Drago Glamuzina : Crni zec
Pišući o tzv. stvarnosnoj poeziji, Damir Šodan u pogovoru knjige sabranih i novih pjesama Drage Glamuzine "Crni zec: Sabrane i nove pjesme" ukazuje na nekoliko za dano razdoblje i poetiku ključnih aspekata. Tzv. stvarnosna poezija, naime, rezultat je iscrpljenosti poetike semantičkog konkretizma. Takav odgovor rezultira „privremenim umirovljenjem metafore“ u korist metonimije, pri čemu je naglasak na provociranju empatijske angažiranosti čitaoca. Šodan, pored Glamuzine, spominje još nekoliko bitnih imena stvarnosne poezije (Gromaču, Bajsića, Pintarića, Mraovića), upozorava na crpljenje bitničkog iskustva, kao i iskustva Novog subjektivizma u Njemačkoj nastalog 70-ih godina, u vrijeme kada je u nas, baš kao iznova posljednjih godina, harala metafora.
I pored spomenute zasićenosti poetikom semantičkog konkretizma (posrijedi je sintagma čiji je autor Branko Maleš) ostaje pitanje u kolikoj je mjeri na spomenutu poetičku smjenu utjecala društvena tranzicija obilježena propašću jedne i nastankom novih država, ratom, poraćem te pratećim društvenim devijacijama od kojih se društvo nikada nije u potpunosti oporavilo. Spomenuta imena pripadnici su generacija čija je izloženost iskustvu rastakanja postojećeg vrijednosnog sistema bila osobito traumatična. Bila bi to generacija, parafrazirat ću Šodana, rasturenih objekata hrvatske urbane tranzicijske priče čiji su pjesnički izdanci, k tome disciplinirani čitaoci, stvaralaštvo prepoznavali kao sredstvo preživljavanja, psihoterapeutski alat koji će na stilskom planu biti opisiv kao „neorealistička lirika“. Njihovo bogato čitalačko iskustvo spominjem zbog intertekstualnog/intermedijalnog iskustva kao jednog od obilježja poetike koju su učinili dominantnom u devedesetima i prvim godinama dvijehiljaditih: sve do Pogačarove afirmacije, rekao bih, s kojom se dogodio povratak metafori, a time i marginalizacija iskustva stvarnosne poezije.
To naravno ne znači da stvarnosnu poeziju danas nitko ne piše, dapače. Činjenica je, međutim, da „neodragojevićevska“ poezija znatno zaokuplja pažnju struke, katkad i na recepcijsku štetu pojedinih izuzetnih pjesničkih ostvarenja poput, primjerice, novije poezije Damira Radića (osobito zbirke „Ranije“, 2019.), Bonislava Kamenjaševića („Kotlovnica“, 2021.), Marijane Radmilović i drugih. U tom smislu ovu bismo Glamuzininu kompilaciju mogli tretirati i kao test vremena kojem je stvarnosna poezija podvrgnuta.
Crni zec
Knjigu dakle čine prethodne zbirke: „Mesari“ (2001.), „Je li to sve“ (2009.), „Everest“ (2016.), te ciklus neobjavljenih pjesama „Crni zec [Post-scriptum]“. Ono što je, među dodirnim točkama navedenih rukopisa/ciklusa naročito upadljivo (time i osjetljivo na spomenuti test vremena), mačistička je priroda subjekta. Ona, doduše, ponešto jenjava u kasnijem Glamuzininom stvaralaštvu, no niti tada ne postaje potpuno lišena svoje, iz današnjeg rakursa promatrano, politički nekorektne „frajerštine“. Subjekt iz "Everesta" ili "Crnog zeca" možda je ponešto stariji od testosteronom nabijenog subjekta Mesara, no promiskuitet mu još uvijek nije sasvim dalek i stran. Pa ipak, teško se oteti utisku da u završnom Crnom zecu opis promiskuiteta klizi u parodiju: u tekstu naslovljenom Sezona u paklu (naslovljenom prema Rimbaudovom pjesmoproznom rukopisu objavljenom 1873.), subjekt tako biva užasnut izgledom žene s kojom je razmjenjivao nježnosti. On stoga bježi od nje i njenog muža, kupuje votku kojom pored ostalog pere genitalije, a zatim i panično odlazi kod venerologa koji mu prepisuje Sumamed. Opis žene i ženske prirode, ne samo na tom mjestu, danas bi lako mogao biti podvrgnut kvalifikacijama koje izlaze iz strogo literarnog okvira. Naime, ne sumnjam da bi dio recentnog čitalaštva takav tekst ocijenio kao mizogin. Sâm ipak ne bih išao toliko daleko. Podsjećam na spomenutu Šodanovu opasku o rasturenim objektima hrvatske urbane tranzicijske priče, a u konkretnom slučaju, jer kasnije Glamuzinino stvaralaštvo ne isključuje u potpunosti metaforu, valja razmisliti i o čišćenju kao ilustraciji socijalne dekontaminacije kojoj se subjekt podvrgava.
S druge strane, istoimena pjesma završnog ciklusa („Crni zec“) metafora je libida, što upućuje na zaključak da eksplicitni opisi seksualne aktivnosti (kao u spomenutom slučaju) više ne ilustriraju sâm subjektov libido. Dvadesetak godina nakon premijerne zbirke Glamuzina o libidu piše dijelom kao o transcendentalnom iskustvu: on je „u kavezu / iz kojeg ne želi izići“, kao animalni aspekt ukroćen višegodišnjim iskustvom suživota (bračne ili izvanbračne zajednice, svejedno je). Utoliko „zec“ ne želi (ili ne može) izići „čak ni kad ga odnesemo na balkon / i otvorimo.“ Prema knjizi „Ljubav i spolnost“ Stuarta i Susan Holroyd (Zagreb, 1989.) opisano bi bilo moguće opisati i kao metaforu „H-veze/braka“, što bi tada značilo točku na i, sagledamo li čitavu knjigu, transpozicije subjekta iz samosvjesne testosteronske bombe u impotentno biće: ono kojem se, vratimo li se na Sezonu u paklu, preostaje jedino šaliti na račun seksa i samog sebe.
Mesari
Prvu zbirku "Mesari" Šodan ocjenjuje kao važan događaj u hrvatskoj književnosti koji je jezičnu stvarnost hrvatske poezije zamijenio potentnim jezikom stvarnosti i tako najavio novi pjesnički žanr – stvarnosnu poeziju. Tada mladom autoru zbirka je priskrbila dvije dragocjene nagrade: Nazora za knjigu godine i Kvirinovu nagradu za najbolju zbirku pjesama autora do 35 godina starosti. Godinu ranije, podsjećam, Tatjana Gromača je objavila „Nešto nije u redu?“, dok je Tomica Bajsić debitirao 1998. rukopisom „Južni križ“ nagrađenim Goranom za mlade pjesnike, a Krešimir Pintarić jednom od najuspjelijih poslijeratnih knjiga poezije (ili ipak proze?), kultnom „Tour de force“ (1997.). Međutim, kada bismo Glamuzinin prvijenac uspoređivali sa stvaralaštvom drugih generacijski značajnih autora, tada bih prije svega spomenuo – Roberta Roklicera. Obojica, naime, neupitno crpe od bitnika (ponajviše Raymonda Carvera): subjekt "Mesara", baš kao i subjekt većine Roklicerova pjesničkog stvaralaštva, napaljen je i neobuzdan, katkad do ili preko razine komičnosti, a danas do ili preko razine korektnog diskursa čiji cenzorski filtri potencijalno škode umjetnosti. Doduše, Roklicerov je subjekt manje uspješan u seksualnim avanturama, što obično kompenzira kliničkim alkoholizmom.
U recentnoj bi domaćoj literaturi na tom tragu, mada izvedbeno manje uvjerljivo, bio mačistički subjekt poezije sisačkog pjesnika Siniše Matasovića. Mladom mačističkom subjektu kojem gaćice dođu kao zastava (Hera) „uspjesi“ na seksualnom planu nisu dostatni pa se, tako nezasitan, obraća neimenovanoj njoj (žene su u Glamuzininoj poeziji bezimene): „Čekanje na tvoj ujed je / lagano masturbiranje s neprestanim / odlaganjem vrhunca“. U "Mesarima", a i kasnije, nerijetko se javlja i tema/motiv voajerizma: obično su pritom subjekt i žena s kojom vodi ljubav predmet promatranja, što ide u prilog mogućnosti da mačistički subjekt rane Glamuzinine poezije detektiramo i kao egoističan (subjekt je, pojašnjenja radi, obično „pripovjedač“). Tu dakle čitalac nije uvijek načistu je li faktum doista onakvim kakvim ga subjekt prikazuje ili je posrijedi odraz nekontroliranog egotripa koji se ispoljava i u vidu moguće nerealiziranih seksualnih fantazija.
Sklon sam pomisliti, mada stvar nije očita kao u Glamuzininoj zreloj poeziji, da ovdje govoriti možemo i o ironijskom sloju teksta čija je intencija prokazati seksualnu frustriranost ovdašnjeg muškarca kompenziranu „lovačkim pričama“ kakvih ni danas ne manjka. Rjeđe se događa da su on (subjekt) ili oni (subjekt i njegova žena/ljubavnica) voajeri. Takav primjer nalazimo u pjesmi Ispruženi u kojoj je voajerizam opisan kao auditivno, vjerojatno neželjeno iskustvo: „ponovno u tom ružnom hotelu. / ležimo na leđima i slušamo / tog tipa i ženu kako se ševe / u sobi do nas.“ Primjećujete: muškarac je, za razliku od žene, imenovan kao „taj tip“. Povratna zamjenica „se“ time gubi na uvjerljivosti, a stih u kojem se nalazi možemo pročitati kao: „tog tipa i ženu koju ševi.“ Ono što je početkom vijeka u hrvatskom pjesništvu bilo frajerski, nekima bi danas moglo biti odbojno. Takvu bih vrstu ocjenjivanja ipak prepustio onima kojima literatura nije na prvom mjestu, tek uz opasku da nisam siguran kako bi "Mesari" prošli da su, umjesto 2001., objavljeni kao prvijenac 2021.
Ono što bih u prvoj zbirci istaknuo kao veliki plus promišljeno su realizirane intertekstualne/intermedijalne geste koje ne ostavljaju utisak da autor teži dokazivanju vlastite elokventnosti. Dakako, raspon je tih gesta, u bitničkom duhu, od djela/autora tzv. lijepe književnosti (npr. Henry Miller i Antonin Artaud; Maruna, Mrkonjić i Petrak) do stripa ("Corto Maltese", "Hogar strašni") ili filma ("Banović Strahinja" r. V. Mimice iz 1981.). Potonji primjer („O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi“) naziv filma ne spominje izrijekom: „Franco Nero je ipak ubio Dragana / Nikolića, i odveo svoju ženu, / s Turčinovim cvijetom na čelu, kući.“
Je li to sve
Je li to sve
Zbirka „Je li to sve“ započinje uvodnom (Predah), a završava odjavnom pjesmom (Rakova djeca) koje su napisane u kurzivu. Prva pjesma opisuje promociju knjige kao predah pred novi stvaralački proces koji je opisan kao rat, dok završna pjesma ukazuje na paralelizam zbilje njegova i njenog pisanja. Naime, time je ovaj put uvažena mogućnost da subjektova/autorova istina nije neupitna i konačna: „ona sad negdje piše svoju knjigu, / u kojoj će otkriti kako je to stvarno bilo.“ To znači da njihov put od izgradnje zajedničkog života obilježenog subjektovom nevjerom (Novi stan) do razvoda (Čitavog života) izrijekom spomenutog i u zbirci „Everest“ (Popodne sa sinom) nije moguće svesti na tek jedan recepcijski rakurs. Subjekt je, naime, i dalje pogonjen testosteronskim ludilom, premda je ovaj put moguće nazrijeti simptome smirenja donekle uslovljenih i pojavom potomstva. Na to se nadovezuje i socijalna komponenta u vidu stana uzetog na kredit koji je opisan kao utvrda s crvenim trosjedom.
„Je li to sve“ nudi neke od Glamuzininih najboljih pjesama: Fotografija mog oca iz 1972. (prema Carverovoj Fotografija mog oca u 22. godini), Moja kći ili Carverov losos, Moj stol (stilski usporediv s Ginsbergovom poezijom) ili Djed crta unuku psa, pjesma koju možemo čitati kao posredničku reminiscenciju na subjektova/autorova oca. Utisak s kojim se dio ljubitelja Glamuzinine poezije zasigurno neće složiti glasio bi: najbolji su trenuci njegova dosadašnjeg opusa oni u kojima, a u korist intimističkog pisanja o porodici, opsesija seksom pada u drugi plan ili biva posve izostavljena. Pozovemo li se na Šodanovu opasku o stvarnosnoj poeziji i emocionalnom angažmanu čitalaca, mogli bismo zaključiti da je spomenuti korpus pjesama utoliko izvedbeno znatno uvjerljiviji od pjesama koje vonjaju po krvi, znoju i spermi.
Jedna od pjesama koju bih naveo kao loš primjer spomenute kvalitativne opreke jest Knjiga koja autorstvo, premda ne isključujem mogućnost ironije, prikazuje takoreći kao ulaznicu za neobvezni seks, a autora kao rock zvijezdu. U spomenutoj je pjesmi posljedica njenog čitanja njegove knjige ovako opisana: „nakon toga smo otišli k njoj. / dok sam ulazio u nju / knjiga je ležala na noćnom ormariću.“ Odmah potom, za usporedbu, slijedi tekst naslovljen Carverova žena čija završnica svojom intimnom i nadasve sjajnom izvedbom potiče emocionalnu reakciju: „Kad sam došao kući, / svi su već bili u krevetu. / U kadi je bila plastična kada / moje kćerke / a u njoj voda / u kojoj se prije nekoliko sati / kupala.“ Subjektov mačizam usporediv s onim Hanka Moodyja, promiskuitetnog pisca iz televizijske serije „Kalifornikacija“ (2007. – 2014.) r. Toma Kapinosa, u manjoj ili većoj mjeri do izražaja dolazi i u pjesmama kao što su Željeli smo samo nešto popiti prije spavanja, Kao dvoje zadnjih na svijetu, Preblizu da bi bili mirni i dr. Iz korpusa uspjelijih pjesama svakako valja izdvojiti i tekst Freudova soba koji tematizira tragičan život Viktora Tauska (1879. – 1919.), učenika Sigmunda Freuda koji se našao u za njega pogubnom ljubavnom trokutu (s Freudom i njegovom ljubavnicom Lou Andreas-Salome).
Everest i Crni zec
Everest
„Everest“ započinje znakovitim citatom Georgea Malloryja (1886. – 1924.), engleskog planinara koji je poginuo u pohodu na najviši svjetski vrh, a čije je tijelo pronađeno 75 godina poslije: „Zašto se penjem na Everest? Zato što je tamo.“ Smješten u rukopisni kontekst, ovaj bi citat mogao idejno približiti prirodu stvarnosne poezije, premda se upravo u Everestu dešavaju sporadični odmaci od krute i dosljedne primjene pripadajuće joj poetike. Šodan uočava univerzalizaciju autobiografskih stvarnosnih elemenata u egzistencijalnu sagu zahvaljujući kojoj Glamuzinin poetski opus postaje zaokruženi egzistencijalistički pjesnički žurnal. Među pjesmama koje potvrđuju navedenu tezu svakako valja istaknuti uvodnu Meč stoljeća koja se, pored ostalih, referira na „The Rumble in the Jungle“, meč između Goergea Foremana i Muhameda Alija održan u Kinšasi 1974. Pjesma je ujedno i emotivno snažna reminiscencija na noćno gledanje boksa s ocem potaknuta kasnijim repriznim gledanjima.
Jedna od pjesama koja daje nagovijestiti otklon od stvarnosne poezije je San, a u kojoj stroga granica svjesnog i podsvjesnog postaje propusna: „ali jutros sam se probudio / gol i poprskan svinjskom krvi.“ Tema voajerstva, rekao bih, u ovoj je zbirci obrađena promišljenije, ukazujući na moguću promjenu društvenih parametara uslovljenih ulaskom u digitalno doba (Fotografije njegove žene). Potonji primjer ovaj put odgovara kritici mačističke pozicije od koje, sagledamo li zbirku u cijelosti, subjekt nije načinio potpuni otklon (npr. Ponekad se probudi). Stoga spomenutu kritiku mačističke pozicije, promotrimo li je iz pozicije subjekta, možemo čitati i kao autokritiku. Svakako valja spomenuti i pjesmu Everest koja upućuje na Malloryjevu tragičnu sudbinu u koju je izvjesno upisana ljubav, kao i domišljati tekst Pisanje pjesama čiju idejnu os možemo opisati opaskom: prestati biti s nekim, iz autorove/subjektove pozicije, znači početi pisati o nekom. Pjesma Bacač kamena, na danom tragu, podsjeća kako potpuni povratak ljudima i mjestima, zbog jedinstva prostora i vremena te linearnosti čovjekove prirode, naposljetku nije moguć.
„Crni zec [Post-scriptum]“, kao što je uvodno naznačeno, ciklus je do sada neobjavljenih pjesama integriranih u ovu rekapitulaciju dosadašnjeg Glamuzininog pjesničkog stvaralaštva, a pored dviju ranije spomenutih pjesama (Crni zec i Sezona u paklu), valja ukazati na još dvije: Kašalj i Svitanje. Prva podsjeća, opisujući kašalj koji se začuje na snimci koncerta grčke kompozitorice Eleni Karaindrou, na neplanirani detalj koji postaje neizostavni dio konzumiranog umjetničkog djela, što bismo mogli dovesti u vezu s idejom Johna Cagea prema kojoj je sve muzika. Svitanje je, pak, subjektov/autorov retrospektivni pogled na dosadašnje vlastito stvaralaštvo i promjene kojima su tokom godina podvrgnuti ono i on. Subjekt/autor, čitajući pjesme nastale prije deset ili petnaest godina, nastoji podsjetiti se tko je tada bio i koliko se sve promijenilo. Utoliko ovu pjesmu možemo razmotriti i kao opravdanje za izdanje koje njome završava.
A promijenilo se, vidljivo je i iz ovog osvrta, dosta. Mačistički subjekt zbirke koja je 2001. izazvala veliku pozornost dvadesetak je godina poslije skloniji melankoličnoj posvećenosti sjećanjima lišenim guzica i sisa, a postepeno je prizemljenje njegova ega iniciralo kvalitativni progres medija u kojem obitava: teksta, dakako, koji daje nagovijestiti autorske vrhunce. Naime, uvjerenja sam da oni tek pristižu i da ova zbirka sabranih pjesama Drage Glamuzine nije posljednja takva.
Naposljetku, spomenuti se test vremena ne odnosi samo na autorov dosadašnji pjesnički opus, već i na čitalački imunitet koji je sve izloženiji izvanliterarnim iskušenjima. Možda je upravo to razlog zbog kojeg i sâm prema ranijoj Glamuzininoj poeziji gajim rezervu. Ako je imperativ političke korektnosti ono zbog čega ćemo, makar nesvjesno, retrospektivno podcjenjivati nekoć hvaljena ostvarenja Drage Glamuzine ili Roberta Roklicera, tada nije pretjerano reći da je literatura u opasnosti. Naime, takvo stanje nedvosmisleno potiče autorsku autocenzuru u vidu pribjegavanja onim temama i onoj sintaksi koja mu neće priskrbiti etiketu negativca osuđenog na izopćenje iz tzv. književne scene. Od autorske je autocenzure, dodat ću, gora tek ona čitalačka. Utoliko je važno na ovu knjigu ukazati kao na podsjetnik onima koji su čitali poeziju Drage Glamuzine, kao i na pozivnicu onima koji do sada to nisu činili.
Kao najuzvišeniji oblik jezika poezija znači slobodu čije granice ne smiju biti definirane neestetskim horizontom očekivanja. Čak štoviše, bilo kakve granice u danom slučaju ne bi smjele doći u obzir, makar takva rezolutnost značila rizik od buduće recepcijske marginalizacije. Onakve kakva, srećom, nije zadesila Dragu Glamuzinu i donekle Roberta Roklicera, ali jest Milana Maćešića za čiju opusnu rekapitulaciju, pet godina nakon njegove smrti, nitko od nakladnika ne iskazuje javni interes.
Konačno, pobornici društvenog pravovjerja u literaturi trebali bi imati na umu da njihova pravovjernost u budućnosti može biti ocijenjena krivovjernom, a njihova literatura, logikom koju sami poštuju, nepoćudnom. Otud potreba za podsjećanjem da estetika mora biti prvi i posljednji kriterij vrednovanja književnosti, neovisno o temi kojom se bavi i autoru koji ju potpisuje.
Crni zec : sabrane i nove pjesme
- Vuković & Runjić 10/2022.
- 216 str., meki uvez
- ISBN 9789532863208
U pjesničkoj trilogiji Drage Glamuzine – Mesari, Je li to sve, Everest – objedinjenoj u ovoj knjizi, dosad neobjavljeni Crni zec, kao simbolički apendiks trilogije, donosi pjesnikov autorefleksivni pogled unatrag, kako na pjesme koje je pisao u zadnjih 25 godina tako i na događaje koji su utjecali na njegov osobni razvoj.