Alida Bremer : Kazaljke sata uzalud je pomicati unatrag
Kad je u svibnju 2015. izašao hrvatski prijevod povijesno-autobiografskog romana Alide Bremer "Olivino nasljeđe" (Fraktura, prijevod Štefica Martić), ako je nekoga i iznenadilo što je ova nagrađivana prevoditeljica i cijenjena promotorica hrvatske književnosti u svijetu odlučila zakoračiti u književne vode i kao autorica, iznenađenje nije moglo dugo trajati: svojim romanesknim prvijencem Bremer je pokazala da pripada samom vrhu suvremene domaće proze. Naravno, poznavatelji širih prilika nisu bili zatečeni – roman je prethodno 2013. objavljen u Njemačkoj, gdje su ga jako dobro prihvatili i književna kritika i publika. Zato ne čudi što je njezin drugi roman, "Snovi i kulise" (2021.), i prije objavljivanja bio nominiran za prestižnu nagradu Alfred Döblin koju je utemeljio Günter Grass za neobjavljene rukopise.
Rođena 1959. u Splitu, Alida Bremer desetljećima živi i radi u Njemačkoj kao prevoditeljica, urednica i kulturna posrednica između jugoistočne Europe i njemačkog govornog područja. Urednica je nekoliko njemačkih antologija hrvatske književnosti te je prevela na njemački mnogobrojna djela s hrvatskoga, srpskog i bosanskog jezika. Za svoje je književne prijevode s hrvatskog na njemački nagrađena njemačkim nagradama, među kojima je i Internationaler Literaturpreis 2018. Njezini eseji, kolumne, priče i pjesme pojavljuju se u novinama, časopisima i internetskim portalima (uključujući Der Spiegel, Lettre International, Schreibheft, Zeit Online) i prevedeni su na razne jezike. S obitelji živi u Münsteru, a kad god može vrijeme provodi u Splitu.
Olivino nasljeđe
"Olivino nasljeđe" napet je i često zabavan obiteljski roman o Dalmaciji, o njezinim okusima i mirisima, o ženama i muškarcima, o životu između dva jezika i dvije države, u kojemu Alida Bremer kroz priču o birokratskoj borbi za nasljedstvo nad starim maslinikom svoje obitelji prepričava sudbinu Hrvatske od Prvog svjetskog rata do danas. U "Snovima i kulisama" autorica oživljava mirise i kale svoga rodnoga grada, smještajući moćnu predratnu priču u vrevu staroga Mediterana, na trgove i ulice staroga Splita.
"Snovi i kulise" prošle su godine dobili i hrvatski prijevod (Fraktura, Bojana Bajić), a u ovom iznimno zanimljivom razgovoru koji vodimo, Alida Bremer otkriva se kao iznimno promišljena sugovornica, izvrsna poznavateljica društveno-političkih prilika, istinski književni erudit prepun zadivljujućih uvida.
Ne mogu svi pisati, mora netko i čitati
Snovi i kulise
Gea Vlahović: Čitav se život bavite književnošću, no u nju ste kao prozna autorica kročili kad ste već zašli u pedesete godine života. Zašto tek tada i zašto baš tada? Kako dugogodišnja prevoditeljica i urednica postane spisateljica? Je li se to iskustvo pokazalo kao prednost ili kao mana?
Alide Bremer: Uvijek me je zanimala teorija književnosti i moji su prvi objavljeni tekstovi, pa i prvi prijevodi, svi bili iz tog područja; iskustvo teorije, a naravno i prevođenja i uređivanja, važno mi je za pisanje. Prevođenje je osim toga za mene bilo i ostalo kreativan izazov, jer ja prevodim na njemački i pišem na njemačkom jeziku, a to je ujedno i razlog za moje kasno pojavljivanje u literaturi: Da bih se oslobodila i počela pisati na stranom jeziku trebalo mi je vremena. Pisanje teorijskih tekstova i prevođenje, uređivanje knjiga i časopisa, pisanje za njemačke novine i časopise, sve to mi se pokazalo kao korisno i neophodno uvježbavanje pred ovo oslobođenje. No od toga sam i živjela. Mi svi često zaboravljamo govoriti o ekonomskoj strani književnosti, pa iako su honorari za ovu djelatnost uvijek bili skromni, oni su moja ekonomska podloga, ja od toga živim, a sad si mogu priuštiti i pisanje, i čak i od njega živjeti, no trebalo mi je puno vremena da bih do toga došla. Moji su sinovi i moja ekonomska situacija u stranoj zemlji, u kojoj nisam imala nikog svog, preračunati u dimenzije vremena barem pet-šest nenapisanih romana. A sinovi su mi ionako važniji od bilo kojeg romana, tako da je moja životna računica na kraju uspješno zaokružena. A kad pogledam unatrag, možda mi je najviše životnog vremena ipak prošlo u čitanju. Ne mogu svi pisati, mora netko i čitati.
Osjećate li kao spisateljica ipak na neki način veću odgovornost? Imate li, dok pišete, na umu i čitatelja?
Imam uvijek na umu čitatelja, mislim da je odgovornost uvijek ista: Pokušavam dati svoj maksimum. Taj moj maksimum je možda ograničen, ali čiji nije? No uvijek pokušavam napisati, prevesti, sročiti najbolje što mogu.
Preveli ste niz hrvatskih autora na njemački jezik, za neke ste svoje prijevode i nagrađeni. U kojem ste prijevodu najviše uživali a koji vam je bio najteži?
Svi su mi prijevodi dragi, u svima sam na neki način uživala, a ti su načini različiti čak i kad se radi o jednom piscu. Tako je Ponoćni Boogie Ede Popovića drukčiji od njegovih romana Oči ili Igrači; kod poezije je isto tako, svaka je zbirka novi izazov, Aritmija Delimira Rešickog, koja je dobila nagradu za istočnoeuropsku poeziju 2008. ili Crna pokrajina Marka Pogačara su mi posebno u sjećanju; Osmi povjerenik Renata Baretića bio je i zabavan i izazovan; Ljubavni roman Ivane Sajko, za koji smo zajedno dobile najveću njemačku nagradu za književnost u prijevodu (Der Internationale Literaturpreis – Haus der Kulturen der Welt, 2018.), kao i njezin Rio Bar ili njezin najnoviji roman Male smrti su mi bili jako inspirativni, a i najteža knjiga je bila njezina: Prema ludilu (i revoluciji). Ima ih još puno! Mars Asje Bakić ili drama srpske autorice Ive Brdar Bacači prstiju, drama Dina Pešuta Pret(posljednja) panda ili statika, za prijevode obje ove drame sam također nagrađena, sve drame Ivane Sajko, koje se igraju i na pozornicama ili izvode kao radio-drame…
U Njemačkoj živite već više od 35 godina, no u oba se svoja romana 'vraćate' svojoj rodnoj Dalmaciji. Je li lakše pisati o nekom mjestu i njegovim ljudima 's distance' – prostorne, ali i vremenske?
Možda nije lakše, ali je vjerojatno drukčije. Puno toga postoji samo u mom sjećanju i u mojoj uobrazilji, jer stvarnost se u Dalmaciji mijenja brže no što ja to mogu pratiti. Pišući o Dalmaciji stalno osjećam koliko je teško pretočiti doživljaje i osjećaje u riječi, koliko je zahtjevno senzaciju jednog takvog podneblja prikazati riječima. Postoje neki uzori: Albert Camus je znao opisati kapljice mora na koži i svjetlo koje se u njima prelama, alžirske pejzaže pustinje, pijeska i sunca koji prelaze u vrtove bajama na obali Mediterana, Giuseppe Tomasi di Lampedusa u nezaboravnom Il Gattopardo ostvario je veliki mediteranski roman, u kojem je spojio povijest, politiku, krajolik i mentalitet. U najnovijem romanu pratim Dalmatinca koji je iselio u New York 1905. To je jedan američki roman do pola, a onda opet postaje dalmatinski, jer se moj lik vraća u Kaštela. No i dok je živio u New Yorku, Dalmacija je bila s njim, kao što je sa mnom i uz mene ovdje u Njemačkoj: u knjigama, u razgovorima, u fotografijama, u glazbi, u sjećanjima. To je uvelike jedna fiktivna Dalmacija, i kao takva je objekt čežnje, ali i mjesto prijepora, topos u kojem se prelamaju meni važna pitanja.
Ne može se ponovo ući u istu rijeku, kazaljke sata uzalud je pomicati unatrag, vrijeme neumitno ide prema naprijed, i to vrijedi za sve ljude, i za one koji su ostali u svojoj kući i za one koji su otišli daleko, samo što mi koji smo otišli daleko to vjerojatno puno snažnije osjećamo.
Kako balansirate između potrebe za originalnošću i potrebe za oslanjanjem na književne tradicije i utjecaje? Gdje smještate sebe – jeste li vi njemačka ili hrvatska spisateljica?
Prije nekoliko dana me je u jednom razgovoru germanistica Milka Car, jedna od najboljih poznavateljica njemačkog jezika i literature u Hrvatskoj, iznenadila preciznošću kojom je definirala pisce ove pozicije kakva je moja – pozicije između kultura, literatura, jezika, sredina a koji su zadnjih godina postali skoro pa mainstream u svim zemljama u kojima je narastao broj migranata. Milka Car vidi njihove tekstove kao fenomen postnacionalne književnosti; radi se, kaže ona, o transkulturnim i transgresivnim književnim tekstovima; po njoj ovi pisci svoju međujezičnu i međuiskustvenu situaciju pretvaraju u kreativan odnos prema granicama i prema razumijevanju drugog. Pojam nacionalnog pisca se sve više gubi – tako da nisam ni njemačka ni hrvatska autorica, nego po definiciji Milke Car transnacionalna, jer i tematski i jezično i iskustveno obilježavam tog drugog u obje ove književnosti, dok među transkulturnim kolegicama i kolegama lako pronalazim svoje mjesto.
Koliko je za vaše pisanje važan jezik? Utječe li na priču to što pišete o Hrvatskoj na njemačkome?
Neki njemački kritičari, ali i moje njemačke kolegice i kolege koji moje pisanje najbolje poznaju (iz autorske grupe koja se dva puta godišnje sastaje i diskutira i piše na jednom imanju u pokrajini Mecklenburg-Vorpommern) misle da je moj jezik bogat i poseban, te tvrde da je to prednost koju stranac ima: Stranac se pita o korijenu neke riječi, o priči koja stoji iza nekog izraza, a koji je Nijemcu samorazumljiv. Stranac provjerava u rječnicima regionalne, standardne i povijesne nazive biljaka, kamenja, životinja, kukaca, te pronalazi poneko zaboravljeno blago u njima, koje iznenada zaživi u tekstu u kojem se to ne očekuje. Istodobno, stranac se mora posebno potruditi da predoči njemačkom čitatelju ono što je njemu samorazumljivo. Kad ja u svom tekstu napišem kako se žena vraćala s ribarnice, srela prijateljicu s kojom se zadržala u razgovoru, a prekinula ga je tek kad je shvatila da oko njih obilazi neka olinjala mačka jer joj je iz vrećice s kozicama kapalo, onda njemački čitatelj ima jednu neobičnu, a splitski jednu blisku scenu pred očima. Splitskom ja ovu sliku mogu naznačiti u par poteza, a njemačkom je moram detaljnije opisati.
U povijesno-autobiografskom "Olivinu nasljeđu" prisutan je osjećaj nepripadanja "ni tamo ni ovdje". Koliko vas je kao autoricu odredila ta dvojnost identiteta? Je li u tom smislu pisanje za vas i sredstvo potrage za cjelovitošću, nekakav put 'povratka'? Je li "pravi" povratak moguć?
„Pravi“ povratak po meni nije moguć. Čak i da se vratimo u mjesto iz kojeg smo otišli, to neće biti isto već zbog proteklog vremena. Ne može se ponovo ući u istu rijeku, kazaljke sata uzalud je pomicati unatrag, vrijeme neumitno ide prema naprijed, i to vrijedi za sve ljude, i za one koji su ostali u svojoj kući i za one koji su otišli daleko, samo što mi koji smo otišli daleko to vjerojatno puno snažnije osjećamo. Za razliku od onih koji su ostali u svojim kućama, mi protjecanje vremena i nemogućnost povratka osjećamo ne samo vremenski, nego i prostorno, snažnije smo uronjeni u ono što je ruski teoretičar književnosti Mihail Bahtin zvao kronotopom. Nama se to prošlo i nepovratno vrijeme spaja s mjestom koje smo napustili i izgubili ga, pa je tako nostalgija istovremeno žal za mladošću i žal za tim mjestom. Zato je pisanje za mene jedini način da se upravo tamo i tome vraćam, ali to je možda uvijek tako s pisanjem. Potraga za cjelovitošću pretvara se u žudnju, a ona postaje pokretačem pisanja. Dvojnost ili višestrukost jezičnih i kulturnih identiteta je bogatstvo, ali kao svako bogatstvo ima i svoju cijenu.
U roman čitatelja uvodite citatom iz Antigone. Sudbina i slobodna volja, ponos i oholost, rodne uloge i moć, obitelj i lojalnost, božji nasuprot ljudskoga zakona – teme Antigone na neki se način iščitavaju i u "Olivinu nasljeđu", romanu o stotinu godina hrvatske povijesti. Jesu li sve priče jedna te ista priča o borbi za nadmoć i prevlast?
Ništa novo nema pod suncem, kaže Propovjednik u Bibliji. No naravno, uvijek je sve novo nama kojima se događa. Kad se piše o povijesnim temama i – kao u „Olivinom nasljeđu“ – o aktivnom sudjelovanju u povijesnim zbivanjima, onda se brzo dođe i do Antigonine dileme. Obitelj moje majke dala je velik broj žrtava u Drugom svjetskom ratu i ja sam bila uvijek fascinirana pričama koje su se u obitelji pričale. Njihove žrtve – streljani, poginuli, ranjeni, mučeni u logorima – su bile neupitna vrijednost u našoj familiji, a ja sam se u romanu pitala: Da li je bilo vrijedno? Da li bi bilo bolje da su pognuli glave, šutjeli, čekali, pa što bude, a ne se aktivno borili za oslobođenje od Talijana (s Talijanima je kod njih u selu počeo rat), protiv nepravde, zbog čega su bili zatvarani i mučeni već u Kraljevini Jugoslaviji, i onda tako stradali? No moji mrtvi, a i živi, su mi dok sam pisala nedvosmisleno slali poruku odnosno govorili: Da, bilo je vrijedno, i mi bismo ponovili sve, da nas vratiš u prošlost. To je bio naš izbor. Danas smo svjedoci da se ovo pitanje postavlja Ukrajincima. Dilema je stara koliko i čovječanstvo, a svatko ju treba odgovoriti za sebe. Od njih, i od svoje majke i njezinih sestara, učila sam što je ljudsko dostojanstvo. Njima je, kao i Antigoni, bilo stalo do dostojanstva, nitko im ga nije mogao uzeti, makar ih mučili i na kraju i ubili, kao što je od talijanskih fašista mučena i streljana Elvira Udovičić, žena Benjamina Udovičića, ujaka moje mame. Benjamin je poginuo na Murteru, maloljetni sin mu Branko u onim velikim zadnjim borbama kod Knina, njemu se ne zna ni grob. To je klasičan, mitski izbor: dostojanstvo ili ne, sloboda ili ne.
Mislim da nam čitanje klasičnih tekstova pomaže bolje razumjeti sve oko nas, sve čega smo svjedoci ili čega su naše obitelji bile svjedoci, jer u mitološkom pronalazimo tu uvijek istu priču koju spominjete, a na nama je da iz mitološkog i iz općeg, te iz posebnog, iz vlastitog iskustva, stvorimo nešto novo, no i ovo novo se najčešće uklapa u mitsko, čak i kad toga nismo svjesni.
Na fotografiji koju sam nazvala 'Kolektivna Pietà s dva Josipa' u sredini se nalazi moja prabaka Luiđa Udovičić, koja je izgubila sina, njegovu ženu i unuka, a kćer su joj u logoru maltretirali Nijemci, dok je ona bila u talijanskom logoru na otoku Molatu i rimskom logoru Fraschette di Alatri.
Kad se pisac otvoreno oslanja na autobiografsko, čitatelji su skloni fikciju interpretirati kao biografiju. Kako se odnosite prema stvarnosti? Da li je ponekad prilagođavate kako bi služila fikciji ili se držite onog da fikcija mora biti isključivo u službi stvarnosti?
Oslanjajući se na Aristotela vjerujem da je književna istina univerzalnija od one koju povijest prenosi. Povijest se drži faktičnog i time se bavi pojedinačnim, a književnost se bavi univerzalnim služeći se pri tom pojedinačnim. Ja se rado služim faktičnim, ali kad pišem trudim se pronaći izraz kojim ovo činjenično postaje književnim; mislim da je glavni napor upravo u traženju izraza. Iste činjenice može se prepričati na sto načina: znanstveno i dokumentirano ili pak fikcionalizirano, poetizirano, dramatizirano. Moglo bi se iste činjenice pretvoriti u ciklus pjesama, u dramu, u film, moglo bi se napisati vrlo različite romane različitih stilova i žanrova. Ja sam izabrala u „Olivinom nasljeđu“ mješavinu autobiografskog, poetske proze i eseja, ali mogu zamisliti i neki skroz drugačiji izbor za isti ovaj materijal preuzet iz stvarnosti.
"Snovi i kulise" smješteni su u 1936. godinu. Zašto ste odabrali baš tu godinu? Što vam je to omogućilo?
Odlučila sam se za tu godinu jer je te godine bila nacional-socijalistička Olimpijada u Berlinu i jer je počeo građanski rat u Španjolskoj, u Dalmaciju je svojom jahtom došao britanski kralj s ljubavnicom, a u Splitu su se snimali njemački filmovi i sve mi se to učinilo uzbudljivom mješavinom, bio je to jedan trenutak u dugačkom i strašnom dvadesetom stoljeću koji je, kad sam ga smjestila u točno tjedan dana vrućeg splitskog ljeta, postao eksplozivna mješavina koja puno toga govori i o našem današnjem vremenu.
Riječ je o povijesnom romanu s elementima krimića. Kako gledate na žanrovsku književnost? Što se može izraziti kroz krimić, a ne i kroz neke druge žanrove?
Doktorirala sam s tezom „Kriminalistička dekonstrukcija: K poetici postmodernih kriminalističkih romana“, a prerađenu sam disertaciju objavila kao monografiju kod izdavača Königshausen & Neumann u Würzburgu; često sam nailazila na stručne knjige u kojima je ova knjiga citirana, nisam doduše nikad izračunala broj citata, ali mislim da je i danas važna i da ju se u njemačkoj akademskoj zajednici još uvijek uzima u obzir kad se piše o teoriji kriminalističkog i postmodernog kriminalističkog romana. U ovoj knjizi sam razvila tezu da je klasični kriminalistički roman bio proizvod prosvjetiteljstva i povjerenja u razum, kao i u pravni sustav i pravdu, dok se postmoderni kriminalistički roman žanrom služi tako što ga mijenja i razgrađuje. Po tome bi ovaj dekonstruirani, postmoderni žanr bio izraz nepovjerenja u velike narative, u razum, u istinu, u pravdu i odraz osjećaja koji je prevladao poslije Drugog svjetskog rata, a po kojem smo uronjeni u entropiju i u nepredvidive situacije, dok racionalno objašnjenje stvarnosti i pravda ne postoje.
Tajna uspjeha krimića je jednostavna: u poznatu strukturu ugrađuju se sociološke, psihološke, povijesne, političke teme; ova struktura pak je mitska, nosi u sebi zagonetku i borbu dobra i zla, to je ono što ju čini tako produktivnom i posebnom. Ljudska potreba za istinom i pravdom su ključ popularnosti krimića; autori postmodernih kriminalističkih romana upravo ovu potrebu dekonstruiraju, razaraju, mijenjaju, što kod čitatelja stvara osjećaju nesigurnosti i ugroženosti. Žanrovska književnost može dakle puno toga čak i kad ju se svjesno razgradi i pretvori u njezinu suprotnost.
U oba svoja romana krećete od nekih stvarnih činjenica miješajući fikciju i fakciju. Koja je vaša motivacija za pisanje? Da nešto ostane spašeno od zaborava, od kandži vremena, da ne bude izbrisano?
Želim zapisati priče koje sam čula ili i sama bila njihovim sudionikom, ali čim ih počnem zapisivati, one se počnu razvijati u nešto novo. Čudilo me je kad bih negdje pročitala izjavu nekog autora, neke autorice, kako likovi počnu živjeti svojim životom i odvlačiti tekst u nekom svom pravcu, a to mi se i samoj događa, pa krenem za njima ne bih li ih bolje upoznala i vidjela kud to oni idu. Budući da pišem romane s povijesnom podlogom, istražujući učim i bolje upoznajem povijest i to mi pričinjava zadovoljstvo, naročito kad se radi o Splitu i Dalmaciji, jer volim to podneblje i te ljude, čak i kad vidim njihove mane. A nije da ih nemaju. Ali tko ih nema? Pišući roman „Snovi i kulise“ pokušala sam napisati knjigu kakvu i sama volim čitati – zanimala me je atmosfera naizgled bezbrižnog turističkog i lučkog grada na rubu svjetskog rata i katastrofe, a koju u romanu nose mirisi i okusi, vrućine i ljetne oluje, vrele noći i sparni dan, politička previranja, strasti i slabosti.
Čini se da vas osobito zanima "mračna povijest" 20. stoljeća – ona koja je uvelike oblikovala zajedničko europsko sjećanje. Što je ključno oblikovalo vas: koje su vas priče – priče iz obiteljske povijesti, iz nacionalne povijesti, ali i izmišljene priče – oblikovale?
To je ona povijest koja u mnogome određuje našu sadašnjost, zato pokušavam što bolje proučiti tu povijest i uvijek otkrivam nešto novo. Nedavno sam npr. otkrila da su se u Zadru 1904. godine hrvatski omladinci svrstali na stranu Rusije, a talijanski na stranu Japana u rusko-japanskom ratu, pa se svađali, tukli i ispisivali parole po gradu, Hrvati grafite na kojima je pisalo „Slava Makarovu“ (ruski admiral) ili „Živio Kuropatkin“ (ruski general), a Talijani „Banzai Nipon“ („Živio Japan“) i „Banzai Togo“ („Živio Togo“; Togo je bio japanski admiral). U obitelji smo imali dva dalmatinska narativa, jedan onaj primorski, a drugi „vlaški“, koji je nastajao tamo negdje iza brda, jer nama u Splitu je tada sve bilo daleko i iza brda, ako nije direktno na obali. Ova dva narativa dodirivala su se politički u jednoj točci, koja se zove Hrvatska seljačka stranka i u njoj je naravno i atentat na Stjepana Radića, zato sam mu posvetila jedno poglavlje u romanu „Olivino nasljeđe“. U maminoj familiji su Radićevci poslije 1928. postali komunisti, a onda i prvoborci i partizani, a u tatinoj su Radićevci ostali uz HSS, bili su ruralni pacifisti, koji su izgurali i Drugi svjetski rat trpeći i šuteći, kao što su to radili i poslije rata. Nekad su bili imućni, pa su tako uspjeli školovati djecu prije nego što su skroz osiromašili i prije nego što im je imanje na kraju tenkovima zgazila i zapalila JNA predvođena Ratkom Mladićem. Tenkovske granate slomile su jablanove uz Čikolu, koje je tamo posadio moj djed, a JNA je minirala most koji se zove po familiji mog oca „Matića most“ i koji je moj pradjed sagradio. Kako se onda ne zanimati za povijest?
U književnosti srećom nema malih ljudi, a velika povijest je tek niz narativa kojima književnost suprotstavlja sudbine pojedinaca.
Pišete o životu "maloga čovjeka u velikoj povijesti". Koliko je taj mali čovjek Dalmatinac o kojemu vi pišete blizak njemačkoj – europskoj – čitateljskoj publici? Prepoznaju li njemački čitatelji hrvatsku povijest kao dio zajedničke europske povijesti? Razlikuju li se iste priče gledane iz njemačke ili hrvatske perspektive? Razumiju li Nijemci "hrvatske priče"?
U književnosti srećom nema malih ljudi, a velika povijest je tek niz narativa kojima književnost suprotstavlja sudbine pojedinaca. Nijemci o hrvatskoj povijesti ne znaju puno. Njih ima preko 80 milijuna, tako da ne mogu odgovoriti o svim Nijemcima, jer sve što se o njima kao nekakvoj grupi kaže je ipak pojednostavljeno, kao i inače kad se o grupama govori, no može se ipak govoriti o nekim tendencijama. Oni Nijemci koji čitaju knjige i koji su obrazovaniji najčešće vide hrvatsku povijest isključivo kroz Drugi svjetski rat, a u tom se viđenju ustaše stilizira u sve Hrvate, dok se npr. obitelj moje majke ne vidi i za nju nema mjesta u ovom narativu, iako je moja baka Oliva Petrov, rođena Udovičić, bila mučena u dva njemačka logora u Beogradu i iako je cijeli život poslije toga provela boreći se protiv depresije, glavobolje i svih zamislivih simptoma jedne duboke traume. No Nijemci, koji se osjećaju odgovornima za zločine nad svim narodima Europe, jedino se u hrvatskom slučaju smatraju izuzetima od krivice i rado ponavljaju taj motiv da su ustaše bile brutalnije od njih samih, što je naravno prazna floskula, jer su brutalni bili i jedni i drugi, a o tome da ustaše ne bi ni vladale da oni nisu došli da i ne govorimo.
Ovaj fenomen seže u najmanje četiri problema: prvi je dakle taj da je Nijemcima lakše kad svoju krivicu dijele s drugima, a najlakše kad nekog proglase čak gorim od sebe. Osim toga postoji jedna specifična sklonost Nijemaca, koju vidimo i sad u nekim reakcijama na rat Rusije protiv Ukrajine, a to je sklonost k velikim, ujedinjenim državama, a ne „tim malim državicama“, te simpatije za jedan jezik jedne ujedinjene nacije, pa su tako iz standardnog njemačkog izbačeni svi dijalekti, a Austrijanci muku muče braneći neke svoje regionalizme. Pitanje „Zar Ukrajinci zbilja imaju svoj jezik?“ je aktualni nasljednik pitanja „Zar taj jugoslavenski ili kako ste ga zvali srpskohrvatski nije jedan jezik?“ Problem je što ova njemačka sklonost ne vodi nekom postnacionalnom ili transnacionalnom pojmu jezika i kulture, nego mononacionalnom, u kojem je dominacija većih i jačih samorazumljiva. Jasno je da ova njemačka sklonost čini Hrvate i Ukrajince nesimpatičnim separatistima i cjepidlakama.
Drugi problem je da su za vrijeme ratova devedesetih dva značajna pisca njemačkog jezika posegla za narativom o ustašama, te ga spojila s tezom o hrvatskoj krivici i za te najnovije ratove: W. G. Sebald i Peter Handke. To ne govori dobro o njima kao o piscima, jer su reproducirali propagandne i ideološke matrice bez da ih kao pisci preispitaju, no i najboljima se to zna dogoditi – lijepo je već Horacije rekao da čak i veliki Homer katkad zadrijema. No kad imate na jednoj strani Sebalda ili Handkea, teško možete nekom njemačkom ljubitelju književnosti krenuti objašnjavati da postoji i nešto što se zove velikosrpska ideologija i da je ista prilično važna da bi se razumjela situacija na Balkanu, a da vas taj ne počne podozrivo gledati jer mu se učini da branite ustaše.
Treći problem je da se o hrvatskom nacionalnom pitanju u Austro-Ugarskoj, u Kraljevini Jugoslaviji i u SFRJ, o sukobima s Talijanima, o svim mnogobrojnim hrvatskim unutrašnjim razmiricama i previranjima, nište ne zna. Krleža je prevođen, ali nažalost recepcija njegovog djela je bila slaba i nije dovela do dubljeg razumijevanja hrvatske povijesti, kao i Nedjeljko Fabrio, a Viktor Car Emin sa svojom Danuncijadom je naravno potpuno nepoznat, da navedem samo ta tri imena. Tako hrvatska povijest za Nijemce počinje s njima – u onom trenutku kad se oni sami pojave na najgoroj mogućoj hrvatskoj povijesnoj pozornici, pred Glavnim ustaškim stanom.
Četvrti, onaj najteži, tiče se hrvatske suvremene politike, kulture i literature: propušteno je s jedne strane jasno i nedvosmisleno osuditi ustaške zločine, a s druge prikazati različite trenutke hrvatske povijesti kao po svemu europske povijesti, jer je i složenost multinacionalnih zajednica kakve su bile Austro-Ugarska i obje Jugoslavije izrazito europska. Osim toga propušteno je u javnom diskursu jasno istaknuti da je dio hrvatske povijesti bila i borba za oslobođenje upravo od Nijemaca i drugih fašista u Drugom svjetskom ratu. Miniranje mnogobrojnih spomenika žrtvama Drugog svjetskog rata briše ove žrtve ne samo iz hrvatske, nego i iz europske memorije.
Njemačka je iz prve polovice 20. stoljeća izašla kao zemlja s dubokim ranama i osjećajem krivnje. Jesu li te rane u međuvremenu zacijelile? Jesu li Nijemci uspjeli smanjiti transgeneracijski prijenos "krivnje očeva"? Je li to što dobivamo prijenosom od generacija koje su prethodile nužno nešto loše?
Ova tema je u njemačkoj literaturi i javnosti neiscrpna, a ja sam naivno vjerovala da je istraživanje krivice do temelja promijenilo njemačko društvo, no od ujedinjenja Njemačke do danas sve jače raste ne samo moj dojam, nego i mnogih drugih ovdje, da su oni nesretni temelji ipak još uvijek tu – negdje duboko i naravno umnogome poljuljani i raskopani – ali neki ostaci su još tu: sklonost ka autoritarizmu, k germanskoj ezoteriji i nacionalističkim mitovima, ksenofobiji, uvjerenju da su centar svijeta, koji o svemu bolje zna nego drugi. Postoji i neka čudna uvrijeđenost, koja je naročito prisutna na istoku zemlje, u bivšem socijalističkom dijelu, a koju najmanje od svega razumijem i koja je duboko nacionalistička, jer postoji to neko uvjerenje da bi njima kao Nijemcima sve trebalo biti bolje nego svima drugima s kojima su donedavno zajedno bili u Istočnom bloku, a pri tom zaboravljaju da Česi ili Poljaci ili Slovaci možda u tom bloku ne bi ni bili da nije bilo Drugog svjetskog rata, dakle opet njih. No srećom je u međuvremenu Njemačka postala multietnička, multikulturna zemlja u kojoj postoji ozbiljna pravna država i demokracija, iako su napadi na ova dva glavna stupa njemačkog današnjeg društva zadnjih godina djelovali prilično neugodno. Srećom je današnje njemačko društvo dinamično i prepuno je pametnih mladih ljudi koji vole tu multi-poziciju, tu otvorenost u svim smjerovima, tako da optimistično gledam na budućnost.
„Krivnja očeva“ se danas diskutira s djecom arapskih, turskih, iranskih ili „naših“ balkanskih, te ruskih i ukrajinskih migranata, koji su donijeli svoje narative sa sobom, ali barem u krugovima u kojima se kreću moji sinovi ima puno humora i ironije, razumijevanja, empatije i međusobne simpatije. Jedni od drugih uče, a baš se od njemačkog odnosa prema vlastitoj povijesti može puno naučiti i mladi migranti mogu od njih profitirati za diskusije u svojim obiteljima i društvima iz kojih su potekli; današnje mlade njemačke generacije su kozmopolitske, slobodoumne, aktivne u borbama za ljudska prava, za socijalnu jednakost, za okoliš. Nije svugdje tako, Njemačka je prevelika da bih ja jednim opisom obuhvatila sve njezine fenomene, prenosim samo neka osobna iskustva.
Znači li to da je Njemačka prevladala sve svoje probleme kao društvo?
Nije ih prevladala, nego se svakodnevno s njima suočava i srećom često pronalazi kreativna rješenja za te probleme. Evo nekih: paralelni i apsurdni svjetovi kao npr. škole u kojima jedva itko govori njemački, a nema njemačke djece od kojih bi došljaci u igri naučili taj jezik, dok njima nasuprot stoje škole u kojima njemačka elita govori engleski. Ili zakašnjela digitalizacija, tako da se ukrajinska djeca čude kako slabo funkcionira njemačka online-nastava. Ili privatizacija željeznice koja je na kraju dovela do toga da su notorna kašnjenja njemačkih vlakova postala motiv za do sad najbolje njemačke viceve. Ili činjenica da su Querdenkeri vrijeđali znanstvenika koji je prvi otkrio SARS-Virus i znanstvenike koji su nas sve spasili pronalaskom cjepiva, dakle imate zemlju vrhunskih znanstvenika i umjesto da ste ponosni na njih, prijetite im smrću – to je također Njemačka danas. Žal za autoritetom i državnom skrbi je u bivšem DDR-u među starijom populacijom pomiješan sa strahom od stranaca, a podgrijavaju ga i radikalna desnica i radikalna ljevica, no da se stranci preko noći povuku, industrija bi se raspala, a u bolnicama i staračkim domovima bi izbio kaos. Istodobno, Njemačka je pionir u traženju novih izvora energije i zaštite okoliša, a rasprave o problemima vode se na visokom nivou. Kako god okrenete, problemi su tu, ali i potraga za rješenjima – Njemačka je danas zanimljiva zemlja s puno sposobnih ljudi, koji nisu svi vidljivi u javnosti.
Pisci razmišljaju kao i svi drugi ljudi, pa evo, kad dobiju priliku nešto reći, kažu, ali ne valja ako umisle da je to neka duboka mudrost i pokušaju je nametnuti drugima.
Koja je u tom smislu uloga književnosti? Vjerujete li u "moral književnosti" kao snažnu silu koja oblikuje osobni moral?
Ne vjerujem u moral književnosti i mislim da i književnici i čitatelji često precjenjuju ulogu književnosti. Dapače, iritira me kad se književnici postavljaju kao arbitri društvenih zbivanja, a nerijetko se oglašavaju i o pitanjima o kojima premalo znaju, kao što su ekonomija, statistika, fizika, kemija, biologija i medicina, što je legitimno dok ne počnu umišljati da je njihova riječ mjerodavna. Naravno, nešto drugo je kad prepuštaju svojim likovima da o ovim temama raspravljaju, dakle kad su te rasprave u funkciji karakterizacije lika. Ali svoje izjave – evo i ove moje ovdje – smatrati kamenom mudrosti čini mi se pretjeranim i nepotrebnim. Pisci razmišljaju kao i svi drugi ljudi, pa evo, kad dobiju priliku nešto reći, kažu, ali ne valja ako umisle da je to neka duboka mudrost i pokušaju je nametnuti drugima. Dobri nam pisci omogućavaju uvid u ljudsku sudbinu, u njihovim djelima prepoznajemo ono što smo i sami slutili i osjećali, možda slično i doživjeli, ali nismo to osvijestili, ili nam otvaraju skroz nove spoznaje o ljudskoj prirodi, kakve još nismo imali priliku sami otkriti, no ne nameću nam svoje moralizirajuće stavove. Koliko smo poslije toga bolji? Bojim se da je književnost tu prilično nemoćna. Poznate su priče o SS-ovcima, koji su poslije ubijanja, pljačkanja, paljenja kuća čitali pred spavanje Goethea. Na frontu su vojnici Wehrmachta čitali njemačke klasike iz „Šarenih knjižica za naše vojnike“, posebno za njih objavljivane serije.
Što je za vas osobno dobra knjiga?
Dobra knjiga me mora oduševiti ne samo temom, nego i stilom, ne samo sadržajem, nego i formom. Najdraži plot mi je potraga za nečim, za nekim imaginarnim Svetim Gralom, to valjda dolazi od onih gusarskih i avanturističkih romana koje sam čitala kao dijete, može to biti politički triler, a može biti i potraga za samim sobom, za srećom, za ljubavlju, za istinom, a može biti i ekspedicija na Sjeverni pol, kroz snijeg i led. Kad smo već kod klimatskih pojmova – volim knjige u kojima se osjeća klima: danima pada kiša i sve je mokro, vlažno, natopljeno, ili: vruće je i prašina na seoskoj cesti je vrela kao pustinjski pijesak, ili: snježne pahulje se tope kad dodirnu zemlju, ili: sunce žari i sve gori, ili: oblaci su se nadvili nad grad, pritisak je u zraku i jedva se diše, ili: more je uzburkano, tamno i ledeno… eto, to volim osjetiti, odmah bih u svaku od tih atmosfera zaronila.
Što ste čitali kad ste bili mladi? Što sada čitate?
I danas čitam sve što mi dođe pod ruku, a to sam radila i kad sam bila mlada. Naučila sam čitati s četiri godine i u obitelji se prepričavalo kako sam djeci u vrtiću čitala iz slikovnica, a da je to nešto posebno razumjela sam tek kad je s četiri godine to radio i moj stariji sin u njemačkom vrtiću. Kad sam kod jedne svoje rodice vidjela da čita enciklopedije, bila sam fascinirana i počela sam je kopirati, pa sam i ja čitala enciklopedije, ali manje revno od nje. Ja sam više bila za zabavna štiva, donosila sam svaki dan nove knjige iz knjižnice, čitala Karla Maya, kriminalističke, gusarske i avanturističke romane, Tarzana i Fantomasa, ali sam u školi shvatila da postoje i Dante, Shakespeare, Cervantes, Flaubert, Hugo i Tolstoj; za vrijeme studija sam otkrila Rabelaisa i Sternea, Joycea, Sveva i Prousta, Manna i Stendhala, da nabrojim samo neke. Iz hrvatske književnosti sam najviše voljela Krležu, prevela sam i objavila – mislim neskromno da mi je taj prijevod odličan – „Baraku 5 B“. Ali i Miljenka Smoju, njegovu „Kroniku o našem Malom mistu“ i „Velo misto“, ne samo serije, nego i romane. Zadnjih mjeseci sam čitala romane Javiera Maríasa, Jane Gardam, Colma Tóibína, Anne Tyler i Joshue Cohena, ali to su sad samo na brzinu nabacana imena, prva kojih sam se sjetila, a mogla bih inače satima nabrajati imena i naslove pisaca koje rado čitam.
Uvijek se pitamo je li hrvatska knjiga dobro primljena i prihvaćena u inozemstvu. Za kraj, obrnut ću pitanje: Jeste li zadovoljni prisustvom njemačke prijevodne književnosti u Hrvatskoj?
Mislim da hrvatski izdavači poput Frakture, OceanMora, Hene com-a, Leykama – da navedem samo neke – puno rade na promociji književnosti njemačkog jezičnog područja i da su zaslužni za sve bolju komunikaciju koja postoji na relaciji ova dva brojčano nejednaka svijeta. Osim toga, u Hrvatskoj postoji niz izvrsnih prevoditeljica i prevoditelja koji prevode s njemačkog jezika. Iako nikad nismo zadovoljni i uvijek sve može biti bolje i više, mislim da se radi o ozbiljnoj i vrlo kvalitetnoj komunikaciji i razmjeni i drago mi je što je tako.
Snovi i kulise
- Prijevod: Bojana Bajić
- Fraktura 06/2022.
- 264 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533584638
Alida Bremer u 'Snovima i kulisama' oživljava mirise i kale svoga rodnoga grada Splita 1936. stvarajući napetu atmosferu u kojoj se predosjeća rat, uz političke turbulencije, ali i špijunske i ljubavne zaplete. 'Snovi i kulise' roman su o definitivnom kraju jedne epohe u kojoj se sve činilo moguće, no ujedno i o kraju nevinosti i zaigranosti jednoga grada.