Ne možeš pobjeći od riječi : Mate Maras, od A do Ž

Mate Maras (foto: Iva Perković)

Razgovori su mi važni, u životu i u  književnosti. Dobar je razgovor literarni žanr, toliko zanemaren, i osjećam nužnost i dužnost da se svako malo njime pozabavim. Ne razmišljam o tome kako ću to posložiti i raspisati baš odmah; prvo mi je važno da se razgovor doista dogodi. Uživo, s okvirom pitanja, ali s punom slobodom da iz tog okvira izađem i odem sa svojim sugovornikom tamo gdje nas on i njegovi odgovori odvedu.

Djelo Mate Marasa poznajem otkad sam počela obraćati pozornost na književne prevoditelje, a to je blizu četiri desetljeća. Poznanstvo s Matom kao čovjekom i kolegom započelo je na događanjima i aktivnostima Društva hrvatskih književnih prevodilaca negdje iza 2015., a zapravo smo ušli u dijalog 2019. g., kad smo skupa dobili nagradu Iso Velikanović. Privatno i profesionalno, te sam 2019. bila najponosnija što sam nagradu dobila skupa s njim. Negdje na mrežama sam tim povodom objavila fotografiju s dodjele iz Hrvatskog državnog arhiva, i ispod nje napisala: Cijeli Shakespeare, i ja.

Kad god smo nakon toga razgovarali, rekla bih mu na kraju:
„Moramo stvarno sjesti i sve ovo zabilježiti.“
„Naravno, pa kad god hoćeš. Zapisat ću u svoj rokovnik.“

Potrajalo je, uvijek potraje. Prvi put smo s izričitom namjerom intervjua sjeli sredinom 2025. g., u Drugi program u Petrovoj, na kavu. Mate je inzistirao i na kolačima, i da mu govorim ti. Na kolače sam odmah pristala, i obećala da ću pokušati s tikanjem. 

Do danas nisam uspjela.

Rekao je i da od mene očekuje ni manje ni više nego životni intervju „Što objavljuje Večernji list. S velikim naslovom. Ovo će biti razgovor dugačak, širok, opširan i ja ću se raspričati.“ 

Stvarno i jest, dvaput tako uživo u Petrovoj, s razmakom od nekoliko mjeseci. A onda smo nastavili razgovarati u mailovima.

Kad sam napokon sjela da slijem sve naše tekstualne rukavce, našla sam se pred golemom deltom. 

Rekla sam mu: „Materijala ima i previše – ovo će biti cjelovečernji film od teksta!“ 

Mate je rekao: „To su sad razbacana sjećanja.“

Moje je bilo da ih nekako okupim.

Mate Maras dao je puno intervjua, održao puno izlaganja i predavanja, napisao bezbroj pogovora, govora i predgovora. Razmišljala sam o načinu na koji ovaj tekst prevesti u neočekivan format; tekst koji smo skupa stvarali, ja svojim pitanjima kao skretnicama, a on svojim bogatim digresijama koje skreću u priču, a ne obrnuto.

I kao i uvijek – kao Janoschevi Medo i Tigar kad su se zaputili u lijepu Panamu – vratila sam se na početak. Na osnovne postavke. Na abecedu.
 

Na trećoj godini studija matematike vidio sam da to nije za mene, iako sam polagao ispite. Pa sam se otišao prijaviti na Kazališnu akademiju, i primilo me. Tako sam svoju treću i četvrtu godinu matematike proveo kao prvu i drugu godinu na Akademiji. I tu sam ušao u humanističko društvo, koje mi je jako odgovaralo. Tu je bila književnost, i kazalište, i poezija, i povijest, i psihologija – sve mi je to odjednom bilo na raspolaganju. Tamo sam zapravo oživio.

Gavella je tada još bio na Akademiji, ponekad je čak održavao predavanja. Mi smo mu bili počasna straža kad je umro. Hrvatski mi je predavao Bratoljub Klaić. On me je zavolio, htio me za asistenta, jer sviđao mu se moj jezik. Bio je Slavonac i cijenio je što imam sve naglaske kako treba, i sve dužine. A to mi je dalo selo, to mi je dala majka. To su mi dali susjedi.

Frano Čale mi je predavao talijanski, bio sam mu tada na Akademiji jedini student. Nitko nije htio učiti talijanski. Čale mi je počeo govoriti o Petrarci. Na Akademiji sam počeo prevoditi.

Kosta Spaić me jedan dan zvao k sebi i rekao: „Vi niste za glumca.“ A ja kažem: „Dobro, otići ću, ionako sad završavam.“ A on će: „Ne, ne. Vi trebate ovdje nastaviti režiju!

Nisam mogao ništa nastaviti jer mi je prestala stipendija, morao sam se odužiti roditeljima, osobito majci koja je ostala sama na selu. I onda sam počeo raditi. Prvo Križ, blizu Ivanić-Grada, pa današnja škola Vladimir Prelog. Nekad je to bila Kemijska tehnička, u njoj sam radio tri godine.

I onda preko Atlantika u Kanadu.

Petar Gudelj nedavno nas je napustio. Nas smo dvojica bili jako dobri, iskreno smo se družili. Ne znam što je u meni vidio, ali ja sam u njemu vidio ponajvećega hrvatskoga pjesnika. Posvetio sam mu jedan sonet. Imao je Gudelj prije desetak godina neku promociju, u Školskoj knjizi, i ja sam na njoj govorio. Započeo sam ovako, znam napamet:

Neumrli hrvatski pjesnik Petar Gudelj, zatečen između vuka i hajduka, u vrletima Bijakove. Nije se imao kamo djenuti nego je silazio u podzemlje, ufajući se da će tako naći ljestve u nebesa. Po vertikali.
Gudelj je rođen u Podosoju na Bijakovi. Tamo je samo Bijakova. A ono Biokovo ja ne znam otkud je došlo. Meni je u djetinjstvu značila jug, na sjeveru su bili Zavelim i Kamešnica. Ja sam se rodio na Studencima, u Imotskoj krajini. Da, tako se baš kaže, na Studencima. Kad sam prevodio sonete Giuseppea Gioachina Bellija, pretočio sam ih na studenački govor.

Belli je bio genijalan pjesnik. A takvi su ljudi baština cijeloga svijeta, oni svakoga čovjeka diraju u srce. A studenački sam govor izabrao zbog toga što Belli ne piše standardnim talijanskim jezikom, nego rimskim dijalektom devetnaestoga stoljeća. Napisao sam ovako u predgovoru Sonetima:

Ako se na ovim stranicama nađe koji milozvučan redak, neka se to ne pripisuje meni u zaslugu, jer ja sam tek zabilježio narodno blago, želeći se barem malo odužiti selu u kojem sam se rodio i dobrim ljudima među kojima sam rastao.

Goni me oduvijek znatiželja. Ta me znatiželja natjerala da prevedem Cantar de mio Cid, španjolski nacionalni ep, Pjesmu o Cidu. A ne znam španjolski. Učio ga jesam, svojevoljno, u vojsci, da uđem bar malo u taj jezik. Naravno, to nije dovoljno da se prevede. Ali imao sam prijevode Cida na talijanski, na francuski, na engleski. Dvojezični rječnik trajna je obaveza: u njega svaki prevoditelj zaviruje, da vidi što to točno riječ znači. Pa tako i ja. Ako znam sto riječi, znam ih tisuću –  jer ću ih naći. Dakle, to je veliki trud, svaki put. Ali je ostvarljivo. Matematički je ostvarljivo. Pitanje je sposobnosti da se spajaju stvari, i količine sjedenja kojega uvijek nedostaje. Ali kad istu tu riječ vidiš na dva ili tri jezika, što ti više treba?!

Pjesmu o Cidu objavila je Matica hrvatska, u dvojezičnom izdanju. To je jedna od onih knjiga koju mnogi kažu da je poznaju, ali rijetki su je pročitali. Ima preko 3700 stihova. Kažu da je tema ratovanje, ali nije samo to. Rat je pozornica, činjenica, a tema je ljudsko stanje: zavodljivost moći i bogatstva, tuga zbog odlaska iz domovine, ljubav prema djeci, srdžba. Taj nam je svijet i dalek, i blizak.

Sad već godinama ništa ne čitam, kao da mi je više dosadilo. Znaš što katkad počnem čitati? Svoje prijevode Shakespearovih soneta, imam dvojezično izdanje. Još mi se sviđaju, pa razmišljam: zar sam ja to tada ovako mogao prevesti? Kad ne znam što bih, gledam, uspoređujem, testo a fronte, pa to je sve tamo na obje strane, samo drukčije, malo izmiješano, ali sve. Čitam i druge svoje prijevode da popravim pogrješke. Bilo tipfelere, bilo nešto što mi više ne odgovara, što nije dobro da ostane onako.

Rječnike čitam stalno. Kažu da je hrvatski jezik siromašan, ali ja odgovorno odvraćam da u prevođenju Shakespearea nikad nisam ostao bez riječi. Treba listati stare rječnike i čitati našu stariju književnost pa će se naći sve što nam treba.

Moj sin Marko još puno čita. Kažem mu nedavno, jesi vidio ovog Eduarda? Kaže on, šta vidio, pročitao sam ga! Zajedno, kaže, s pogovorom, koji ti je izvrstan.

Preveo sam Eduarda Drugog za teatar, na nagovor Senke Bulić, za njezin teatar, prije. A onda sam ga preveo za objavu u Matici hrvatskoj. Kod nas nema prevedenog Marlowea. Bio je jedino prijevod njegova Doktora Faustusa, preveli su i u Kolu objavili Flora i Tonko Maroević. Ja sam prije toga preveo sve njegove pjesme – jer i pjesme je pisao – to je objavila je Književna smotra.

Htio sam prevesti drame jer je Marlowe kod nas nepoznat. A anglistima treba. Napisao sam velik pogovor, o njegovu tragičnom životu, i nabrojio i ukratko predstavio sve njegove drame. Da se ljudi informiraju.

Gledam u talijanskom rječniku Deanović-Jernej slova č i ć; riječi s prvim slovom zauzimaju petnaest stranica, riječi s drugim slovom nepune četiri. Ta dva glasa se silno razlikuju u studenačkom govoru.

Posebno ću se osvrnuti na ćaću. U djetinjstvu mi se taj roditelj zvao tata, i bilo mi je krivo što nemam ćaću, kao svi đaci u razredu. Sad se pitam zašto je to bilo tako? Po svoj prilici zbog toga što su nam Talijani u ratu zapalili kuću, mi ostali na goloj ledini, kako sam često čuo u djetinjstvu, a imao sam tri godine. I ćaća nas je Petar pokupio, i svih nas šestero u Slavoniju, u Podravsku Slatinu gdje je živio stric Stipe. Tu smo dočekali kraj rata, i sva su djeca imala tatu.

Majka Ruža je za nekoga znala reći: „On ti je pomalo ćići-mići.“ I pritom se blago osmjehivala, bez traga zlobe. Znali smo da je htjela reći da je taj čovjek drukčiji, da mu pomalo fali dašćica u glavi.

Sve do gimnazije u gradu Imotskom gdje nitko ne razlikuje te glasove, pa nas je profesor iz hrvatskoga tjerao da izgovorimo: „Ćilimčićem ću te po glavi!“

Darovao sam nedavno tri tisuće knjiga. Preseljavao sam se u manji stan, nisam ih imao gdje smjestiti. Otišle su na Plehan. Plehan je kod Dervente, u Sjevernoj Bosni. Franjevački samostan s hodočasničkom crkvom, unutra mramorna Gospa Josipa Marinovića, pa sveci Krune Bošnjaka. U ratu su srušene i crkva i bogata knjižnica. Plehanovci su pobjegli, neki privremeno, neki stalno. Uspostavili svoje društvo u Zagrebu. Poslije su ipak obnovili kuće i crkvu. Ali knjižnica je ostala prazna.

I nazove me znanac i pita: „Mate, imaš li mi dati koju knjigu? Ja kažem: „Nemam jednu, mogu ti dati samo tri tisuće knjiga, ako hoćeš.“ Mislio je da ga zavitlavam. Ali ja sam odabrao sebi oko tri stotine njih za selidbu, ostalo prepustio znancu. Došlo je njih desetak s autima, i odnijeli sve, tri tisuće najrazličitijih knjiga!

Ako bi momak došao razgovarati s djevojkom, da bi je poslije zaprosio, a ona nije na to pristala, reklo bi se da je dobio džigaricu. Nije se govorilo što to znači ni kakve je boje ona bila, jer je bilo bijelih i crnih džigarica. Djeca su znala, gledajući kad su se klali gudini, da je crna bila ono što smo poslije naučili da je jetra, a bijela ono što su pluća. Bit će da je odbijeni momak dobio bijelu, jer nju nitko nije jeo.

Od drugih riječi koje počinju na dž najviše se čulo džabe ili džaba i džep, mnogo kasnije džungla i džez, a meni ostade u studenačkoj pameti Džago, postariji sirota bez igdje ikoga osim krave, svoje hraniteljice.

Mate Maras (foto: Iva Perković)

Bio sam posvuda, i bilo mi je teško bez hrvatskoga jezika. Ali naučio sam druge jezike u putovanjima svijetom. Kanada, recimo: tamo sam naučio engleski. U Kanadi sam ostao gotovo dvije godine. Prije toga sam završio matematiku i fiziku i odmah su me prilagodili, postao sam tzv. prilagođeni geofizičar. Počeo sam raditi kao pomoćnik u nekom uredu dok nisam malo usavršio engleski. Poslije sam obilazio naftna polja i interpretirao podzemne horizonte tražeći petroleum deposit.

Rumunjski sam naučio u Constanți. Našao sam kod njih udžbenik, rumunjski za Francuze. A francuski sam znao, učio sam ga kroz cijelu gimnaziju. A što me je tamo odvelo? Bilo je to za vrijeme Hrvatskoga proljeća, a meni su savjetovali da se nekamo privremeno sklonim iz Poreča. Moja supruga Dunja imala je tetka, Dubrovčanina, koji je bio pomorski kapetan. Bio je šef izvozne firme i imao je pod sobom nekoliko brodova koji su prevozili stoku, ovce i goveda, iz Rumunjske i Bugarske preko Crnog mora u Tursku. Pitala ga je bi li me mogao primiti, a on jedva dočekao, trebao mu je čovjek koji će voditi knjigovodstvo. I ja spakirao kofer, i u Constanțu. Bio sam tamo i nadzornik tereta, brojio sam ovce pri ukrcaju, izvijestio o broju uginulih na putu. Prevodio sam usput Shakespeareova Henrika Osmoga, zrele bardove stihove, brusio ih do iznemoglosti. Završio Henrika na brodu Al Fares, nasred  Crnoga mora.

Sedam sam godina bio u diplomaciji, od pedeset sedme do umirovljenja. Bio sam ataše za kulturu pri hrvatskim veleposlanstvima, tri godine u Parizu, četiri u Washingtonu. Organizirao koncerte, izložbe, predavanja, družio se s našim iseljenicima, uređivao publikacije o Hrvatskoj, držao predavanja rijetkim skupinama posjetitelja.

U Eufrazijani, bizantskoj katedrali, svi oni znameniti mozaici. I na jednom mramornom stupu, igra boja, tamnoplava, ali kad se bolje zagledaš, vidiš neki ljudski lik. Baš se vidi. Objasnio mi je to jedan trgovac u Trstu. Kaže: i ja sam iz Poreča, jesi li vidio da na prvom desnom stupu u Eufrazijani ima jedan mornar? Kakav mornar, pitam ga, a on meni objašnjava. Samo se zagledaj! Čim sam se vratio u Poreč, otišao sam vidjeti. I stvarno! Stvarno, mornar je u mramoru. Zauvijek.

Moram ti još nešto reći, dobro znam Poreč, to je moj grad. Kako sam tamo dospio? Iz Kanade sam se vratio na svoje Studence. U Vjesniku čitam, traži se profesor matematike u Poreču, osiguran stan. Ja se javio. I tamo sam ostao deset godina. Susreo ženu svog života. Predavao u ekonomskoj školi. Bilo mi je jako lijepo raditi, nisam se morao puno pripremati. I počeo sam ozbiljno prevoditi.

Sad sam mjesecima u Poreču (ljeto 2026., op. a.). Iz Zagreba su me otjerali, obnavljaju kuću od potresa. Vrućina je, meni je svaki dan sve teže podnositi Sunčeve lakrdije. Ostat ću ovdje do daljnjega, do jeseni vjerojatno. Tu sam preveo Orkanske visove, a sad sam se iz čista mira dohvatio naslova The Rape of the Lock. Onda čeka Grof Monte Cristo, prevodim ga s izvornih 1600 kartica, ne računajući bilješke.

Na Lovreću, na putu Imotski-Split, susreo sam se s francuskim, u petom razredu. Sjećam se malih bilježnica, imale su tri kolone: piše se, čita se, znači. I onda smo pisali, čitali, znali. Imali smo razne priučene profesore, nastavnike. A počeli smo s dvije učiteljice. Jednoj je bilo prezime Lešina, drugoj Bitanga. Eh, imotska prezimena! (O Bitangi imam i vic, podsjeti me kasnije.)

Marie de France bila je prva francuska pjesnikinja, iz 12. stoljeća. Uz nju sam proveo jedan kolovoz u opustjelom Parizu, dok sam bio u diplomaciji. Ne zna se je li joj to pravo ime, i potječu li sve pjesme od jedne osobe. Ona je sama spojila svoje ime s narodnošću u prologu zbirke: „Zovem se Marija, iz Francuske sam.“ Napisala je dvadesetak poema – ili hrvatski pjesni – koje spadaju među najzagonetnija djela srednjovjekovne književnosti. Vjerojatno je živjela u Engleskoj, na dvoru kralja Henrika II., tada najmoćnijeg kršćanskog vladara. Imala je veliku opću kulturu, znala je latinski – bila je prevoditeljica. Sve sam to napisao u opsežnom predgovoru izdanju iz 1999. Prijevod pjesme „Jasenka“ ušao je u moju zbirku Kasna berba (2005.).

Kad sam preveo Gospođu Dalloway, još sam bio početnik u engleskom, čisti amater. Sjećam se da mi je Sonja Bašić rekla: „Morala sam malo zažmiriti".

O tome sam napisao u registru gdje zavodim svoje prijevode:

Prvoga travnja 1980. počeo prevoditi Mrs. Dalloway za Liber. Knjiga izašla u lipnju 1981. Prvoga studenoga 1980. dobio honorar od 10.490,90 dinara. Desetoga rujna 1981. dobio još od prodane naklade 8.742,40 dinara. Devetnaestoga travnja 1982. dobio brončanu skulpturu Želimira Janeša koja je bila Nagrada DHKP za najbolji prijevod proze za 1981. Bila su još tri izdanja knjige – 1982., 1996. i 2008. uz sve manji honorar.
Osim toga zapisa u registru, koji sam donio iz Turske i zove se Fihrist, imam i neke štiklece. Sjećam se da smo knjigu predstavljali u Palainovki. Uz puno raznih pohvala, draga kolegica Vjera Balen je rekla: „Maras je tako slikovito opisao London, a nikad ga nije posjetio. Zamislite kako bi tek tada dao maha mašti!“

Na početku knjige (str. 13) nalaze se dva stiha iz Cymbelinea: Fear no more the heat o'th'sun,/ Nor the furious winter's rages. Nije postojao hrvatski prijevod pa sam ih preveo ovako: Ne boj se više žege sunca/ ni bjesova žestoke zime... Godine 1990. Josip Torbarina je to preveo ovako: Nek ne plaši te više sunca žar,/ Ni žestoki burni zime trijesi... Napokon 2007., u Shakespearovim Sabranim djelima imamo: Ne boj se više sunčeva žara,/ Ni divljih bjesova zimi...

Možda gornje anegdote i nisu bogzna što, ali ja ih odavno pamtim – njih i olovne krugove zvuka koji se sa Big Bena rastvaraju u zraku.

Kad je izašao Petrarcin Kanconijer, Frano Čale organizirao velik ručak kod Pere, gore na Šalati. Bilo nas je dvadesetak prevodilaca, i još pozvanih. Kraj mene je sjedio Josip Torbarina. Već sam ga poznavao preko Vlade Habuneka, koji mi je bio profesor na Akademiji. Josip Torbarina i Vlado Habunek bili su doživotni prijatelji, leže zajedno na Mirogoju, svaki put dođem k njima na grob.

I tako ja sjedim pokraj Torbarine, i kažem: Profesore ja bih vas nešto pitao. Vi ste urednik u Matici hrvatskoj, uređujete Shakespeareova djela. Dajte mi jedno djelo, ja kažem, da se okušam. On kaže: Uzmite Henrika VI., to ionako nitko neće prevesti. I tu završimo razgovor. Prođe neko vrijeme, sretnemo se u Poreču, Habunek i Torbarina i ja. Odemo u hotel Neptun na kavu, i ja opet potaknem isto pitanje: Profesore, ako se sjećate…. A on meni: Ta rekao sam vam! Uzmite Henrika VI! I kaže još: Ako ste mogli Petrarcu, možete i njega.

Po Henrika sam išao u Trst, tada smo tamo nabavljali obuću, odjeću i namirnice. Našao sam svoga Henrika na engleskom, i na talijanskom.

Henrik VI. ima tri dijela, dugačko je to djelo, ima više od deset tisuća stihova, ali relativno je jednostavno. To je Shakespeareovo mladenačko djelo. Kažu da možda i nije sve sam napisao, Torbarina mi je rekao: to je njegovo šegrtsko djelo. Ali teku stihovi. Njega uopće nisam poslije preradio. Ostavio sam ono što je bilo, možda malo dotjerao. Sve sam preveo trinaestercem, kao što je Torbarina radio sa Shakespeareom. Ne jedanaestercem, nego trinaestercem, koji daje 20% više prostora za naše riječi, koje su puno duže od engleskih...

Kad sam završio, odnio sam rukopis Torbarini. On je meni to sve detaljno pregledao, urednički, pokazao mi je gdje griješim. I zapravo objašnjavao što bi i kako bi trebalo prevoditi. To je moj prvi Shakespeare. Njegovo šegrtovanje, moje isto tako.

Jedan čestit sin iz Imotskoga,
Napio se do miloga Boga.
          Ćaća kaže: „Deder, sine,
          Deset puta uz skaline!“
Otrijezni se sin iz Imotskoga.

Ova vrsta šaljive pjesme potekla je iz Irske i nosi ime limerick. S njom se mogu usporediti slavonski bećarac i dalmatinska ganga, ali najbliža joj je ironična ruska čaštuška. Napisao sam stotinjak limerika o mjestima i ljudima, pod naslovom Gore-dolje po Hrvatskoj. 
Evo jednoga o mojem rodnom selu:

Obolio kum sa Studenaca,
Na postelju meće šest madraca.
          „Star sam čovik, vrime stiže,
          'Oću da sam nebu bliže,
Kad me uzme Bog sa Studenaca.“

U Imotskom sam proveo tri školske godine, u Đačkom domu. Naučio sam plivati u Modrom jezeru. Najviše sam volio pogledati uza skaline gdje će poslije doći spomenik Tinu Ujeviću; a najviše sam se čudio kako to da Imoćani ne razlikuju č i ć.

Mihovil Kombol je Pakao, Čistilište i pola Raja preveo u jedanaestercu, kako je i Dante pisao. Ali Dante je imao na raspolaganju dugački jedanaesterac. I te rime: Danteove rime nose tekst. Zbog rime očekuješ što će biti, one povlače jedna drugu, imaju vrlo istaknuto mjesto. Ali u talijanskom ima rima koliko hoćeš, u hrvatskom ih gotovo i nema. Recimo, prebrojio sam (i u jednom tekstu objavio) da je u Paklu rima poput „koji, moji, tvoji, svoji“ prisutna na 30-40 mjesta. Ali to nisu rime. Zato što nisu nosive riječi u tekstu. Čak pripremaju opkoračenja, kojih kod Dantea uopće nema.

Osim toga, smatram da jedanaesterac nije hrvatski stih. Kad Ujević i Matoš žele nešto dobro napraviti, uzmu dvanaesterac. Marulić je Juditu napisao dvanaestercem. Zašto dvanaesterac? Jer mi nemamo jamba. Mi imamo troheje. Hrvatske riječi počinju naglašenim slogom, i ako želiš nenaglašeni početak, nađeš se u problemu. Dodaš bilo što, poštapalice koje nemaju nikakvo značenje, samo da uzalud ispuniš ritmiku stranoga metra.

Ja sam na zahtjev priređivača preveo drugu polovicu Raja po uzoru na Kombola. Ali cijeli sam život s tim bio nezadovoljan. Sad sam s ovim novim izdanjem u dvanaestercu zadovoljan, jako.

Kad sam preveo Shakespeareove sonete u dvanaestercu, nakladnik Globus zatražio je recenzije od dvojice profesora sa Filozofskog fakulteta. Ivan Slamnig je odgovorio: Dobro je to prevedeno, ali prevodilac bi trebao to pretvoriti u jedanaesterce. Kad sam ga uz treću čašicu rakije upitao zašto je to učinio, rekao je: Pa, dvanaesterac je srpski stih. Zalud sam mu spomenuo Marka Marulića! Ivo Vidan je bio puno oštriji. Napisao je u recenziji: Nakon Paljetkovih prijevoda tih soneta ne može se tu ništa više učiniti!

Čale je okupljao suradnike da objavi Kanconijer. Svih 360 pjesama. Tko će to sve prevesti? A ja mu kažem: pa prijevod je laka stvar. 

Kako to mislite?

Pa ovako, ja kažem, matematički, postoje skupovi. Postoji skup A. To je talijanski skup; talijanski jezik, književnost i sve to, s puno malih podskupova. Jedan od njih je Petrarca: podskup Petrarce u velikom talijanskom skupu.

S druge strane, postoji hrvatski skup, recimo B. Dosta velik, ne tako velik kao talijanski, ali velik. I u njemu podskup hrvatski jezik i sve drugo. Već postoji i podskup Petrarca: vi ste nešto preveli, nešto su preveli prije vas i tako dalje. I što sad treba učiniti?

Svaki podskup čine određeni elementi. Zadatak je uzeti jedan podskup s elementima (riječima) iz talijanskoga skupa, recimo, jednu pjesmu, i prenijeti je u hrvatski skup, kao podskup podskupa. Te polazne, talijanske elemente označit ćemo kao x, a ciljne, hrvatske elemente u novom podskupu zvat ćemo y. Matematički gledano, svaki y mora biti funkcija od x, odnosno y = f(x).

Radi se o prijenosu iz jednog sustava u drugi. Sama riječ translacija znači prijenos, dok tradukcija znači prevođenje, vođenje prijeko. Konačni je cilj te funkcije ostvariti ekvivalenciju: preneseni element mora pasti u hrvatski jezik tako da se pretvori i funkcionira potpuno samostalno, a da pritom točno i u potpunosti odražava onaj izvorni elementu (x) od kojeg je potekao.

Kaže Čale: Da, da, vaša matematika, lako je to reći. Ali probajte vi prevesti! Ja kažem, dajte mi jedan sonet. On mi dade jedan od poznatih soneta, Solo e pensoso i più deserti campi... I ja krenuo. 

Najviše sam ga preveo u HNK, gdje sam statirao u jednom Shakespeareu. Troilo i Kresida. Mala uloga, zvao me Vlado Habunek, ne znam više kako sam zapravo statirao, imam negdje sačuvan oglas gdje je pisalo tko je tko. Troilo je bio Božidar Boban. 

Kad sam Čali nakon sedam dana pokazao što sam napravio, rekao je: Ovo je zanimljivo. Ovo je zanimljivo. Sačuvajte to.

Prošlo je dosta vremena, ja sam se i dalje zabavljao sonetima, čak i u Kanadi; došao sam u Poreč, u talijansku sredinu, prevodio za sebe, i u nekom trenutku to poslao profesoru. On se oduševio, jer mu je posao bio zapeo. Napisao mi je: Kolega, sam Bog vas šalje. 

Tako je počela moja životna pustolovina...

Veliki Petrarca izašao je u Matici hrvatskoj, plava knjiga debela, to je izašlo 1974. Na tom je velikom Kanconijeru radila ekipa od 20 ljudi. Piše: Preveli Frano Čale, Mate Maras itd. Čale je preveo najviše, ja sam malo manje od njega, onda dolaze Tonko Maroević i Mirko Tomasović pa Zvonimir Mrkonjić, Josip Torbarina, Nikola Miličević. Je li bilo žena? Koliko znam, nije, trebalo bi opet pogledati, svi su navedeni u knjizi.

Primio sam se Valéryja, i najprije sam htio prevesti samo sonete. On ima 22 soneta, sve sam ih preveo i donio uredniku Luki Šeputu u Maticu. On kaže, pa to je malo, Valéry zaslužuje više toga. Ja kažem, dobro, prevest ću cijeloga. Cijeli ima 2,800 stihova, svih mogućih, od petnaesterca do peterca. Prevladava aleksandrinac, što je meni jako odgovaralo. Sve sam to napisao u pogovoru.

Beowulfa sam preveo u Washingtonu, kad sam bio kulturni ataše. Obilazio sam knjižare, naravno, i odjednom se pojavila jedna knjiga u svim izlozima. Samo obris figure, pancir košulja preko glave, i dolje piše Beowulf. Radilo se o novom prijevodu Seamusa Heaneyja, Irca, nobelovca. I kupim ja to, odem kući, i razmišljam, trebalo bi to prevesti na hrvatski.

Ne znam anglosaski, ali pronađem jedno paralelno izdanje epa; ispod svake je riječi pisalo što znači, to mi je trebalo. Trebalo mi je godinu dana da to prevedem. Nisam imao puno vremena, imao sam vikende i imao sam večeri. I s tim sam se jako zabavljao. I onda sam uspostavio vezu s jednim čovjekom koji je na sveučilištu u Michiganu predavao baš Beowulfa. Pa smo se dopisivali, pitao sam ga neke stvari, poticao me i pomogao mi. Da ti sad ispričam kakvi su to stihovi. Prvo, slomljeni su: do pola, pa onda bjelina, pa još pola. Sa svake strane su dvije glavne riječi; hipermetričke rječce se ne računaju. Sve je to bilo da ljudi znaju dokle ide stih, jer se to pjevalo. One tri prve glavne riječi moraju početi istim samoglasnikom, a mora se razlikovati zadnja, četvrta, da se zna da je završio stih. Poštivao sam to gdje god se moglo.

U Americi sam se zainteresirao za limerick i za njegovo nejasno podrijetlo. Dosta kasnije sam preveo Knjigu besmislica Edwarda Leara iz 1846. i proučavao sam te stihove. Apsurdni elementi, katkad lascivni, potiču na smijeh, šire značenje riječi. Nisam baš bio zadovoljan tim prijevodom pa sam napisao stotinjak limericka pod naslovom "Gore-dolje po Hrvatskoj". O tome smo već govorili. Nikako da nađem izdavača!

O prijevodu Rabelaisa dugo sam razmišljao. Jednom sam upitao akademika Augusta Kovačeca kad će se netko od naših romanista uhvatiti te zadaće. A on mi je rekao: To biste vi trebali učiniti. Gargantuu sam počeo prevoditi u ljeto 1995., na moru. Pet godina je trajao pothvat. Vijest da sam dobio nagradu Francuske akademije za širenje francuskog jezika i kulture zatekla me u Washingtonu.

Luan Starova bio je akademik i veleposlanik, moj književni prijatelj iz pariških dana. Sa Starovom sam se dakle družio u Parizu. I tako sam preveo njegove slavne Koze. Jedne je godine došao ljetovati u Poreč, pa sam mu poslije preveo roman Generalova ljubav. Otkud meni makedonski? Luan mi je poslao debeli rječnik makedonskog jezika preveden nekoliko jezika! Pa sam listao tu debelu knjigu, od zore do mraka.

Ne prestajem ja prevoditi. Ne znam što bih još mogao. Što ti misliš da bi trebalo?

Mate Maras (foto: Iva Perković)

Moja je majka ostala zabilježena u usmenoj predaji Imotske krajine po svome ljetopisu maloga mista. Ja sam ta svjedočanstva okupio i objavio, njezina sabrana djela o životu kojega više nema. Knjiga se zove Pisma od života (2015.), autorica je Ruža Marasova.

U knjizi su pisma koja je meni pisala, više od dvjesta njih. Moja pisma njoj nije sačuvala, eto. Njezina autobiografija je unutra, i puno pjesama u rimovanom desetercu. Pamtila je bajke iz svoga djetinjstva desetljećima, i ovdje ih konačno zapisala. Sve je zabilježeno na autentičnom govoru Imotske krajine, idiomu koji danas nestaje.

Kad je riječ o tome govoru, na korici Bellijevih soneta piše da su prevedeni sa rimskoga dijalekta na govor Imotske krajine. Zapravo je to bio govor mojih rodnih Studenaca koji sam oživljavao jednoga ljeta u Poreču. O tome mi je jednom zgodom rekao Marko Grčić, veliki erudit iz Sinjske krajine: Svi tvoji prijevodi svjetskih velikana nisu ni do koljena studenačkim sonetima!

Jedan je njemački matematičar dao definiciju matematike. Ima raznih definicija, naravno, ali ovaj je rekao da je matematika – znanost o strukturama. O svim strukturama.

Matematiku sam išao studirati jer mi je to bilo najlakše. Imao sam sve petice. Kad smo pisali ispite, imali smo dvije grupe zadataka, A i B, pa bih ja najprije riješio suprotnu grupu kolegi sa sobom, ili bar dva zadatka, da bude dovoljno. Što god sam čuo, sve sam zapamtio. Govorili su mi kolege, moraš ići studirati jezike, književnost, ali meni je matematika bila najlakša od svega toga.

Matematika se uči da bi se u mladom duhu razvijala sposobnost razvrstavanja. Ona apstrahira ono što nam pruža sustavno učenje materinskoga jezika. Uvijek sam nastojao povezati te dvije discipline, jer to su najvažnije karike prirodnoga obrazovanja. Piše Wittgenstein u Napomenama o filozofiji psihologije: „Prevođenje s jednog jezika na drugi je matematički zadatak, a prevođenje lirske pjesme na strani jezik je, primjerice, posve analogno matematičkom problemu.“

Kad smo već kod brojki, preskočio sam dva razreda.

Navršio sam sedam godina, mora se ići u školu. Brat ide u treći razred, sestra je već završila tu osnovnu, do 4. razreda, i gotovo. I idemo u školu, majka vodi prvoga dana nas dvojicu, dolazi pred učitelja i učiteljicu. Oni su bili jedini, i raspored je bio takav da je prvi i drugi razred bio popodne, a treći i četvrti izjutra. I moja majka učiteljici kaže: Znate, ovaj bi moj mlađi trebao ići popodne, a mrak rano pada, i daleko mu je... Bi li on mogao sa starijim bratom u treći razred? Učiteljica se iznenadila, pa kako u treći razred? A majka kaže: Ovaj mlađi zna puno više nego stariji, ispitajte ga. I ona mene tako tjerala da pišem, da čitam, da računam. I rekla, može. Bio sam najmlađi i najsitniji u razredu.

U današnje vrijeme čovjek ostaje bez onoga najvažnijega ljudskoga – da ima um i da razmišlja, da ima u glavi određeni fundus činjenica i da o njima može suvislo govoriti. Sve reforme koje se sada provode, dajući prioritet aparatima umjesto živoj riječi i autoritetu nastavnika, idu za tim da zakržlja dječji mozak, grubo rečeno. Sve se pretvara u Da, Ne, Izaberi ovo ili ono. Taj je mladi mozak u opasnosti ako bude izložen samo tome, ako mu se ne dopusti da se prirodno razvija, kao što se razvijaju sva druga bića.

Što učiniti? Ja i generacije nakon moje odgajali smo se tako da smo učili stvari naizust. Tko tako nauči Mažuranovićevo Agovanje, nosi sa sobom 300-400 novih riječi, i znat će što znače. Ili Judita, prva četiri stiha iz prvoga pjevanja: onaj tko ih dobro nauči napamet, by heart, par coeur, nikad ih neće zaboraviti, i ostat će njegovo trajno blago. 

I još nešto, kad svi nauče to isto, dobijemo skup ljudi koji se mogu sporazumijevati i prepoznavati razne aluzije, kad se citira pola stiha iz nečega što su svi bubali napamet.

U gimnaziji sam imao profesoricu francuskoga koja nas je tjerala da učimo pjesme napamet, čak i da ih pjevamo. Tako sam zavolio francuski, tako sam naučio Marseljezu.

I nakon pola stoljeća našao sam se kao diplomat u Francuskoj. Otvarala se dopunska škola za Hrvate na sjeveru, blizu Lillea, u rudarskom kraju. Skupilo se cijelo selo na otvorenju, u vatrogasnom domu. Na pozornici naši dečki zasvirali Lijepu našu. Kraj mene le maire (gradonačelnik) ustao i plješće, a meni šapće: Et maintenant – La Marseillaise. Ali naši dečki se spremaju povući. Priđem k njima: Momci, svirajte Marseljezu. Oni meni: Ne znamo. Idem brzo natrag do predsjednika sela koji kaže: Hoće li svirati? A ja njemu: Idemo vi i ja na pozornicu. I mi zagrljeni, iza svega glasa zapjevamo himnu, i spasimo feštu od međunarodnoga skandala. Poslije smo na šanku dugo nazdravljali s pučanima za vječno prijateljstvo između dvaju naroda.

Zatražio sam od umjetne inteligencije da mi složi kratak sastavak s riječima koje počinju na „nj“. Evo što mi je odgovorila:

„Nježan dječak prošao je pokraj stare ograde. Blizu puta ležala je zelena njiva puna cvijeća. Pas je potrčao u tihu travu i veselo mahnuo repom. Bilo je sunčano i lijepo, a njemu se taj mirni dan jako svidio.“

Ja sam produžio:

„Konji su se njušili I njuškama njištali, a magarad je njakala. A ja se gnjevno njihao na trešnji, na gornjem i donjem, tanjem i manjem granju, i pao na panj, njedra sam zgnječio. I čuo sam unjkavu staricu kako mi s ognjišta počinje: „Njava te odnijo...“ Nesumnjivo se klanjala đavlu, samo ga zbunjena nije spominjala.

Mate Maras (foto: Iva Perković)

Ocu sam posvetio roman, Pisma od smrti. S tom je knjigom komplementarna knjiga Pisma od života, ali nisam je ja napisao, samo sam je priredio. Sve je u njoj napisala moja mati. To su lice i naličje povijesti jedne obitelji. Knjige se nadopunjuju, povezuju ih pisma koja sam dobivao od oba roditelja. Ali u ikavici, riječ pisma znači pjesma, pa su pokrivene i pjesme koje se u njima nalaze.

Otac je proveo mladost po svijetu. Po Europama je išao, natucao te jezike, talijanski, njemački; u Australiju je otišao s bratovim pasošem. Proveo je tamo pet-šest godina, vratio se, oženio se s najljepšom ženom u Imotskoj krajini, stvarno bila najveća ljepotica. A on kuću napravio usred tih Studenaca, katnicu, gore četiri sobe, dolje dvije, garaža. Otvorio gostionicu, bio netko i nešto, izabran za glavara u selu. Kupio motorni mlin i žrvanj, ali nikad ga nije uspostavio, oduzela mu ga je narodna vlast.

Kad sam imao tri godine, Talijani su spalili cijelo selo. Pričali su mi kako je bilo. Jedna strina me nosila na odlasku, kad smo išli kamionom prema Slavoniji da se prehranimo. Otac je imao brata u Slatini, zato smo otišli tamo. Od brata nije bilo koristi, ali otac mi je bio vješt po svijetu, nismo gladovali. Imam iz Podravske Slatine do danas fotografiju: otac, majka i nas troje. Bile su još dvije blizanke, ali umrle su malene.

Sestra je bila četiri godine starija od mene, ona mi je često bila umjesto majke. Sjećam se da se stariji brat, dvije godine stariji od mene, pentrao po ogradi u toj kući. Bila je bodljikava žica, penjao se i pao, i razderao list. Cijelio je život imao jedno veliko slovo V. A zvao se Vlatko.

A promijenili smo mjesta: Slatina, Donji Miholjac, Osijek, Đakovo. Išli okolo gdje se moglo raditi nešto ili bježali ispred fronte, gdje se ratovalo. I onda smo se vraćali vlakom dugo do Rijeke, zapravo do Bakra; iz Bakra smo se brodom vraćali 1945., kad je završio rat.

Oca su zatvorili. Bio je čovjek u četrdesetim godinama, ljudina, zatvorili su ga poslije rata u Vinkovcima. Završen rat, ali su ga zatvorili, jer eto, zatvarali sve po redu. Majka je bila u Đakovu, pješice je išla iz Đakova u Vinkovce da ga spašava. I uspjela je, srela tamo susjeda iz Krivodola i prijatelja svoga brata. Kako je to bila poduzetna žena! O tome je pisala u svojoj knjizi.

Došli smo na Studence u zapaljenu kuću. Otac se snašao nekako, napravio neke dugačke daske pa te daske stavio u jedan dio gore, krovova nema, izgorjelo je sve, i mi smo tu živjeli mjesecima. Ispod tih dasaka. Ne možeš vjerovati.

Nakon suradnje na Kanconijeru, Čale mi se javio i pitao bih li ja preveo Danteov Raj. Kombol ga nije uspio dovršiti; nakon njega se okušao Olinko Delorko, ali nisu bili zadovoljni, nije bilo ni ritmički ni pjesnički pretočeno. Čale mi se, dakle, javlja u Poreč, i još pita bih li preveo, ali da bude slično Kombolu. I jesam. Prevodio sam doma, s dva mala sinčića koja su me potezala za uši i noge. Kad sam zgotovio – tih 16 ili 17 pjevanja Raja, nisam htio slati poštom nego sam mu osobno odnio u Zagreb. Imao je stan na Savskoj cesti. Čim sam mu predao, počeo je naglas čitati i skakutati od sreće. Rekao je da je bolje od Kombola!

Zašto? Pa Kombol je to prepjevao u onom pejorativnom značenju riječi prepjevati, znači, odmaknuti se od originala. Recimo onaj Nel mezzo del cammin di nostra vita izvrsno je preveo, Na pola našeg životnoga puta. To je jedanaesterac.

Drugi stih je Mi ritrovai per una selva oscura, a kod Kombola U mračnoj mi se šumi noga stvori. Ali u izvorniku nema ni noge, ni stvaranja. Ja sam to preveo Zatekoh se u jednoj mračnoj šumi. I sada dalje ide: Ché la diritta via era smarrita. Značenje: Jer je ravan put bio izgubljen, u tom smislu, a Kombol prevodi: Jer s prave staze skrenuvši zaluta. Nema kod Dantea ni skretanja ni lutanja. Hoću reći, stalno je tako. On iznevjerava sadržaj zato što mu fale riječi. Ne možeš pobjeći od riječi.

Imam ritam. Ritam je važniji od rime.

A zašto mi ide stihovanje, zašto su mi išli Petrarcini soneti? Gdje je baza moga poetskoga nagnuća? To je studenačka ganga. Studenci su selo gdje sam se rodio, ganga je pjevanje. To su rimovani deseterci i to je odraz života. To je kazalište.

Ganga je deseterac, kao junačke pjesme. To je meni mjerilo svakoga stiha, majčine pjesme i uspavanke. Čim čujem, odmah znam je li više ili manje od deseterca. To je stvarno dar. Od sela, i od majke. Ja nikad ne trebam brojiti, kao svi ovi moji štovani prijatelji. Ja kažem: „Pa što brojite?“ Kaže Marko Grčić: „Pa ne mogu napamet, moram pobrojiti!"

Objavio sam Rimarij, da, srokovni rječnik hrvatskog jezika. Bio je rat, manje se radilo. Zanimalo me to, a znao sam što trebam napraviti, upotrebljavajući razne rječnike. Imaš gotove riječi, treba ih samo razložiti, strpljivo i ustrajno. Uzimao sam riječ po riječ iz dvojezičnih rječnika u kojima je hrvatski na prvom mjestu pa sam ih slagao po podudarnim završecima. A završetke sam redao abecedno, kao što sam radio i kad sam prevodio Dantea. Tada sam zapisivao i rime, jer nisam htio da se ponavljaju. Radio sam tada to u bilježnici, sastavljenoj od listova što su ostali neispunjeni u učeničkim zadaćama.

Autori lake glazbe vjerojatno su mi bili najzahvalniji.

Josip Torbarina mi je jedanput rekao: „Da se nisi usudio prevoditi Shakespeareove sonete. To je neprevedivo. Ja sam preveo jedan sonet i pokajao se za cijeli život.“

I stvarno, dok je Torbarina bio živ, nisam ih prevodio. A znaš što me natjeralo da se okušam? Sastanci prevoditelja u Beogradu. Došao sam kao predsjednik DHKP-a. I kolega Sava Babić kaže meni, pa što ne prevedeš Shakespeareove sonete? Ja mu ispričam priču s Torbarinom, i kažem još da ih je preveo Luko Paljetak, što ću ja sad tu još. Ali Sava ni da čuje, nastavio me nagovarati. Kaže: Mi čitamo studentima hrvatske prevode, da pokažemo kako ne sme da se radi!

Ipak sam ih preveo, ali ne jedanaestercem. To su napravili Luko Paljetak i svi ostali. To nije Shakespeare. Najgore moguće rješenje. Od toga se otimao Šoljan; on je katkad odustajao od jedanaesterca. Ja sam se poslužio dvanaestercima.

Shakespeare je teatar. On s pozornice uglavnom govori svojim jambskim pentametrom. To je deset slogova, točno deset slogova. I to je jambski, ide nenaglašeni pa naglašeni: taTA taTA. A mi moramo TAta TAta.

Dosadašnji hrvatski jedanaesterac, onako upotrijebljen u prijevodu Shakespearea, to su dječje pjesmice. Moraš stati nakon pet slogova, i još dodati šest. I nekakvu rimu skucaš i čekaš hoće li vrijediti ta rima ili neće, nemaš ništa drugo. A dok dvanaesterac često ide šest plus šest slogova, ali katkad četiri plus osam, katkad osam plus četiri. On je jako raznovrstan. Napomenuo sam to u pogovoru koji sam pisao za novo izdanje Božanstvene komedije. Dvanaesterac ne ovisi o rimi. Ona je dobra ako dođe, ali ako ne dođe, čitatelju ne fali. Ja sam napisao u pogovoru kako treba čitati.

Igram šah oduvijek. U gimnaziji sam bio prvokategornik, to je bio put u visine. Odustao sam na vrijeme, jer visokom šahu treba posvetiti previše vremena i energije. Ali i sada često odigram koju partiju preko interneta. To nije igra protiv kompjutora, nego protiv živih ljudi.

Jednih zimskih praznika vratio se iz grada naš prvi đak, dvanaestogodišnji Ivan, koji je bio pošao u tadašnju nižu gimnaziju, stanovao u đačkom domu i ondje naučio igrati šah. Donio je sa sobom malu šahovsku garnituru i ukratko nam objasnio kako se koja figura giblje po ploči. Na kraju je zagonetno rekao: „Partija je gotova kad se pogubi kralj, ali kralj se ne može pojesti.“

Tako počinje moja priča posvećena šahu u autobiografskoj knjizi Komedija od života (2024).

Šahovska početnica bila mi je najdraža knjiga u životu.

Učio sam talijanski prevodeći Petrarcu.

Ali taj mi se jezik uvijek sviđao, zbog festivala u San Remu. Svi smo pjevali te pjesme, sve znali napamet. Pojma nismo imali što sve to znači. Ali bilo je lijepo.

U Poreču sam se zbližio s talijanskim. U gradu su ga mnogi govorili, svi su slušali i gledali talijanski na televiziji. Nejaki Marko i Luka zurili su talijanske u crtiće. Ja sam im iz Trsta donosio stripove pa ih prevodio: na komadićima papira pravio sam oblačiće pa lijepio preko originala, ali tako da se mogu otvoriti. Pa su oni otvarali i čitali jedno i drugo. Tako su učili talijanski zahvaljujući donekle meni.

Tada sam se, iz Poreča, javio Franu Čali, poslao mu neke prijevode, i upitao ga ima li što za mene. I nakon dva dana dolazi mi iz Zagreba preporučeno pismo i unutra piše: „Dragi Mate, sam Bog vas šalje. Ne znam tko će prevesti sve ove sonete.“ Toliko ih bilo, nitko ih nije želi, jer su preteški! Bio je obeshrabren, kao urednik i prevoditelj. Tristo šezdeset i više pjesama, tko će sve to prevesti! Unutra nema čega nema, indijske rijeke, planine, svega se Petrarca dohvatio, da bi na kraju spomenuo ljubav prema Lauri. „Vi biste mogli prevesti ove, pa da vidimo dalje". Ja mu odmah odgovorim: „Šaljite što više. Ja imam vremena."

Mate Maras (foto: Iva Perković)

Učitelj je kao kapetan na brodu koji plovi kroz oluju. On mora znati kamo i kako će stići, mora poznavati članove posade i njihove mogućnosti, kadšto mora čak odstupiti od uobičajenih pravaca. O njemu ovise mladi životi.

Kao profesor sam radio deset godina. Pripovijedao sam učenicima, i promatrao ih, tražio razumijevanje u njihovim očima. U nekima bih ga našao. A kad ne bih, nastavio bih dok ga ne nađem. Dok ne shvate što im govorim. Oni su meni govorili ovako: "Kad vi nama predajete, mi sve znamo. Poslije zaboravimo. Ali vi nam oprostite."

Meni su učenici uvijek bili važni, i uvijek sam razmišljao o tome kako ću im uzvratiti pozornost koju su mi iskazivali.

Vrljičci su u Krivodolu, a Krivodol je kod Imotskoga. Odatle je moja majka, ona je bila Vrljičak. Pitao sam nekoć o tome pokojnog Matu Ujevića. On mi je rod, i njegova je majka bila iz Vrljičaka, kao i moja, samo jednu generaciju starija. I Tin je bio iz Krivodola. Razgovarali smo tako Mate i ja, ja sam hvalio njegove velike pothvate, pa napravio je Hrvatsku enciklopediju! Pitao sam ga o tome. A on će meni: „Reći ću ti nešto. Jesmo mi svi u Krivodolu pametni, snalažljivi i tako dalje. Ali mudrost, to je iz Vrljičaka!"

U Zagreb me doveo ujak Luka, koji je radio na aerodromu. Rekao je, živiš u Imotskom, u đačkom domu, možeš i ovdje, ista ti je stvar. Došao sam u muški đački dom na Mažurancu, i danas je tamo. Bilo je to 1956. u jesen, u sedmi gimnazije. Prije toga je bio peti osnovne u Lovreću, šesti u Šibeniku, tri godine u Imotskom, i onda Zagreb. Sjećam se velegrada, kako je sve uređeno, kako je sve fino, kako su svi dobri, i kako ima jako puno magle. Jer se mnogo ložio ugljen po kućama. I bilo je snijega.

Uz Zagreb su vezani i moji prevoditeljski početci, u Komediji od života pišem ovako: „Bilo je to ranih šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Zagreb još ne bijaše ozbiljno prekoračio preko Save, vjerno je čuvao sva obilježja srednjoeuropskoga grada međuratnoga izgleda, s malo automobila i još manje televizijskih antena, s uličnim peračima koji su, slučajno ili hotimično, znali poškropiti studente što su se prije ponoći vraćali s plesnjaka pazeći da im se ne smoče jedine cipele…“

Kako rekoh, prije par godina, 2023., izašla mi je Komedija od života. Prevalivši osamdesetu, odlučio baciti pogled unatrag i skupiti rasute zapise na jednom mjestu. Dante kaže da je krenuo u onozemaljski svijet u svojoj trideset i petoj, očekujući da će, prema Psalmu 90, živjeti još toliko. Jer u tom psalmu piše, s cijelim ljudskim rodom na umu: „Zbroj naše dobi sedamdeset je godina.“ I ja sam bio „na pola našeg životnoga puta“ kad me zapala čast preuzeti posao od Mihovila Kombola. I trajno sam svjestan duga svim svojim učiteljima i dragim ljudima, i pisanjem im vraćam dug.

Nakupilo se zapisa u knjizi u toj knjizi. Složio sam ih kronološki, ali mogu se čitati neovisno. I u spomen na 700. obljetnicu Danteove (prerane) smrti, svakom sam zapisu dodao tri stiha iz Božanstvene komedije. Uvodnu pjesmu svoje Komedije od života, zove se Podrijetlo, napisao sam u tercinama velikoga Firentinca. Završna se pjesma zove Smiraj i vraća dug trubadurskoj lirici. To su moji davni Provansalci, s juga Francuske, u 12. stoljeću, voljeli su ih i Dante i Petrarca. Stvorili su puno poetskih oblika, a ja sam za svoj Smiraj odabrao njihovu sestinu.

Oruđe je meni jezik.

Šlagvorti iz unosa pod Ć, DŽ i NJ dijelovi su Rječnika manje poznatih riječi objavljenog u Pismima od života Ruže Marasove, dok je limerick pod I iz (još) neobjavljene zbirke stihova nastale pod utjecajem Knjige besmislica Edwarda Leara.

A onaj vic o Bitangi?

Kažu, došao Mate Bitanga u općinu Imotski da promijeni ime. Pita ga službenik:
I, kako ćemo, kako se želiš zvati? Pretpostavljam da više ne želiš biti Bitanga?
Ma ne, Bitanga mi je dobro, Mate mi se ne sviđa.