Martin MacInnes : Izranjanje
Hrvatska verzija naslova novog romana Martina MacInnesa, Izranjanje, sugerira vodu kao važan element djela. Na istu pomisao navodi i dizajn naslovnice, koje je i u našem izdanju preuzet iz izvornika. Naslovna se slika sastoji od skice ženske osobe koja pliva u dubokoj vodi ili možda iz nje izranja. Te sugestije nisu slučajne: voda zaista ima ključnu ulogu u ovom romanu, i to na nekoliko razina. S jedne strane, na vodi, odnosno na i u oceanu, odvija se velik dio radnje. S druge strane, pravi zaplet počinje upravo u moru, a sve završava također u oceanu. S treće pak strane, voda je postavljena kao jedna od glavnih metafora na kojima je građeno djelo: ona je izvor života. I to nije ovdje shvaćeno kao uobičajen izraz u govoru, nego sasvim doslovno: život na Zemlji nastao je upravo u vodi. Na toj se znanstvenoj činjenici onda temelji daljnji razvoj veze vode i života u Izranjanju. A upravo pitanje porijekla života na Zemlji i objašnjenje njegova nastanka i razvoja oblikuju život glavne junakinje Legih-Ann Hasenbosh.
Izranjanje
Roman prati život Legih-Ann od njezina djetinjstva u Rotterdamu, gdje živi s nasilnim ocem, majkom koja se pravi da ništa o tome ne zna i mlađom sestrom. Još tada u kupanju u rijekama i kanalima njezina grada Legih pronalazi utjehu, pa voda postaje jedino mjesto na kojem se osjeća sigurno i sretno. Kako je voda osim toga i očarava, osamljena i povučena Leigh odlučuje se baviti morskom biologijom te postaje pravi ekspert u svom zvanju. Zato je i pozovu da se pridruži ekspediciji koja istražuje vrlo neobičan fenomen: pokraj Karipskog otočja otkrivena je morska brazda koja je nekoliko puta dublja od Marijanske brazde. Iako zaranjanja završavaju krajnje čudno te se čini da im se „ono dolje“ na neki način opire, Leigh uspijeva u brazdi otkriti neobičnu algu. A to će je otkriće onda dovesti i do rada u svemirskoj agenciji u pustinji Mojave. Njezino istraživanje alge navest će je da preispita sve što zna o porijeklu života na Zemlji, kao i da se pridruži timu koji kreće na prvo interstelarno putovanje, i to čak do ruba Sunčeva sustava…
Ovako ispričan, kratak sadržaj Izranjanja upućuje na dva ključna aspekta romana: prvi je njegov iznimno širok tematski „zamah“, a drugi oslanjanje na elemente tipične za žanr znanstvene fantastike. Oba ta aspekta nisu onakva kakvima se čine na prvi pogled i to zahtijeva pomnije čitanje i dublje tumačenje. Počnimo od žanra.
S obzirom da dobar dio ovog opsežnog romana opisuje pripreme za putovanje svemirom, a onda i samo to putovanje, Izranjanje bi najlakše bilo proglasiti iznimno dobro napisanim SF romanom, koji se uvelike oslanja na tu tradiciju. Takvo mišljenje potvrđuje i Arthur C. Clarke Award – jedna od najvažnijih nagrada u svijetu znanstvenofantastične književnosti – koja je 2024. dodijeljena upravo ovom MacInnesovu djelu. Izranjanje se doista i temelji na nizu tropa SF-a: od čudnog fenomena na Zemlji koji je možda izvanzemaljskog podrijetla, preko kontakta s inteligencijom naprednijom od naše i ovladavanja brzinama koje omogućuju putovanja svemirom, do problema temporalne kauzalnosti i mogućnosti putovanja kroz vrijeme. Ono što se prvo može zamijetiti u ovom malom spisku njegova je dužina; spisak je predug za „standardni“ roman toga žanra. Čini se naime da u ovom djelu ima malo previše SF elemenata.
Većina se doista književno vrijednih SF djela temelji na jednom od gore navedenih elemenata. Tako se, recimo, Solaris S. Lema bavi pokušajem uspostavljanja „pravog“ kontakta s inteligentnim oblikom života, Kontakt C. Sagana sličnu tematiku vezuje uz problem putovanja svemirom, dok je upravo savladavanje nezamislivih daljina u svemiru ključna tema 2001.: Odiseje u svemiru A. Clarkea. No, gomilanje elemenata SF žanra u Izranjanju sugerira drukčiju interpretaciju: niz toposa takve književnosti ovdje se „okreće naopako“, kako je to naglašeno u osvrtu na roman u Guardianu. I upravo je to „izokretanje“ uobičajenih tema i postupaka SF-a temelj na kojem MacInnes gradi izuzetno zanimljiv postmodernistički roman koji uvelike nadilazi okvire svake žanrovske književnosti.
Sličan je postupak MacInnes koristio u svoja prva – u nas neprevedena – romana, Infinite Ground (2016.) i Gathering Evidence (2020.), samo što elementi koji se tamo „izvrću“ pripadaju prvenstveno kriminalističkom žanru. U ta dva djela, koja kao da su bila tek „uzimanje zaleta“ za Izranjanje, krimi istraga miješa se s ekološkom tematikom pojave novih bolesti i uništavanjem planeta i čovjeka samog. Izgleda da se kriminalistički žanr pokazao preuskim za autorova istraživanja, pa on prelazi na SF. No, i „standardni“ elementi SF književnosti nisu dovoljno „široki“ za MacInnesa i zato ih on „okreće naglavce“. Evo što to točno znači.
Većina SF romana uglavnom poštuje barem glavnu žanrovsku konvenciju: zanimljivu fabulu u kojoj se u načelu objašnjava ono neobično i čudesno. Čitatelj je na početku takvog djela suočen sa zagonetkom, koja dobiva određeno razrješenje. Tako, recimo, u već spomenutoj Clarkeovoj Odiseji u svemiru tajna monolita biva otkrivena kao djelovanje izvanzemaljske inteligencije, a doznajemo i tko je odgovoran za smrt gotovo čitave posade broda koji putuje prema Jupiteru. U romanu Problem triju tijela Liu Cixina, nove zvijezde SF knjiga, vrlo složen zaplet o dolasku svemirskog broda iznimno razvijene civilizacije koja se želi nastaniti na Zemlji dobiva i jasan i razumljiv rasplet. To su samo primjeri koji dokazuju da SF djelo mora na neki način objasniti svoju fabulu, i to objašnjenje postaje važan dio shvaćanja samog djela.
No, jedno od najvažnijih djela SF uopće, Lemov Solaris, velik dio svoje književne vrijednosti gradi upravo na izostanku objašnjenja. Lem naime u potpunosti iznevjerava očekivanja čitatelja: ljudi na planeti Solaris pronalaze inteligentni život u obliku oceana, ali ne uspijevaju stupiti u kontakt s njim. Ocean, doduše, vrlo izravno djeluje na ljude, ali se to nikako ne može nazvati kontaktom: niti ljudi razumiju ocean, niti ocean razumije njih. Tako Solaris dolazi do pesimističnog zaključka: ako je izvanzemaljska inteligencija toliko različita od naše, nećemo se baš nikako moći sporazumjeti. U konačnici, to je onda i preokretanje jedne od glavnih premisa SF fikcije o mogućem dodiru s drukčijim inteligencijama i životima negdje iz dubine svemira.
Osim postavljanja u načelu filozofskih pitanja o čovjeku i njegovu mjestu u svemiru, djelo zapravo govori o vezi čovjeka, prirode i Zemlje.
Izostanak konačnih objašnjenja uvelike karakterizira i Izranjanje, i u tom pogledu se on oslanja na Solaris. Doduše, priča o morskoj biologinji Leigh nudi neka objašnjenja, ali ona ne zadovoljavaju u potpunosti. I ne samo to: čitatelj zapravo ne zna točno što se u romanu sve dogodilo. Ukratko, fabulu se ne može dokraja shvatiti, a to u načelu proturječi osnovama svake žanrovske književnosti. No, ono što se može shvatiti u Izranjanju i ono što ostaje neobjašnjeno tako je vješto pripovjedno prepleteno da čitatelj bez daha guta fino izrađene rečenice romana iako na kraju shvaća da na ključna pitanja nije dan odgovor. I tu se ne radi samo o pitanjima koja oblikuju Leigh kao osobu – odakle potječe život, zašto baš mi i zašto baš sada – nego i o pitanjima koja se tiču samog razvoja radnje. Roman, naime, završava paradoksom koji se temelji na jednoj od spekulacija suvremene teorijske fizike. No je li doista tako, čitatelj ne može biti posve siguran, jer se posljednje poglavlje može protumačiti i, primjerice, kao san ili halucinacija.
Kraj romana mjesto je na kojem žanrovska književnost često iznevjeri čitatelja jer se završetak pokaže ili prejednostavan ili očekivan. U Izranjanju nije tako; kraj je, u najmanju ruku, iznenađujući i paradoksalan, a svakako obrće tradicionalni kraj SF romana. I to je jedan od postupaka kojim MacInnes uspijeva stvoriti sasvim neobičan i – što je najvažnije – književno vrijedan roman, o čemu svjedoči i njegov ulazak u širi izbor za nagradu Booker 2023.
No nije samo kraj „obrnut“; mnogo je toga i unutar samog romana „okrenuto naglavce“. U prvom dijelu romana – a ima ih ukupno pet – pod naslovom Endeavour opisuje se istraživanje novootkrivene, nemoguće duboke brazde u oceanu, no do odgovora na pitanja kako je do te brazde došlo, zašto je ona tako duboka i kako je uopće moguće da je takva, čitatelj ne dolazi. Stvari jednostavno ostaju, kako bi se reklo, „pod upitnikom“, i takvima ostaju sve do kraja same fabule. Radnja se stoga razvija više kao gomilanje pitanja nego kao niz pitanja koja nalaze odgovore, a ti odgovori potom rađaju nova pitanja – što je u SF-romanima uobičajeno. A kada se neki odgovori i utvrde, pokazuje se da oni ne zadovoljavaju.
Kako je već rečeno, to znači obrtanje jednog od temeljnih principa SF-romana, no sam taj postupak ne bi doveo do intrigantnog i vrijednog književnog ostvarenja. Do takvog ostvarenja još bi manje dovelo neprestano postavljanje pitanja. Važno je, međutim, kako MacInnes otvara ta pitanja pripovijedanjem o Leighinom djelovanju – u ekspediciji na moru, u centru za svemirska istraživanja i na svemirskom brodu Nerej. U pripovijedanju se usko povezuju osobni život mlade žene i interplanetarna putovanja. Spomenuto je da roman ima širok tematski zamah, koji se ponajprije očituje u povezivanju posve „ljudskog i malog“ Leighinog života s istraživanjem ljudima neshvatljivo „velikog“ svemira.
Izranjanje se bavi svim aspektima života svoje junakinje, što uključuje njezino odrastanje u disfunkcionalnoj obitelji, duboku vezu sa sestrom, ali i nužnost da privatni život stavi po strani te da napusti vlastitu majku koja umire zbog svemirske misije. Iz toga proizlazi izuzetno tematsko bogatstvo romana, koje bi u rukama manje vještog pisca lako moglo prerasti u „svaštarnicu“. No, MacInnes dobro piše, i to je ključno; zato i može provesti roman od gotovo suvremenog Rotterdama preko Karipskog mora i neobično duboke brazde, izoliranog otoka Ascension i pustinje Mojave, centra za svemirska istraživanja do svemirskog broda i putovanja prema rubu Sunčeva sustava. I ne samo da to i čini, nego to čini uvjerljivo, pa se velikim dijelom Izranjanje čita i kao pravi pustolovni roman, dostojan nasljednik junaka Julesa Vernea.
Možda je upravo u balansiranju između napete fabule, koja se često čita bez daha, i otvaranja velikih problema bez njihova razrješavanja, tajna uspjeha ovog djela. Kritika vjerojatno malo pretjeruje kad Izranjanje naziva „transcendentalnim“ i „veličanstvenim“, ali se svakako radi o iznimno zanimljivom romanu. Osim postavljanja u načelu filozofskih pitanja o čovjeku i njegovu mjestu u svemiru, djelo zapravo govori o vezi čovjeka, prirode i Zemlje. Tako bi roman prije nego Science Fictionu zapravo pripadao podžanru Cli-fi, odnosno Climate Fictionu. Za tu je literaturu od presudne važnosti opisati i naglasiti međuovisnost čovjeka i prirode te nesagledivih opasnosti ekološkog razaranja, o kojima govori, recimo, Maja Lunde u svojoj tzv. klimatskoj tetralogiji. Iako MacInnes pripovijeda o dosta bliskoj budućnosti i o svemiru, njega zanima sadašnjost i naša Zemlja.
U konačnici, obrtanje elemenata SF književnosti dovodi i do „okretanja“ njezine temeljne teme. Tako se pred kraj Izranjanja kaže: „Originalna znanstvenofantastična priča, nemoguća pustolovina puna čudesa, tek je postojanje vrste, svi trenuci koje su ona i njezina sestra te njihova obitelj i svaka druga živa osoba dijelili…“ Prava je znanstvenofantastična priča, dakle, sam ljudski život. Nisu potrebna međuzvjezdana putovanja – prava pustolovina je život.
Tu se postmodernističko obrtanje Martina MacInnesa privodi kraju. No pitanja koja je postavio još će dugo odzvanjati u glavama čitatelja, neki će možda početi čitati filozofiju, drugi opet knjige Stephena Hawkinga, ali će za Izranjanje baš svi pomisliti: kakva odlična knjiga!
Izranjanje
- Prijevod: Ozren Doležal
- Naklada Ljevak 06/2025.
- 445 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533559018
- Cijena: 24.90 eur
- Kupi knjigu!
Glavna junakinja romana 'Izranjanje' Leigh-Ann Hasenbosch odrasla je u Rotterdamu, a more joj je bilo bijeg od nasilnog oca. Postaje stručnjakinja za morsku biologiju i istražuje drevne organizme. Kada u Atlantskome oceanu bude otkrivena nova brazda, ona se pridružuje istraživačkome timu u potrazi za dokazima prvih oblika života na Zemlji.