Katja Grcić : Ljubavi, pripremi se

Katja Grcić, Ljubavi, pripremi se

Fragment kao roman kao prijevod

Tako je priča trebala započeti. Možda sve priče započinju one noći kad dođe do toga da mobitel moraš ostaviti na popravku. Kakva strašna praznina. Ili ovako izgleda sloboda? (7)

Priče uvijek započnu prije negoli su napisane, a ponekad ih i pročitamo prije negoli knjigu u kojoj su objavljene uzmemo u ruke. Knjigu o kojoj ovdje želim pisati, objavljenu u rujnu 2025. ja sam zapravo pročitala u svibnju 2018., na drugom izdanju Mediteranskog sajma knjiga u Splitu, i pod drugim naslovom. Tada se zvala Ljeto/Summer i već od naslova sam pomislila, evo prevoditeljice! I doista, tekst unutra bio je napisan na dva jezika, a bilo je i fotografija. U biografiji tada još nije pisalo da je autorica prevoditeljica, ali prijevodni mi je proces vrištao iznutra: prepoznala sam međujezično prevođenje, i međuznakovno prevođenje, i to me potaknulo i na ovo unutarjezično istraživanje. (Najbolje je kad ti teorija prirodno dođe kao objašnjenje za iskustvo, kao meni vrste prevođenja o kojima govori Roman Jakobson baš sada).

Kupila sam Ljeto/Summer kao zbirku pjesama, ali od početka se nisam mogla oteti dojmu prozne strukture: narativnost (priče kroz crtice i slike jednoga ljeta), kohezija (uvezanost motivima, sitnim i krupnim) i linearnost (posloženost ljeta od lipnja do rujna). 

Ljubavi, pripremi se Grcić Katja

Svega toga sjetila sam se kad sam u ruke dobila i čitati počela Ljubavi, pripremi se. Jer i ovu je knjigu koja se predstavlja kao roman napisala prevoditeljica. Ili netko tko razmišlja u prijevodima (a to je puno dublje i šire od razmišljanja u riječima ili slikama).

Ljubavi, pripremi se, reći će nam blurb, progovara suvremenim ženskim glasom iz raznih perspektiva i kroz raznovrsne ulomke teksta. Bilješka na korici jamčit će i da knjiga ne zazire od intimnog i bolnog, bilo da se radi o obiteljskim, ljubavnim ili društvenim aspektima stvarnosti. I neće nas slagati, blurbovi nikad ne lažu, a kamoli da bi govorili istinu.

Na pitanje koje se svakoj pomnoj čitateljici nakon čitanja svakog blurba javi – a to je, dobro, o čemu je zapravo ta knjiga? – mogu reći da je knjiga zapravo o spoznajnom putovanju jedne žene, od jednom davno, dok sam još brinula o tome što ljudi misle (81) do toga da se mnogo toga ne rješava razgovorom nego šutnjom, ali i da postoji podosta stvari koje, nažalost, rješava samo mač (89). Priča je to ispričana nelinearno, kroz bljeskove i slike koje čine sve naše stvarnosti, samo što ih rijetki imaju sposobnost vidjeti, a još rjeđi zapisati. Radi se o odrađivanju dijagnostike (12) i samospoznaji kroz ljubavnički odnos, o podsjetniku da se sve priče svode na priču o nuklearnoj obitelji i na ulogu koja je nas u toj obitelji zapala.

Sve ljubavne priče započinju mojim ocem, a završavaju mojom majkom (9). 

Ovaj Bildungsroman današnjice ima nekoliko glavnih i više od nekoliko sporednih likova. Mnogo ćemo toga o njima doznati u priči, ali moramo sve te informacije strpljivo skupljati po putu. I svaka njihova osobina događaj je u jeziku i u tekstu. Recimo, ljubavnik je arhitekt koji želi biti besmrtno slavan te on i pripovjedačica dijele zajedničku opsjednutost prostorom. Otac nosi svoje traume i patnje u sprezi s desnom ideologijom, vjeruje u generalizacije i boji se konja. Majka pak vjeruje samo u vitamine i u razgovor, a boji se svih životinja. Najbolja prijateljica je prevoditeljica koja vozi zeleni bicikl, jede kebab i doktorirala je na temi usmenog prevođenja u sklopu psihoterapije za azilante. Za razliku od majke i oca, prijateljica ima ime: zove Maga, iz Cortázarovih Školica, i prevodi misli u odluke, emocije u simbole, riječi u život. (60)

Čini mi se da je autorici važno da svoj književni svijet složi od neknjiževnih svjetova, onih u kojima se nešto doista radi umjesto da se samo piše ili čita: projektiraju se građevine, restauriraju se arheološki ostaci ili ljudske čeljusti, pamuk se lomi (pogrešna temperatura, drugi put gledajte deklaraciju!), a oba talonavikularna zgloba krvare (ortoped u nevjerici!). Ono što je posebno u ovome tekstu – a što inače iščitavam u većini tekstova Katje Grcić, neovisno o žanru – jest faktografska fascinacija konkretnim i realnim; „pravim“ znanostima, a ne nekom tamo humanistikom ili filologijom. To je fascinacija koja se uključuje u postupak strukturiranja i kontroliranja teksta: što je empirijski provjerljivo, lakše se dade uzaptiti. 

Druga strategija strukturiranja teksta naslovi su poglavlja: cijelo nas vrijeme zaustavljaju u tračnicama – BESMRTNOST, KARMINE, 4:44, PALINDROM – velikim slovima na vrhu stranice više od stotinu puta u prilično kratkom romanu nalažu da stanemo, razmislimo, povežemo pa tek onda nastavimo. Pri tome uopće nije važno koliko je pripovjedačica pouzdana, važno je da je odrješita. I beskrajno germanistički strukturirana: kao Esther Kinsky za koju se čini da vrluda kako je nose rijeke uz koje se šeće (a ona se kreće po karti koju je pomno iscrtala davno prije negoli se uputila na putovanje); kao Ingeborg Bachman za koju se čini da u svome jedinom romanu piše kaotičnu ljubavnu pjesmu u prozi, a ona piše o problemu komunikacije i jezika, i kako kao žena pronaći glas, upitnik.

Ako ćemo još preciznije (a i relevantnije), ovaj skup izbrušenim stilom ispripovijedanih slika – u rasponu od deklaracije na proizvodu do slobodnog stiha – na romanesknom okupu drži epsko ja koje prepoznajemo iz vlastite svakodnevnice. Isti onaj solipsizam koji intimno razumijemo kad se prikopčamo na objavu na društvenim mrežama; samo ovdje dramaturški i naratološki čvršće uvezano: kako romanu i priliči. 

Roman se piše kada postoji priča, i to uzbudljiva, odgovorim. (100)

I dodajem, roman ne mora biti žanr, već funkcija teksta kojom autorica kontrolira priču. 

Umjetnička sloboda je sloboda da izobličim sve lijepo u ovom gradu, da iskrivim zalazak sunca, zvonik, šetnicu uz more i pretvorim ih u tvornički dimnjak, naoružanog vojnika, musavu ženu koja plače. (61)

Kad smo u stanju uma koji je usmjeren na određene ideje i točke, onda te točke i ideje vidimo posvuda, i postoji opasnost da svemu što čujemo, čitamo i vidimo nametnemo tu početnu interpretaciju. Želim reći, prepoznajem da moju intelektualnu situaciju konstituira prijevod, pa je lako moguće da prevođenje vidim posvuda. 

Ali kako zatvoriti oči dok epsko ja stalno nešto prevodi: misli u narativne odluke, simbole u riječi, jezik realnog sektora u metafore i obrnuto. I dok ovo što sam upravo napisala može pomalo apstraktno zvučati, imam potkrepljivu tezu da pripovjedačici riječi služe kao okidači. (Pri čemu podsjećam da književni prevoditelji prevode primarno ono što tekst čini, dakle, ne riječi, već načine na koje nas one čitateljski (o)kidaju.)

Kad pripovjedačica čuje riječ, javi se fizički osjećaj: trenutak u kojem se zaljubi je, kaže, kad je on mail naslovio carissima (55). Kad čuje riječ kost, pozli joj (15), kad čuje rotirajući, nešto se dogodi, okrene, dostavi u donjem dijelu trbuha (41). I bez obzira na to hoće li emocija koju označitelj okine biti ugodna ili neugodna, vidljiva je pomnja i ljubav prema riječima: one su stvarne jer ih tretira kao stvari; gotovo predmete u prostoru.

Strani rječnik kaže da je hrabrost sposobnost da se nešto učini usprkos strahu ili snaga i izdržljivost usprkos boli i gubitku. (93)

S druge strane, Veliki rječnik hrvatskog jezika kaže da je fragment dio koji je otkinut, odlomljen ili razbijen; potom dio umjetničkog djela koji se promatra kao izdvojena cjelina, ali i ono što je nedovršeno. Osim jedno kratko i specifično vrijeme u razdoblju njemačkog romantizma, fragment je u književnosti bio fragmentiranost – i imenica i koncepcija ženskog roda, koja se uvijek morala dokazivati. Ovaj je roman fragment koji je ovladao svojom situacijom: u njoj izgleda dobro i dobro se osjeća. Ne slažem se zato s uredničkom bilješkom na korici da je ovo što čitamo težnja psihe ka vlastitoj cjelovitosti – čemu cjelovitost kad funkcionira i u dijelovima? – niti da je riječ o glasu koji progovara iz raznih perspektiva: ovo je jedna perspektiva, solipsizam koji više nije zbunjen, koji je došao k sebi.

Na početku je, sjećate se, bio blurb, pa da zaokružimo ovaj germanistički strukturirani prikaz u stilu Christe Wolf i Katje Grcić još jednim njegovim pomnim čitanjem, ovoga puta nakon pomnog čitanja romana. Citiram u fragmentima: (…) pripovjedačica ujedno zalazi i u svijet snova, simbola i arhetipova; (…) u košmar u kojem susreće likove poput Psihe, Perzefone i Eho; ritmička polifonija glasova postepeno oblikuje tekst (…) Urednik Kruno Lokotar smisleno je sve iščitao jer knjiga ima dovoljnu dubinu za sve ove interpretacije. Međutim, čitatelji koji preferiraju konkretno i prispodobivo, a ne znaju ništa o načinu spisateljskog razmišljanja Katje Grcić, mogli bi na temelju blurba dobiti pogrešan dojam da tekst nije za njih. Puno je velikih riječi i koncepata u bilješci na korici, a stvari su zapravo veoma jednostavne: kao što se prištekate na objavu na fejsu i bez gimnastike i vježbi disanja uronite u bujicu intimnih zapisa, na isti način i bez bilo kakve pripreme možete čitati Ljubavi, pripremi se. Ritmična polifonija Psihe, Perzefone i Eho neosporno postoji, ali ima još puno boljeg, važnijeg, čak i zabavnijeg unutra. Recimo, to što su grčki mitovi prepričani kao sapunice: Eros je slabić koji kida od majke i uglavnom se bavi gluparijama, dok Psiha obavlja mnoštvo idiotskih zadataka koje joj nalaže Erosova majka (106), njezina buduća svekrva.

Ali ključ kojim se ovaj roman iz 2025. i ona zbirka iz 2017. daju puno bolje rastvoriti pa istražiti nije mitološki ključ, već ključ bajke. Bajka, jer više od bogova i heroja voli obične ljude; bajka jer ne stremi svetosti i istinitosti; jer je demokratičnija i jer ne želi objasniti svijet, već utješiti ili (po)gurnuti pojedinca. Bajka koju ovdje čitamo sadržajno je tamna, ali strukturno prozirno jasna, i s njom na umu nastaju neki od ponajboljih dijelova romana: oni koji istovremeno funkcioniraju sami, ali koji i povezuju djeliće pripovjednog tkiva. Recimo, priča o unutarnjem tiraninu, koji sjedi i kritizira, ruga se i sabotira. Mnoge ga žene nikad ne upoznaju, ne zalaze toliko duboko u vlastitu šumu, ne traže ništa, hoće samo miran život, prilagodljive su. Ne istražuju tko im hrče pod plahtama. Kažu, u redu je, mora da je moj muž. (57) Ili priča o sramu, koji čovjeka pretvori u Palčića iz Grimmove bajke (62), onoga koji prvo završi u mišjoj rupi, a poslije ga pojedu, i to dvaput.

I zato, radije nego mitom, završavam bajkom Katje Grcić, kojoj nisam našla mjesta prije u ovome tekstu, a svakako je želim uključiti jer je ulaz u likovnost pripovjedačke perspektive. Ta je likovnost vitruvijanski realistična, kao šipak na naslovnici, ali to je već tema za novi prikaz.

U srcu artičoke mala je princeza koja kad zgotovimo jelo pliva po ulju i izležava se na zelenim listićima. Nigdje graška, samo bob. Na njega se penje i onda skače na glavu natrag u ulje. Nikad je ne pojedemo. Pa nismo mi divljaci da jedemo princeze (60)
 

** Svi kurzivirani međucitati potječu iz zbirke Ljeto/Summer (Meandar, 2017.) ili iz romana Ljubavi, pripremi se (Oceanmore, 2025.)

Katja Grcić

Ljubavi, pripremi se

• Naklada OceanMore 09/2025.
• 160 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789533322155
• Cijena: 20.00 eur

Njezin silazak u tamu i prazninu neizvjestan je, riskantan i iznenađujući pothvat ulaska u unutarnju ranu, u košmar u kojem susreće likove poput Psihe, Perzefone i Eho, kao i druge sudionike osobne i društvene povijesti. Ritmička polifonija glasova postepeno oblikuje tekst koji nadomak prelaska u simfoniju postavlja važno pitanje: jesmo li uopće spremni prihvatiti se onakvima kakvima se otkrijemo?