Tisja Kljaković Braić : Emocija je pokretač i početak svega
Akademska slikarica, spisateljica i ilustratorica Tisja Kljaković Braić u kolektivnu se kulturnu svijest upisala izvanredno duhovitim karikaturama prizora iz bračnog života koje je prije pet godina počela objavljivati na Facebooku. U međuvremenu, objavila je dvije ukoričene zbirke svojih ilustracija o Njemu i Njoj pod naslovom "Oni" (2018.), prodanoj u 15.000 primjeraka i u dvije godine tiskanoj u ukupno pet izdanja, te "Oni2 – Ljubavna priča se nastavlja" (2021.), u kojoj su ilustracije dopunjene kratkim autoričinim bilješkama iz splitskoga života i dosad prodanoj u 4.500 primjeraka. Njezin debitantski prvijenac, zbirka pripovijedaka o odrastanju u Splitu u 80-im godinama prošloga stoljeća "U malu je uša đava", prvotno objavljena 2015., doživjela je 2020. reizdanje te je prošle godine s dosad prodanih više od 11.000 primjeraka dospjela na prvo mjesto Godišnje Top 10 liste najprodavanijih naslova hrvatske književnosti u knjižarama koju objavljuje portal Moderna vremena.
Tisja Kljaković Braić rođena je 1979. u Splitu. Diplomirala je slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof. Gorkog Žuvele. Svoja djela izlagala je na tridesetak skupnih te četrdeset samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu, posljednja od kojih je "Spomenik živom čoviku", koja je s devet tisuća posjetitelja bila najposjećenija izložba prošle godine u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori. Djela joj se nalaze u fundusu Moderne galerije u Zagrebu, Galeriji Sv. Krševana u Šibeniku te u privatnim zbirkama diljem svijeta. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Živi i radi u Splitu, gdje je u Hrvatskom narodnom kazalištu upravo premijerno postavljena hit predstava po njezinoj knjizi "U malu je uša đava" u režiji Marija Kovača.
Otvorena, izravna, duhovita i bez dlake na jeziku, Tisja Kljaković Brajić u ovom intervjuu govori o svojoj umjetnosti, karikaturama i slikarstvu kao dvjema stranama istoga novčića, životu u Splitu, slobodi stvaranja bez potrebe za kompromisima i podlijeganju ukusima, potvrđujući se kao autentična osoba i autorica koju popularnost uopće nije snašla slučajno – jer ona jest svoja umjetnost.
Želim sve iz dva poteza, u dvi riči
Oni 2
Gea Vlahović: Širu su vam popularnost donijele ilustracije, napisali ste i proznu knjigu, no vi ste prvenstveno akademska slikarica…
Tisja Kljaković Braić: Da, popularnost su mi donijele karikature, ali na kraju krajeva one su produkt slikarstva. Taj crtež zapravo nije bio zamišljen za široku publiku, a prošao je i kod nje, što mi je posebno drago. Prozna knjiga također je pisana slikarskim okom. Tako da su to sve dijelovi iste priče. Sve sam to ja.
Jeste li oduvijek znali da želite u životu raditi baš to? Kada ste otkrili ljubav prema slikanju, što je na vas najviše utjecalo?
Moram priznat da nikad nisam otkrivala ljubav prema slikarstvu, točnije je reć' da sam se s njom rodila. Valjda je i genetika u pitanju. Jozo Kljaković je didov stric, a i Paraći su mi bliski rod tako da je taj moj put bio jednosmjerna cesta.
"Oni" se zapravo prvi puta pojavljuju već na vašim "ozbiljnim" slikama. Kako je izgledao put Njega i Nje, od slika do karikature na Facebooku, pa dalje…?
Pa evo, već ste i sami odgovorili… Oni kao par bili su, i još jesu, dio mojih slika. Sitni su prema svijetu koji ih okružuje, ali su jako važni – kao začin koji svemu daje smisao. U slikama su poezija, a u crtežu su stvarnost… Jednom su izletili u tu stvarnost pa sad žive paralelne živote, kao i svi mi. Nekad letimo, a nekad smo čvrsto na zemlji.
S Facebooka ste u kratkome vremenu (gotovo nehotice!) skočili u čisti kulturni mainstream. Je li vas strah da će vas pritisak popularnosti s vremenom promijeniti, neprimjetno prisiliti na povlađivanje ukusima? Mora li popularna umjetnost "povlađivati" ukusima da bi bila popularna? Može li umjetnik zadržati popularnost i ostati "svoj"? Uspijeva li to vama?
Slušam ovu bujicu pitanja o kojima nikad nisam razmišljala… Ne znam odgovor na njih. Pitate me kao da sam išla u školu u kojoj postoji predmet "Kako uspit kao umjetnik i zeznit publiku", neki komercijalni smjer. Vjerovali ili ne – sve izlazi iz duše. Znam, baš bez veze zvuči, ali je tako. Drugog puta nema, nema ni recepta. A sve ostalo je kako se zvijezde poklope. Na kraju balade, kad podvučem crtu nakon 30.000 prodanih knjiga i pitam se kako mi se to sve dogodilo, najbolji odgovor je – ne znam, samo je izlazilo. "Oni" su rađeni s najvećim poštenjem, s namjerom da budu umjetnost ukoričena u dvije knjige koje ostaju. Sačuvala sam ih od stotina ponuda koje su firme nudile da se preko njih reklamiraju.
Ona i On u kratkom su vremenu skočili na majice, pregače, torbe… Zapravo su i zamišljeni kao ilustracije na prodaju. Je li komercijalizacija umjetnosti nužna da bi umjetnik u Hrvatskoj mogao živjeti od svoje umjetnosti?
Oni su zamišljeni kao ilustracije na prodaju? Ne znam šta bi' rekla na to. Pa zar knjige nisu na prodaju, zar slike nisu na prodaju? Zar vi nećete dobiti honorar za svoj rad? Zar je nužno loše ono što je komercijalno? Evo, vi radite top listu najprodavanijih knjiga – znači, najpopularnijih – zašto onda dovodite u pitanje popularnost. Zašto mislite da Oni na majicama štete umjetnosti? Zapravo doprinose njezinoj popularnosti. Ili je i to loše?
Popularizacija obično znači pritisak podlijeganja ukusima, to je zapravo bilo moje pitanje… Koliko su se Oni sami promijenili u razdoblju otkako su postali popularni? Mijenjaju li se oni uopće, za vas?
Ne znaju vam Oni da su popularni. Da znaju, fino bi se obukli i pazili šta jedu. Neću im ništa govorit da ih ne uznemiravam.
Toliku njihovu popularnost lakonski možemo objasniti tvrdnjom da se u njima lako prepoznati; Oni nas tjeraju da se od srca smijemo na vlastiti račun, što baš inače i nismo često spremni. Vide li Hrvati doista sebe onako kako ih vi prikazujete ili ste ih "prevarili" da misle da se smiju nekom drugom?
Oni su napravljeni po modelu mojih roditelja, mene i mog muža… odnos koji je meni godinama bija smišan. Ima jedan komentar koji kaže da su to parovi koji se za dobro jutro pošalju u p.m., a jedni bez drugog ne mogu ni pet minuta. Oni su zapravo ljubavna priča bez filtera. Toliko su obični da su postali senzacija.
Nemam istraživački duh, ne putuje mi se, ne otkrivaju mi se svjetovi – dovoljno mi je sve šta imam.
Oni
Kako ih vidite u budućnosti, razmišljate li o njihovoj budućnosti?
Razmišljam o budućnosti jedino oko tri u noći kad se naglo probudim pa vrtim horore po glavi. Ideja je nešto šta ne proizlazi iz razmišljanja nego samo bljesne. A tu se opet trebaju poklopiti zvizde.
Imate li nekog favorita među dosad objavljenim ilustracijama, jednu koja vam je zbog nečega posebna?
Drag mi je Pomirbeni nogododir – on je napola između poezije i karikature.
Bavili ste se sirovim, art brut slikarstvom, pa lirskim slikarstvom… ilustracije su šlag na toj torti. Izražavate se kroz jednostavne oblike i linije, malu paletu boja, kontrastiranjem crno-bijelih površina. Vaše su slike izrazito poetične, lirske. Kako biste vi opisali svoj umjetnički izričaj, što vas najviše obilježava, što najviše privlači?
A sve šta radim stvar je trenutka i toga na koju sam se nogu digla to jutro. Obuzdat misli u glavi postalo mi je najteže. Ako pustim da divljaju, najbolje mi se ne dignit iz kreveta. Zato sam se odlučila prepustit životu pa di me odnese. Kad nađem tu radost stvaranja, kad se priključim na neku zlatnu žilu, iz mene izlazi umjetnost, kao iz rukava. Onda sam nezaustavljiva. Ciklus slika izbacim za petnaest dana, karikature dan za danom... Potom ide blokada, pa se malo svadim s mužem i cili svit mi je kriv. Slike postaju debele od slojeva, a karikatura nema. Jednostavnost, ništa drugo ne želim. Želim sve iz dva poteza, u dvi riči.
Koliko se vaše životne filozofije i odnosa prema životu prelijeva u vašu umjetnost?
Moja umjetnost je sve ono šta je naizgled nevažno: moj dida koji je sta' u hodniku bolnice da se počešlja na ogledalu sa znakom H, prije nego je baki uša' u sobu… sitnice. Njih sam stavila na pijedestal. Ne znam napisat pismu, al' je znam naslikat. I znam bit i gruba i patetična. I znam se krivit i znam se hvalit… pa kako kada. A u umjetnosti znam miru, u životu je nemam. Nemam istraživački duh, ne putuje mi se, ne otkrivaju mi se svjetovi – dovoljno mi je sve šta imam. Pa samo iz svoje familije mogu crpit godinama sirovinu za rad. Slabo dalje mogu dobacit, a i ne zanima me.
Na čemu trenutno radite, što je sljedeće za Tisju Kljaković Braić?
Nemam pojma. U nekoj lošoj fazi sam. Tješim se kupovinom. Kako ja mogu znat šta me čeka? Zar bi sad trebala crtat karikature jer je dobra potražnja za Njima ili izbacit još jedan roman jer je prvi hit? Neću se u'vatit na tu baketinu. Tako se umjetnost ne stvara. Ona mora bit uvijek iskrena, bez predumišljaja. Meni sad treba jedan dobar odmor. Ova je godina bila posebna, najposjećenija izložba u Klovićevim dvorima, najprodavanija knjiga… Vjerojatno mi se tako nešto neće više nikad ponovit. I to je ok. I ovaj intervju i ove puste analize mog uspjeha zapravo me koče da nastavim uživati u onoj dobro poznatoj euforiji stvaranja. Da, samo za taj osjećaj. Taj osjećaj draži mi je od ovog pritiska ili popularnosti, kako ste to vi nazvali. Jedva čekam da sve splasne i da se opet mogu veselit novom.
Humor je nešto što mi je urođeno i dugo sam ga potiskivala jer su me tako učili.
Ono što je u vašim ilustracijama ključno je, naravno, crtež, i talent za prepoznavanje duhovitih momenata obične svakodnevnice te njihovo izvanredno sublimiranje u par riječi. Sjećate li se kad ste prvi puta otkrili humor? Oni su izvanredno duhoviti – ali na ozbiljan način. Shvaćate li vi sebe "ozbiljno"?
Moj najveći problem jest zapravo to šta me se ne doživljava ozbiljno. Evo sad nakon ove velike izložbe u Klovićevim dvorima neki su stavili prst na čelo. Svi su iznenađeni. Sad me kao drugačije doživljavaju. I ja sam na neki način podlegla i patim od kompleksa zabavljača – to mi je nametnuto. S druge strane tu titulu nosim k'o odlikovanje, sva mi je vrata otvorila. Shvatila sam da je velika stvar nasmijat'. Humor je nešto što mi je urođeno i dugo sam ga potiskivala jer su me tako učili. JA sam sebi napokon dopustila da budem duhovita. Moje karikature ljudi najviše vole, a najmanje cijene, kao i sve što im je blisko.
Okupljene za sada u dvije knjige, vaše su duhovite ilustracije osvojile regiju; vaša izložba u Klovićevim dvorima bila je najposjećenija u prošloj godini, a prava za knjige prodana su u Srbiji, Sloveniji, BiH… U HNK-u Split premijerno je postavljena predstava po vašoj knjizi "U malu je uša đava", po knjizi je nastao i animirani film. Čini se da ste ostvarili strašno puno u jako kratkom vremenu.
Došlo je na naplatu svih dvadeset godina rada, ali zapravo nisam ja bila anonimna, četrdeset i pet samostalnih izložbi je iza mene. Živila sam i živim od slikarstva, a to je, priznajte, rijetkost. Profesor Maković došao mi je čestitat na izložbi na kojoj je bilo dvadeset godina mog rada i rekao mi je „Ali, Tisja, ja ovo nikad nisam vidio?“. E sad.. 'ko je kriv za to? Ovako je bilo: “Oni“ su osvijetlili sve što sam do sada napravila, i slike i roman. Više nije bilo barijere između mene i publike. Oduvijek se držim one o vodi koja nađe svoj put – sve što čovik radi, triba radit sa maksimalnim poštenjem i bez ikakvog očekivanja.
Na što ste najponosniji?
Na šta sam najponosnija? Na moju dicu.
Osjećate li možda ponekad da slava pred vas stavlja pojačane pritiske da se "društveno aktivirate" kao glas koji javnost sluša? Je li to odgovornost umjetnika?
Nažalost u meni nema ni trunke aktivizma, jednostavno nema. Nimalo nisam borbena. Odgovornost umjetnika? Ono šta radim očito ima nekog efekta i mislim da je to dovoljno. To je moja borba.
Izložbu u Klovićevim dvorima, koja je obuhvaćala slike, skulpture i karikature, nazvali ste "Spomenik živom čoviku". Dakle, vjerujete u ljude i volite ih toliko da im dižete spomenike? Pretpostavljam da je taj čovik kojemu dižete spomenik On iz vaših karikatura i slika… Zanimljivo je da u vrijeme pojačanih feminističkih osjetljivosti vama uspijeva posvetiti čitav opus jednome muškarcu (Dalmatincu!) i još i izložbu (najposjećeniju!) i ne naći se u središtu osuda već naprotiv…
Isss, di bi mi bija kraj da sam muško… Toliko sam se puta susrela sa omalovažavanjem i podcjenjivanjem. Ali ja svoju ženstvenost jako volim, ali ne volim visoke take ma koliko mala bila. A sad žuta štampa – 'ko je tajanstveni Dalmatinac kojem sam sve posvetila… hahahahaha. Ima jedan crni, puno mi je drag... hahahha. I 'ko je reka' da ja volim ljude, ja volim neke ljude. A kad volim – volim, a kad ne volim onda brate ne volim… U zadnje vrime učim kako bit ravnodušna. Sačuvaj me Bože kolektiva i rada s ljudima. Koja je samo privilegija, ali i odgovornost, bit samo svoj.
Predstava „U malu je uša đava“ dala je pravu sliku tog vremena kad je susidstvo živilo ka jedna familija. Kad se vrata nisu zaključavala.
U malu je uša đava
U jednom ste intervjuu zgodno komentirali da ste uspjeli "podvaliti" pravu umjetnost onima koji o umjetnosti ništa ne znaju. Je li to doista tako – da Hrvati uglavnom o umjetnosti ništa ne znaju?
Ne stoji uopće to da Hrvati o umjetnosti ne znaju ništa. Rekla sam da je likovna publika mala, a ja sam podvalila likovnost i onima koji nisu likovna publika. Mene vole intelektualci i oni koji to nisu.
"Oni" su skrenuli pozornost na knjigu "U malu je uša đava", koja je inicijalno objavljena još 2015., da bi drugo izdanje, iz 2020., bilo razgrabljeno. Vaša za sada jedina prozna knjiga priča je o odrastanju u Splitu u osamdesetima. Koliko "sebe" možete zahvaliti odrastanju u specifičnom splitskom okruženju, na splitskome idiomu, u baš toj splitskoj obitelji? Vaš je otac bio glavni urednik Slobodne Dalmacije – odrastali ste usred intelektualnoga šušura koji je iznjedrio Feral Tribune… Što ili tko vas je ključno oblikova(l)o?
Intelektualni šušur, zamišljam intelektualce koji se guraju u gužvi na fešti Sv. Duje… Da, pogotovo je bija šušur u ratno vrime, mo'š mislit. Daleko od toga da me sve to nije oblikovalo, ali i rasla sam u sjeni svog oca i sa onom čuvenom rečenicom „To joj je ćaća sredija“ ili “To je Krunina mala“. Istina, sredija mi je posal kod Kulušića u Danu – dnevnoj novini. Interesantno je to da se moj otac uopće samnom nije bavija. Podržava' me je, al da se bavija, i nije. Radija je non-stop. Al' svak' tko me zna, zna da je moj otac meni pojam i da do njegovog mišljenja jedino držim. Pita mene jedan na Rivi sad nakon predstave: „I šta kaže glavna kritika, jel bija oni mali smiješak u kutu usana?“, pa odgovaram: “Bija je , bija…“. A moja mama… Reka je Arsen kad je za Slobodnu dao prvi intervju nakon operacije jetre „… samo zbog Krune i njegove lijepe žene…“ Tri dana je bila u transu. Moja mama je uvik u strahu. Kad me je kao šesnaestogodišnjakinju vidila kako nosim slike u Alfe (tada kultna galerija u Splitu) rekla je “Nemoj ćerce, osramotit ćeš se“. Nakon par dana sve se prodalo. Moja mama kupovala je umjetnost, pisala je pjesme. Vasko Lipovac joj je knjigu ilustrira'. Puno ga je volila, kuvala mu je fažol i pravila torte za rođendan. Eto, jesam li dosta rekla? Od njih dvoje ispala sam ja, mišanca prava.
Mislite li da bi Ona i On mogli "živjeti" igdje drugdje osim u Splitu?
Ma kakvi, Oni su izdanak našeg mentaliteta. Lako za njih, ali ja ne bi mogla živit vanka Spinuta. Svojedobno, Vrh Sućidra mi je teško pa'. Od svih putovanja najdraži mi je povratak. Srce mi je na mistu kad ugledam Dugopolje.
Koliko se Split u kojemu odrastaju vaša djeca razlikuje od onoga u kojemu ste odrastali vi?
Ja danas živim u stanu bake i dida i gledam prazni dvor u kojem sam ja odrasla. U njemu raste loše raspoređeno cviće posvađanih susida. Svaka takva travka omeđena je kolcima i brani se po cijenu života. A dice – nema. Predstava „U malu je uša đava“ dala je pravu sliku tog vremena kad je susidstvo živilo ka jedna familija. Kad se vrata nisu zaključavala.
Split je oduvijek bio grad umjetnika, pisaca, glumaca. Kakav je danas? Kad danas pogledate što se događa u umjetnosti, čiji vas rad najviše oduševljava? Kako to utječe na način kako vi sami pristupate umjetničkim izazovima?
Ma ja slabo pratim događanja jer se bezobzirno bavim sobom. Zato nije ok da pričam o tome. Za mene je eto pokojni Lipovac najveći. Pitam se jel' i on nosio ovo breme dopadljivosti koje ja nosim. Izazovi… Vidite – kad ja nešto ne volim onda da si olakšam ja to nazovem izazovom… Tako da izazove najčešće izbjegavam.
U romanu, kao i u vašim ilustracijama, ima strašno puno topline, tople naklonosti prema protagonistima. Jeste li emocionalna autorica? Koliko su vam emocije bitne?
Reka je jedan stari igrač Hajduka kroz suze kad je priča o Hajduku „Emocije su zajebane“…, a di ja neću bit emotivna kad o svojima pišem. Emocija je pokretač i početak svega. Današnja umjetnost, pogotovo likovna, nastoji je skalpelom odstranit. A ja to ne mogu, jače je od mene.
Dopuštate li ikad da vas nešto obeshrabri?
Mene svašta diže i spušta, i pogledi i osmjesi… al' sve to prođe kroz mene. Uvik prevlada ona potreba za stvaranjem.
Ona i On su oličenje kompromisa – bračnoga života. Što je s umjetnosti, pristajete li ponekad na kompromise kad je riječ o vašoj umjetnosti?
Pa nisam baš primijetila da su Oni oličenje kompromisa. To je ono kad popuštaš pa se nađete na sredini – to bi onda bila idila. A ja idilu baš i ne volim. Dosadna je. Kompromis u umjetnosti, pa šta ja znam… Naspram koga? Ne radim u firmi, radim šta me volja. Ima ih koji vole to šta radim, ima ih koji ne vole… Ne pipam bilo publike, to mi ne pada na pamet. Eto jedino, priznat ću, pazim da ne uvridin koga.
Dakle, kao što sugerira podnaslov knjige "Oni2 - Ljubavna priča se nastavlja", u središtu svega, zapravo je – ljubav?
Da, ljubav je u središtu svega.
Oni 2
- Fraktura 09/2021.
- 176 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533583921
Mi kao da obezvređujemo osmijeh. Više cijenimo ljude koji ga nemaju. Ljude s kamenim licima. I kaže se: On je ozbiljan čovik! U onim šarenim rubrikama na dnu portala uvik bude neki tekst o osmijehu koji produžava život, napisan samo da malo popuni rubriku. A ja mislim da je to udarna vijest. (Tisja Kljaković Braić)