Drago Glamuzina : Tri
Prvi roman Drage Glamuzine proizlazi je iz njegove zbirke pjesama «Mesari», jednog od važnijih naslova tzv. stvarnosne poezije u nas. "Tri" je neka vrsta eksperimenta u kojem pjesme postaju polazištem naracije, ali i njezinom poantom u formi dvaju pjesničkih ciklusa kojima se roman zatvara. Tematski, riječ je o ljubavnim odnosima u kojem je svatko uvijek ili barem ponekad treći.
Goran, ljubavnica Hana i žena Sandra protagonisti su glavnog trokuta koji se neprestano ulančava i progresivno širi. Likovi pripadaju novinarskom miljeu, no to je isključivo posao koji obavljaju negdje u međuredovima, bez ikakvih eksplikacija društveno-socijalne pozadine. Čitav je roman fokusiran isključivo na glavne likove jer je polazište i krajnji cilj njihovog odnosa (odnosa Gorana i Hane, onaj sa ženom «tiši» je i više u sjeni) da ne postoji ništa osim njih.
Upravo je to razlogom stalne ljubomore, proizašle iz potrebe da se jedno drugome predaju bez ostatka. Dakako, to povremeno rezultira histeriziranjima i patologijom jer ljubav počinje funkcionirati po strašnoj definiciji izrečenoj negdje u knjizi - «Mučili smo jedno drugo kao da time pročišćavamo tu ljubav». Intenzitet opsesija toliko je jak da prerasta u emotivno iscrpljivanje zbog kojeg likovi osjećaju kako je sve postalo začarani krug iz kojega, čak i kad žele, ne mogu izaći.
Glamuzina roman usložnjava na još nekoliko načina koji izlaze iz okvira propitivanje «mračnog stroja žudnje». Tu je dionica koja prati nastanak romana koji piše Goran - roman o romanu koji čitamo pojavljuje se kao zasebno poglavlje, kao tema razgovora i komentara, kao neprestani podtekst kojim se propituje odnos književnosti i zbilje, ali i status ispripovijedanog. «Završi taj roman i pusti je da ode», rečenica je koja daje signale kako je odnos o kojem čitamo možda samo fikcija, ali ne ona romana «Tri», već onoga koji u njemu ispisuje glavni lik.
Roman o žudnjama, opsesijama i posesivnosti, o dva tipa paralelnih odnosa muškarca i dvije žene, nadopunjem je inventarom tema koje nisu u prvome planu, ali itekako funkcioniraju kao fusnota. Voajerizam, egzibicionizam, perverzija, motivi su koji roman fokusiran na samodostatan svijet otvaraju prema van, prema čitatelju koji se cijelo vrijeme osjeća pomalo kao voajer koji promatra egzibicionistički čin.
Opisujući Hanine potpetice Goran kaže kako su one imale perverznu crtu koja nije bila vulgarna; nekako tako je i s ovim romanom u cjelini. Sve je u njemu otvoreno, od strukture do odnosa među likovima, sve je visokog intenziteta i ne tolerira čitanje na rate, već «na iskap».
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )