Franjo Janeš : Važno mi je da kraj bude moćan, da nekako prodrma čitatelja
Franju Janeša upoznao sam prije dvadesetak godina. Naime, bio mi je zamjenski profesor njemačkog jezika u srednjoj. Nagovorili smo ga da na božićnoj školskoj priredbi s nama pjeva Tannenbaum. On je bio pratnja na gitari. Otada pratim njegov književni rad i nekako mi se uvijek činilo da su njegovi romani nepravedno prolazili ispod radara (što je zezantski i istaknuo u biografiji ove knjige). Oni imaju filmsku kvalitetu i samo čekam da to netko drugi prepozna. Ako pročitate ovaj intervju doznat će te tko je isto takvog mišljenja.
Njegov roman “Gamadd!” duboko je ukorijenjen u današnjicu. Bavi se umjetnom inteligencijom i borbi protiv iste, depresijom neostvarenih milenijalaca (tu me, očito, kupio) i teorijama zavjere. Između ostalog. Franjo je svestran tip tako da smo imali o čemu razgovarati.
Gamadd
Sven Popović: Prvo, čestitke na romanu. Zaista je sjajan i sumanut i opet pleše na granici nekoliko žanrova pa čak i književnih rodova. Roman je, svakako, kanibalistička forma, tako da u tvom, na neki način, nailazimo na kratke priče koje su vješto upletene u tkanje romana. Reci mi, koliko ti je teško “hopsati” između registara, znam da si to radio i prije i da ti je svaka knjiga drukčija, ali koliko je to teško izvesti unutar romana, a da sve skupa nekako ima smisla?
Franjo Janeš: Hopsanje mi dolazi prirodno i lako jer sam otvoren za sve žanrove i generalno me mnogo toga zanima. Jedino pravilo koje imam je: nemoj biti dosadan! Sva ostala postoje da se krše. Romani se ionako čitaju kroz više dana pa na kraju i nije čudno da se jedan dan čita SF, drugi dan krimić, a treći bizarna drama o stranim radnicima. U romanu „Gamadd!“ neke stvari djeluju slučajno da bi se na kraju razotkrili kao važni dijelovi mozaika. Svaka od šest manjih cjelina (nazovimo ih pričama iako više djeluju kao mali romani) presudna je za rasplet one sedme koja ih povezuje, a njome dominira tema umjetne inteligencije i pitanje razlike između čovjeka i stroja.
Trenutačno i sam pišem svojevrsni detektivski roman, ali ajmo ne o tome, nego da te pitam kad je previše tema previše? Zapravo te žicam za savjet. Uspio si mnogo tema obraditi: AI, rat u Ukrajini, milenijalski bluz… Kako nađeš pravilan omjer da ne ispadne bljuzgavi bućkuriš?
Je li nečeg previše ili premalo, uvijek je subjektivno. Kod mene je običaj da, ako nešto želim reći, to i učinim. Broj (pod)tema nije toliko važan, pod uvjetom da su glatko uklopljene u zadanu strukturu, bilo kroz radnju ili kroz likove. Ako ništa, ideja se može pojaviti u dijalogu, kao svojevrsno uskršnje jaje kojim se čitatelj može baviti kasnije. Koliko god volio knjige koje me tjeraju da brzo šamaram stranice, volim i one koje me prisile da stanem i zamislim se.
Kod pisanja sam poput kuhara: dodam određeni sastojak pa provjerim je li pomoglo. Za razliku od presoljavanja hrane, kod pisanja postoji tipka za brisanje – najbolji prijatelj svakog pisca. To je jedna od stvari koje razlikuju kreativni proces čovjeka i umjetne inteligencije. Čovjek pokuša, ne uspije, popravi, pokvari, muči se i ponekad na kraju bude ponosan, baš zato što je bilo naporno.
Kad smo već kod backspacea, provedi me malo kroz svoj, ali i urednički proces Petre Gverić. Koliko si sam sklon uzimanju sjekire i kasapljenju teksta, a koliko su ti Petra i prijašnje urednice i urednici pomogli, to jest, čemu su te naučili?
Moj proces izgleda ovako: nađem glavnu ideju, razmislim o likovima i pustim ih s lanca, tj. zgotovim prvu grubu verziju, pustim da odstoji koji tjedan, pročitam i doradim pa pošaljem uredniku/urednici. Nakon toga popravim prema dobivenim uputama i još jednom prođem sve prije nego što ode u prijelom. Nemam problem s kasapljenjem ako će pomoći da knjiga bude bolja, a dosad sam imao sreće da radim s vrhunskim urednicima (Kruno Lokotar i Roman Simić) pa već kod pisanja naslućujem što bi mi mogli reći.
Je li nečeg previše ili premalo, uvijek je subjektivno. Kod mene je običaj da, ako nešto želim reći, to i učinim. Broj (pod)tema nije toliko važan, pod uvjetom da su glatko uklopljene u zadanu strukturu, bilo kroz radnju ili kroz likove.
S Petrom sam surađivao prvi put i ispalo je super. Bila je nemilosrdna, zbog čega sam joj beskrajno zahvalan. Natjerala me da bolje povežem dijelove romana, kao i da promijenim kraj. Tu sam trebao malo mozgati, ali na kraju sam smislio nešto čime sam vrlo zadovoljan. Hvala, Petra!
Koliko ti je bitan obrat na kraju, ali baš samom kraju, a koliko happy end?
Važno mi je samo da kraj bude moćan, da nekako prodrma čitatelja. Happy end je pritom najmanje učinkovit, ali ne treba podcijeniti njegovu terapeutsku važnost u svijetu koji nam rijetko servira takvo što. Kao čitatelj ne volim kad su stvari isforsirane, bilo u sretnom ili tragičnom smislu. Kad pišem, uglavnom ispadne miješano: neki likovi dočekaju happy end, a neki ne. Nekad i mene iznenadi. Što se obrata tiče, ako ga se očekuje, onda gubi smisao. Ne ganjam ga, ali rado iskoristim priliku.
Roman me, na trenutke, podsjeća na Pynchona. Posjeduje elemente detekcije, paranoje i teorija zavjere. Reci mi, predstavlja li ti rad Thomasa Pynchona nešto bitno? Ako ne, što je na tebe, osim sve luđe stvarnosti, utjecalo prilikom pisanja romana “Gamadd!”?
Pynchon mi se jako svidio prije dvadesetak godina, kad sam tek počinjao pisati prozu. Pročitao sam cijeli dotadašnji opus, danas se ne sjećam detalja, samo da sam guštao u miksu bizarnosti i intelektualne ambicije. Premda je u zadnje vrijeme teško biti luđi od stvarnosti, uvijek se trudim da joj nešto dodam imaginacijom. Dosta toga dođe iz podsvijesti, koju recimo umjetna inteligencija nema. A nađe se i poneki autobiografski moment.
Moj proces izgleda ovako: nađem glavnu ideju, razmislim o likovima i pustim ih s lanca, tj. zgotovim prvu grubu verziju, pustim da odstoji koji tjedan, pročitam i doradim pa pošaljem uredniku/urednici. Nakon toga popravim prema dobivenim uputama i još jednom prođem sve prije nego što ode u prijelom. Nemam problem s kasapljenjem ako će pomoći da knjiga bude bolja.
Primjerice, jednom su mi nakon buđenja mišići bili umorni kao nakon teškog treninga (a nije ga bilo) pa sam pomislio: Što ako mi netko krade tijelo dok spavam? I eto ti ideje za priču. Ne znam koliko mi je godina stajala u mozgu, no nametnula se kad je došao trenutak za realizaciju. Neizravno je utjecalo i sve ono smeće koje je AI isproducirao u zadnje vrijeme. „Gamadd!“ je vapaj za korištenjem jedine prave inteligencije – one ljudske.
Što se čitalo i slušalo tijekom vremena pisanja romana “Gamadd!”? Hoću reći, je li bilo nečeg što se potencijalno prelilo u tekst? Sigurno je, ali zanimaju me neki očitiji primjeri.
Tuđu prozu čitam prije i poslije, ali nikada dok pišem, baš zato da me ne bi gurnulo u nekom smjeru koji nije moj. To sam naučio na teži način, pišući prvijenac „Noć mrtvih živaca“. Tada sam danju čitao literaturu za završne ispite iz književnosti, a navečer pisao pa bi mi se svaki dan (kao početniku koji još traži svoj glas) nametnuo neki novi utjecaj, što je rezultiralo stilskom shizofrenijom. Što god da je utjecalo na „Gamadd!“, učinilo je to kroz duži vremenski period, putujući kroz nesvjesno. Izravno se prelila samo jedna stara Astridianova pjesma – „DNA (Don't Need Anyone)“.
Da, vidim da se i dalje nastavlja tradicija spominjanja (tvog) benda Astridian iz knjige u knjigu. Što ima na tom frontu? Svira li se? Sklada li se?
Svira se i pjeva, što na engleskom (Astridian), što na hrvatskom (End or Fin). Publike nema, ali to očito nikad nije bila poanta, kao ni kod pisanja.
Slušaš li muziku dok pišeš? Ako da, koju? Mene bilo što s riječima potpuno izbaci iz fokusa, recimo.
Dok pišem, ne slušam ništa jer ako je dobro, odvući će mi pažnju, a ako je loše, živcirat će me – imalo riječi ili ne. Eventualno ću netom prije poslušati nešto za nabrijavanje. Na primjer, za „Strano tijelo“ važnu je ulogu imao Rammstein i njihova „Mein Herz brennt“, ne samo zbog motiva srca (premisa je prijenos sjećanja kroz transplantirano srce), nego zbog jezive atmosfere. Imala je toliko jak učinak da bih svaki put kad mi se nije dalo pisati (dakle, svakodnevno dok se radnja napokon nije zakotrljala), odgledao spot, naježio se i krenuo mlatiti po tipkovnici. Za „Gamadd!“ sam se uspio motivirati bez glazbe.
Dobro, pošteno, ajde daj da te onda pitam koji bend ili kakva muzika bi bili soundtrack za “Gamadd!”?
Treba nam nešto depresivno, s puno synthova, npr. „Radiologue“ (OSI), „I Know How to Love“ (VAST) i, definitivno, „My House on Mars“ (Ayreon). Ova zadnja je o posljednjem preživjelom Zemljaninu, koji provodi zadnje dane spojen na virtualnu stvarnost. Stvarno ne znam zašto sam se baš toga sjetio.
Protagonist knjige je ciničan, a samim time i cijela knjiga poprima ciničan ton jer je knjiga pisana u prvom licu (ona “glavna” pripovjedna nit). Postoji li otpor (protiv stroja, sustava, čega god) koji je smislen i ne uključuje cinizam? Da ne spoilam kraj, vjeruješ li u onu Stublićevu da će nas spasiti ljubav?
S obzirom na sedam različitih pripovjedača, knjiga je pisana u svim mogućim licima i nisu svi pripovjedači cinični. Glavni lik u početku jest, što mu nudi dosta prostora za rast. Dok liječi slomljenu nogu, liječi i emocionalne rane, ali iscjeljenja ne može biti sve dok je ranjivi dio skriven u emocionalnom gipsu. Zahvaljujući onim drugim, manje ciničnim glasovima roman stalno pleše između nade i očaja.
Uostalom, cinizam je obrambeni mehanizam razočaranih idealista i sam po sebi nije pretjerano koristan, kao što ni otpor (kao čin destrukcije) nema smisla ako iza njega ne stoji nešto konstruktivno. Nazovimo to ljubavlju, koliko god ta riječ bila kontaminirana klišejima i dugom poviješću zloupotrebe. Ja ljubav shvaćam kao odsutnost prosuđivanja, odnosno prihvaćanje sebe i Drugoga (što pak ne isključuje postavljanje granica i otpor protiv ludila). Ne znam hoće li nas ljubav spasiti, ali cinizam sigurno neće. Možda da za početak samo vježbamo empatiju?
AI, koristiš li ga? Rekao si mi da si ga iskoristio samo za jednu priču u romanu, onu “užasnu”, ako se točno sjećam. Ostale su, očito, tvoje, barem se nadam, inače stvarno nemamo šanse. Kako gledaš uopće na taj jezivi fenomen “AI umjetnosti”?
Privatno ne koristim AI (osim kad mi ga podvale u internetskim tražilicama). Tijekom pisanja zamolio sam ga da mi napiše kratku priču, nadajući se da će biti toliko grozna da će mi vratiti nadu u opstanak kreativnih zanimanja. Tako je i bilo. Sve osim te jedne stranice moje je djelo i, ako ništa, aktualno je i drugačije od svega ostalog. Tzv. AI umjetnost (preferiram engleski naziv AI slop) nije ništa drugo nego kopiranje na temelju ukradenih podataka.
Budimo iskreni: i ljudi su stoljećima plagirali i koristili šablone, AI je to doveo do krajnje granice. Bolje je pitanje prepoznaje li publika je li nešto smeće ili šablona. Tko je čitao „Gamadd!“, zna da AI općenito vidim kao veliku prevaru. No ima i nekoliko utješnih činjenica: 1. AI je užasno skup, a ne donosi očekivanu zaradu pa je pitanje koliko će zabava potrajati, 2. Sve je više sadržaja koji je generirao AI pa se hrani smećem i ide u smjeru autokanibalističke implozije, 3. Ja ni sam ne znam što ću napisati sljedeće i kako će se to dogoditi pa to ne može znati ni AI.
A baš sam te to htio pitati. Obično je to zadnje pitanje. Pišeš li već nešto novo i kako se u tebi prikuplja ili kako ti prikupljaš građu za nove priče i romane? Jesi li jedan do onih koji raštrka ideje po papiru i vidi što će izrasti ili jedan od onih koji sve imaju unaprijed pripremljeno?
Trenutačno ne pišem ništa jer sam u prvoj fazi kreativnog ciklusa, koji kod mene izgleda ovako: 1. apatija (ne pišem jer nitko ništa ne čita), 2. dosada (da ubijem vrijeme, počinjem razvijati neku od ideja koje stoje u bilježnici ili primozgu), 3. euforija (ideja me usisava i tjera na realizaciju), 4. nada (zadovoljstvo konačnim proizvodom i uvjerenje da će doprijeti do šire publike), 5. triježnjenje (nedostatak uspjeha i povratak na korak 1).
Ljubav shvaćam kao odsutnost prosuđivanja, odnosno prihvaćanje sebe i Drugoga (što pak ne isključuje postavljanje granica i otpor protiv ludila). Ne znam hoće li nas ljubav spasiti, ali cinizam sigurno neće. Možda da za početak samo vježbamo empatiju?
Faza 1 mogla bi duže potrajati jer sam shvatio da je zabavnije dosadu suzbijati putovanjima nego rudarenjem po tekstu (što nikako ne znači da će sljedeća knjiga biti putopis). Što se procesa pisanja tiče, samo jednom sam sve pripremio unaprijed, a to je bilo kod „Noći mrtvih živaca“. Međutim, pokazalo se da je i za mene i za čitatelja bolje kada primjenjujem tzv. arheološki pristup i putem „otkopavam“ priču koja je dobrim dijelom i meni skrivena. Ako ništa, to me motivira na nastavak posla. Obično imam početak i kraj pa spontano razrađujem ostatak. Čak bude zabavno kad sve sjedne na mjesto. Najbolji (i najrjeđi) su oni magični trenuci kada ideja dođe niotkuda, ali to obično treba isprovocirati marljivim radom.
Primijetio sam da se više baviš samom strukturom i da ti rečenice nisu kićene niti ideš u kojekakve lirske bravure iako, to ti moram priznati, dovitljiv zaista jesi. Hoćemo li ikad čitati Janeša gdje se bavi više samim jezikom negoli sadržajem?
Hoćemo uzmemo li „Noć mrtvih živaca“, a bome i „Formula za kaos“ dobar dio šarma duguje Igijevom ilirskom hrvatskom. Danas mi je jezik prije svega alat u službi sadržaja, što ne znači da nije važan. Trudim se da dijalozi zvuče autentično i da svaki lik ima sebi svojstven način izražavanja, što uključuje različite dijalekte i sociolekte. Kao lingvist teško ću odoljeti igri riječima ako se ukaže prilika (nekad sam ih silom tražio, sada mi dolaze same). S druge strane, glazbenik u meni voli da svaka rečenica ima dobar ritam, da fino teče i dobro zvuči kad se izgovori naglas. Kako god bilo, ne možemo pobjeći od jezika. Evo ti malo lirike: svaki pisac je mornar koji jezikom plovi kao morem koje često mrzi, a još češće voli.
Čini mi se da bi većina tvojih knjiga, ako ne i sve, mogle biti ekranizirane. Poigravaš li se tom pomišlju? I na tragu pitanja o soundtracku, kad bi radio casting za “Gamadd!”, tko bi igrao glavnu ulogu?
I meni se čini da su vrlo filmične, čekamo da to zaključi i netko iz filmske industrije. Za ulogu Gorana već se na Instagramu „javio“ Slavko Sobin i nemam ništa protiv. Sebi bih dao neki cameo, možda nekog od Vukova (plemenskih koljača iz priče „Sjeme zla“), svakako manju ulogu. Glumio sam u jednom kratkom filmu, gdje sam se imao prilike diviti beskrajnoj strpljivosti Ksenije Marinković, koja je kod svake scene bar pet puta ponavljala savršen tejk jer bi netko drugi nešto zeznuo. Ja to ne bih mogao. To je ono najbolje kod pisanja: većinu vremena ovisiš samo o sebi.
Gamadd
- Hena com 06/2025.
- 224 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789532595185
- Cijena: 19.90 eur
- Kupi knjigu!
Kada ga lom noge prisili na mirovanje, depresivni mizantrop Goran počne komunicirati s hrvatskom varijantom Chat GPT-ja zvanom UM.... Stvarajući ovaj duhoviti tehno-triler, Franjo Janeš bavi se gorućim pitanjem: hoćemo li uskoro moći razlikovati stroj od čovjeka? Koliko ćemo još jedni drugima biti potrebni – i kao ljudi, i kao stvaraoci? I jesmo li u svemu tome baš posve bespomoćni? Janešov roman 'Gamadd' namijenjen svim generacijama i unatoč mračnim motivima vraća dozu optimizma.