Drago Glamuzina : Drugi zakon termodinamike
Drugi zakon termodinamike
Iako se na prvu može činiti da termodinamika kao grana fizike nema veći uporabni potencijal u umjetnosti, humanistici i društvenim znanostima, u posljednjih nekoliko desetljeća bilo je originalnih pokušaja primjene fizikalnih zakona pri objašnjavanju pojedinih društvenih, kulturalnih i drugih fenomena. Ključno je mjesto pritom dobio drugi zakon termodinamike uz koji se veže i pojam entropije kao svojevrsne mjere nereda koja u bilo kojem zatvorenom (uređenom) sustavu uvijek raste. U širem smislu, drugi zakon moguće je primijeniti na čitav naš svemir – sve u njemu teži povećanju nereda, kaosa. Pojmom entropije još se početkom prošlog stoljeća poslužio njemački filozof povijesti Oswald Spengler u svojoj utjecajnoj knjizi "Propast Zapada" (1918), a kasnije neke od poznatijih referenci postaju esej Entropija i umjetnost (1971) njemačkog teoretičara umjetnosti Rudolfa Arnheima i knjiga "Entropija: novi pogled na svijet" (1981) američkih društvenih teoretičara Jeremyja Rifkina i Teda Howarda. Posebno mjesto entropija zauzima u djelu američkog postmodernističkog književnog prvaka Thomasa Pynchona, provlačeći se njegovim opusom još od rane priče Entropy (1960). Tom nizu sada (barem načelno) možemo pridodati i novi roman Drage Glamuzine čiji naslov (neizravno) unutartekstualno objašnjava jedan od likova: „Svaki uređeni sustav teži entropiji, dovoljan je najmanji pomak da se sve raspadne. Ako vrijedi za cijeli univerzum, vrijedi i za ljudske odnose.“ (str. 73).
U tom smislu Glamuzinin "Drugi zakon termodinamike" nastavlja (i srećom) proširuje tematske preokupacije njegova prethodnog romana. Podsjetimo: roman "Tri" iz 2008. godine bavi se ljubavnim trokutom koji čine bračni par i suprugova ljubavnica koju njegova partnerica čitavo desetljeće neobjašnjivo tolerira. Uz njih, javlja se tu i nekolicina likova koji su na neki način (uglavnom seksualno) involvirani u njihove živote. I dok većinu vremena pratimo (auto)destruktivne avanture preljubnika Gorana i Hane, lik supruge Sandre ostaje tek na razini skice, slabo i neuvjerljivo napisan, lišen gotovo ikakve motivacije. U pomalo repetitivnim poglavljima (u koje autor ugrađuje više dijegetičkih razina i rodovsku hibridizaciju s poetskim finalom) mogli smo tako pročitati niz varijacija na teme ljubavničke žudnje, voajerizma, manipulacije, psihičkog zlostavljanja i povrh svega, patološke ljubomore koja pretendira na sveopću kontrolu privatnog života ljubavnog (seksualnog?) partnera. Ipak, unatoč povremenim stilskim iskliznućima, autorovo sigurno baratanje rečenicom, spomenuti narativni postupci i tematska provokativnost (ili provokacija?) dijelu profesionalnog čitateljstva bili su dovoljni argumenti da romanu dodijele tada tek uspostavljenu književnu nagradu tportala.
Za razliku od prethodnika, u novom romanu Glamuzina radnju vremenski zgušnjava, postavivši je u jednu proljetnu noć u zagrebačkoj kući gdje se četrnaest likova okuplja povodom druženja s američkim književnikom Jonathanom Franzenom. U prvom poglavlju (koje motivima i atmosferom podsjeća na Tri) u stanu njegove bivše ljubavnice zatječemo protagonista Gorana iz čije perspektive pratimo preostalih devetnaest kraćih poglavlja. Kad Franzen sa svojom urednicom i mladom spisateljicom napusti tulum i prije nego što je uistinu počeo, preostali uzvanici (pisci i osobe na neki način bliske ovom književnom miljeu) odlučuju sačekati njegov povratak. Ubrzo iz Ljubljane pristiže Sven koji svojom energijom, izborom glazbe i distribucijom narkotika preuzima inicijativu orkestriranja zabavom.
Atmosferu dobro sažima narator: „Poredani na kauču, zgurani oko stola, u foteljama, sjedili su moji prijatelji, već pomalo zgužvani, pogonjeni svim i svačim, ali najviše vlastitom žudnjom. Još su uvijek radoznali i željni zadovoljstva i života, pomislio sam, i osjetio bliskost koja me za trenutak približi svima u sobi.“ (str. 42). Nakon nekoliko sati dobre zabave, potaknut kraćom raspravom dijela društva o neugodnim iskustvima njihovih poznanika, Sven usmjerava ostatak večeri izazovnim prijedlogom: „Svi smo u četrdesetima i sve nas je život izlupao. Siguran sam da svatko od nas ima jednu krvavu priču za ispričat. To želim čut. Nešto autentično.“ (str. 38). Isprva nesigurno, ostatak društva (među kojima ima i ljubavnih partnera) upušta se u dinamičnu i žustru razmjenu iskustava koja će potrajati do jutra.
Kao središnja tema ovih noćnih razgovora brzo se nameću ljubav, odnosno romantični i seksualni odnosi gdje su gotovo svi uzvanici opterećeni teretom vlastitih ili partnerovih preljuba i iznevjeravanja povjerenja u nekom drugom obliku. Njihove su „ispovijedi“ uglavnom zanimljive, povremeno i poprilično bizarne ili samo neugodne, osobito kad se iznošenje „prljavog rublja“ odvija pred partnerom koji je također u prostoriji. Ubacuje tu Glamuzina ponovno motive tjelesne žudnje, voajerizma, pitanja seksualne dominacije i submisivnosti, odnosno tipove seksualnog ponašanja koji iskaču iz domene konvencionalnog, što ponovno evocira pojedine epizode iz romana "Tri". Međutim, u prebiranju po svom repertoaru karnalnosti autor ostaje prilično stereotipan oko (rodne) podjele „seksualnih uloga“. Kad govorimo o romantičnim odnosima u romanu, oni gotovo da se mogu sažeti na riječi lika Slavena: „Nijednoj nisam bio vjeran...“ (str. 90), a razlozi tomu uglavnom se simplicistički svode na misao: „Čudni su putevi naših nagona i žudnji...“ (str. 133). Na tom tragu, jedno od ključnih pitanja ove proze može se postaviti i na sljedeći način: je li (na duge staze) moguća prava, monogamna ljubav u kojoj za (seksualno) zadovoljstvo partnera nije potreban onaj treći, četvrti...?
Postupno postaje jasno da iza takvog ponašanja neizbježno ostaju traumatična iskustva, no u noći kakvu provode protagonisti eventualnom zacjeljivanju (o katarzi da ne govorimo) nema previše mjesta; sve je podređeno izlaganju i razotkrivanju u kojem ljubavna problematika uglavnom „ne trpi“ uobičajene etičke okvire. Treba reći, to je dobrim dijelom i uvjetovano dogovorom s početka večeri kad su uspostavljena „pravila“ u svrhu održavanja dinamike prepričavanja, odnosno sprječavanja svađa. S druge strane, kao suprotnost ostatku društva nakratko se pojavljuje domaćin Feri koji noć mirno provodi u krevetu pored svoje supruge, što ostavlja mogućnost da se upravo njegova ljubavna putanja protumači i kao optimalna projekcija.
Ipak, u pojedinim pričama upravo je etičko-moralna komponenta ključna: vrijedi to primjerice za priče Slavena i Stanka u kojima se postavljaju pitanja odgovornosti i krivnje za greške i propuste iz prošlosti. Kako živjeti s krivnjom i kako dalje kad nismo sigurni što je ispravna odluka? Što nas uistinu motivira da budemo dobri ljudi? Osim toga, Slavenova priča aktivira vječnu temu odnosa književnosti i zbilje, djela i autorove biografije. Naprimjer, kako se postaviti prema djelu potencijalnog ratnog zločinca; prema piscima koji su pokazivali simpatije za zločinačke sustave i političare? (koliko je to još uvijek važno pitanje pokazuje nedavna Nobelova nagrada Peteru Handkeu).
U raspravama Glamuzinini likovi ne podilaze političkoj korektnosti ili uskogrudnom moraliziranju; dijalozi su generalno inteligentni i zanimljivi, s rijetkim, manje uvjerljivim epizodama povišene deklamativnosti. Međutim, uz pojedine iznimke, likovi ipak ostaju poprilično nedorečeni, između ostalog zato što odabirom ovakvih postupaka i narativnih strategija jednostavno nema prostora za njihovo ozbiljnije razvijanje (tekst ima 150 stranica). Posebno možda treba spomenuti lik Svena koji osim što se brzo nameće kao specifičan, distinktivan akter, efikasno obnaša i funkciju katalizatora radnje, a zajedno s naratorom, sudjeluje i u upečatljivom (iako možda i ne toliko uspjelom) završnom poglavlju.
Konačno, "Drugi zakon termodinamike" solidno je napisana proza; Glamuzina zanatski vješto vodi dramaturgiju teksta, piše precizno i uravnoteženo, bez velikih stilskih oscilacija. Uvodi pritom u svoju prozu i nove elemente, no ostaje dojam da se svojom poetikom požude već pomalo ponavlja. Opsesivno se baveći istim temama (pa i motivima) bez da ih znatnije produbljuje, autor ih postupno umrtvljuje, pretvara u fetiš i lišava eventualnog kritičko-subverzivnog potencijala. Dakako, neumjesno je i promašeno sugerirati autoru nove tematske preokupacije; naposljetku - na pitanje bira li autor temu ili tema autora? - nema jasnog odgovora. Ovim je romanom Glamuzina ispisao još jednu „varijaciju na temu“, a kod takve autorske strategije vjerojatno je nužno postići određeni kvalitativni iskorak u odnosu na ranija djela, barem na nekoj od razina književnog teksta (stilskoj, strukturalnoj itd.). Glamuzini je to ovdje tek djelomično uspjelo.
Drugi zakon termodinamike
- V.B.Z. 02/2021.
- 156 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789535203193
- Cijena: 13.14 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro
U 'Drugom zakonu termodinamike' pratimo nekolicinu hrvatskih pisaca i njihovih prijatelja koji su se našli povodom gostovanja poznatog američkog pisca Jonathana Franzena u Zagrebu. U toj turbulentnoj noći svatko od njih priča nam svoju osobnu priču, i to onu koju nikada nikom nije ispričao jer je pretraumatična ili previše razotkrivajuća.