećeg sunca pojavio Zvonko i, poput Clinta Eastwooda, procijedio: "Sad il nikad!". Budući da sam Uzeiru Huskoviću ostao dužan jednu davno ugovorenu ali nenapisanu proznu knjigu,  javio sam mu se i – eto nas tu gdje smo. 

Split za početnike Baretić Renato, Ivanišević Ivica

Jedna od knjiga koju ste u međuvremenu objavili je "Split za početnike", duhovita "leksikografska" posveta gradu u kojemu živite, koju ste napisali zajedno sa svojim prijateljem, piscem Ivicom Ivaniševićem. Što ključno mora svaki splitski početnik znati da bi opstao u tome gradu? Koliko mu je u tome bitan jezik?

Postoji nekoliko divnih detalja vezanih uz tu knjigu, spomenut ću samo dva. Ponajprije, ni Ivica niti ja ne bismo vam danas znali sa stopostotnom sigurnošću reći tko je napisao koju od tih gotovo 500 natuknica iz knjige. Drugo, sjajno je što su je napisala dva porijeklom sasvim različita tipa – jedan dotepenec i jedan koji je fetivi Splićanin, s dokazima u matičnim knjigama još od stoljeća šesnaestog. Poznajemo se i prijateljujemo već više od polovice naših života, ali to je i dalje daleko kraće od "backgroundova" koji bi nas, kao, trebali činiti silno različitima. Da ne bude zabune – nije Ivanišević jedini, većina ljudi s kojima se družim zadnjih tridesetak godina ovdje sličnog su mentalnog sklopa kao i njihovi, i moji, mentalni parnjaci u Zagrebu, Visu, Vinkovcima, Zaboku, Beogradu, Sarajevu, Skopju, ili gdje već. "Split za početnike" pisali smo na standardnom hrvatskom jeziku, onako kako i inače pišemo, tako da tu nije bilo nikakvih problema. 

Ali... Malo ste me osupnuli kad ste pitali o tome kako "opstati" u Splitu. Pa nije Split neki ljudožderski otok u Tihom oceanu! Evo što vam je jedino potrebno znati da biste, ako se odlučite preseliti u Split, "opstali" ovdje: ne bojte se svojeg matičnog naglaska – splitske ćete akcente i intonacije, vjerojatno i poneku riječ, usvojiti i prije no što ste mislili, dovoljno je jedno tromjesečje neprekidnog boravka ovdje. Toliko su zavodljivi, pjevni i zarazni da ih nikad više nećete izgubiti. Drugo, s osmijehom podnesite svaku šalu na svoj račun, to je vrlo bitno i simpatično urođenicima, a pogotovo ako i svladate vještinu uzvraćanja istom mjerom, isprva oprezno doziranom. I treće, najvažnije: ne odvajajte i ne ostavljajte na rubu tanjura onaj bijeli, masni dio pršuta pred svjedocima! Svi drugi aduti koje ste dotad eventualno stekli tim vam činom padaju u vodu. Pardon, u more.

Eto vidite da postoji odgovor na moje pitanje, i to prilično konkretan; znači da nije bilo skroz pogrešno zamišljeno, iako mi je možda izbor riječi bio krivi! Kad već spominjete lokalni dijalekt, "Zadnja ruka" ponovo je vrelo različitih jezičnih idioma. Koliko vam u pisanju na dijalektu pomaže činjenica da ste rođeni Zagrepčanin a desetljećima živite u Splitu?

Pomaže mi beskrajno. Tim više što je moj materinski zapravo jedna od podvarijanti bednjanskoga govora, prilično zeznutoga i za većinu kajkavaca.  Obožavam dijalekte i slengove i, da se ponovo rodim, vjerojatno bih s uključenim diktafonom zujao na sve strane, ne samo Hrvatske. Naravno, samo ako bih prije toga naišao na barem donekle izdašna financijera.

Posljednjih ste se godina dosta angažirali i kao scenarist; među ostalim, surađivali ste na serijama "Crno-bijeli svijet" i "Dnevnik velikog Perice". U čemu je privlačnost pisanja scenarija za jednoga pisca? Slavni američki scenarist Eric Roth ustvrdio je u jednome intervjuu da je pisanje scenarija tek bastardizirana umjetnost pisanja – da zapravo i nije umjetnost, već zanat sastavljanja skice nečega za što se scenarist nada da je dovoljno jedinstveno, strastveno, neočekivano da bude pretočeno u dobar film. Slažete li se? Kako znate što je "dovoljno jedinstveno, strastveno, neočekivano" i da ima potencijal da "traje"?

A joj, opet zeznuto pitanje... Studenti režije u nas – ne znam kako je drugdje – odslušaju dva semestra, možda tri, o pisanju scenarija, pa pomisle da o tome znaju sve ono što, recimo, studenti dramaturgije uče pet godina, dakle deset semestara. S druge strane, mi scenaristi, bilo diplomirani dramaturzi bilo amateri, ignorantski smo uvjereni da znamo kako bi jedino, ali jedino tako, ova ili ona scena trebala izgledati na ekranu, u kadru. Tu znade biti i dosta gorljivih prijepora, naročito kad redatelj tek, u najboljem slučaju, nakon "druge ruke" scenarija dokuči što bi zapravo htio snimati umjesto one nulte verzije o kojoj smo se uvodno dogovarali. No dobro, da sad ne krenem sa žalopojkama u ime svih nas s dna hranidbenog lanca audiovizualne industrijice u Hrvata, vrlo sam ponosan što sam bio dio autorske ekipe druge, najuspješnije sezone "Crno bijelog svijeta" i "Dnevnika velikog Perice" koji je, evo, već osvojio dvije nagrade na međunarodnim festivalima. 

I još da odgovorim na preskočeno: da, cijenjeni g. Roth u pravu je kad kaže da je scenarij, ma koliko dobar bio, zapravo samo skica onoga što će publika na kraju vidjeti. To nije nikakva umjetnost, to je zanat na temelju kojeg drugi osvajaju lovorike ili bivaju pregaženi od kritike. Književnost je zato pravi medij za mene: "sam pâ, sam se ubija", rekli bi u Dalmaciji. Ne ovisiš ni o kome, sam snosiš barem 90 posto odgovornosti za ono između korica knjige. 

Spomenuli ste ranije svoje radionice kreativnog pisanja; je li moguće naučiti druge pisanju? Koliko je za pisca bitan neprekidan rad na sebi? Mijenjate li se vi kao pisac, s vremenom? Što najviše utječe na vas?

Radim te vježbaonice sad već osmu godinu, ako računamo i lanjsku koronski preskočenu, i dvaput sam dosad čuo najljepši mogući kompliment za taj posao. Sreo sam ljude, bivše polaznike, slučajno na ulici i rekli su mi, gotovo istim riječima: "Znate, učo, ja i dalje pišem onako kako se vama nije sviđalo, ali odonda čitam na skroz drugačiji način". Čista divota, ne možeš poželjeti bolje! Ja sam im ukazivao na mogućnosti drugačijeg izricanja istih misli i rečenica, često ne odveć suvislo sročenih u zadaćama, a oni su onda krenuli tražiti moje zamjerke u knjigama koje su čitali poslije zadnjeg sata. Počeli su shvaćati gdje je, kako i čime, autor zaveo ili navukao njih, a gdje je to mogao učiniti i na neki vještiji način. Bez obzira na to čitaju li nobelovca ili provincijskog prozaika in spe.

Dakle, nikoga ja ne mogu naučiti pisati, mogu samo pomoći polaznicima da osvijeste mogućnosti koje im pruža jezik, jedini alat kojim raspolažu. Kad smo pokretali splitsku Kuću kreativnog pisanja, rekao sam: okej, ja ću biti u prizemlju te kuće i voditi isključivo početni stupanj, "prvašiće". Tko to preživi, kome mojih desetak kratkih zadaća ne ogadi pisanje, taj će poći na viši stupanj, gdje više neće biti mene, ali bit će nekih usvojenih i osviještenih vještina koje će iz prizemlja ponijeti na prvi kat, gdje ih čekaju znatno zahtjevnije vježbe i zadaće. Upravo sam pri kraju vježbaonice s jednom veselom osmeročlanom grupom prevoditeljica i sudskih tumačica, nema muških ovaj put.

Što se spisateljevog rada na sebi tiče – pa eto, počeo sam raditi plank, ali neredovit sam vježbač pa još nisam dosegao ni pune dvije minute u osnovnom stavu. 

Osmi povjerenik Baretić Renato

Pričaj mi o njoj Baretić Renato

Vaša najpoznatija knjiga je "Osmi povjerenik", višestruko nagrađivana, pretočena na kazališne daske, na filmsko platno… Kako danas gledate na tu knjigu, biste li istu knjigu danas napisali na isti način ili posve drugačije?

Pa, vjerojatno ne bi bio baš identičan, ali razlike bismo primijetili vjerojatno samo urednik i ja. Iskreno, malo mi je žao što su mi sljedeća dva romana ostala duboko u sjeni tako uspješnog prvijenca, jer ni "Pričaj mi o njoj" niti "Hotel Grand" nisu nimalo slabije knjige, samo su potpuno drugačije. I od "Povjerenika" i međusobno. Baš kao što je drugačija i "Zadnja ruka". 

Čini mi se da je "Zadnja ruka" izrazito filmičan roman; jeste li ga pisali imajući na umu moguću ekranizaciju? Biste li voljeli da bude pretočen u film?

Tu "filmičnost" spominju mi ljudi u vezi sa svakim romanom. Štoviše, film "Pričaj mi o njoj" trebao je biti snimljen i prije "Osmog povjerenika", čak je Frano Mašković i tamo trebao glumiti glavnog junaka, ali onda se poklopio niz totalno nadrealnih okolnosti koje su redateljici Sari Hribar onemogućile da baš taj naslov bude njezin dugometražni prvijenac. 

Osobno, nikad nisam kretao u gradnju romana zato da bude "filmičan". Kriva je vjerojatno činjenica da sam bio koscenarist (za TV-seriju "Novo doba" i film "Što je muškarac bez brkova") prije nego što sam počeo pisati prvi roman. Da, u svim su tim romanima prizori relativno kratki, mnogo je dijaloga i likovi često preuzimaju ulogu naratora, vizualni su opisi diskretno sugestivni – samo to već je dovoljno da se lako stvori dojam "filmičnosti" proze.  Ali vjerujte mi, jer imam iskustva s obje strane, izuzetno bi to težak posao bio za scenarista. A možda je to samo moj sebični dojam, možda bi to nekome bio piece of cake... Sigurno je samo da bih bio beskrajno naporan kao suradnik u nastajanju takvog filma, jer bih se opirao svakom mijenjanju onog što sam napisao, a mijenjati se jednostavno mora. Zato sam se i držao podalje od svakog uprizorivanja mojih romana. Da ne smetam ljudima, njihovom viđenju i interpretaciji, a ni zakonitostima prevođenja proze u bilo koji izvedbeni oblik.

Zvučite kao prilično subjektivan pisac (ako pisac može biti i nesubjektivan); dogodi li se da vam priraste srcu antijunak, dok junaka s vremenom odbacite od sebe? Zvonko Fild je, citiram njegov opis samoga sebe, "sam, besposlen, lijen, bezvoljan, melankoličan i, na kraju krajeva još i opsjednut" tip. Koliko poznajete svoje likove prije nego krenete pisati o njima? Je li to puno više od onoga što ste o njima napisali?

Ovo što ste citirali, to Zvonko sam o sebi govori u jednom od rijetkih trenutaka iskrenog samopropitivanja. Bilo bi mi bez veze da narator tako priča o njemu. Naravno, i o Zvonku i o svakom drugom svojem junaku ili antijunaku, u svakom romanu, znam mnogo više od onog što je napisano. Njega ili nju moram što bolje upoznati prije no što se pojave u priči, da ne bi izgledali, djelovali i govorili plošno, "papirnato". I svi mi budu dragi dok ih pišem, pa i najgora ljudska đubrad, čak ni njih ne odbacujem od sebe. Svi su oni moji, svima sam ja njima tata. 

Vaši likovi žive daleko izvan nečega što bi se moglo nazvati zonom ugode. Koliko je za pisca važno postojanje takve jedne zone? Nije li upravo ugoda ubojica kreativnosti? Ili je posao pisca toliko intenzivan u usmjerenosti na neprekidno stjecanje novih iskustava da mu je nužna određena količina ugodne dosade? Kako je to kod vas? Pišete li više kad se osjećate ugodnije ili kad vam je loše? Kako se sada osjećate?

Kako se sad osjećam? Pa, hm, rekao sam već u jednom intervjuu, kao u onom Arsenovom stihu iz pjesme "Otkako te ne volim": prazno mi je, ali lakše. Vrlo sam iscrpljen, ne samo zbog ovog romana, zapravo – zbog njega čak i najmanje. Jest da sam se cijelo ljeto hrvao s njime i jest da se nakon sto godina ovog ljeta po prvi put ama baš nijednom nisam okupao u moru koje po cijele dane gledam s prozora, ali niz je tu drugih stvari koje smo ranije već spominjali. Trebala bi mi dva tjedna apsolutnog nemoranja, ako me kužite. Da ne moram ništa, ali baš ništa da ne moram, da nikome ne smetam i da nitko ne smeta meni, da šutim, eventualno slušam muziku koja mi padne na pamet i čitam nešto novo a zanimljivo. Da ne moram misliti niti doznavati išta o svijetu izvan sebe samog. Možda bi i manje od dva tjedna bilo dovoljno, ne znam, ali silno mi treba, tim silnije što znam da bih si takvo što mogao, ako se zvijezde preslože, priuštiti tek negdje u siječnju, po mogućnosti već ovom 2022. godine. 

Već 25 godina živite u Splitu, a sudbinu doseljenika pripisali ste i Zvonku. On, barem što se tiče Splita, kako se čini, nije požalio – jeste li vi? Da posudim malo iz knjige, "imate ime, imate i godine"; jeste li općenito zadovoljni postignutim? Na što ste najponosniji, a što vas čini najzadovoljnijim?

U svim su mojim romanima glavni junaci doseljenici u sredinu iz koje ne potječu, to je valjda neki autobiografski pečat, nehotičan ali podsvjesno očito vrlo snažan. Ne, nikad nisam istinski, duboko, požalio što sam preselio u Split, ali kako vrijeme ide, sve jače slutim da mi to neće biti posljednja adresa. Još ne znam tu sljedeću, ali domislit ćemo nešto gospođa i ja. 

Zadovoljan sam postignutim, svime osim dosadašnjih postignuća na lotu. Najponosniji sam – zvučat će kao kičasti klišej, znam, ali nema smisla lagati – na svoju suprugu i djecu, mada smo jedna sasvim obična obitelj. A i najzadovoljniji sam kad njih troje vidim i čujem, u istom kadru, zadovoljne i nasmijane. Imam, jasno, i drugih razloga i povoda za ponos ili zadovoljstvo, ne fali toga, ali njih troje su ipak na vrhu te piramide.     

Da se vratimo na ranije spomenuti Pričigin, splitski festival pričanja kojega ste jedan od osnivača. Festival se pretvorio u svojevrsni fenomen zahvaljujući spontanosti i mašti kako sudionika tako i publike. Bi li tako nešto bilo moguće i u nekom drugom hrvatskom gradu, ili je Split ipak jedinstven?

Fenomen Pričigina ni mi sami sebi ne znamo objasniti. Svi će vam umjetnici, sportaši, estradnjaci i ne znam tko sve, ponavljati onu mantru o Splićanima kao "najzahtjevnijoj i najkritičnijoj publici". A na naše programe kao da dolazi publika s bečkog novogodišnjeg koncerta... U ovih 15 godina imali smo pet ili šest onako, prilično loših pripovjedač(ic)a, ali ni tad nitko nije ni izlazio, ni zviždao, niti žamorio, ništa. Dapače, pljeskali su na kraju kao da su slušali jednu od najboljih priča ikad... Prije dvije godine imali smo i popriličan sigurnosni problem: u spomenutu dvoranu s 320 sjedećih mjesta, u Domu mladih kroz koji stalno vuče grozno hladan propuh, natiskalo se oko tisuću i dvjesto ljudi. Hrvatskim piscima, naviklim na to da im na promocije i književne večeri dođe desetak zainteresiranih, plus tri slučajnika i nešto tugujuće rodbine, takve scene izgledaju kao s drugog planeta... 

Godinama sam bio uvjeren da je takav festival moguće organizirati i u nekom drugom gradu, ali stvarnost me demantirala. Kruno Lokotar, kojeg smo barba Pero Filipić i ja odmah dozvali u inicijalni tim Pričigina, prije nekoliko je godina u Zagrebu pokrenuo Spikigin, ali to je ipak bitno drugačija forma. Nije višednevni festival nego jednokratno događanje, nešto vrlo slično pričiginskim autorskim večerima s jednim jedinim pripovjedačem. A Pričigin u druge gradove zovu na gostovanja, kao da smo neka putujuća trupa. Povremeno se i odazovemo, gostovali smo od Visa do Beograda, od Tučepa do Pule, gdje ćemo ove godine na sajmu knjiga biti gosti već po drugi put. Pet muškaraca pričat će o ljubavi, krovnoj temi sajma, pa me baš zanima koliko će publike doći...        

Taj je festival doista pokazao koliko hrvatski pisci mogu biti spontani, inovativni, zanimljivi. Gledajući iz splitske pozicije, čini se da se doista hrvatska književnost može pohvaliti s nemalim brojem izuzetno zanimljivih suvremenih autora – uz vas, tu su naravno i Ivica Ivanišević, Jurica Pavičić, Tanja Mravak, Ante Tomić… da spomenem samo neke. No, je li to prava slika? Kakva je doista suvremena domaća književna produkcija? Što je s mladim autorima? Postoji li netko još neprepoznat koga biste nam preporučili da pročitamo?

Doista se ne osjećam ni upućenim niti pozvanim da o tome govorim. Znam da je u gradu izuzetno živa pjesnička scena, ali premalo o njoj znam da bih se ikoga usudio izdvajati. Ispričavam se svima koje poznajem, ne samo pjesnicima i poetesama, ali uistinu se ne usuđujem nikoga izdvajati.  

Pričigin tradicionalno završava pričama o sreći. Budući da se u vašem novom romanu jasno čuje glas Renata Baretića koji se kroz Zvonkove žalopojke tuži kako su sva novinarska pitanja uvijek ista, pokušat ću biti inovativna i za kraj vas zamoliti da mi ispričate svoju osobnu kratku priču o sreći, onako kako je vi zamišljate. Bez konzultacija, molim!

Moram vas ispraviti. Završnu manifestaciju "Pričigin narodu – priče o sreći", na kojoj su mogli govoriti i dobrovoljci iz publike, ukinuli smo još prije nekoliko godina. Postala je odveć repetitivna, premalo se toga novog i inovativnog počelo pojavljivati, pa smo s time stali. 

A što se moje sreće tiče, svojedobno sam bio u društvu jednog uglednog psihijatra koji mi je, čisto za igru, dao dvije minute da zamislim situaciju u kojoj bih osjetio apsolutnu sreću. Nipošto ne nešto što sam već doživio, nego nešto sasvim novo i toliko intenzivno da veće sreće nikad više u životu ne bih poželio. Bilo mi je dovoljno i manje od dvije minute da zamislim situaciju: supruga i ja šetamo starim centrom Havane, ispred jedne oronule svijetloplave kuće, za svoj gušt, svira neki ulični bend, pet-šest likova uglavnom starijih od mene. Ja se ohrabrim i pitam ih mogu li jednu pjesmu s njima odsvirati na bongosima, oni me podozrivo pogledaju, ali mi bongalero ipak prepusti svoj instrument i sjedalicu. Ne poznajem pjesmu, ali kužim je, i odsviram to kao da sam barem tjedan dana uvježbavao, dovoljno dobro da mi oni ponude da sviram s njima još malo, ali ja se nasmiješen oko glave zahvaljujem i mašem im na odlasku niz ulicu. Eto. To bi bilo to. 

Nema veze što vjerojatno nikad neću posjetiti Havanu, nije važno ni to što bongose nikad nisam naučio svirati kako bog zapovijeda: svaki put kad, nakon tog prvog zamišljanja, vidim tu scenu, osjetim barem jedan takt te izmaštane sreće.   
 

Renato Baretić

Zadnja ruka

• Hena com 10/2021.
• 288 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789532593457

Protagonist novog romana Renata Baretića, ‘Zadnja ruka’, priznati je pisac kojemu se počnu javljaju likovi iz njegovih priča sa zahtjevom da ih dovrši, da ih pomakne iz stanja u kojemu ih je ostavio. Vrlo skoro će Zvonko morati potražiti pomoć psihijatra, jer su statusi zbilje i fikcije nepovratno prepleteni, a njegovi likovi mijenjati taktike ne bi li ga pomaknuli iz rezignacije...