Urednik predstavlja : Drago Glamuzina
Drago Glamuzina o sebi:
Počeo sam kao urednik u novinama, a u tjedniku Nacional uredio sam i nekoliko knjiga koje su proizašle iz nekih Nacionalovih tekstova i rubrika. Prva je bila knjiga kolumni Ivana Supeka "Mene, tekel, fares" (1999.), zatim sam pod naslovom "Kandaul" uredio nikad objavljene erotske stripove iz ostavštine Andrije Maurovića koje je iz depoa Moderne galerije iskopala Mirjana Dugandžija, te zajedno s Romanom Simićem antologiju hrvatske erotske priče "Libido.hr", koja je zapravo predstavljala izbor iz priča koje smo dvije godine objavljivali u Nacionalu. Na kraju su došli Macanovi i Biukovićevi "Grendeli". Taj sam strip uspio ugurati u Nacionalov dnevni list Republika u kojem je trebao izlaziti u nastavcima, a kad je Republika propala objavili smo kompletan strip u koloru.
Svaka mi je od tih knjiga iz Nacionala i danas draga, Supekova jer je prva i jer je on sam tražio da je ja uredim, Maurovićeva jer smo objavili nešto za što se nije znalo, "Libido" jer smo u toj knjizi okupili pisce koji su sljedećih 15-ak godina objavili gomilu sjajnih knjiga, "Grendeli", zato što volim stripove a to je sjajan strip Darka Macana i Edvina Biukovića koji se događa u postapokaliptičnom Zagrebu a premijerno je objavljen kod velikog izdavača u Americi.
Godine 2003. prešao sam u Profil gdje sam kao glavni urednik radio do kraja 2011. Od tada radim kao glavni urednik u V.B.Z.-u. U tih 13 godina uređivao sam fikciju, poeziju i publicistiku, prosječno petnaestak knjiga godišnje, što znači da sam dosad uredio oko 200 knjiga. Kao glavni urednik potpisao sam ih više od 1000.
Nešto novo, nešto staro:
Tvoj sin Huckleberry Finn
Od novijih izdvojio bih nove romane Zorana Ferića (Na osami blizu mora) i Bekima Sejranovića (Tvoj sin Huckleberry Finn). Riječ je o piscima koje volim i za koje smatram da spadaju u sam vrh hrvatske proze. Uz to, riječ je o mojim prijateljima čije sam knjige pratio od prvih rečenica pa do kraja, veselio se dobrim spisateljskim rješenjima i sudjelovao u svim sumnjama koje se uvijek u nekom trenutku pojave, i pomagao koliko sam mogao. Na kraju smo dobili dva sjajna romana koja neće obilježiti samo jednu godinu, a potvrda tome je i nedavna vijest da su oba ušla u širi izbor za Nagradu "Meša Selimović".
Od starijih bih izdvojio knjige izabranih pjesma Ezre Pounda (Personae), Charlesa Simica (Hotel Nesanica) i Charlesa Bukowskog (Užici prokletih) te sabrane pjesme Raymonda Carvera ("Svi mi"). Poezija se kod nas slabo prevodi, stoga smo u Profilu pokrenuli biblioteku koja je objavljivala izabrane i sabrane pjesme ključnih suvremenih pjesnika. Bili su to veliki i vrijedni projekti, na kojima se dugo i pomno radilo, posebno prevoditelji, a meni je drago da sam u njima sudjelovao.
Najdraži naslovi:
Svi mi : Sabrane pjesme
Bilo ih je puno koji su mi dragi i važni, ali ako moram neke izdvojiti onda bi to bile dvije knjige Raymonda Carvera - "Svi mi", sabrane pjesme, i "Odakle zovem", izabrane priče.
Carver je pisac čiji sam glas, čim sam ga prvi put čitao u časopisima krajem osamdesetih, prepoznao kao meni srodan. Devedesetih je presudno utjecao ne samo na moju generaciju u Hrvatskoj nego i u cijeloj regiji, a taj je utjecaj vidljiv i danas, na primjer kod Rumene Bužarovske, Ognjena Spahića... Ove dvije knjige predstavljaju gotovo cijeli njegov opus. Golemi prevodilački posao obavio je Damir Šodan, a meni je bilo važno, čak i kao svojevrsno vraćanje duga, što sam mogao objaviti knjige pisca za koje sam znao da će biti bitne mnogim sadašnjim i budućim hrvatskim piscima.
Od domaćih pisaca izdvojio bih roman "Šumski duh" Gorana Samardžića, i to iz dva razloga – zato što sam ga nagovorio da ga dovrši, a riječ je o jednom o najboljih romana o ratu na ovim prostorima, i zato što se iz tog 'posla' izrodilo jedno lijepo prijateljstvo.
Nešto neobjavljeno:
Žao mi je što nije objavljen roman
"Parovi" Johna Updikea. Za mene
je to, uz "Rogerovu verziju", njegov
najbolji roman, a i osobno mi je u nekom
trenutku bio bitan. U Profilu smo bili
kupili prava i dali roman na prijevod,
ali se situacija zakomplicirala i roman
nikad nije objavljen. Uložili smo dosta
truda (i mi i prevoditelj) i žao mi je što
je to ostalo nezavršeno.
Anegdota ili zanimljivost:
Kalendar Maja
Kad mi je Zoran Ferić nakon pet godina pisanja predao rukopis "Kalendara Maja", on je imao nešto više od 800 kartica. Pročitao sam ga i predložio da ga skrati za 200 kartica. Nije mi to bilo baš svejedno predložiti, jer 200 kartica je duljina prosječnog romana i na tolikom tekstu mnogi pisci rade više godina, ali činilo mi se da je u ionako strukturno vrlo složenom romanu jedna pripovijedna linija suvišna. Pisci su različiti, neki se bore za svaku svoju rečenicu, drugi su spremniji saslušati savjet, pogotovo ako vjeruju uredniku, ali ovo se i meni činilo malo preradikalno. Ali Ferić je nakon samo nekoliko trenutaka razmišljanja rekao da se slaže i da će to odrezati. A kako se ta linija protezala kroz cijeli roman to nije bilo jednostavno napraviti, odnosno morao je rezove pospajati novim tekstom pa je na kraju izbacio 200 kartica i nadopisao 80 novih. Mislim da nismo pogriješili, ne samo zbog svih nagrada koje je roman dobio, ali možda bi bilo zanimljivo jednog dana objaviti i tu prvu, integralnu verziju.
Najveći izazovi:
Ja, Mate Svjetski
Knjiga autobiografskih zapisa Mate Šimunovića koja je objavljena pod naslovom "Ja, Mate Svjetski", sigurno spade među najzahtjevnije, ali i najvažnije, na kojima sam radio. Priča oko objavljivanja tog teksta trajala je petnaestak godina, a sam Mate Svjetski kao lik prati me još iz djetinjstva. Ja sam iz Vrgorca, kao i on, i još dok sam bio dječak slušao sam priče o čovjeku koji je desetljećima radio u Vjesnikovu kiosku u Vrgorcu, a prije toga je, navodno, proputovao cijeli svijet. Te su se priče zapravo pretvorile u lokalnu legendu, a mnogi su se prema njemu odnosili kao prema redikulu koji izmišlja priče o ljudožderima koji su ga napali u džunglama Bornea, ogromnim snjegovima kroz koje se probijao na Aljasci ili japanskim zatvorima u kojima je ležao u Šangaju.
Kad sam počeo raditi u Profilu moj susjed, a Šimunovićev rođak, donio mi je debelu, u crnu kožu uvezanu knjigu s gomilom žigova s graničnih prijalaza iz cijeloga svijeta, ulijepljenih izrezaka iz novina ili posveta najvažnijih ljudi tog doba. Kada sam vidio da je The New York Times 1931. objavio da je u njihov grad stigao veliki svjetski putnik Mate Šimunović, i da su se Mati u knjigu potpisali američki predsjednik Hoover ali i nobelovac Rabindranth Tagore, koji je napisao da to što je Mate došao do njega u Indiju dokazuje da udaljenost ne postoji, shvatio sam da u ruci imam izuzetno zanimljivu priču.
Osim te crne knjige, koju je nosio sa sobom po cijelom svijetu, Mate Šimunović je ispisao dvadesetak bilježnica u kojima je opisao sve što mu se događalo na putu. Nažalost, bilježnice su bile ispisane olovkom koja je bila skoro potpuno izblijedila i meni potpuno nerazumljive; stoga smo se dogovorili da će obitelj dati da se to prepiše pa ćemo vidjeti je li to materijal koji se može objaviti.
Međutim, to prepisivanje potrajalo je godinama. Već sam bio prešao iz Profila u V.B.Z. kad mi je Stipe Božić rekao da ima i prepisan tekst i stotine fotografija koje je Mate Svjetski snimio na svom putu i da radi dokumentarni film o njemu. Ja sam se tada bacio na tekst u kojem je bila gomila zanimljivog materijala ali i mnoštvo suvišnih i danas zastarjelih stvari. U Matino vrijeme nije bilo televizije i on je na desetak stranica opisivao kako izgleda Empire State Building, koji je onda bio tek izgrađen, ili neke egzotične životinje, ili karneval u Riju, sve ono što smo mi vidjeli u gomili dokumentaraca. Dakle, trebalo je sve to izbaciti i sačuvati onu autentičnu priču o putovanju pješice, biciklom i na konju koje je trajalo bez prekida 19 godina.
Tekst sam uz pomoć redaktora Dubravka Grbešića skratio sa 600 na 250 kartica; bila je riječ o jako pipkavom i dugotrajnom poslu u kojem se interveniralo u gotovo svaku rečenicu, ali na kraju smo dobili izuzetnu putopisnu knjigu koja stoji na početku cijelog jednog vala putopisne literature i svjedoči o putovanju koje još nitko u Hrvatskoj, a vjerojatno i u svijetu, nije nadmašio.
Najveći uspjesi:
K2 - trijumf i tragedija
O podnošljivosti
Pitanje je kako mjeriti uspjeh neke knjige. Meni je najvažnije da pomognem da izađe stvarno dobra knjiga, to je dobar osjećaj i upravo zbog njega radim ovaj posao. Ferićev "Kalendar Maja" dobio je čak četiri velike književne nagrade, ali ima knjiga koje nisu dobili nikakve nagrade, a nisu ni prodane u nekoj velikoj nakladi, ali znaš da si napravio dobar i važan posao, kao što je, primjerice, već spomenuta sabrana Carverova poezija. Ali važno mi je i kad nagovorim nekoga da napiše dobru knjigu kao što sam nagovorio Stipu Božića da napiše "K2", knjigu o usponu na drugi najviši vrh svijeta, ili kad nešto otkrijete, objavite nešto što je ležalo u ladici 50 godina, kao što su autobiografski zapisi Mate Svetskog. Lijepo je i kad vas knjiga iznenadi i kad u njoj uživate u svakom trenutku rada na njoj, kao što mi se dogodilo s romanom Aleša Čara "O podnošljivosti". Ako pak govorimo o prodanoj nakladi i top listama, onda je u vrhu roman Slavenke Drakulić, "Frida", koji je prodan u više od 20.000 primjeraka, a toj se brojci približio i roman "Hotel Zagorje" Ivane Bodrožić.
Nešto što tek dolazi:
Upravo radim na novom romanu Gorana Gerovca "Sjever je mjesto tame" a nakon njega ću urediti novu knjigu Bekima Sejranovića. Obje knjige trebale bi se pojaviti na jesen, uoči Interlibera.