Etaf Rum: Žena nije muškarac & Ben Okri: Izgladnjela cesta

Etaf Rum, Ben Okri

Jedna od zanimljivijih literarnih biblioteka koje su se posljednjih godina pojavile na domaćem tržištu svakako je biblioteka „Petrine knjige“ istoimene izdavačke kuće. Usredotočena na inozemne autore ova biblioteka balansira između kanonskih imena svjetske književnosti (Stefan Zweig, Salman Rushdie, Héctor Abad Faciolince) i onih čija su izdanja obilježila recentniji globalni literarni život (Yaniv Iczkovits, Victoria Kielland, Kevin Jared Hosein, Neige Sinno i mnogi drugi). Ono što je zajedničko autorima ove biblioteke nesumnjivo je estetski doseg naslova kojima su u njoj zastupljeni; na temelju dosadašnjeg čitalačkog iskustva moguće je zaključiti da drugih kriterija zapravo nema, čega je posljedica sijaset izuzetnih ostvarenja, a samim tim i garancija užitka u čitanju (za probranu publiku, dodajmo).

Doduše, ovdje ne možemo govoriti o nakladničkoj praksi koju bismo mogli opisati kao „igru na sigurno“, budući kanon za ovu priliku ne valja promatrati kroz prizmu onih domaćoj publici nužno i odranije poznatih autorica i autora. Boljim poznavaocima takva se tvrdnja može učiniti smiješnom, no pitanje je koliko je među nama čitaoca upoznatih, primjerice, s likom i djelom meksičkog genija Juana Rulfa koji je kratkim romanom "Pedro Páramo" (također objavljenim u ovoj biblioteci, u prijevodu Željke Lovrenčić) izvršio ogroman, možda i presudan utjecaj na očeve i majke magijskog realizma (počevši od Gabriela Garcíe Márqueza). Vodeći se rečenom logikom biblioteke, i mi smo za ovu prigodu odabrali jedan naslov iz recentne, i jedan iz kanonske domene, uz napomenu da recentna domena u ovom slučaju pretendira postati kanonskom.

Žena nije muškarac Rum Etaf

Etaf Rum (1988.) autorica je rođena i odrasla u New Yorku kao dijete palestinskih imigranata, a njezin debitantski roman „Žena nije muškarac“, izvorno objavljen 2019. godine, autorici je priskrbio status u međunarodnim okvirima relevantne spisateljice. Posrijedi je autofikcijsko ostvarenje koje bez ikakva pripovjednog okolišanja čitaocima približava traumatično, nadasve submisivno iskustvo žene u konzervativnoj palestinskoj zajednici. Pripovijedana iz pozicije sveznajućeg pripovjedača, radnja se proteže kroz period od 1970. do 2009. godine, te se odvija na teritoriju Palestine/Izraela i u Brooklynu, točnije četvrti Bay Ridge u kojoj živi velika zajednica palestinskih migranata.

Prvi redci romana pritom su napisani u prvom licu i, mada su nepotpisani, možemo ih pripisati autoričinoj poziciji. To je važno kako zbog egzaktnog prepoznavanja romana kao autofikcijskog djela (temeljenog, dakle, na onome što se doista događa), tako i zbog precizno zabilježenog lociranja mjesta u kojem se odvija glavnina radnje – u pitanju je kuća smještena u Sedamdeset i drugoj ulici, na broju 545, opisanoj kao stara kuća koja se ne razlikuje od drugih. Time je prostorno ilustrirana recepcija porodičnog, napose rodno uvjetovanog nasilja kao uobičajene pojave na koju se, ne dospije li ono u žižu medijskog ili institucionalnog interesa, obično malokad osvrćemo. Pa ako posumnjate u opravdanost usporedbe s ovdašnjim prilikama, upravo su prvi redci knjige tu kao podsjetnik na učestalu nezainteresiranost prema onom što se događa (ne samo) unutar nečija četiri zida, ponekad i izvan njih – konformizam, oportunizam, nerazjašnjena ambivalencija prema (ne)uspjeloj asimilaciji, nepovjerenje u institucije, pa i strah, neki su od razloga zbog kojih – bili da su posrijedi New York ili recimo Zagreb – većina obično gleda svoja posla.

Nositeljica je glavnine radnje djevojka Isra koja sa sedamnaest godina stupa u dogovoreni brak s nešto starijim muškarcem Adamom, odlazi u Sjedinjene Države vjerujući kako će u „zemlji slobode“ postati slobodna, a zatim doživljava niz razočaravajućih iskustava zahvaljujući kojima ne samo da postaje rezignirana (pa i pomirena s „unaprijed zapisanom“ sudbinom), već i do te mjere kondicionirana da nerijetko nasilje kojem biva podvrgnuta prihvaća kao opravdanu kaznu. Potonje nas podsjeća na osjećaj krivnje kao najgoru od krajnjih posljedica nametnute submisivnosti; sagledamo li širu sliku, ona postaje transgeneracijsko iskustvo, ovdje prevodivo kao internalizirani patrijarhat, uslijed kojeg se Isrina svekrva Fareeda promeće u odvjetnicu i promicateljicu rečenih odnosa (premda je i sama godinama trpjela nasilje).

Problemi za Isru postaju veći sa svakim novim rođenim djetetom, budući je svaki put rodila kćer, a kada još šogorica rodi sina („prvo pa muško“, rekao bi naš „liberalan“ i s konzervativnim Palestincima „ničim“ usporediv narod), situacija po nju postaje nepodnošljiva. Tradicionalnoj se podjeli uloga u kojima je žensko dijete porodični teret opire Adamova sestra Sarah koja Isru, inače zaljubljenu u priče iz "Tisuću i jedne noći", potajno opskrbljuje knjigama – od onih romantičnih pa do, kako roman odmiče, kanonskih djela kojima, promotrimo li stvar iz dane pozicije, ne manjka kontroverze (pored toga što je kontroverzna i sama pomisao na ženu koja čita).

Sarah je pritom poveznica na dijelove knjige čija je radnja smještena na kraj 2008. i početak 2009. godine, a čija je neupitna protagonistica Isrina najstarija kći Deya koja, kao i sestre joj, odrasta bez roditelja. Pa kao što smo promotrili indoktrinaciju, tako i otpor možemo promotriti kao transgeneracijsko iskustvo – ono je dakako incidentno i najčešće osuđeno na neuspjeh, no ono nas kao „neutralne promatrače“ podsjeća koliko je često, osobito u konzervativnoj sredini, „stvar izbora“ iluzija koju iz konformističkih razloga prihvaćamo kao neoborivu istinu. Takvom utisku doprinosi perpetuirano transponiranje vremena radnje s kraja osamdesetih i devedesetih u kasne nulte te obratno (uz prostorno-vremenski izlet u izbjeglički kamp 1970.), a kraj knjige obilježen je značenjskom dvojakošću.

Budući da mnogo ranije doznajemo kakav je Isrin naseeb (sudbina o kojoj je riječ), osjećaj opreznog optimizma valja promotriti kao dragocjenu ostavštinu za budućnost – za Deyu koja čini iskorak, i za sve buduće sedamnaestogodišnjakinje stavljene na tržište dogovorenih brakova (doduše, ovime već iz opreznog prelazimo u posve razigrani optimizam koji, jednom riječju, možemo nazvati – djetinjastim).

Vjerujem da će se iz do sada rečenog makar neki naši čitaoci prisjetiti njemačke dramske serije „Unorthodox“ redateljice Marije Schrader, prema autobiografskom djelu američko-njemačke spisateljice Deborah Feldman. Frapantne podudarnosti, naime, bolno podsjećaju na manjak različitosti među onima koji najviše inzistiraju na razlikama – palestinska zajednica u romanu Etaf Rum i hasidska zajednica u rečenoj seriji (također smještena u New York), uzmemo li u obzir opisani odnos prema ženama, međusobno se razlikuju otprilike kao Srbi i Hrvati: na kondicionalnoj razini nesagledivo, na djelatnoj tek neznatno.

Žena kao stroj za rađanje u takvoj je zajednici vrednovana „po učinku“ – broj i spol djece određuju koliki je i kakav njen doprinos društvu, pri čemu za bilo kakav „podbačaj“ (kao i pobačaj, uostalom), muškarac ne odgovara, sve ako je i impotentan, kao u romanu nigerijske spisateljice Ayòbámi Adébáyo („Ostani uz mene“, izvorno objavljen 2017.), čija protagonistica možda ne trpi eksplicitno nasilje kao Isra, no koja uslijed horizonta očekivanja također osjeća krivnju zbog onoga kroza što u poligamijskom braku prolazi. Djeca koju ona rađa umiru od anemije srpastih stanica (sva osim posljednje, naime kćeri), a problem impotencije njenog supruga biva „riješen“ – „posuđivanjem“ bratova penisa, sve ne bi li njezina svekrva tj. njegova majka, kao žrtva i nasilnik (baš kao Fareeda), došla na svoje. Adamov „forenzički“ postupak (skupljanje dokaza da je Isri oduzeo nevinost koji će potom predočiti majci), uvelike podsjeća na odnos zabilježen u knjizi Ayòbámi Adébáyo.

U „Ostani od mene“ protagonističina je kći ona koja, suprotno od u praznovjerju utemeljenog očekivanja, preživljava rano djetinjstvo, a u jednoj drugoj, kanonskoj knjizi, abiku ili dijete duh odlučuje živjeti neovisno o svojoj prirodi i prijateljima iz svijeta duhova koji ga željno iščekuju (i, k tome, učestalo dozivaju).  

U oba je slučaja ukazano i na šire društveno-političke okolnosti kao katalizatore pomno njegovanog poretka utemeljenog u rodno uvjetovanom podčinjavanju. S jedne strane imamo težak položaj Palestinaca (čiji je naseeb tokom posljednje dvije godine osobito dramatičan), a s druge multimilijunsko društvo čiji privid demokracije iznova umire sa svakim novim vojnim udarom (naglasak je pritom na vladavini generala Ibrahima Babangide: oslobodioca koji nije oslobađao da bi oslobođeni doista bili slobodni, već da bi vladao umjesto onih od kojih je oslobađao). Takva društva lišena su reformske perspektive, bez čega je o korjenitim i u načelu rodne ravnopravnosti utemeljenim promjenama dugoročno teško govoriti. Kao i o promjenama koje se tiču pretpostavljanja znanja vjerovanjima, pa tako i odustajanja od grotesknih rituala nad umrlom djecom, u nigerijskoj tradiciji (ili tradicijama) znanoj kao abikui – djeca duhovi.

Izgladnjela cesta Okri Ben

„Izgladnjela cesta“ kanonskog nigerijskog pisca epski je razvedeni roman izvorno objavljen 1991., za koji je Ben Okri dobio nagradu „Booker“, postavši tako prvi „crni pisac“ i do tada ujedno najmlađi autor kojem je to pošlo za rukom. Ujedno je riječ o prvom dijelu trilogije koju još sačinjavaju romani „Začudne pjesme“ (1993.) i „Beskrajna bogatstva“ (1998.).

Zadržimo li se na „Izgladnjeloj cesti“, teško ćemo doći do zaključka kojim bismo jednoznačno definirali Akrijevu poetiku koja u sebi sadrži elemente fantazije, magijskog realizma, postkolonijalne proze, nadrealizma, kao i afričkih mitologija; mogli bismo tako govoriti o poetici magijskog realizma afričkog senzibiliteta, obilježenoj nadasve mitološkim iskustvom naroda Joruba (kojemu pripadaju i likovi spomenutog romana Ayòbámi Adébáyo), zatim iskustvom abrahamskih religija (naročito kršćanstva i islama), ali i elementima europske filozofske tradicije (budući su na autora utjecaj, među inima, izvršili i kanonski predstavnici europskih filozofskih praksi poput Francisa Bacona). Ne manje važnim istaknuti je i utjecaj Williama Shakespearea (napose „San ivanjske noći“), iz čega napokon nije teško izvući zaključak kako je posrijedi ostvarenje obilježeno nepreglednim arhipelagom stilskih figura, simbola, značenja i začudnih, nerijetko karnevalskih situacija.

Spomenuti abiku po imenu Azaro (dječak je, simbolički opravdano, nazvan po biblijskom Lazaru), usprkos prethodnom dogovoru s prijateljima duhovima u njihovu svijetu, odlučuje živjeti s roditeljima – brižnom majkom koja zarađuje kao prodavačica na tržnici, i ocem, fizičkim radnikom koji utjelovljuje borca za klasnu ravnopravnost te, zastupajući socijalno obespravljene, postaje boksač koji se katkad upušta i u mečeve s nadnaravnim entitetima. Osim što nas lik Azarova oca zbog spoja boksa i aktivizma s pravom podsjeća na  Muhammada Alija, evolucija tog lika doima se kao semantički ključ knjige usporediv s evolucijom Fareede u prvijencu Etaf Rum.

U oba slučaja promjena biva inicirana čitanjem knjiga, i u oba slučaja u proces se čitanja upuštaju likovi iz njihova neposrednog okruženja. Doduše, Abikuov otac, koji kao boksač u narodu postaje poznat pod nadimkom Crni Tigar, tražio je da mu sin čita knjige, budući je riječ o osobi koja nije naučila čitati. Metamorfoza Abikuova oca, kao i metamorfoza svijeta kojemu pripada, stoga se odvija kako na (meta)fizičkom, tako i na civilizacijskom nivou – potonje se iz njegove perspektive doima kao imperativ, što u završnici knjige ženi i sinu ističe izrijekom. Rodno uvjetovano nasilje, koje autor dakako ničim ne opravdava, ovdje prvotno ne proizlazi iz iskustva patrijarhalne tradicije, već iz iskustva permanentne, takoreći vječne gladi.

U „Izgladnjeloj cesti“, naime, gladni su svi: gladni su i debeli i mršavi, gladni su i živi i mrtvi, gladna su i bića u neprestanoj metamorfozi (bića koja mijenjaju oblike, koja umiru i ponovno se rađaju), a gladna je i sama cesta – otud u našem jeziku stariji, po meni semantički opravdaniji naslov romana – „Cesta koja umire od gladi“. U Akrijevu djelu, dakle, svi umiru od gladi, no u Akrijevu djelu važi i to da ni za jedan lik ne možemo s pouzdanom sigurnošću utvrditi da je konačno umro. Borba za klasnu pravdu obilježena je i stalnim sukobom dviju političkih partija – „Stranke siromašnih“ (čiji je Azarov otac u početku simpatizer) i „Stranke bogatih“ (s čijim, rekao bih „vučićevskim“ batinašima Crni Tigar svako malo ima posla).

Potreba za „trećom opcijom“ koja bi uzdrmala političku bipolarnost društva i tako obespravljenima ponudila novu perspektivu – uzmemo li u obzir da se zabilježeni postupci pripadnika dviju stranaka takoreći ne razlikuju – lako je shvatiti, možda i više no kao kritiku afričkog postkolonijalnog kaosa, kao upiranje prstom u stare demokracije zapadnog svijeta čiji odnos prema Africi, makar posve slučajno, ilustrira i danas u školama „bijelog svijeta“ primjenjivana  Mercatorova projekcija. Dekolonizacija, naime, nije dokinula „duh kolonijalizma“, a svako potkopavanje atavizama iskustva bijele supremacije znači rizik izlaganja osudi konzervativnih „zaštitnika“ tzv. slobodnog svijeta.

Pripovjedač je u prvom licu Azaro, što je strateški prihvatljivo kako zbog uvjerljivih opisa prožimanja realističkih i nadnaravnih elemenata, tako i zbog mogućnosti interpretacije viđenja svijeta iz vizure djeteta koje, kao i svugdje, biva potpomognuto elementima mita, legende i usmene predaje; taman da se zapitamo kakva je perspektiva svijeta lišenog rečenih elemenata, ili barem može li svijet bez mitologije predstavljati manje zlo od svijeta s njenim nerijetko u manipulativne svrhe korištenim viškom. Azarova perspektiva pomaže nam, ako ne razumjeti, onda barem uživjeti se u transformacije ljudi koje svojom začudnošću ne zaostaju za transformacijama duhova i drugih entiteta, čija nas „kaotična usklađenost“, nerijetko obogaćena i ekspresivnim opisima fizičkog raspadanja (poput umiranja štakora u njihovoj kući), može podsjetiti na viziju pakla nizozemskog slikara Hieronymusa Boscha.

Ako na sve dodamo gdjekad nerazumljive, u pravilu reducirane dijaloge, usprkos čijoj se nepovezanosti doima da se likovi međusobno odlično razumiju, možda bi najbolji opis ovog žanrovski i poetički hibridnog remek-djela svjetske književnosti glasio – pred nama je literarni afrički „Twin Peaks“. Tek s napomenom da bi put do crne lože u ovom slučaju mogao voditi kroz bar Madam Koto, gostioničarke koju ni učestala metafizička iskustva nisu odvratila od oportunizma – onog koji iskustveno bogatu Afriku i dalje čini najsiromašnijom među siromašnima. Otud i očev vapaj za promjenom kojim Akri „Izgladnjelu cestu“ privodi kraju, ne odveć ohrabrujuće poručujući – san može biti vrhunac života.

Ukoliko je posrijedi djelatni, lutherovski san kojim su otpočete ili nastavljene borbe za bolji svijet, tada je mogući, ovdje naznačeni vrhunac života ipak razlog za oprezni optimizam s kakvim se susrećemo u romanima Etaf Rum i Ayòbámi Adébáyo. Ukoliko je posrijedi bijeg, tada prognoza ne može biti dobra. Jer da bismo pobjegli, prvo bismo morali znati od čega bježimo. Teško je biti siguran da su to znale Isra, Yejide (iz romana „Ostani uz mene“), pa i dijete duh po imenu Azaro, usprkos transdimenzionalnom kompasu integriranom u njegovo živomrtvo biće.

Roman Bena Okrija, čije se mitopetsko iskustvo manifestira ne samo u vidu prožimanja realističnog i nadnaravnog svijeta, već i u vidu karakternih podudarnosti živih i mrtvih (ili barem onostranih), svakako može podsjetiti i na globalni mitološki kanon – od vedskih spisa do Homerove „Ilijade“ – gladne ceste književnosti koja se nastavila do danas, a čiji je naseeb, lako moguće, zaokružen spregom kapitalističke pohlepe i umjetne inteligencije. U tom slučaju, kao možda i jedini osigurač za čovjekov opstanak – zato što je čovjek biće pričâ – jest očuvanje predaje, iskustva jezika pripovijedanog uz vatru, u noći i pred san.

Ovaj put s tom razlikom što će nas predaja podučavati suprotnih veznika lišenoj ravnopravnosti – kako rodnoj, tako i klasnoj – a koja će pomoći oslobođenju od konformizma, kao i prepoznavanju cikličkog rađanja dobra i zla. Poput onog pohlepom motivirane političke transformacije Madam Koto – afričke inačice Venere iz Villendorfa koja će naposljetku postati velika kurva apokalipse.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Etaf Rum

Žena nije muškarac

• Prijevod: Lidija Toman
• Petrine knjige 09/2025.
• 336 str., meki uvez
• ISBN 9789533960364
• Cijena: 23.00 eur
• Kupi knjigu!

'Žena nije muškarac' Etaf Rum šokantna je priča o patnjama palestinskih žena pritisnutih stoljetnim naslijeđem patrijarhata, napisana na efektan način, kroz živote majke i kćeri čije se sudbine u romanu raspleću u vremenskom diskontinuitetu. No priča nesretnih Palestinki, na žalost, univerzalna je, žena je objekt, podređena je muškoj snazi i samovolji, njezin progres ili imaginacija nepoželjni su, a samo rođenje ženskog djeteta u ovom okrutnom svijetu predstavlja najveću tragediju.

Ben Okri

Izgladnjela cesta

• Prijevod: Mirna Čubranić
• Petrine knjige 11/2025.
• 632 str., meki uvez
• ISBN 9789533960319
• Cijena: 29.00 eur
• Kupi knjigu u pretprodaji!

Pripovjedač romana 'Izgladnjela cesta' je abiku, dijete duh, biće koje postoji između života i smrti, osuđeno na beskrajni ciklus umiranja i ponovnog rađanja. No ovoga puta, rođen s osmijehom na licu, Azaro počinje zaljubljivati se u život te se odluči pobuniti protiv svoje sudbine... Okri oživljava živopisni portret neimenovane zapadnoafričke zemlje prožet bogatom tradicijom afričke mitologije, stvarajući potresno i očaravajuće remek-djelo.