Renato Baretić : Ja sam blogobojazan

Renato Baretić dovršio je novi roman "Hotel Grand", i po prvim procjenama onih koji su čitali roman, mogao bi se upustiti u "lov" za uspjehom kojeg je postigao romanom "Osmi povjerenik".

Ivana Pavelić Mirošević : Nakon neviđenog uspjeha "Osmog povjerenika" više puta ste rekli da Vam je silno teško bilo napisati drugi roman, posebice s obzirom na iščekivanja publike i kritike. E, pa kako je bilo, nakon drugog romana, "Pričaj mi o njoj", pisati "Hotel Grand"?    

Renato Baretić : Otprilike kao da pišem prvi roman, ali s dosta manje opterećenja nego tada, i s nešto više odgovornosti. Ali, kako god okrenete – 'prokletstvo' "Osmog povjerenika" pratit će me, na ovaj ili onaj način, sve do zadnjeg napisanog retka u životu, i u knjigama i u novinama.

Roman ste počeli pisati u miru belgijske vile Hellebosch. Upisuje li se tom činjenicom i Vaš roman u žanr tzv. stipendijske književnosti i što mislite o stipendijama za pisce i spomenutom žanru?

Nisam još čuo za taj žanr, priznajem. A što se stipendija za pisce tiče, to je nešto najljepše što se autoru može dogoditi u procesu stvaranja. Meni je prvi put bilo malo teže, beskrajna belgijska kiša uvalila me u neku čudnu depresiju i tupilo, pa sam se uglavnom igrao s gazdaričinim psima i napisao samo 59 stranica romana, ali već sljedeća stipendija, dogodine u Austriji, opet jednomjesečna, sigurno će uroditi sočnijim plodovima, barem u kvantitativnom pogledu.

Ponavljam, ta metoda stimuliranja najbolje je što se piscu može dogoditi. Zato se i jesam aktivirao u ekipi ljudi koji pokušavaju uključiti Split u tu razgranatu europsku mrežu "writers in residence" programa.

Dva puta ste zadnjih godina bili u Ukrajini. Jesu li vam tamošnji kontakti i poznanstva pomogli pri realizaciji «Hotela Grand», naime, u roman je ukomponirana i pokoja ukrajinska pjesma?

Imao sam silnu pomoć i podršku drage prijateljice, profesorice Alle Tatarenko sa slavistike u Lavovu, s kojom sam se počeo dopisivati oko nekih drugih književnih tema još i prije pisanja "Hotela Grand". A kako je nekoliko ključnih junakinja ovog romana rodom iz Ukrajine, nisam imao puno dvojbi oko pronalaženja osobe koja će mi pomoći pri "šporkavanju" ukrajinskoga hrvatskim i obrnuto. Allu sam zamolio i da mi pošalje tekst neke ukrajinske sjetne narodne pjesme, a ona me već sljedećeg dana doslovno zgromila pjesmom "Oj ty Halju, Halju molodaja", koja govori o tome kako su Kozaci, putujući, na prevaru poveli mladu Halju sa sobom, a kad im je dosadila, vezali su je njezinom vlastitom kosom za stablo i – zapalili.

Kad tu pjesmu pjevaju žene, uvijek je u molu, a kad je pjevaju muškarci, zvuči kao poskočica za svadbe i derneke... Kako god bilo, uz pomoć Alle i drugih divnih ljudi iz Lavova, jako sam zavolio Ukrajinu, tu bogatu zemlju kurate sreće, dakle – vrlo sličnu Hrvatskoj.

Pratite li blogove? Generalno, što mislite o blogovima?

Oduvijek zazirem od svakog oblika zavirivanja u tuđu privatnost, a još više od ćakula. A blogovi, chatovi i forumi upravo su katedrale guranja noseva u tuđa posla, pravljenja sebe nečim što nisi i ušljivoga skrivanja u anonimnosti koju ti jamči nick. Bilo koji, ne znam, Condoleezo ili Torcida666 ili guest, može na blogu ili forumu za mene  napisati da sam u parku ispred zgrade jučer popodne sodomizirao susjedovog buldoga, i to odmah postaje činjenicom o kojoj započinje rasprava: je li to bilo baš jučer; nije li ipak bilo prijepodne; tko je budala koja ne zna razlikovati buldoga u parku od mopsa na parkingu; jesam li to bio doista ja ili moj sijamski bratić kojega je Karamarko još lani povukao sa Šolte u Sisak; je li Karamarko baš prava osoba za Ministra unutrašnjih poslova; nije li Kiro bio bolji; možda je i bio, ali zeznuo se s onim veprovima i Čermakom; ljudi moji, pa Baretić je Jarnjakov čovjek, koji Kiro i Karamarko...

I kako da se ja sad operem od toga, koga i na koji način da uvjerim da je posrijedi zapravo bio gradonačelničin napuljski mastif koji je dobrovoljno pristao na pružanje felacija u potpuno bezazlenoj intimi šurine garaže?! Ukratko: blogovi? Za mene je sve to "Blog Brother", ništa drugo. Ja sam blogobojazan. Antiblogalist!

Imate li tremu dok iščekujete prve, službene kritičke reakcije?

Naravno. Da pišem samo za sebe, ne bih nikad ništa ni objavljivao.