Dunja Matić : Daj da te vidim

Dunja Matić: Daj da te vidim

Opravdana društvena aktualizacija problema rodno uvjetovanog nasilja – unutar društava zapadnog civilizacijskog kruga – posve se logično reflektira i u recentnom književnom stvaralaštvu produciranom na zasadama postkolonijalne i feminističke literature. Problemska isprepletenost, koja svoje korijene vuče iz rodno motivirane neravnopravnosti, pritom se konzervativnim društvenim slojevima čini kao neopravdana ili, u najmanju ruku, nelogična, jer kakve, zaboga miloga, veze mogu imati seksualno zlostavljanje žena, visina prosječne plaće i, primjerice, teror koji palestinska populacija trpi u Gazi? U tom smislu obrazovna (pa i odgojno-obrazovna) komponenta literature iznova dobiva na važnosti, ali njezin estetički aspekt nipošto ne smije biti zanemaren. Težnja za uspostavom rečenog balansa podrazumijeva osobit napor, čitalački pritom koliko i spisateljski, mada je tako postavljena letvica obzora očekivanja možda previsoka – prema obzoru očekivanja kao takvom, ne prema samom autorstvu i čitalačkoj konzumaciji kojom se ono ostvaruje.

Pošteno govoreći, velika većina društvenih faktora realizaciji tog napora ne ide u prilog. Klasifikacija socijalne nejednakosti nipošto nije jednostrana, s tim da je svakim danom, dojam je, sve izraženija. Nepovjerenje u sustav, čini se, stvar je konsenzusa, što se vidi iz učestalih javnih anketa koje upućuju na disbalans između (ne)povjerenja u vlast i nepovjerenja u institucije od kojih je sustav sačinjen. Drugim riječima, u državu kakva jest ne vjeruju ni oni koji upravo takvu državu podržavaju. Netko će reći da je posrijedi Stockholmski sindrom, neki da je evolucija oportunizma dosegla svoj vrhunac (u što, nažalost, sumnjam, vjerujući da je vrhunac još razmjerno daleko). No ono što je bjelodano jest da se takav kaos nesrazmjera i prividne nelogičnosti – kontrolirani kaos kojim dirigira sustav lišen povjerenja – doima kao pogodno tlo za civilizacijsku reverzibilnost, čiji su propagandisti (što plaćenici, što naivčine) sve glasniji u zagovaranju kriminalizacije davno dekriminaliziranih civilizacijskih dosega.

Netko će reći suviše za uvod u komentar novog romana "Daj da te vidim" feminističke spisateljice Dunje Matić, no rečena isprepletenost pomaže prikriti zaseban problem, pa i rodno-obiteljsko zlostavljanje čiji su aspekti bili ili još uvijek jesu društveno prihvatljivi. A to opet podrazumijeva klasnu kontekstualizaciju, pored ostalih. Uz dodatak kako klasa nije nužno tek socijalni status i stupanj obrazovanja, ma kako se takva konstatacija činila stupidnom.
 

Daj da te vidim Matić Dunja

Tisija, protagonistica romana čija tematska aktualnost potiče usporedbu i s onim, naoko teško usporedivim primjerima, psihologinja je na pragu tridesete godine koja prolazi kroz svojevrsnu rekapitulaciju dosadašnjeg života potaknutu smrću očuha Tea. Rekapitulacija pritom uključuje i njezin odnos s majkom Ružom, iz čijih je postupaka (kao i nepostupanja) uočljiva sva degenerativna raskoš internaliziranog patrijarhata (patrijarhata kojega žena, kao njegova žrtva, nije svjesna). Potonje utoliko opravdava opasku o usporedbi s naoko teško usporedivim primjerima – među aktualnim naslovima istaknuo bih roman "Žena nije muškarac" američko-palestinske spisateljice Etaf Rum – budući se neprepoznavanje (ili „neprepoznavanje“) lošeg postupka muškarca prema ženi, slijedom rečene usporedbe, ispostavlja kao ono što antropologija naziva kulturnom univerzalijom – na užas onih koji se užasavaju pred „nazadnošću“ drugih kultura.

Razlika je između dvaju koncepata u neujednačenoj obuhvatnosti internaliziranog patrijarhata, pa je tako Ruža, po struci inače medicinska sestra, gorljiva zagovornica obrazovanja; milje iz kojega dolaze junakinje prvijenca Etaf Rum u početku je lišen takve spoznajne mogućnosti, a transgeneracijske promjene kojima kao čitatelji svjedočimo na neki su način hommage inkluzivnosti nenadmašne američke civilizacije.

Drugi je par rukava što svaka nenadmašnost podrazumijeva kompenzaciju koja se, čak i ako zanemarimo to da Sjedinjene Države ne čine samo njene metropole, manifestira u vidu krojenja geopolitičkih prilika koje nerijetko podrazumijevaju flagrantno kršenje međunarodnog prava. Dakako, i podržavanje režimâ čiji rodno motivirani radikalizam (proizišao iz religijskog fundamentalizma), pustim tankerima nafte zahvaljujući, globalna „predvodnica demokracije“ ne zarezuje ni pet posto.

Kulturološki kontekst u romanu koji je napisala Matić – što je čest slučaj ne samo u ovdašnjoj literarnoj praksi – dvostruko je marginalan: promotrimo li regiju ili državu kojoj pripadamo kao provinciju (naspram globalnih centara), Split ili koje drugo dalmatinsko mjesto – naspram Zagreba ili možda Beograda – ispada provincija u provinciji (ili provincija naspram provincije). Cinik bi primijetio, vodeći se geopolitičkom logikom, kako bismo u tom slučaju mogli govoriti i o trostrukoj provinciji, budući se doima da je poslušnička Europska unija na marginama odlučivanja o sudbini svijeta.

No koliko god slojeva sadržavala provincija u kojoj je oblikovana protagonističina osobnost, njezino djelovanje na sve aktere ostaje abrazivno – pa i na očuha, naizgled nesvjesnog gnusnosti svojih postupaka prema Tisiji dok je još bila djevojčica. Zbog toga demencija od koje kasnije pati dobiva simboličku težinu. Zaborav, sukladno patrijarhalnoj tradiciji oportunizma, poništava društvenu reperkusiju, dok će se za individualno zadovoljstvo zlostavljača i individualnu patnju žrtve pobrinuti – biologija. Utoliko je upečatljiv deficit optimizma u završnici romana – što zapravo čini ključnu razliku naspram romana Etaf Rum – budući Matić egzistencijalno nije vezana uz kulturu profita pod svaku cijenu: onu kulturu, naime, u kojoj „dobro“ uvijek pobjeđuje „zlo“ (iako takvo što najčešće nije istina, ali jest Hollywood).

Mogli bismo govoriti i o autofikcijskoj karakteristici romana, pa samim tim spomenuti upečatljive sličnosti s romanesknim prvijencem "Pupčana vrpca" Lucije Tunković, a zatim se pozvati i na zanimljivu kritičku opservaciju Marije Skočibušić, koja je u online komentaru za portal „Kritika h,d,p,“ upozorila na moguću zasićenost samom autofikcijom, što pak ne treba poistovjetiti s estetskom prosudbom konkretnog romana. Drugim riječima, nije isključeno da će dio čitatelja steći dojam kako je „Daj da te vidim“ Dunje Matić već čitao, i to ne samo povlačeći paralele s opusima drugih autora, već i s dosadašnjim autoričinim opusom (recimo s romanom "Mirovanje"). Potonja opaska može, pak, predstavljati upozorenje na moguću pojavu manirizma – kako individualnu, tako i rodnu i/ili generacijsku. Ustrajno crpljenje jednog ili nekolicine tematsko-motivskih polja, neovisno o tome kako će opaska biti prihvaćena i reinterpretirana, naposljetku mora dovesti do recepcijskog zamora koji nikom ne ide u korist.

„Komunikacijski“ odnos sveznajućeg pripovjedača i protagonistice – budući da pripovjedač koristi drugo lice jednine („obraća se“ protagonistici) – primjer je prakse češće primjenjivane u pjesničkoj proizvodnji, a koja globalnu anticipaciju, ako je tako moguće reći, duguje talijanskom piscu Italu Calvinu („Ako jedne zimske noći neki putnik“, 1979.). Takvo rješenje može i ne mora doprinijeti progresivnijem emocionalnom planu djela; imajmo k tome na umu da adresat pripovjedačeva obraćanja u slučaju kada se pripovjedač obraća protagonistu, kao što je kod Matić slučaj, nije nužno gramatički uvjetovan. Obraćanje protagonistici, osobito ako stvar promotrimo kroz prizmu angažmana, obraćanje je čitateljima, ne gramatički eksplicitno kao kod Calvina, ali semantički i dalje nedvosmisleno, pa i dostatno za recepcijski odgovor koji također ne bi trebao isključiti društveni kontekst.

Na granici stilskog i semantičkog promišljanja je i razmjerno kronološki koncipirano vrijeme, usprkos fragmentarnoj rekonstrukciji protagonističina odrastanja, osobito njezina spoznavanja ili osvješćivanja traume iz djetinjstva. Upravo taj proces osvješćivanja, uz „slaganje mozaika“ ostvaren i gradacijom, stilski gledano čini ponajbolji aspekt romana koji, s druge strane, gdjekad biva zagušen „beskonačnim“ pripovjedačkim menuetom introspekcije i retrospekcije. Introspektivni aspekt pritom podrazumijeva da pripovjedačicu promatramo kao protagonisticu koja se samoj sebi obraća kao drugoj osobi (što katkad, usudim se reći, svi činimo).

Nešto slobodnija interpretacija dopustila bi nam danu pripovjedačku strategiju promotriti i kao dnevničku „povratnu vezu“ (u romanu je spominjan dnevnik), komunikaciju time lišenu jednosmjernosti i otvorenu za dijalog koji je moguće voditi s knjigama. Potonja teza ilustrirana je „šaranjem“ po knjigama – načinom na koji protagonistica s knjigama komunicira. Pa i s autoricama, među kojima su osobito upadljiva imena kojima je, osim književnosti, zajedničko – samoubojstvo (od Ivane Brlić Mažuranić do Sylvije Plath ili Virginije Woolf). I upravo uvrštavanje Ivane Brlić Mažuranić u društvo žena-samoubojica, s obzirom na djetinjstvo kao traumatski kontekst, potvrđuje autoričinu stratešku zrelost. Potresno je suočiti se s činjenicom da je kanonska autorica književnosti za djecu i mlade počinila suicid, pa stoga nije slučajno što se taj podatak iz njezine biografije u lektirnim izdanjima i školskim čitankama uglavnom prešućuje.

To, međutim, ne mijenja činjenicu da je očuh Teo, liječnik po struci, seksualno zlostavljao protagonisticu romana. I da si je majka Šegrta Hlapića, i sama žrtva internaliziranog patrijarhata (što je potkrijepljeno stereotipnim citatima iz knjige joj „Škola i praznici“, 1905.), sluđena depresijom u sanatoriju na Srebrnjaku – oduzela život. 

Dunja Matić

Daj da te vidim

• Naklada OceanMore 03/2026.
• 256 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789533322308
• Cijena: 22.00 eur
• Kupi knjigu!

Nakon nagrađenog romana 'Mirovanje', Dunja Matić vraća se s minuciozno izgrađenom studijom putovanja u srce traume. Priča prati Tisiju, mladu ženu koja dolazi u rodni grad posjetiti roditelje. Obiteljski susret potakne junakinju na poniranje u sjećanja. Kroz prizore iz prošlosti otkrivamo kakav je njezin odnos s roditeljima. 'Daj da te vidim' introspektivna je, emotivno složena pripovijest o ženi koja pokušava vidjeti sebe kroz mrežu obiteljskih odnosa, jezika i sjećanja.