Ovim je prozama Vidaić pred sebe postavila visoke zahtjeve: njezina rješenja nisu uvijek najbolja, ali ne može se reći da nije postavila prava, teška pitanja. Možda je središnje ono 'strašne samoće' s kojom se barem jednom susreo vjerojatno svaki čovjek. U kontekstu novije hrvatske proze, romani Martine Vidaić zaslužuju čitateljsku pozornost.

Ključan trenutak novele odvija se Damirovim povratkom na mjesto zločina gdje poseže za bajunetom i iskaljuje se na željeznom stupu. Poslije saznajemo da je bajunet završio u kontejneru, pa tako ovaj čin možemo promatrati i kao simbolički raskid s patrijarhalnim nasljeđem i njegovim konceptom časti, barem u ovom slučaju. Afirmacija života pobjeđuje poriv za osvetom; ljubav prema bližnjima prigušuje...