Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dino Staničić • 30.06.2021.

Jonathan Franzen : Kraj kraja Zemlje

Jonathan Franzen: Kraj kraja Zemlje

Kraj kraja Zemlje Franzen Jonathan

Svake jeseni na putu prema Africi, odnosno svakog proljeća pri povratku na matično kopno, europske ptice selice prelijeću široko mediteransko područje. Dio njih ne preživi taj put. Jasno, prirodna selekcija odnese svoj danak, ali u tom nema ništa neobično – pravi problem predstavlja čovjek. Primjerice, teritorij današnje Albanije europskim je pticama dugo prije postojanja modernih država pružao mjesto gdje se mogu odmoriti tijekom napornih migracija. Prepoznali su to i krivolovci godinama pretvarajući albanske močvare, jezera i ravnice u poprišta masovnog odstrela ptica. Pretjerani izlov u toj je zemlji doveo i do radikalnog snižavanja broja jedinki drugih životinjskih vrsta. Konačno, reagirala je albanska vlada i 2014. donesena je odluka o dvogodišnjoj zabrani lova, što je 2016. godine produženo na još pet godina. Iako albanske vlasti ne pokazuju dovoljnu razinu sposobnosti (ili ozbiljnosti) u sustavnoj provedbi mjera i adekvatnom kažnjavanju prijestupnika, moguće je ustanoviti da je došlo do određenog oporavka nekih vrsta. Ostaje vidjeti kako će se stvari odvijati dalje. Sve je ovo relevantno upravo zato jer je američki književnik Jonathan Franzen još početkom prošlog desetljeća pisao o izlovu ptica selica u zemljama poput Albanije i Egipta. Njegovi tekstovi objavljeni u New Yorkeru i National Geographicu imali su snažan odjek u javnosti i zasigurno su generirali određenu vrstu pritiska na političke aktere. 

"Kraj kraja zemlje", posljednja Franzenova zbirka eseja, u velikoj je mjeri posveta pticama, podsjetnik na njihovo mjesto u našim životima i još jedan u nizu apela na promišljanje promjene našeg odnosa prema planetu na kojem živimo. Franzenov interes za temu nije novost: iako se i u ranijim prozama donekle bavio klimatskim promjenama, književnikov „ekološki zaokret“ počeo je 2000-ih kad je u nekoliko godina napisao više značajnih tekstova u kojima razmatra ono što se u širem smislu može nazvati ekološkom problematikom. Između ostaloga, u "Slobodi" (2010), Franzenovu „velikom američkom romanu“ (kako to shvaćaju tamošnji kritičari), u središtu je radnje Walter Berglund, „zeleno“ orijentirani odvjetnik koji se bori za spas jedne vrste američke ptice, istovremeno zagovarajući radikalnu depopulaciju ljudske vrste kao moguću metodu spašavanja planeta. S vremenom, Franzenov glas dopirao je sve šire: godine 2012. britanski list The Guardian uvrstio ga je na listu dvadeset „zelenih divova“, skupinu aktivista, umjetnika i političara posebno istaknutih na polju ekološkog aktivizma.

Treba reći, ova zbirka ne bavi se isključivo tom tematikom. Na tragu Franzenovih ranijih esejističkih zbirki, sakupljeni tekstovi razmatraju različite društvene, kulturološke i političke teme, uglavnom u tradiciji tzv. „osobnog eseja“. Reprezentativan je u tom smislu početni Esej u mračnim vremenima gdje Franzen, između ostalog, piše o svom autorskom razvoju, američkim predsjedničkim izborima i položaju eseja unutar suvremene kulture kratkog raspona pažnje. Ipak, središnja je nit eseja jedan njegov raniji tekst i (nevoljka) kritika američke nevladine organizacije National Audobon Society, koja se bavi zaštitom ptica. Prvenstveno mu je problematična njihova „populistička“ tendencija korištenja sintagme „klimatske promjene“ u raspravi o ugroženosti ptica, iako su trenutačno znatno veća opasnost primjerice gubitak staništa i ne-kućne mačke.

Svjedoči pritom o svojoj nelagodi da kritizira „suborce“ iz liberalnog tabora; međutim, to nije zaustavilo reakciju nositelja kulture otkazivanja pa ga se prozvalo poricateljem klimatskih promjena. Ipak, na samom kraju, pišući o „zamkama“ eseja, odnosno javnog istupanja; zatim o ishitrenosti i nepromišljenosti kojoj ponekad podliježemo, Franzen ipak traži dijalog: „Dijelim, s istim ljudima koji su kritizirali moj esej, spoznaju da je globalno zatopljenje glavno pitanje našeg doba, možda najveće pitanje u cijeloj ljudskoj povijesti. [...] Da pišem danas taj esej, možda bih rekao sve to [...] i neki bolji esej odrazio bi upravo to [...] još bih uvijek mogao uputiti Audobonu prigovor koji zaslužuje, ali našao bih način da imam više razumijevanja za druge ljude na koje sam bio ljut [...] Nastavio bih revidirati.“ 

Neki od sljedećih petnaest eseja ove zbirke također kao da pate od nedostatka revidiranja: znatno varirajući duljinom i kvalitetom, oni kraći uglavnom su slabiji i postavlja se pitanje zašto su pronašli mjesto na ovim stranicama. Tu se možda nalazi i temeljni (konceptualni) problem zbirke, a to je: što bi ona uopće trebala biti? Ako je zamišljena kao ekološki angažirana publicistika, nekoliko tekstova koji nemaju nikakve veze s dominantnom tematskom osi čine se kao višak; vrijedi to primjerice za eseje o književnicima Williamu Vollmanu i Edith Wharton, kao i za banalnih Deset pravila za romanopisca gdje se čitatelj ponovno može upitati: zašto autor nije nastavio revidirati? S obzirom na naslov, na dizajn naslovnice (u većini izdanja) i prevladavajući ton ove zbirke, vjerojatno bi bilo bolje da se nije razbijala tematska homogenost, odnosno „ekološka usmjerenost“ zbirke. Uostalom, tridesetak stranica manje ne bi suviše naudilo opsegu knjige (u hrvatskom izdanju 234 stranice).

Više tekstova "Kraja kraja zemlje" putopisnog je karaktera: u onom koji daje ime knjizi autor znalački isprepliće detalje iz obiteljske povijesti s okolnostima i atmosferom skupog putovanja kruzerom do Antarktike gdje se, ironično komentira Franzen, neprestano ukazuje na opasnosti od globalnog zatopljenja na golemom brodu koji u minuti „sagori više od trinaest litara goriva“. Ipak, autorova razmatranja ljudskog utjecaja na antarktički morski ekosustav poticajna su i poučna, a opisi divljine zanimljivi; uspjeliji nego u pojedinim drugim esejima gdje Franzenova gotovo dječačka opsesija popisivanjem ptica i njihovih karakteristika ponekad ne pobuđuje značajnije senzacije u čitatelja.

Osim toga, ista ta oduševljenost pticama zna dovesti i do apsurdnih ili barem površnih opservacija; dobar je primjer teza da promatraču u dobro organiziranom zoološkom vrtu slon nije „ništa manje divan“ nego slon u divljini, dok zarobljena ptica nužno gubi „svoju bit“ ukoliko slobodno ne lebdi zrakom (esej Razglednice iz istočne Afrike). Treba reći, pozivajući na brigu o pticama Franzen ne apelira toliko na njihovu ulogu u svjetskim ekosustavima (što je valjda svima dovoljno jasno), koliko ih predstavlja kao mjerilo ljudskih etičkih vrijednosti. Prije svega, na taj način poziva na odgovornost i ukazuje na našu jedinstvenu, starateljsku ulogu na ovom planetu. Nadalje, provevši neko vrijeme s egipatskim, albanskim i drugim (krivo)lovcima i vodičima, autor pruža i djelomičan pogled iznutra (njihovu motivaciju, kulturološke specifičnosti) što ovoj zbirci donosi i određenu etnografsku kvalitetu. S obzirom na metode nekih od (krivo)lovaca (naprimjer, egipatskih koji šivaju kapke manjim pticama i koriste ih kao mamac u lovu na sokola), dijelovi ovih eseja mogu se čitati i kao svojevrsne skice ljudske okrutnosti.

Položaj Franzena položaj je privilegiranog zapadnjaka koji je u mogućnosti putovati svijetom i na licu mjesta svjedočiti problematičnim praksama svojstvenim kapitalističkom načinu razmišljanja, dakle, maksimalnom iskorištavanju resursa s minimalnim obzirom za stradavanje životinja (i nerijetko) ljudi. Svoje bogato iskustvo, ali i simbolički kapital kojim nedvojbeno raspolaže, Franzen u ovim esejima iskorištava na konstruktivan način, ukazujući na negativne, ali i pozitivne prakse diljem globusa. Još je jedan primjer esej Nevidljivi gubici u kojem podsjeća na milijune životinja koje kolateralno stradavaju tijekom (pretjeranog) izlova ribe u morima i oceanima. Iako ne skriva znakove pesimizma, u razgovorima s ribolovcima i kapetanima brodova Amerikanac dobro upoznaje situaciju na terenu, pružajući realne alternative i praktične savjete za poboljšanje situacije.

Ekološki pesimizam Jonathana Franzena u suvremenom je zelenom pokretu nerijetko izazivao gnjevne reakcije iz tabora klimatskih aktivista. U ovim tekstovima Franzen i dalje ustraje u tom: do neke mjere, klimatske promjene i globalno zatopljenje već su gotova stvar, tvrdi Amerikanac, posljedice već osjećamo i nastavit ćemo osjećati sljedećih desetljeća. No, jednako tako, svjestan je da se ekološka kriza naše epohe ne može reducirati na već pomalo ispražnjene, generičke oznake poput gore navedenih. Situacija je kompleksnija, prijetnja bliža nego što mislimo: „Ono što preostaje od prirodnog svijeta brzo uništavaju sve veći broj stanovnika, rašumljavanje i intenzivna poljoprivreda, iscrpljivanje ribolovišta i vodonosnika, pesticidi i zagađenje plastikom te širenje invazivnih vrsta.“ (esej Čuvajte ono što volite). Pravo pitanje je, smatra on, što je moguće učiniti već sada? Pri tom neobičnog saveznika pronalazi u idejama Svetog Franje Asiškog koji usmjerava prema onome što je „konkretno i ranjivo te pred nama“. Treba djelovati lokalno, zaštititi prirodu oko sebe, spasiti što se spasiti može – i biti spreman na ono što dolazi. 

Nakon što je zbirka izašla u SAD-u, Franzen je u New Yorkeru 2019. godine objavio esej What If We Stopped Pretending?, ponovivši (i dodatno zaoštrivši) pesimističku prognozu Zemljine budućnosti. Gotovo je sigurno da ubrzo stiže razdoblje izrazite nestabilnosti: masovno propadanje usjeva, učestale i nepredvidljive prirodne katastrofe poput požara i suše s jedne strane, odnosno poplava i uraganskih oluja s druge, tvrdi Franzen, obilježit će 21. stoljeće, a sve više zemalja morat će se suočiti s rastućim brojem klimatskih migranata. Iako je pozvao na individualno djelovanje i veću razinu osobne odgovornosti, ni ovaj Franzenov tekst nije dobro primljen u dijelu američke javnosti, a pojedini su znanstvenici istupili protiv određenih točaka njegove argumentacije, proglasivši ih nedovoljno preciznima. Može biti da je tako. U svakom slučaju, ozbiljna javna rasprava uglavnom samo može pomoći da se nejasnoće i(li) zablude iskristaliziraju. S druge strane predvidljivo i već pomalo komično, određene su grupacije „podsjetile“ na Franzenove godine, rod i boju kože, nastojeći tako diskreditirati autora i časopis koji mu daje prostor, iako od New Yorkera nema puno inkluzivnijih mainstream tiskovina u svijetu. 

U cijeloj toj priči znatno je važnije da rasprava o nekim od središnjih pitanja sutrašnjice dobiva sve više utjecajnih sudionika koji su spremni izložiti svoju kožu i suočiti se s dogmatima različitih političkih predznaka. Možda u tom treba tražiti nadu: možda uskoro budemo živjeli u svijetu u kojem neće biti moguće negirati posljedice ljudskog utjecaja na okoliš; možda naučimo djelovati tako da ne isključujemo drugačije glasove koji se (također) nalaze na ispravnoj strani. Možda je Franzen i ove tekstove trebao nastaviti revidirati, ali jednako tako, možda bi zbog važnosti teme "Kraj kraja zemlje" trebali čitati blagonaklonije nego što bi to učinili s nekom drugom zbirkom eseja.

Na samom kraju, možda bi ovu knjigu mogli shvatiti kao korak u pravom smjeru, jedan od još najmanje tisuću koji nas čekaju na putu prema spašavanju budućnosti planeta Zemlje.

Jonathan Franzen

Kraj kraja Zemlje

  • Prijevod: Igor Buljan
  • V.B.Z. 11/2020.
  • 236 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789535203155
  • Cijena 149.00 kn

'Kraj kraja Zemlje' Jonathana Franzena, jednog od načitanijih suvremenih američkih pisaca, knjiga je čvrsto ukorijenjena u sadašnjost, ali pogleda upravljenog u ono buduće, koje uvelike ovisi o našem djelovanju i osobnoj odgovornosti pojedinca. Utoliko ona računa na aktivnog, dosljednog čitatelja spremnog uhvatiti se u koštac s posljedicama pročitanoga.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –