Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Gea Vlahović • 05.10.2021.

Javier Cercas : Književnost je prije svega užitak

Javier Cercas (foto: Anto Magzan/FSK)

Na početku romana "Terra Alta" španjolskog pisca Javiera Cercasa, u malome mjestu u slabo naseljenoj regiji na granici Katalonije i Aragona, događa se trostruko ubojstvo. Detektiv Melchor Marin dio je istražnoga tima i Cercasov se roman isprva doista doima kao još jedan klasični krimić. No, taj prvi dojam vara, jer ova je knjiga – osim što je iznenadila sve koji dobro poznaju opus toga pisca – daleko od konvencionalne detektivske priče s ubojicom i policijskim istražiteljem i pobjedom dobra nad zlom nakon napete policijske istrage prepune svirepo iskasapljenih leševa. Dobro, izuzev detalja s leševima, koji su u "Terri Alti" doista svirepo iskasapljeni. U svojem prvom izletu u žanrovsku književnost, Javier Cercas vrlo brzo s policijske istrage skreće fokus na život svojeg detektiva, bivšeg kriminalca koji je postao policajac nakon čitanja "Jadnika" Victora Hugoa u zatvoru. "Terra Alta" tako ispada mješavina detektivske priče i bildungsromana s elementima opsesivne potrage, pri čemu ubojstvo postaje samo pozadinska kulisa za još jedno piščevo književno istraživanje neuralgičnih točaka španjolske recentne povijesti: samo ubojstvo biva riješeno gotovo stotinu stranica prije kraja knjige. 

Cercas, koji se proslavio romanima u kojima miješa autofikciju, dokumentaristiku i povijest, odluku o pisanju krimića objašnjava strahom od ponavljanja: kako ne bi kao pisac 'umro', odlučio je riskirati i pokušati se "ponovno izmisliti". Rizik mu se isplatio: "Terra Alta" njegova je dosad najprodavanija knjiga u Španjolskoj, a pisac je otkrio kako je ona tek početak velike književne pustolovine u koju se upustio: želja mu je napisati niz romana koji će zajedno činiti jedan dugačak roman, "svojevrsne 'Jadnike' 21. stoljeća". U planu su četiri knjige, a druga u nizu, pod naslovom "Independencia", u Španjolskoj je već objavljena, dok je treća najavljena za sljedeću godinu. 

Njegov junak Melchor Marin sin je prostitutke, bez oca, odrastao u tamnom dijelu Barcelone, bivši vojnik narkokartela koji je u zatvoru odlučio postati policajac u želji da razriješi ubojstvo svoje majke. Nakon što herojski pomogne u hvatanju islamističkih terorista u napadima na Barcelonu i Cambrils, Marin biva na neko vrijeme sklonjen u Terru Altu, gdje pronalazi svoj novi dom i obitelj. 

U nastavku romana, Cercas pokazuje da njegov iznenadni odmak od samoga sebe zapravo i nije toliko radikalan u svojoj srži: u njemu se pisac bavi nekim novim temama, kao što su pravda i osveta, ali i svojim starim temama, junaštvom, prošlošću, moralom, preplićući sadašnjost i prošlost – od referenduma za neovisnost Katalonije i terorističkih napada u Barceloni do Španjolskog građanskog rata.

Profesor književnosti, novinski kolumnist, javno angažirani protivnik katalonskih separatista, Cercas (1962.) živi i piše u Barceloni te radi kao stalni suradnik katalonskog izdanja dnevnika El Paísa. Sredinom rujna boravio je u Zagrebu kao gost Festivala svjetske književnosti svojeg hrvatskog nakladnika Frakture, koji je objavio "Terru Altu" (2019., prijevod Silvana Roglić), kao i Cercasove knjige "Salaminski vojnici" (2001.),  "Brzina svjetlosti" (2005.), "Anatomija jedne pobune" (2009.), "Prevarant" (2014.), "Zakoni granice" (2012.) te "Vladar sjena" (2017.). Tom prilikom popričali smo s autorom.

Pisac je mrtav kad se počne ponavljati

Terra Alta Cercas Javier

Gea Vlahović: Morate priznati da se kriminalistički žanr čini pomalo neobičnim izborom za književnika koji se etablirao esejističko-dokumentarnim kronikama političke i društvene povijesti Španjolske! U međuvremenu, već je izašao i nastavak "Terre Alte", "Independencia". Jesu li se krimići pokazali kao dobra platforma za daljnje istraživanje vaših opsesivnih tema, "granice između morala i politike"? Jeste li, godinama istražujući ovu granicu, otkrili što ju određuje?

Javier Cercas: Ne znam gdje je točno granica između morala i politike, i upravo zbog toga i dalje pišem o toj temi koja je izuzetno složena. Znamo da je moral individualan, a politika kolektivna, ali kolektivno je dimenzija individualnoga, a individualno dimenzija kolektivnoga: to je djelomični razlog složenosti toga pitanja. Što se tiče kriminalističkoga žanra, uopće nije neobično da ga pišem, štoviše, na neki sam ga način oduvijek pisao. Borges je govorio da su svi romani kriminalistički, a ja se s njime slažem; svi moji romani svakako jesu kriminalistički – kao i svi romani koje volim, od Quijotea do danas – barem u smislu da je u središtu svih njih zagonetka: na kraju krajeva, u tome se sastoji kriminalistički žanr. Točno je da je, kad je riječ o romanu "Terra Alta", to policijsko ozračje očitije jer je protagonist policajac, a već na prvoj stranci čitamo o ubojstvu koje taj policajac treba razriješiti. No, naravno, svjestan sam da postoje ljudi – književni kritičari prije svega – koji smatraju, što me zapanjuje, da je kriminalistički žanr manje vrijedan. O tome mogu samo reći da onaj koji tako nešto tvrdi, jednostavno ne zna što je književnost. Zato što u književnosti ne postoji vrjedniji i manje vrijedni žanrovi: tragediju su, recimo, pisali Sofoklo i Shakespeare te drugi veliki pisci, ali pisali su je i loši i prosječni pisci; ista je stvar s kriminalističkim žanrom, koji su pisali Poe ili Borges, Chandler ili Sciascia ili Simenon, ali i sasvim beznačajni pisci. No, zapravo, činjenica je da postoje samo dvije vrste romana: dobri i loši. Sve ostalo puste su priče.

U vašim romanima prošlost je na ovaj ili onaj način uvijek prisutna. Životima ljudi upravlja takozvana velika povijest, no može li biti i obrnuto? Imaju li male stvari, svakodnevne stvari, možda čak i nevažne, moć preokrenuti tijek povijesnih događaja?

Naravno, svi stvaramo povijest, štoviše, stvaramo je svaki dan, svakim svojim postupkom. Ponovno ću spomenuti Borgesa: u jednome odlomku piše kako se nalazi pokraj egipatskih piramida i zagrabi šaku pijeska. Zatim kaže: „Promijenio sam Saharu.“ Povijest se mijenja na isti način: šaku po šaku, dan po dan, djelo po djelo.

Klica iz koje je iznikao lik Melchora Marina je katalonska kriza 2017. Naturalizirani ste u Kataloniji, rođeni u Extremaduri, ali kriza vas je duboko pogodila. Što ste naučili o sebi, o ljudima u ovoj krizi? Kakvo je emocionalno nasljeđe ostavilo iza sebe? Je li za vas iz toga proizašlo uopće nešto dobro?

Najbolje što je proizašlo iz te krize može se pronaći u romanu "Terra Alta" i u ostalim trima ili četirima romanima o Melchoru Marínu koji će uslijediti: tamo se može pronaći sve što sam naučio tijekom te krize, kao i moja bol, i ljutnja, i bijes, pa čak i želja za osvetom, koje su bol, i ljutnja, i bijes, i želja za osvetom Melchora Marína, samo preobražene fikcijom koja je uvijek na neki način hiperbola stvarnosti. U ovim romanima katalonska kriza nije glavna tema (iako bi se neke od njih moglo čitati u političkome ključu), ali katalonska kriza služi im kao gorivo, kao što je gorivo, primjerice, Kafkine "Preobrazbe" osjećaj dubokoga egzistencijalnog otuđenja – njegova nesposobnost da se poveže s obitelji, i općenito sa svijetom – iako je u tome romanu glavna tema priča o čovjeku koji se jednoga dana probudi preobražen u kukca.

Svoju odluku o okretanju drugom žanru objasnili ste potrebom za radikalnom promjenom u "strahu od ponavljanja". Je li to doista realan strah za jednog književnika? Nije li tako da, što pisac ima više iskustva u pisanju, to bolju književnost piše?

Pisac je mrtav kad se počne ponavljati, kad počne samoga sebe oponašati, tako da je to nešto što pod svaku cijenu treba izbjeći. Pisci koje poštujem i volim uvijek su različiti, a uvijek isti, neprestano se obnavljaju kako bi neprestano govorili nove stvari istodobno ostajući vjerni svojim opsesijama. To je ono što pokušavam. Naravno, riječ je o nečemu što je veliki rizik, ali pisac koji nije sposoban prihvatiti sve rizike nije pravi pisac – samo je piskaralo. Smatram da sam kao osoba u razumnoj mjeri kukavica, ali kao pisac ne mogu biti kukavica; pisac koji je kukavica ima isti problem kao i toreador kukavica: fulao je profesiju.

Knjiga koja nas ne promijeni nije dobra knjiga

Foto: Anto Magzan/FSK

Književnost koristite kao oblik pobune, ali vaši romani nikada nisu izravno politički. Koja je za vas uloga – ili bolje rečeno, dar – književnosti?

Književnost je prije svega užitak, kao seks; no također je i način samospoznaje, baš poput seksa: zbog toga, kad mi netko kaže da ne voli čitati, mogu mu jedino izraziti sućut, kao što bih napravio s nekim tko mi kaže da se ne voli seksati. Književnost je način da se živi puniji život, bogatiji, složeniji i intenzivniji. I da, u tome je smislu također oblik borbe protiv nedostataka života.

Čini mi se kao velika odgovornost pisati s takvom sviješću o zadaći književnosti u društvu, politici, povijesti (...) S druge strane, fikcija je mjesto bez, pa… pravila. Kako usklađujete to dvoje?

Ne čini mi se da te dvije stvari stoje u opreci; upravo suprotno – nadopunjuju se. Točno je da je roman žanr bez pravila – takvim ga je stvorio Cervantes – što ga čini težim od ostalih jer znači da svaki roman mora stvoriti vlastita pravila: pisac ih stvara dok piše, a čitatelj otkriva dok čita. Što se odgovornosti tiče, pisac je neosporno ima, no sloboda romana tu odgovornost ne ograničava, nego omogućuje: riječ je o tome da se piše najbolje moguće, da se putem književnosti ponudi najsloženiji mogući prikaz našega života, koji će nam omogućiti da ga razumijemo i time prihvatimo.

Neki tvrde da je danas književnost izgubila svoju nekadašnju ulogu "poluge promjene". Slažete li se s tom dijagnozom?

Ne znam što ti ljudi podrazumijevaju pod „promjenom“. Bilo kako bilo, književnost ne može promijeniti svijet na isti način na koji ga može promijeniti politika; mijenja ga na skrovitiji način, suptilniji, polaganiji, a možda i dublji: mijenjajući čitateljevu percepciju svijeta. Knjiga koja nas ne promijeni u tome smislu nije dobra knjiga. U svakome slučaju, ja sa svojim knjigama ne pokušavam nikoga mijenjati, ali ako su moje knjige dobre, promijenit će pogled na stvari – ili samoga sebe – nekomu čitatelju. To čini prava književnost. Zbog toga, suprotno onomu što sam vjerovao kad sam bio mlad, sretan i nepoznat i gajio ambicije da postanem postmodernistički pisac – po mogućnosti, sjevernoamerički postmodernistički pisac – danas sam sasvim siguran da je književnost korisna, pod uvjetom da joj to nije cilj. Čim si postavi taj cilj, postaje propaganda i pedagogija te prestaje biti prava književnost. I prestaje biti korisna.

Je li moguće, i nakon svih tih godina književnog istraživanja svijeta u kojemu živimo, njegovih obrazaca, ljudi i svega onoga što čini povijest, i dalje biti iznenađen? Što vas još iznenađuje u tom mukotrpnom procesu pisanja?

Najviše me iznenađuje količina stvari koje nisam znao da znam, a koje svaki dan otkrivam s pomoću književnosti.

Jedan od lajtmotiva "Terre Alte", motor koji pokreće moralnu motivaciju vašeg glavnog lika, jest knjiga "Les Miserables" Victora Hugoa, roman koji istražuje prirodu dobra i zla, odnos zla i zakona ... Kao svoje najvažnije književne utjecaje navodite Borgesa i Kafku; što je za vas dobra knjiga? Postoje li knjige koje su vam promijenile život? Postoji li knjiga za koju biste voljeli da ste ju vi napisali?

Knjigu koju bih najviše želio napisati je ona koju još nisam napisao. I naravno, ima mnogo knjiga koje su, malo ili puno, na ovaj ili onaj način, promijenile način na koji vidim stvari i na koji vidim sebe i druge, i koje su mi, u tome smislu, promijenile život. Što se tiče pitanja što je dobra knjiga, postoje mnogi točni odgovori; jednu od njih dao je Horacije kad je napisao: „De te fabula narratur“, o tebi se pripovijeda u ovoj priči. Tako se osjećao Melchor nakon što je pročitao "Jadnike": da ta knjiga pripovijeda o njemu. I to je ono što svi osjećamo čitajući knjigu koja nam je važna.

Sloboda i pravda plemenite su vrijednosti i za njih se vrijedi boriti.

Tomislav Brlek i Javier Cercas (foto: Anto Magzan/FSK)

U ovom ste romanu uspjeli izbjeći klišeje žanra i ponovno napisali posebnu knjigu koja je dobila izvrsne kritike. Kako pristupate radu na izgradnji autentičnosti svojeg pripovjedačkog glasa kako biste stvorili vjerodostojne priče? Postoji li uzorak koji povezuje vaše knjige; smatrate li da vas svaka knjiga koju napišete vodi do sljedeće, a pisanje svake knjige nešto rješava?

Vjerujem da svaka knjiga koju pišem – svaki odlomak, svaka rečenica – rješava problem koji iduća knjiga – iduća rečenica, idući odlomak – ponovno propituje. Što se ostaloga tiče, "Terra Alta" slučaj je za sebe: kad sam je dovršio, osjetio sam da je to samostalni roman, neovisan, koji se može čitati sam za sebe; no osjećao sam i da je dio većega romana koji će vjerojatno nositi naslov "Terra Alta" i koji će se sastojati od još nekoliko romana (tri ili četiri). Ništa slično nikada prije nije mi palo na pamet i oduševljen sam time. Kao sve moje knjige, i "Terra Alta" je eksperiment, koji sada pokušavam izvesti do kraja.

Vaše su knjige kulturno-povijesni prikazi kretanja između osobnog i većeg, društvenog, političkog, kulturnog i povijesnog krajolika. Je li moguće odvojiti osobno iskustvo od kulturne dokumentacije ili je to dvoje neraskidivo povezano?

Osobno iskustvo ne može se odvojiti od povijesnoga, kulturnoga i političkoga; mi ljudi složeni smo: sastavljeni smo od povijesti, kulture i politike. I kad istražujem bilo koju od tih stvari da bih napisao roman, činim to kako bih shvatio od kojega smo tkanja mi ljudi napravljeni, kakvi smo i zašto smo takvi. Vjerujem da se time bavi književnost.

Koliko je za pisca važna znatiželja? Koja je priroda vaše znatiželje? Biste li za sebe rekli da vam je "običnost" dosadna?

Ni najmanje. Ono najneobičnije gotovo je uvijek ono najobičnije; no treba znati gledati. Time se bavi književnost, ili općenito govoreći umjetnost – gledati stvari kao da ih vidimo prvi put, sa svih strana, u svoj njihovoj punini i čudesnosti.

U "Terri Alti" ponovo se bavite pitanjem herojstva, koje je, u osnovi, pitanje morala – čest motiv u vašim knjigama. Što je s moralom u svijetu nakon Trumpa? Jesu li ideje istine, slobode, pravde, morala danas postale potpuno korumpirane?

Mislim da nisu. Činjenica da je jedan užasan čovjek neko vrijeme bio najmoćniji čovjek na svijetu ne znači da je i svijet postao užasan (ili barem ne više nego što je već bio). Istina, sloboda i pravda plemenite su vrijednosti i za njih se vrijedi boriti, no nemojmo se zavaravati: nikada one nisu najbolje stajale. Zato se treba nastaviti za njih svakodnevno boriti.

Na temu "književnost i demokracija u vremenu nakon covida-19"; mislite li da ova globalna kriza ima potencijal trajno promijeniti vrijednosti i ravnoteže? Može li nam književnost pomoći reevaluirati pitanje gdje se nalazimo i što nam je činiti nakon ove godine pandemije?

Ne vjerujem da će pandemija nešto iz temelja promijeniti, i sasvim sam siguran da, unatoč tomu što su mnogi tvrdili kad je ova katastrofa počela, zbog nje nećemo postati bolji. Ono što proživljavamo nije zapravo ništa tako posebno: povijest čovječanstva povijest je pandemija; samo što smo u svojoj glupoj taštini na to zaboravili, pa smo povjerovali da smo od njih posve zaštićeni. Možemo li iz ovoga nešto naučiti? Bez ikakve sumnje. Pitanje je hoćemo li. Ja sam skeptičan. Hegel je rekao da je jedino što se iz povijesti može naučiti da se iz povijesti ništa ne može naučiti. Da je barem ovoga puta u krivu.

* Cercasove odgovore prevela je Ela Varošanec.

Javier Cercas

Terra Alta

  • Prijevod: Silvana Roglić
  • Fraktura 09/2021.
  • 296 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789533583891
  • Cijena 149.00 kn

Ovjenčan prestižnom nagradom Planeta, roman 'Terra Alta' svojega autora Javiera Cercasa predstavlja u svjetlu u kakvom ga dosad nismo imali prilike upoznati: kao vrhunskog pisca krimića. 'Terra Alta' ujedno je i knjiga u kojoj jedan od najvažnijih europskih autora današnjice lucidno promišlja o vrijednosti zakona, mogućnosti pravde i legitimnosti osvete.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –