Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dino Staničić • 29.11.2021.

Damir Karakaš : Okretište

Prvom rečenicom „OkretištaDamir Karakaš ponovno nas vodi u šumu. Ponovno kažem, jer prvi od četiri dijela ove novele atmosferom i tematikom podsjeća na njegove izvrsne ranije proze, „Sjećanje šume“ i „Proslavu“. Kao takav, dio „Otkud ti“ odudara od ostatka novele, ali ni u kojem slučaju ne predstavlja višak ili slabu autorsku odluku; upravo suprotno, s nekoliko pažljivo izabranih motiva Karakaš postavlja temelje za daljnje razumijevanje protagonistovih opsesija i „demona“, kontekstualizira njegov senzibilitet, način rezoniranja; u osnovi, daje mu genezu. A kao što znamo, korijeni su Karakašu važni.

Okretište Karakaš Damir

Kad kažemo da je protagonist ovog teksta književnik Damir podrijetlom iz kraja koji podsjeća na Karakaševu Liku, možemo pretpostaviti da smo na području autofikcije. Osim toga, iako se o njemu ne piše izravno, središnji događaj novele pronalazi korelat u stvarnosti; kao i protagonist, Damir Karakaš bio je žrtvom teškog fizičkog napada prije nekoliko godina (kad točno, nije mi poznato; nisam ranije bio upoznat s događajem). U svakom slučaju, za samu novelu to je manje bitno: literarni svijet „Okretišta“ izgrađen je oko pitanja nastavljanja života nakon napada; nema moraliziranja, a izostaje i ozbiljnija kritika društva u kojem se takve stvari događaju. Ključno je ono što se odvija unutra

U prvom dijelu Damir odlazi roditeljima, potom baki i djedu; treba njihovu pomoć oko kupnje stana. Pratimo ga u šetnjama i razgovorima s obitelji: ponovno su tu scene surovosti seoskog života i upečatljive slike krajolika, odnosno fizičkog okruženja općenito. Protagonist od djeda odlazi s neželjenim poklonom; naslijedio je obiteljski bajunet, pradjedovo oružje, simbol ratničkog junaštva: „Ovo sve ove godine za tebe čuvam, to je meni moj otac ostavil [...] i čuvaj ga, tvoj je pradjed velik junak bil [...] od njega u našem kraju ni bilo većeg junaka.“, poručuje mu djed (str. 23). Damir ulazi u poznatu mu šumu. Već se smračilo, a bajunet u ruci osjeća kao teret; poželi ga se otarasiti, ali ne čini to. Dok korača, kao da ga netko promatra. Čudan osjećaj. Nešto poput: hladna noć pred velike događaje.

„Što nam se ovo dogodilo“ drugi je dio novele. Damir se budi u bolničkom krevetu, iznenađen je što je živ (ispočetka vlastito tijelo doživljava kao truplo). Kako mu objašnjavaju liječnici, bilo je ozbiljno i još nije posve sigurno da se izvukao. U tom je dijelu teksta dominantna tema korporalnosti, fizičke boli; protagonist se osjeća rastrgano, a to se prenosi i na stilsko-strukturalna obilježja teksta gdje dominiraju mikrofragmenti u kojima se opisi bolova miješaju s jednostavnim opservacijama okoline. Vrijeme krati razgovorima s liječnicima i bolničkim cimerima; poželi i čitati pa mu supruga donosi nasumično odabrane knjige. Postupnim fizičkim oporavkom i vraćanjem snage, Damirova trauma prerasta u bijes, odnosno gnjev (pojam koji više odgovara gotovo biblijskom tonu pojedinih epizoda). Tako se i misao o osveti javlja u snu, junački preci pozivaju ga da vrati svoju čast: „Zato moraš ubit, poravnat račune.“ (str. 52). U budnom stanju Damirova razmišljanja uglavnom se ne doimaju toliko ozbiljnim i pomalo ostavljaju dojam infantilnosti, dječačke ljutnje i povrijeđenosti. No, bol je stvarna, akutna; protagonistova primarna preokupacija u ovom trenutku ipak je izlazak iz bolnice i vraćanje svakodnevnom životu. 

Treći dio, „Nemoj jesti i režati“, najvažniji je za cjelinu teksta. Gnjev i poriv za osvetom bukte u njemu, međutim, u trenutku kad se vraća među ljude, Damir primjećuje da se neprestano osvrće; javlja se strah od novog napada. Značajan dio novele prolazi u izostanku dinamičnije radnje u vanjskom svijetu: Damir je šetač i promatrač, osluškuje svijet i razmišlja o sebi, o djetinjstvu i odnosu s ocem. Snovi su sve učestaliji, a njihov sadržaj sve više uznemirujuć: preci traže svoju zadovoljštinu, ali iako povremeno mašta o tom, Damir ne polazi tim putem. Tako se njegov gnjev preusmjerava u iritaciju sitnicama iz okoline, tek u dva navrata ipak probija van. Jednim činom nasilja nad životinjom ostvaruje svojevrsnu „krvnu osvetu“, drugim donosi konačnu odluku o nastavku života. Motivaciju prije svega pronalazi u ljubavi prema svojoj obitelji. Nježnost njegove kćeri doima se kao jedino što ga uspijeva smiriti u mračnim trenutcima.

Afirmacija života pobjeđuje poriv za osvetom; ljubav prema bližnjima prigušuje mržnju prema nepoznatom počinitelju. 

Književnik Damir osvetu odlučuje ispisati: „(...) jednog dana napisat ću roman o tome; u njemu mogu raditi što hoću; pucati, vraćati iz mrtvih, ponovno ubijati; da, tako ću se najbolje osvetiti.“ Ključan trenutak novele odvija se Damirovim povratkom na mjesto zločina gdje poseže za bajunetom i iskaljuje se na željeznom stupu. Poslije saznajemo da je bajunet završio u kontejneru, pa tako ovaj čin možemo promatrati i kao simbolički raskid s patrijarhalnim nasljeđem i njegovim konceptom časti, barem u ovom slučaju. Afirmacija života pobjeđuje poriv za osvetom; ljubav prema bližnjima prigušuje mržnju prema nepoznatom počinitelju. Ne dolazi to kao posljedica neke svjesno provedene unutarnje transformacije; Damir ne nastupa s pozicije ostvarene moralne superiornosti. Naime, doima se da je njegova odluka barem djelomično posljedica one temeljne životne inercije, činjenice da na kraju život ipak ide dalje.  

Takav zaključak odgovara i nazivu završne cjeline, „Živ sam i dobro mi je“. Posljednji dio „Okretišta“ nešto je više ispisan u maniri koju bismo mogli nazvati knausgordovskom: Karakaš ispisuje obiteljsku svakodnevicu, donosi sitne detalje iz druženja s djetetom i suprugom. Ponekad možda malo nezanimljivi, takvi dijelovi ipak nisu bez šarma. Dobra je ilustracija sljedeći razgovor s kćerkom: „Koje je ovo drvo?“ stigla me je; pogledao sam natpis na pločici ispod drveta i rekao: „Trešnja.“ „A ovo?“ Opet sam u prolazu pogledao pločicu i rekao: „Hrast.“ Onda je, kada smo izbili na asfaltirani put, a iz zoološkog vrta čula se životinjska rika, rekla: „Tata, najprije smo bili majmuni, pa pračovjeci, pa ljudi, pa sveci, je li tako?“ Pružio sam korak i rekao: „To pitaj mamu.“ (str. 110–111).

S odmakom vremena Damirov život stabilizira se, a ideja pisanja romana o osveti prerasta u nešto posve suprotno: „A možda bi roman trebao završiti lijepo, obično: nastaviti živjeti kao da se ništa nije dogodilo: sve zaboraviti (...)“ (str. 128). Iako se radi o primjerenom i naraciji dosljednom kraju romana, posljednja cjelina novele ipak mi se čini manje uspjelom od ostatka teksta. Problem je dijelom u sadržajnim viškovima (jedan primjer je situacija gdje pripovjedač doslovno linearno prepričava sadržaj filma koji gleda u kinu); u tekstu od 128 stranica takve se stvari osjete. S druge strane, nejasan ostaje njegov pothvat s „prikupljanjem“ fotografija slova U po gradu. Od ostalih slabosti istaknuo bih i povremeno posezanje za klišejima kod upotrebe pridjeva i priloga. Osim toga, kad autor visoko postavi stilsku ljestvicu (kao što to Karakaš definitivno jest učinio), pomalo strše opservacije poput: „(...) kaže on i motri kroz tavanske daske očima čovjeka koji valjda zna koliko će još živjeti...“ (str. 20).

Možemo zaključiti, „Okretište“ zadržava dobar dio stilskih obilježja i tematskih preokupacija recentnih Karakaševih proza: poduže rečenice s učestalom upotrebom dvotočja i točke-zareza, već spomenute uspješne skice krajolika, kao i autentično ispisane scene ruralnog života. Tu je i tema izostanka očinske nježnosti koja se u Damirovim reminiscencijama proteže i kroz ostale cjeline, trajno determinirajući njegov pogled na svijet, njegov habitus. U tekstu gdje „urbana“ komponenta naizgled zauzima težišni dio radnje, Karakaš najbolje rezultate postiže upravo onda kad se od grada odmiče, odnosno kad zalazi u iskustvo unutarnjeg. Tako je „Okretište“ u naslovu možda manje važno kao neko stvarno mjesto, a više kao stanje promijenjene svijesti. Za novelu u cjelini izrekao bih sljedeći sud: solidna proza koja ne razočarava, ali ne doseže razinu „Proslave“ i „Sjećanja šume“. Doduše, i kao takva ulazi u bolje stranice suvremene hrvatske proze.

Damir Karakaš

Okretište

  • Disput 09/2021.
  • 144 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789532604146
  • Cijena 100.00 kn

Mnogi, čak ni u kulturnim krugovima, ne znaju da je Damir Karakaš prije nekoliko godina bio fizički napadnut, nakon čega je završio u bolnici, doslovno se boreći za život. 'Okretište' je roman koji se izravno bavi ili bolje reći bori s traumom protagonista koji prolazi kroz ovo iskustvo. Riječ je dakle o autofikcionalnom djelu, Karakaševom dosad najintimnijem tekstu.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –