Robert Perišić : Pisanje je konstantno preispitivanje
Robert Perišić (Split, 1969.) u književnost je ukoračio prije svega kao pjesnik, da bi književno ime stekao kao prozaist, nagrađivan u Hrvatskoj i inozemstvu. U korpusu suvremene hrvatske književnosti, pjesnik, kratkopričaš i romanopisac Perišić se pozicionirao se kao autor koji najbolje opisuje našu današnjicu. Njegov prvi roman "Naš čovjek na terenu" (2007.) bio je hit u Hrvatskoj, dobitnik niza nagrada, te je objavljen u desetak zemalja uz pohvale u Le Mondeu i drugdje. Drugi roman, "Područje bez signala" (2015.), imao je uspješan put od hrvatske do francuske i američke publike, a prema njemu je 2021. Dalibor Matanić snimio popularnu istoimenu igranu seriju koja je osvojila Grand Prix u programu International Panorama na prestižnom svjetskom festivalu serija Series Mania u Lilleu. U prozni se niz uklapaju zbirke priča "Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas" (1999.), "Užas i veliki troškovi" (2002.), te "Uvod u smiješni ples" (2011.).
Napisao je još zbirke pjesama "Dvorac Amerika" (1995.), "Jednom kasnije" (2012.) i "Siromašni čovjek kojeg boli glava" (2020.) a autor je i izvođene drame ("Kultura u predgrađu", 2000.) te scenarija za igrani film "Sto minuta Slave" (2004.). Knjige su mu prevedene na više od deset jezika, s osobitim kritičkim odjekom u SAD-u.
Brod za Issu
Pisac urbane, suvremene, stvarnosne proze, uvijek uz dozu iskričave ironije, Perišić se profilirao kao britki literarni kroničar našega vremena. Stoga, kada je koncem prošle godine izašla njegova najnovija knjiga, "Brod za Issu" (Sandorf, 2022.), ekološko-povijesni roman čija se radnja odvija prije 2400 godina, bilo je to nešto posve neočekivano i sasvim drugačije. Središnja je nit romana priča o Kaliji, dječaku-robu rođenom u Sirakuzi, kojemu na putu prema Visu, antičkoj Issi, grčkome polisu čiji se ostaci na tome otoku i danas mogu vidjeti, nova obitelj postaju mačka i magarac.
Roman u kojemu se susreću povijest i priroda, koji se uz pomoć zavodljivog eteričnog lika Vjetropira kreće kroz milenije tražeći nove putove, "Brod za Issu" vrhunsko je književno djelo, izvanredno pisana knjiga koja se čita u dahu, u kojoj Perišić uspijeva staviti u riječi ono što je neizrecivo – esencijalnu emociju između čovjeka i životinje, čovjeka i prirode, koja je neodvojiv dio ljudskosti, pronalazeći način da iz suvremenosti reinkarnira mit o Issi, prvom gradu na Jadranu.
"Brod za Issu" priča je o bazičnim stvarima, s jedne strane posve pri zemlji, s druge u vjetru, koji je obično metafora zaborava. Ali vjetar ovdje ne zaboravlja. Kako je to moglo izgledati onda kad je Jadran bio sjeverno more, na rubu svijeta? Kako je nastao svijet kojeg danas zovemo Mediteranom, je li postojao oduvijek? Tko su bili Liburni, čije je nebo bilo žensko? Je li čovjek pripitomio ovcu ili je to, u stvari, učinio pas? Kako je na Jadran u istom brodu, zajedno s pismenošću i urbanizmom, došla mačka? Je li magarac, vječno bez prava, prvi radnik? Koga su pozdravljali na Palagruži?
"Brod za Issu" američka kritika opisuje kao lirski roman o antičkom Mediteranu i meditaciju o povijesti i prirodi. O tome kako je nastao, je li napisati ovaj roman bio čin hrabrosti, ali i o procesima pisanja, spisateljskim interesima i samopouzdanju, popričali smo s autorom, koji nam je otkrio i da već piše nešto novo.
Spoj povijesne fikcije, avanturističkog epa i filozofske bajke
Gea Vlahović: "Brod za Issu" opisala bih kao spoj povijesne fikcije, avanturističkog epa i filozofske bajke s fantastičnim elementima. Usudila bih se reći da je to vaš najambiciozniji roman do sad, tematski višeslojan, i to ne samo zato što se u njemu vraćate u 4. stoljeće prije naše ere i pišete o svijetu koji ne poznajete. Što je bilo polazište za ovaj roman?
Robert Perišić: Namjera mi je bila pisati nešto o doticaju s prirodom, ali u širem smislu, nešto što bi bilo izvan priče samo ljudskog društva. Ideja za ovu priču rodila mi se dok sam čitao knjigu Johna Bradshawa, znanstvenog publicista, gdje uz ostalo piše o povijesti mačaka, gdje sam naletio na rečenicu da su mačke postale uobičajene u grčkom društvu prije nekih 2400 godina. Tada sam već bio počeo razvijati neku priču koja se događala na Visu, i onda mi je sinulo da su Grci došli na Vis upravo prije 2400 godina, iz Sirakuze. Pojavila mi se ta slika da su nosili prve mačke na Jadran jer su se, po svemu sudeći, one proširile Mediteranom upravo zahvaljujući grčkim kolonijama, ponešto možda i kartažanskim. To mi je bilo neko polazište za razmišljanje, ne samo o mački nego općenito o povijesti životinja, jer većina nas ne znamo skoro ništa o povijesti migracija životinja s čovjekom, ne znamo ni da ta povijest uopće postoji, o tome nas nitko ne uči u školi.
S tom mi se slikom dosta toga otvorilo, pa sam počeo razvijati priču, pa se tu pojavio i magarac, koji je isto životinja koja za Mediteran nešto znači, a koji dolazi iz Afrike i koji bi, da nije pripitomljen, ostao tamo, kao što je ostala njegova rođakinja zebra. Neke su životinje pripitomljene zbog mesa, neke zbog mlijeka ili vune, a magarac je pripitomljen da radi. Sve mi je to bilo fascinantno, a to su stvari koje su relevantne i nama danas, stvari koje nisu izgubile na važnosti, jer i naš odnos prema klimi i naš odnos prema životinjama svodi se na isto, na odnos čovjeka prema prirodi – pa ako se prema jednome odnosimo bahato, odnosit ćemo se bahato i prema drugome.
Kažete da vam je za ovu priču bila bitna priroda, životinje; koliko vam je ljudska priroda bila važna kao inspiracija?
Što se tiče ovog romana, ovdje nije bila bitna samo ta priča o prirodi i životinjama, nego je to zapravo priča i o čovjeku. Danas kad se spominje riječ 'čovjek' većinom je to u nekom moralnom ili civilizacijskom kontekstu. No, u ono doba, o čovjeku se mislilo kao o nečemu što nije životinja: mi imamo logos, životinje ga nemaju, mi imamo jezik, one ga nemaju. To su početne koordinate odnosa koji smo mi kasnije naslijedili, što ide ruku pod ruku sa strateškom željom čovjeka da dominira prirodom, životinjama, da izvlači maksimum koristi. Čovjek mora stvoriti filozofiju oko toga, jer postojale su i manje praktične filozofije koje upravo zato što nisu bile praktične, nisu pobijedile. Pitagorejska filozofija je puno manje praktična od ove koja je opstala danas kao nastavak nekog aristotelijanskog mišljenja koje smo mi baštinili kroz povijest.
Da li vam je zato bilo bitno da je Kalijina "odabrana" obitelj mješavina životinja i čovjeka?
Ta priča koja se dotiče filozofije, u romanu mi je došla kasnije, nije mi u startu bila na umu. Na umu mi je bilo ono što ne možemo iskazati u jeziku, pa se zato naziva misterioznim, što je krivo, recimo ta emocija koju imaš sa životinjom, koja ti je prijatelj, i ti to znaš, i ona to zna. Mnogi ljudi imaju to iskustvo i znaju da ono postoji, da postoji kao razumijevanje i kao emocija. O tome nešto reći nije baš jednostavno, a to me zanimalo. S tim je povezana i odluka da Kalija bude rođen kao rob, jer rob ima isto socijalno iskustvo kao i životinja: njemu je posve jasno da je magarac rob, kao i on. Ali nisam imao nekakav masterplan niti detaljnu prethodnu razradu, jednostavno su se stvari otvarale; nije bilo nikakvih orijentira, jer kako uopće napraviti priču čija je tema u velikoj mjeri odnos čovjeka i životinje i odnos prema prirodi, a postavljena je toliko daleko u prošlost? Sve zajedno je jedno istraživanje.
Točno je da ta priča pripada nekom prošlom vremenu, no činjenica je da se ljudi nisu puno promijenili, čak se i taj moment ropstva može čitati u nekom suvremenom ključu.
Može, naravno. Čitatelji mi redovito kažu da nemaju osjećaj da se sve to događa tako davno, i to mi je drago. Neke su stvari zapravo bazično uvijek iste, na površini se stvari puno više mijenjaju, ali ovo je ipak roman koji je pisan danas i u tom je smislu suvremeni roman, i one teme kojih se ja tu dotičem, neka sidrišta ove priče, vezana su sasvim i uz danas. Kad u književnosti govorimo o prošlosti, ne možemo raditi repliku povijesti, nekakvo tobožnje preslikavanje neke totalne stvarnosti – mi prošlost gledamo i zamišljamo iz današnje perspektive, i što se tiče književnog mišljenja, estetski, i u smislu promišljanja određenih stvari. Fokusi su današnji, iako su zapravo oduvijek prisutni, ali mi danas malo drukčije razmišljamo o prirodi i zbog klimatskih promjena, drukčije nego prije sto godina. Zbog toga ovaj roman i nije povijesni roman, u njega je na neki način umiješana i današnjica kroz lik pripovjedača Vjetropira.
Neobični, eterični Vjetropir, svojevrsna mitska prisutnost, fikcionalno biće koje povezuje povijesno vrijeme u jedinstvenu cjelinu, kroz čiji se glas provlači doza humora, pa čak i trunka cinizma. Tko je Vjetropir vama, odakle je došao, što vam je on omogućio?
Pisanje je konstantno preispitivanje. Imao sam tu jednu osnovnu priču i stalno mi se činilo da je ostala previše u prošlosti, a to nisam htio. Pitao sam se što napraviti, kako otvoriti nešto što će biti povezano sa sadašnjošću. Htio sam imati još jednu razinu priče. Prva ideja mi je bila dvostruka radnja, još jedna radnja koja se događa u sadašnjosti, koja ima slične motive i dodiruje se s ovom osnovnom pričom. Ali onda sam shvatio da to ne radi kako treba, da mi nije leglo jedno s drugim, pa sam odustao od te suvremene priče.
Većina nas ne znamo skoro ništa o povijesti migracija životinja s čovjekom, ne znamo ni da ta povijest uopće postoji, o tome nas nitko ne uči u školi.
Kako se ja nikada ne držim plana pod svaku cijenu – nego puštam sebe da kroz pisanje tražim nešto, da upadnem u neku struju – tako mi se malo po malo pojavio taj neki glas, pomalo šaljiv, pomalo ozbiljan, na neki način uvrnut glas jednog potpuno fiktivnog pripovjedača koji komunicira kao promatrač, a čak donekle i kao sudionik, i koji može povezati prošlost i sadašnjost. I tako sam došao do glasa Vjetropira. Trebalo mi je dosta da dođem do njega, nije bio dio priče od početka, a kad sam ga domislio, cijela stvar je krenula bolje, to je strukturno kliknulo.
Kao što ste napomenuli, "Brod za Issu" nije klasična povijesna fikcija, već fikcija koja nudi jednu alternativu povijesti. Zanima me vaš odnos prema povijesti – ima li književnost odgovornost prema povijesnoj istini; je li povijesna istina odgovornost pisca?
Povjesničari se moraju baviti objektivnom istinom, ali književnost ne. U književnost se može uplesti i fantastika, iako toga ovdje nema. Tako da što se tiče povijesnog okvira, njega sam dobro istražio, ali likovi su prostor čiste fikcije i u tom smislu ne možemo govoriti o povijesnim istinama u smislu povjesničara. Ali s druge strane, ne postoje priče koje bi pobijale ove priče iz romana – jer priče naprosto nisu preživjele, preživjeli su arheološki artefakti i rijetki spomenici s ponešto teksta u kamenu. Recimo, ime Kalija zabilježeno je na jednom kamenu s Visa, koji je bio neka vrsta malog spomenika ili nadgrobnog kamena iz tog doba, i taj mi je zapis poslužio u startu kao neki orijentir imena, htio sam to ime imati u romanu jer je ono stvarno postojalo.
Kalija jest rob, ali je i dobar čovjek. Je li vam bilo bitno da je on dobar čovjek?
Nisam o tome mislio na taj način. Njegova psihologija razvijala se s romanom s obzirom na njegova iskustva. On nije planiran lik od početka do kraja, nego se razvijao u samoj priči.
Njegova je sudbina tek jedna tematska nit ove knjige. Druga je svakako gradnja apoikije, grčke kolonije na Visu, antičkoj Issi. Jeste li morali puno istraživati za ovaj roman?
Svakako više nego za druge, jer kad si u suvremenom kontekstu, barataš sa svijetom u kojem živiš, a i čitatelj živi u tom istom svijetu. Stvari su ti prezentne, pa ih ne moraš rekonstruirati za sebe, a onda ni za čitatelje.
Povjesničari se moraju baviti objektivnom istinom, ali književnost ne. U književnost se može uplesti i fantastika, iako toga ovdje nema. Tako da što se tiče povijesnog okvira, njega sam dobro istražio, ali likovi su prostor čiste fikcije i u tom smislu ne možemo govoriti o povijesnim istinama u smislu povjesničara.
I što ste najzanimljivije saznali?
Puno toga. Za početak sve vezano uz naseljavanje, ta razina priče o Sirakuzi, o kolonizaciji Visa, odnosno, što se o tome sve može pretpostaviti, jer o tome ima jako malo izvornih informacija, direktnih zapisa. Mi otprilike možemo locirati kada se to dogodilo, a neke stvari zaključujemo po analogijama, pretpostavljajući da su Grci tu preslikavali isti proces kao i na nekim drugim mjestima.
Je li ostalo nešto danas od te apoikije?
Iznad grada, između hotela i luke, budući da tamo nije ništa poslije sagrađeno, mogu se vidjeti temelji kuća, vertikale ulica koje se penju, kako su kuće raspoređene oko njih. Vidi se planski urbanizam, pravokutno raspoređene ulice, odvodni kanali po vertikalama. Većina je toga pod zemljom, sigurno 90 posto, ali jedan manji dio je iskopan i može se fizički obići i vidjeti, premda malo ljudi za to uopće zna, što je malo čudno. Cijeli taj grad bi se mogao učiniti vidljivim, jer nije jako duboko. A polis u širem smislu je zapravo zahvaćao čitav otok.
Spomenuli ste ranije da ste prije Isse započeli s nečim drugim, pa ste zapeli, pa ste skrenuli na ovu priču. Kako započinjete s novom knjigom? Je li taj početak uvijek ugodno iskustvo? Koliko stranica obično morate napisati prije nego napišete prvi pasus koji je "živ"?
Teško je to reći… Često nešto izgleda kao dobar koncept pa kreneš u to i ne vidiš odmah može li se to stvarno razviti u nešto, jer roman mora imati moć razvoja. Meni se znalo događati da tako krenem i onda stvar naprosto zabasa kao kotač u blatu. Naprosto ideš optimistično, nešto ti zasja, pa ti se čini dobro, da je sigurno, ali ako kreneš u krivom pravcu s nečim, ili ako se ne otvara, možda će negdje stati na sred puta, i ništa. Rekao bih da ako pređeš stotinjak kartica, onda valjda priča 'radi' na način da je zaživjela, iako ja nekad stanem nakon 30, 40, 50 kartica. Jednostavno, priča nekad nema pogon za roman.
Ali to ne znači da ti nikada neće sinuti kako razviti stvar. Neke stvari mogu i pogurati malo na silu, mislim da pisci na zapadu koji imaju financijski ozbiljne ugovore i obaveze, kad je nešto komercijalno u igri, naprosto guraju. Samo je pitanje je li tako nastaje baš umjetnička književnost. No svakako dobro je za trening pa za početnike nije dobro da odustaju, treba i trenirati na grbavom terenu...
Što se vama događa kad zapnete?
Smišljam kako to riješiti. Ako to duže traje, isto tako mi se može dogoditi da shvatim da moram pustiti, probati raditi nešto drugo, da ne trošim vrijeme, da ne stojim na mjestu, pa mi možda u međuvremenu sine neko rješenje. Često mi onda ta neka druga priča preuzme energiju, osobito ako pišem roman, jer roman nije samo stvar informacija i događaja; moraš u glavi imati jednu romanesknu priču koju konstantno nosiš sa sobom.
O hrabrosti i samopouzdanju
Rekla bih da je jedna od tema "Broda za Issu" i hrabrost. Hrabrost da se odupre sudbini, da se pokuša promijeniti sudbina, da se utječe na nju. Hrabrost da se iskuša nešto novo i nepoznato. Hrabrost da se bude drugačiji. Što je s vama, jeste li vi hrabri? Što znači hrabrost za pisca?
Naravno, možemo govoriti o nekim književnim rizicima, o ulaženju u rizik s određenim pričama. Ne mogu reći kao ništa me to ne plaši, kao idem u rizik lako, jer u stvari te i brine, kao za ovaj roman – brinulo me hoće li to ikoga zanimati osim mene... Ali ipak ideš. Važno mi je da me nešto povuče, da imam unutarnju motivaciju za neku priču, to je prvo. Ovo svakako nije materijal, ideja ili tekst koji nudi bilo kakvu sigurnost; ovdje je sve bilo neutabano. Dovoljno je da kažeš da pišeš o ljudima koji su živjeli prije 2400 godina – to nije baš nešto što zvuči zanimljivo na prvu. Zatim, tu su i odabiri koje donosiš tijekom pisanja, a koji su ponekad malo riskantni i sudaraju se s nekim uvriježenim gledanjima na priču. Naročito, kao u slučaju ove knjige, imati priču u povijesti sa životinjama kao bitnim junacima, štošta se tu kosi s naslijeđenim predodžbama, i još uvijek, ako netko nije pročitao knjigu, taj u biti nema sliku što je to. Jer nema tu sliku otprije. Znači, radiš mimo slike, i sam tako to razvijaš…
Ako mislite da je sve što napišete super, to nije dobro; pisac ne smije biti na taj način samopouzdan, on mora konstantno raditi na tekstu, razmišljati kako da se stvari poprave, učine na neki način savršenima; čak i kad ti se učini da više nemaš što dodavati ili oduzimati.
To je riskantno, u smislu da netko može knjigu na osnovu uvriježenih slika otpisati u recimo dječju književnost, u književnost koja nije za odrasle, za koju ne znate na koju policu pripada. Ipak su te stvari za mene i motivacija. S jedne strane, to otpisivanje životinjskih likova na dječji odjel, to je otpisivanje jednog cijelog ljudskog iskustva, kao da je tobože zrelost biti iznad toga, što je vrlo signifikantno nesvjesno mnijenje. Neke takve stvari sam zapravo u romanu i želio protresti, neke oblike tog nesvjesno usvojenog mnijenja koje sprema svijet u ladice i kutije.
Vaša je proza uvijek prožeta socijalnim komentarom pa tako čak i priča o ljubavi čovjeka prema životinjama i prirodi koja se događa prije 2400 godina postaje politička poruka. Mora li to tako biti?
Meni je zanimljivo da je poticaj aktualnom razmišljanju o klimi, u smislu impulsa akcije, dala jedna vrlo mlada osoba, da to nisu napravili neki stariji intelektualci. Zašto? Kako se to dogodilo? Zbog čega odrasli ljudi misle da to nije njihova tema? Imamo sada cijelu jednu generaciju mlađih ljudi koji su shvatili da je to tema njihovog života i njihove budućnosti, ali zbog čega veći dio starije generacije misli da je to neka dječja priča a zapravo se radi o opstanku? To su povezane stvari, povezane s gledanjem s visoka na, recimo, ljubitelje i promatrače ptica. A ne, recimo, na ljubitelje automobila. Tokom pisanja ovog romana postajao sam svjestan dosta toga da tu postoji cijeli set povezanih predodžbi, i dakle da se mogu dogoditi čitanja koje će upravo zbog nekih motiva biti potcjenjivačka. Ali zapravo o tome i pišem, i sve je to dobar razlog da se uđe u to polje mogućeg podsmijeha.
Da li se to dogodilo? Jer knjiga je sad već dovoljno dugo vani a ja bih recimo očekivala da vi kao pisac već imate svoju ladicu etabliranog autora od kojeg znamo što možemo očekivati. Kakve su dosadašnje reakcije?
Bilo je i reakcija koje nisu najpoželjnije i koje sam, dakle, mogao predvidjeti. Ali potpuno sam zadovoljan, jer je većina reakcija za mene, u stvari, iznenađujuća po načinu primanja te priče. Dok pišeš, sumnjaš, i nikad ne znaš hoće li knjiga imati pravi efekt na čitatelje ili je sve to samo u tvojoj glavi; naprosto si unutra i ne možeš predvidjeti koliko je realno da roman dopre do drugih, posebno ne ovaj jer sam bio stalno sam s njime, a kad bih krenuo nešto prepričati zvučalo je sve čudno. Tako da se nisam ufao baš jako. Mislio sam, valjda će imati neke fanove, ali ne široko kao dosad. Međutim, ispada ipak drukčije.
Imao sam dobre reakcije na prethodne knjige, mislim na osobne reakcije čitatelja koje stignu do mene, ali ova knjiga je nešto specifično. Jedna mi je kolegica napisala: Nikad nisam čitala ovakvu knjigu. Nisam odmah shvatio da je to kompliment. No ne mora to biti knjiga za svakoga, i to je sasvim u redu.
Kažete da je teško procijeniti je li nešto samo vama bitno; koliko ste općenito samopouzdani kao pisac?
Pisanje je proces s puno dana kada se pitaš kako ćeš sve to uopće sastaviti, hoće li se sve to nekako sklopiti zajedno, ili si upao u neki vrtlog nereda. Puno ima sumnje dok radiš. Pa onda shvatiš da će ti trebati više vremena, da probijaš rokove... Ali pitanje je što za pisca znači biti samopouzdan. Ako mislite da je sve što napišete super, to nije dobro; pisac ne smije biti na taj način samopouzdan, on mora konstantno raditi na tekstu, razmišljati kako da se stvari poprave, učine na neki način savršenima; čak i kad ti se učini da više nemaš što dodavati ili oduzimati, i dalje se trebaš baviti tekstom, provjeriti to malo kasnije, jednako u mikrocjelinama kao i u makrocjelini. Tako da je pravo pitanje što bi uopće značilo samopouzdanje za pisca. Rekao bih da je to jedno specifično samopouzdanje, kad vjeruješ u priču, kad ti je ona na neki način važna, kad imaš razlog za rizik, osjećaj koji te tjera da se baviš baš time. To je jedino što bih mogao nazvati samopouzdanjem.
O čitanju i pisanju
A kakav ste čitatelj, što volite čitati? Što trenutno čitate?
Zbog žiriranja za nagradu tportala, zadnjih mjeseci čitam hrvatsku romanesknu produkciju od prošle godine. Ali zapravo nemam kapacitet da čitam beskrajno puno fikcije, ne mogu toga previše gutati. Čitam jako sporo, kad čitam nešto za sebe onda je to stvarno sporo. Moram priznati da u zadnje vrijeme više čitam stvari koje nisu književnost u užem smislu. Čitam dosta znanstvenih, teorijskih, povijesnih knjiga. Možda je to zato što pišem i ne mogu stalno biti u fikciji, možda mi i treba to nešto drugo. Ali isto tako, takve mi knjige otvaraju neke nove poglede ili neke motive koji mi budu inspirativni možda i više od onoga što nalazim u fikciji. S obzirom na svoje čitalačko iskustvo – završio sam književnost pa onda 20 godina pisao kritike – ne događa mi se baš često da uzmem knjigu fikcije i da tu nalazim puno toga novog, onoga što je za mene novo. Dobro, sigurno sam i fulao neke knjige dok sam čitao povijest i arheologiju, ali neće one nigdje pobjeći.
Jeste li ipak nešto pročitali u zadnje vrijeme što vas je oborilo s nogu?
Ne bih nikoga izdvajao, jer kad čitaš profesionalno, zato što moraš, teško ti je razlučiti što bi ti sam odabrao kao čitatelj. Naša produkcija je solidna, imamo solidan bazen kvalitetne književnosti a svake godine se pojavi još nekoliko knjiga za koje možemo reći da su jako dobro napisane. Recimo da godišnje bude 15-ak solidnih knjiga i nekoliko njih koje iskaču. Ne znači da su to knjige koje bih spontano odabrao kao čitatelj, ali neke vjerojatno bih. S druge strane, ipak je to jedna mala produkcija; ne možemo na osnovu hrvatske književnosti baždariti čitateljske interese, ali ni olako tipovati samo na strance. Ipak je određena razina čitanja, ona bez prijevoda i na svom jeziku, stvar koje se neki prekomotno odriču. Ima tu ponekad i provincijalnih impulsa koji sebi izgledaju elitno.
Koja vam je vaša knjiga najdraža?
Uvijek ti je nekako najbliže ono što si zadnje radio, i trenutno mi je definitivno najbliži "Brod za Issu". Pojedine su knjige vezane i uz osobni razvoj, jer ja jako dugo radim na knjigama, a u pet-šest godina čovjek se i mijenja.
Pišete li već nešto novo?
Radim na jednom rukopisu, ali je malo prerano za više reći o tome. Ima nekih dodirnih točaka s 'Issom', ne u tematskom smislu, no postoji ta neka linija koja se nastavlja, neki interesi koje sam imao u 'Issi', ali u nekom sasvim drugačijem kontekstu. Nikad zapravo ne znaš što će se razviti. Nemam čvrste planove u smislu da unaprijed skiciram poglavlja. Kad osjetim neku situaciju koja može otvarati dalje puno toga, kad mislim da otprilike znam kamo vodi i što bi mogao biti efekt ili kraj te priče za čitatelja, upustim se u istraživanje. Tako da se sve te osnovne postavke od kojih krećem s vremenom mogu jako promijeniti. Znam da nisam toliko unaprijed pametan da mogu predvidjeti sve što će mi se otvoriti tokom teksta, jer te ideje koje se otvaraju bolje su od svih koje mogu smisliti prije. Puštam stvari da se otvaraju, pa mi je uvijek teško odgovoriti na pitanje u kojoj sam fazi.
Ne pišem autobiografske romane, ali mislim da me paradoksalno u ovom romanu s događajima u dalekoj prošlosti ima posvuda. Ne mislim pritom na izravnu prisutnost; više se radi o onome što je nekakva pripovjedačka, autorska emocija.
Znam da bih volio napisati neki kraći roman. Uvijek to želim ali mi uglavnom ne uspije. Jer kad imaš veliki roman, puno teksta za koji uopće ne znaš hoće li na neki način kliknuti, to ti počne biti teret. Osobito kad znaš da moraš još neke stvari otvoriti a što ideš dalje, ako kreneš u krivom smjeru, možeš više toga upropastiti, onih recimo prvih dvjesto strana s kojima si zadovoljan. Ali ako ne finaliziraš dobro, sve je uprskano, pa onda imaš još više tereta. Dakle, probat ću napisati nešto kraći roman!
Vratimo se sada malo na vaš prethodni roman, "Područje bez signala", koji je bio toliko popularan da je čak i ekraniziran kao televizijska serija. Je li vas iznenadila takva popularnost, je li vam ta knjiga "promijenila život"?
To je ispalo dosta sretno, napravljena je dobra serija, a uvijek je riskantno kad se nešto ekranizira; teško je znati hoće li uspjeti. Nije jednostavno, kao što ne bi bilo jednostavno ekranizirati "Brod za Issu", što bi bilo još puno tehnički kompliciranije, tako da se vjerojatno nikada neće ni dogoditi. Da, ta serija je jedan sretan ishod, ali nije mi promijenila život. Ja sam autor knjiga, time se bavim.
"Brod za Issu" je istodobno objavljen u Hrvatskoj i SAD-u, gdje je dobio odlične kritike, a Wall Street Journal ga je uvrstio među deset naslova godine. Što to konkretno znači za vas kao njegova autora? Jeste li u Americi "slavni"? Kakve su reakcije američkih čitatelja, kako oni shvaćaju ovu knjigu?
Ne bih govorio ni o kakvoj slavi, ali zadovoljan sam reakcijama na knjigu, slične su kao i ovdje, jednako je i kod njih ta knjiga pomalo čudna, na jedan pozitivno zanimljiv način. Mislim da je ova knjiga vrlo otvorena za jedno univerzalno čitanje. Kod nas ljudi znaju za Vis i ponešto se upliću neke predodžbe otpije, barem dok se ne počne čitati priča. Amerikanci pak čitaju oslobođeni bilo kakvih razmišljanja o tome da li je to sve fikcija ili nije, oni to čitaju jednostavno kao roman, u startu ni ne znajući je li ta Issa kompletno izmišljena. Knjiga se čita kao meditacija o prirodi, o Mediteranu, o odnosima čovjeka i prirode kroz povijest, a povezano s današnjim trenutkom. Čita se i kao priča o migracijama koje imaju svoj trag, o dolasku u neko područje i donošenju svoje kulture i prirode sa sobom, što je Americi blisko jer ona isto ima tu priču, samo je ona prekooceanska.
Meni je bilo fascinantno kad sam shvatio da Grci – kojima je jedino bilo stalo da naprave grad, polis, svoju zajednicu, državu – nisu mogli ni zamisliti da će 2400 godina kasnije sve to biti pod zemljom a da će njihov trag biti u prirodi. Grad je pod zemljom a ono što su donijeli sa sobom živo, još je tu. Tako ćemo i mi ostaviti trag, samo što ćemo mi ostaviti plastiku, i za dvije i pol tisuće godina tu našu plastiku isto će netko razmatrati, nadajmo se, iako možda neće biti toliko fasciniran time što će ona još uvijek biti tu.
Kad govorimo o tragovima, za kraj, gdje ste najviše ostavili svojega traga u ovome romanu?
Ne pišem autobiografske romane, ali mislim da me paradoksalno u ovom romanu s događajima u dalekoj prošlosti ima posvuda. Ne mislim pritom na izravnu prisutnost; više se radi o onome što je nekakva pripovjedačka, autorska emocija. Krenuo sam od toga da imam jednu mutnu, dalekosežnu ideju o onome što želim prenijeti, o nečemu što je u mojoj glavi, taj osjećaj koji želim izazvati u čitatelju. Kao pisac pokušavate naći način da se priča dogodi u drugoj osobi, u čitateljici i čitatelju, i nije to samo estetska informacija, to jest nije bitno samo da se u knjizi nešto dogodi, nego i u čitatelju. To se ne postiže intervjuima, ali koga zanima neka proba s knjigom.
Brod za Issu
- Sandorf 11/2022.
- 380 str., meki uvez
- ISBN 9789533514451
Horizont 'Broda za Issu' Roberta Perišića je ekološko-historijski (pri čemu Perišić nema puno prethodnika, ne samo u hrvatskoj književnosti), u njemu se sreću povijest i priroda, kreće se kroz milenije i uspijeva održati vertikalu priče. Tražeći nove putove, roman pronalazi način da iz suvremenosti reinkarnira mit: o Issi, prvom gradu na Jadranu.