Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Barbara Matejčić • 08.01.2009.

Renato Baretić : Život nije ništa drugo nego dijalog

''Hotel Grand'' treći je, u Algoritmu nedavno objavljeni roman novinara Renata Baretića. Na pitanje kako to da je relativno kasno, u 40. godini napisao prvi roman, ''Osmi povjerenik'' koji je dobio sve važnije književne nagrade, te je poslije nastavio redovito objavljivati, Baretić kaže da ranije jednostavno nije pokušao pisati dulju prozu pa da nije ni znao može li to on ili ne.

Može, naravno, i to vrlo uspješno. To potvrđuje i ''Hotelom Grand'', romanom složene strukture i intrigante priče o hotelu u neimenovanom dalmatinskom mjestu, u kojem za vrijeme rata živi hrvatski prognanik iz Bosne s trudnom suprugom i desetogodišnjim sinom. U tom hotelu on vodi noćni klub, paravan za prostituciju koja se odvija na gornjim katovima hotela, i plivajući između krupnijih kriminalaca, korumpiranih političara i policajaca te kompliciranih i nasilnih mušterija, pokušavao održati što skladniji obiteljski odnos.

Cijelu  priču o hotelu Grand u nastavcima na blogu ispisuje anonimni autor pod nadimkom Condoleezo, i kako se njegovi tekstovi pojavljuju tako posjetitelji bloga komentiraju, sugeriraju pa i utječu na nastavak pripovijedanja. Tako je Baretić spojio priču na rubu krimića i bildungsromana sa studijom o pisanju i čitateljskim stilovima.  


***

Barbara Matejčić : Sudeći prema svim Vašim romanima, devedesete i ratna ili poratna Hrvatska su vam glavni vremenski okvir i tematski izvor?

Renato Baretić : Devedesete su dovoljno daleko da se mogu donositi neki zaključci pa onda o njima i pisati. Osim toga, to su bitne godine u mome životu, kao vjerojatno i svima u Hrvatskoj, stoga je to još nepotrošeno nalazište tema. Možda ću kad prođe prvo desetljeće 21. stoljeća pisati o nečemu iz ovih deset godina.

Zbog čega Vam je blog trebao kao medij na kojem nastaje roman, i bez te blogerske priče roman bi funkcionirao kao cjelina?  

Blog kao literarno sredstvo nudio mi je mogućnost različitih varijanti zapleta i raspleta te zamagljivanje granica između stvarne i literarne priče. To je ujedno i moja mala gesta građanskoga otpora toj novovjekoj formi blogova, foruma i chatova na koje sam poprilično alergičan. Naravno da je divno što ljudi mogu komunicirati u bilo koje doba i s kim god hoće, ali me strašno nervira anonimnost u kojoj bilo tko o bilo kome može napisati što god i onda to ubrzo postane relevantna činjenica o kojoj se raspravlja, a da nitko ne postavlja pitanje istinitosti, ni priče niti izvora.
 
Smeta mi i nepismenost tih komentatora. Nisam neki jezični purist, dapače, ali ako netko ne zna pisati elementarni hrvatski, a savršeno ispisuje engleske riječi, onda u tome prepoznajem  provincijski kompleks koji me silno ljuti. Naravno da je moja prosvjednička pozicija inferiorna i da ništa ne mogu promijeniti, ali, eto, neka se barem zna da nisam ljubitelj komunikacijske slobode koja ne podrazumijeva odgovornost za ono što se piše.

Kao netko tko 25 godina javno piše pod punim imenom, i svatko me zbog toga može prozvati ili tužiti, ne volim blogovsku borbu vjetrenjača sa zamišljenim don Quijoteom.

Imate li neki osobni razlog za animozitet prema blogovima i forumima, jeste li naišli na napise koji su se Vas direktno ticali?

Jesam, nije toga bilo puno, ali se ipak našlo netočnosti. Međutim, vidio sam što su ljudi u stanju napisati za moje kolege novinare i pisce, deru ih kao da su im oteli zemlju da bi napravili teren za golf.  

Dosta uvjerljivo ste prenijeli diskurs tipičnih posjetitelja blogova. Jeste li dobro upoznati s blogovskom kulturom?

Za to nije potreban neki istraživački rad, dovoljno je par dana iščitavanja da se shvati o kakvoj se klasifikaciji i stratifikaciji radi. Na svakome blogu ili forumu može se naići na stereotipne likove koji vrijeđaju na sve strane, na nujne liričare, na one kojima slova, što bi rekao Ujević, šiknu iz tmine pa se pitate što im je tek u glavi ako im je ovo u riječima, ili na one koji se ubacuju samo da bi napisali ''Hajduk živi vječno'' ili ''Dinamo ja volim''. Vrlo je lako proniknuti u strukturu te "kulture".

Posegnuli ste za sličnim postupkom kao u ''Osmom povjereniku'' i u ''Pričaj mi o njoj'': odlučili ste se za otvoreni kraj. Zbog čega volite čitateljima ostaviti mogućnost da ispišu svoje završetke?

Zato što bih se u suprotnom i sam morao nedvojbeno opredijeliti za jednu od mogućnosti, a volim tu nejasnost koja otvara različita tumačenja. Budući da sam ne znam pametno govoriti o svojim knjigama niti ih objašnjavati, silno volim sve interpretacije koje naknadno dođu do mene. Sviđa mi se pomisao da se netko toliko uživi u moju priču da ju sam ide za sebe nadograđivati, pa čitateljima tim nedefiniranim ili poludefiniranim mjestima rado ostavljam prostor za razna tumačenja.

Onako kako je između korica ''Hotela Grand'', tako je i naslovnici, na fotografiji je lijepa djevojka, ali bi to mogao biti i lijep transvestit. Osim toga, i u blogosferi je upravo tako – sve može i ne mora biti, kako tko želi. U svakom slučaju, griješi svatko tko misli da nisam znao što bih s krajem. Ako sam mogao ispisati prethodnih dvjesto i nešto stranica, valjda bih mogao i to.

Roman i jest mala oda čitateljima i različitostima čitateljskih interpretacija, jer nastajanje romana prate angažirani čitatelji. U sadržaj romana se obično ne upisuje i čitateljska vizura, već to dolazi onda kada autor više s tim nema veze, odnosno kada se roman objavi.

Volim svoje čitatelje, pa i one koji ne vole mene, i stvarno me jako veseli kada knjiga uspije ljude otrgnuti od svakodnevice i natjerati ih da razmišljaju o njoj. Moja je jedina ambicija da se ljudima dlanovi zalijepe za korice i da se odlijepe tek kada dođu do kraja, a da to što ih je prikovalo nije neki šund.  

Kažete da ne znate govoriti o svojim knjigama, a upravo to radite u blogerskim komentarima romana o hotelu Grand, koji nastaje na blogu. Kroz te komentare odgovarate i na neke dosadašnje kritike Vaših knjiga, ali možda i anticipirate moguće prigovore ovom romanu?

Sve što sam kao prigovor rukopisu napisao u knjizi mogao sam, naravno, i sam popraviti. Dapače, neke sam greške namjerno i smišljao upravo da bi ih se moglo komentirati. A što se tiče odgovaranja na neke kritike, to je točno. Možda sam pokazao  slabost, ali nisam mogao odoljeti da ne odvratim kritičarima koji su mi zamjerali da je u ''Pričaj mi o njoj'' previše dijaloga, a oni sami u svojim kritikama, ne samo mojih knjiga, koriste nevjerojatnu količinu navodnih znakova, kao da se ne mogu sjetiti pravih riječi ili se boje njihova pravog značenja.

I u ''Hotelu Grand'' su nosivi dio priče dijalozi. Nisu Vas kritike navele na promjenu pripovjedačke tehnike?

Svakom je bilo jasno da će se romanu koji napišem nakon ''Osmog povjerenika'' morati naći zamjerke, kakav god bio. I, eto, našlo ih se u dijalozima. A ja volim dijaloge, smatram da se njima sve može reći i pišem ih puno lakše i bolje nego, recimo, opise biljnog pokrova ili duševnih stanja.

Opisujem samo ono što je nužno opisati. Čitav naš život nije ništa drugo nego dijalog, svakoga dana, od "dobro jutro" do ''laku noć". U samom je životu puno više dijaloga nego u mojim romanima. Možda se jednom upustim i u pisanje drame, za sad još nemam hrabrosti za to.

Jeste li dijaloge u romanu mogli ispisati standardnim hrvatskim jezikom? Smatrate li da upravni govor treba prenijeti autentično da bi zvučao uvjerljivo?

Standard nije životan, nitko njime ne govori u privatnom životu, iako bi se bez njega teško razumjeli Komižanin  i Bednjančanin. Roman se mogao napisati na standardu –  sve osim dijaloga, uostalom, kod mene i jest na standardu - ali to meni ne bi bilo to, ne to bi bio moj roman.

Recite samo, kako bi vama izgledalo da razgovor bosanskog prognanika iz kriminalno-ugostiteljskog miljea, koji u Dalmaciji vodi kupleraj, s bivšim boksačem i tjelohraniteljem iz Zagore, napišem na standardnom hrvatskom jeziku?! Uvjerljivo?    

Ne prikazujete li odnose među glavnim likovima previše idilično s obzirom na okolnosti u kojima se nalaze? Voditelj kupleraja nije samo pažljiv muž, dobar otac i pošten poslovni partner, već se i skrbnički odnosi prema prostitutkama koje rade za njega. Skoro pa mu se ne bi imalo što zamjeriti.

Poznajem vrlo dobro čovjeka koji je u hotelu jednog dalmatinskog grada imao zakupljen noćni klub i gdje su plesačice nakon nastupa radile kao prostitutke. Sve su te djevojke, mahom iz Ukrajine, imale uredne papire, koje im je on pribavljao legalnim i drugim kanalima, bile su stalno zaposlene, zdravstveno i mirovinski osigurane...

U tom je hotelu živio s obitelji, kao i taj moj lik. Možda i njega to čini neuvjerljivim ali, vjerujte mi, ima toga i u životu, a ne samo u literaturi. Naravno da su ti tipovi u pravilu životinje i da se zvjerski ponašaju prema curama, koje su najčešće prisiljene na prostituiranje, ali baš zbog toga sam u romanu htio jednoga koji nije vuk već, kako sam kaže,  pas među vukovima.


( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –