Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dino Staničić • 04.05.2021.

Ocean Vuong : Na zemlji smo nakratko predivni

Na farmi riže kod nekadašnjeg Saigona (od 1976. Ho-Chi-Minh) rodio se dječak kojeg će svijet nekoliko desetljeća kasnije poznavati po imenu Ocean Vuong (rođ. 1988). Njegova majka bila je dijete Vijetnamke i američkog vojnika – u Socijalističkoj Republici Vijetnam takvo kršenje „rasne čistoće“ nije se moglo tolerirati i dvije godine nakon dječakova rođenja obitelj preko Filipina emigrira u Sjedinjene Američke Države – gdje se trajno nastanjuju u Hartfordu, glavnom gradu savezne države Connecticut. Sklon kriminalu, Oceanov otac ubrzo nestaje iz njegova života, odgajaju ga majka i baka. Nitko od Vuongovih nije govorio engleski jezik, ovladavši čitanjem tek s jedanaest godina, Ocean je prvi kojem to polazi za rukom. Poslije navodi sumnju u disleksiju u obitelji.

Kako god, Ocean Vuong itekako je nadoknadio sporiji početak. Ako ne prije, postalo je to jasno s njegovom debitantskom zbirkom poezije Night Sky With Exit Wounds iz 2016. godine, za koju je dobio niz priznanja, uključujući prestižne Whiting Award for Poetry i T. S. Eliot Prize. Godine 2019. dodijeljena mu je izdašna stipendija zaklade MacArthur. Zanimljivo, četiri godine ranije nagrađen je i njegov mentor na Brooklyn College-u, književnik Ben Lerner koji se isprva također javlja kao pjesnik. Imajući na umu Lernerove preokupacije jezikom u književnom djelu, taj odnos zasigurno može poslužiti i kao putokaz prema Vuongovu pristupu književnosti. „Jezik je stvaran, prodire dublje od bilo kakvog ljudskog dodira“, istaknuo je Vuong jednom prilikom. Kao što je slučaj s Lernerom, Vuongovo stvaralaštvo možemo definirati kao autofikcijsko pismo.

Njegov debitantski roman Na zemlji smo nakratko predivni (Hena com, 2020, prev. Mirna Čubranić) u određenoj mjeri nastavlja tematske preokupacije, ali i ponavlja pojedine formalno-stilske postupke navedene zbirke poezije. Primjerice, naslov romana preuzet je iz jedne njezine pjesme, strukturalno također dolazi do preklapanja (oba djela podijeljena su u tri cjeline označene rimskim brojevima), a pojedine pjesme u prozi iz zbirke anticipiraju stilske elemente ovog romana, koji pak povremeno poprima karakteristike poetskog teksta. Nadalje, ponovno osobna i obiteljska povijest čine tematsku okosnicu.

Na osnovnoj razini, roman je zamišljen kao „pismo“ (ili niz pisama) protagonista njegovoj majci, pismo koje ona zbog nepoznavanja jezika ne može pročitati. Protagonist, Mali Pas, mladi vijetnamsko-američki pisac s diplomom iz engleskog jezika, na samom početku to pojašnjava ovako: „Draga, mama, pišem da ti se približim, čak i ako je svaka riječ koju napišem jedna riječ dalje od tebe.“ (str. 9). Iza njegova neobičnog imena stoji zanimljiva crtica iz vijetnamske kulture gdje se najmanjem ili najslabijem djetetu u selu nerijetko daje ime po „nedostojnim stvarima“  (demon, svinjska njuška, bivolja glava...) kako bi ga zaobišli zli duhovi u potrazi za lijepom, zdravom djecom. Među takvim imenima, pojašnjava protagonist, Mali Pas „jedno je od nježnijih“ („Dakle, nešto voljeti znači nazvati ga po nečem tako bezvrijednom da može ostati nedirnuto – i živo.“).

Na zemlji smo nakratko predivni Vuong Ocean

U prvom dijelu romana naglasak je na klasno-rasnim pitanjima, na genezi (traume) jedne vijetnamske imigrantske obitelji, njihovu procesu prilagodbe na američki način života i (ne)usvajanju jezika. Mali Pas odrasta s majkom Rose i bakom Lan nakon što je otac brzo po dolasku u SAD napustio obitelj (njega donekle nadomješta protagonistov djed po majčinoj strani). Obilježene Vijetnamskim ratom, žene oko Malog Psa nose se s posttraumatskim stresnim poremećajem (baka i sa shizofrenijom); tako je upravo on sam nerijetko bio žrtvom majčinih izljeva bijesa, iako je njihov odnos dobrim dijelom ispunjen nježnostima i dragocjenim trenucima sreće koje su ljudi poput njih mogli tražiti samo u malim stvarima. „Ovako se uživa u životu“, izgovara Rose priuštivši im nekoliko čokoladica iz trgovine slatkišima.

Naslanjajući se na to, druga cjelina analizira protagonistovo iskustvo otkrivanja seksualnosti; povjeravanje majci („Ne sviđaju mi se djevojke“) koja ga ne razumije, ali se prije svega boji za njega: „Reci mi, hoćeš li sad nositi haljinu? [...] „Ljude ubijaju zato što nose haljine. Bilo je na vijestima. Ne znaš kakvi su ljudi. Ne poznaješ ih.“ (str. 137). Kako autor rasvjetljava odnos Malog psa i njegova ljubavnika Trevora, bijelog mladića sklonog oružju i jurnjavi automobilima, otvaraju se nove tematske dionice teksta – hartfordska adolescentska svakodnevica, nefunkcionalne obitelji, sveprisutnost nasilja i droge – a posebice ovisnost o opioidima među njegovim poznanicima. Velik dio odgovornosti prebacuje se na farmaceutsku industriju koja sustavno promovira upotrebu legalnih narkotika: „Želim upoznati milijunaša američke tuge. Želim ga pogledati u oči, protresti mu ruku i reći, 'Bila je čast služiti domovini.'“ (str. 187). Tužno raspleteni, u posljednjoj cjelini svi se navedeni tematski kompleksi isprepliću u naizmjeničnim refleksijama o mogućnostima zaborava i pamćenja (traume, života i smrti).

Metodičnost literarnih postupaka je ono što Vuongu omogućava da tematska ambicioznost ne proguta opseg teksta (252 stranice), pri čemu posebno treba naglasiti nekoliko segmenata. Organizacija teksta kao niza reminiscencija („Ne pričam ti toliko priču, koliko brodolom – naplavine plutaju, napokon čitljive.“, str. 196) omogućava mu slobodno kretanje po dijakronijskoj osi i postupno „razmatanje“ različitih narativnih niti s naglim tematskim prijelazima, a da se to ne pretvori u nepovezano nizanje nasumično odabranih epizoda autor postiže promišljenom selekcijom detalja i dosljednom upotrebom (leit)motiva višestrukim ulančavanjem i poigravanjem s njihovim literarnim potencijalom. Osim u nekoliko fragmenata koji možda suviše „strše“ ili repeticijom ne ostvaruju značajnije semantičke pomake, roman u tom smislu funkcionira više nego dobro. Kao u spomenutoj pjesničkoj zbirci, česti su motivi životinja; na samom kraju romana dolazi i svojevrsni autopoetički iskaz: „Majmuni, losovi, krave, psi, leptiri, bizoni. Što bismo dali da uništeni životinjski životi pričaju ljudsku priču – kad su naši životi sami po sebi priča o životinjama.“ (str. 246).

Ovaj epistolarni roman izvrsnost postiže specifičnom senzibilnošću, promišljenošću literarnih postupaka i gotovo besprijekornim stilom koji u svojim najboljim dionicama predstavlja visoko estetsko iskustvo.

Nadalje, jedno od ključnih obilježja ove proze sklonost je kontrastiranju na mikro i makrorazini (primjerice: SAD/Vijetnam, visoka kultura/popularna kultura, pisana riječ/usmena tradicija, lijepo/ružno). Posljednje navedena distinkcija uočljiva je i na razini stila gdje autor nekom vrstom bodlerijanske manire opise ljubavničke karnalnosti naizmjence gradi grubim „naturalističkim“ slikama i profinjenim metaforama. Osim toga, Vuong se često koristi varijacijama (s gradacijskim efektom): „Istina je da nitko od nas nije dovoljno dovoljan. Ali ti to već znaš.“ (str. 181.) / „Istina je da možemo preživjeti svoje živote, ali ne i svoju kožu. Ali ti to već znaš.“ (str. 188) / „Istina je da nas sjećanje nije zaboravilo.“ (str. 196.). Cikličnost se u ovom romanu pokazuje kao važno načelo na više razina, a mnogi dijelovi ostavljaju dojam zaokruženosti kakav inače pronalazimo uglavnom samo u lirici. To je još jedan pokazatelj umješnosti autora.

Kao što bi se moglo pretpostaviti, najveća je snaga ove proze autorovo jezično majstorstvo. Treba nadodati, metaforičko bogatstvo leksika i domišljate igre riječima ne iscrpljuju se u čisto larpulartističkom ludizmu; naprotiv, kao što je moguće iščitati iz ranije citiranih dijelova, oštroumnim opservacijama ljudske psihe Vuong ispisuje uglavnom kratke, ali impresivne rečenice, ponekad gotovo aforističke kvalitete: „Kažu da je svaka snježna pahuljica različita – ali mećava nas sve jednako prekriva.“ (str. 179) / „Kažu da ništa ne traje vječno, ali samo se plaše da će to što vole trajati duže nego što to budu mogli voljeti.“ (str. 182). Neizbježno, prijevodom s izvornika gubi se dio obilježja Vuongova jezika, što je brzo uočljivo paralelnim čitanjem na engleskom i hrvatskom jeziku. U tom smislu, treba nadodati da je prijevod Mirne Čubranić tek korektan; povremeno se čini da je ipak nedostajalo nešto više poetskog senzibiliteta za zahtjeve ovog teksta.

Na zemlji smo nakratko predivni ambiciozno je djelo na tragu ranije Vuongove poetike, a osim manjih „poskliznuća“ koja ipak ne narušavaju opću kohezivnost teksta, autoru se ne može previše toga prigovoriti. Relativno konvencionalno zamišljen, ovaj epistolarni roman izvrsnost postiže specifičnom senzibilnošću, promišljenošću literarnih postupaka i gotovo besprijekornim stilom koji u svojim najboljim dionicama predstavlja visoko estetsko iskustvo.
 

Ocean Vuong

Na zemlji smo nakratko predivni

  • Prijevod: Mirna Čubranić
  • Hena com 09/2020.
  • 256 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789532593013
  • Cijena 139.00 kn

U romanu 'Na zemlji smo nakratko predivni' američki pisac vijetnamskoga podrijetla, Ocean Vuong, nesvakidašnjom, lirski i metaforički bogatom prozom daje oštar pogled na američku svakodnevicu, uronjenu u nasilje, traumu i ovisnost, ali donosi i snažan uvid u vijetnamsku kulturu, najjače utjelovljenu u ženskim figurama svoje obitelji.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –