Johanna Sinisalo : Krv anđela

Johanna Sinisalo: Krv anđela

Za potrebe osvrta na hvaljeni roman finske spisateljice, filmske i televizijske scenaristice Johanne Sinisalo (1958.) osvrt možemo započeti prisjećanjem na 2006. godinu, kada pčelari diljem svijeta uočavaju i počinju pratiti fenomen praznih košnica u teoriji znan kao „Colony Colaps Disorder“. Među zemlje koje su te godine (i kasnije) osobito pogođene ovim zabrinjavajućim fenomenom spada i Hrvatska. Stradanje populacije domesticirane europske pčele osobito je zabilježeno u Sjedinjenim Državama (gubici između 30 i 90 posto), a reperkusije koje iz spomenutog fenomena proizlaze tiču se širokog dijapazona proizvodnje hrane.

Nije potrebno isticati ulogu pčela u oprašivanju/oplodnji cvjetova brojnih biljaka, kao ni problem njihova nadomjeska drugim metodama oplodnje koji iziskuju kako značajne ljudske resurse, tako i enormna financijska sredstva. Još je Albert Einstein upozoravao kako bi, da pčele nestanu, čovječanstvu preostale svega četiri godine života, a ako u obzir uzmemo podatke koji sugeriraju da se stanje ni u kasnijim godinama nije znatno poboljšalo (govorimo li o ukupnom gubitku populacije koji je u SAD-u 2015. iznosio 44%), tada nije teško zaključiti kako je priča o egzodusu pčela tek jedna u nizu priča koje ukazuju na neodrživost postojećeg sistema.

Moloh kapitalizma sve je proždrljiviji, a njegove zaštitnice – multinacionalne kompanije i potkupljene političke elite – sve ustrajnije u lansiranju konspirativnih teorija na koje, naoko začudno, nasjeda sve veći broj ljudi. Velim naoko, budući razvoj online okruženja i besplatnog znanja nedostatno prati razvoj kritičkog mišljenja i vještine vrednovanja izvora informacija (čega se u knjizi „Igra“ izvorno objavljenoj 2018. dotaknuo talijanski pisac i filozof Alessandro Baricco).

Suprotno pristalicama konspirativnih teorija, njihova je namjena uvjeriti „kritičku masu“ u neutemeljenost alarmantnih upozorenja koje najčešće potpisuju ekološki aktivisti, a obično uz fusnotu kako iza spomenutih stoje neprecizirani lobiji „definirani“ kao „centri moći“. Po istom su principu multinacionalni proizvođači bezalkoholnih pića „opravdavali“ korištenje plastične ambalaže (mada je jedini razlog pretpostavljanja plastične staklenoj ambalaži onaj ekonomski), kao što su npr. duhanske kompanije decenijama osporavale povezanost konzumacije cigareta s razvojem raka pluća.

Krv anđela Sinisalo Johanna

Johanna Sinisalo upravo primjer potonjeg osporavanja ističe kao moguću polazišnu točku trezvenog rezoniranja beskrupuloznog djelatnog kapitalizma: onog čije „korisne budale“ diljem internetskog bespuća klimatske promjene nazivaju izmišljotinom, virusne pandemije podvalom, a statistička odstupanja u kategoriji smrtnosti podmuklim friziranjem.

Sinisalo je dakle napisala „ekološki roman“ temeljen na sukobu oprečnih pozicija – ekološki osviještene i negacijske – pozivajući se na egzaktne podatke (naučni izvori) i literarno iskustvo mita. U završnoj bilješci tako je navela šest bibliografskih jedinica, ne računajući korištenje forumskih/blogerskih materijala koji su za ovu svrhu bili od osobite koristi. Naime, roman "Krv anđela" je izvorno napisan 2011. godine, u vrijeme kada je blog još uvijek uživao razmjerno veliku popularnost (naspram društvenih mreža u njihovu recentnom značenju), te je uvjerljiva „rekonstrukcija“ bloga Eerna (sina protagonista i pripovjedača Orva) k tome podsjetnik na komunikacijsku praksu s početka prethodne decenije.

Uvijek moramo imati na umu, kada govorimo o godinama, ono na što je u svojoj knjizi ukazivao Baricco – deset godina mjerenih u „fizičkoj stvarnosti“ mogu se činiti (ili jesu) kao čitavo „geološko razdoblje“ u formiranju i daljnjem razvoju digitalnog okoliša. Za ilustraciju, u vrijeme nastanka "Krvi anđela" korištenje diskete memorije 1,44 MB nije bilo neuobičajeno (Sony je primjerice prodaju floppy diska obustavio 2010.); Pendrive, preteča suvremene USB memorije, imao je kapacitet od svega 8 MB i sl. Utoliko valja promatrati „stanje“ digitalnog okoliša onda kada je nastajao roman: Youtube je pokrenut 2005. (danas čuvenom snimkom iz zoološkog vrta u San Franciscu), Facebook je osnovan 2004., a konspirativni se „dokumentarni“ film Petera Josepha („Zeitgeist“, 2007.) nije mogao širiti onom brzinom kojom se šire recentne dezinformacije – autohtone ili reciklirane (usprkos ranije nastalim „izvorima“ kao što je „Infowars“ Alexa Jonesa pokrenut 1999.).

Sve ovo ističem da bismo se prisjetili konteksta, ali i da bismo imali u vidu kako je otpor prema činjenicama upisan u historijsko iskustvo: bilo da je riječ o heliocentrizmu, Zemlji kao geoidu ili letu na Mjesec. Nerazmjer „mjernih jedinica vremena“ fizičke i digitalne stvarnosti time nas je učinio nespremnima, čega je posljedica spomenuto nekritičko zaprimanje informacija koje često put s faktografijom nemaju nikakve veze. Netko drugi na ovaj aspekt romana možda i neće staviti naglasak, no utisak je da njime jest podvučen sukob kritičke svijesti i konspirativne zaluđenosti, pri čemu potonje – empirijsko iskustvo sugerira – odnosi prevagu.

Eernov otac Orvo, pripovjedač u prvom licu, pčelar je na imanju Toivonoja poznatom po uzgoju stoke (čime se bavi Eernov djed Ari). Radnja započinje tako što pripovjedač uočava mrtvu pčelinju maticu koja ga alarmira – budući je u svijetu do tada rečeni „CCD“ uzeo maha, što je rezultiralo fatalnim privrednim posljedicama poput hiperinflacije u Sjedinjenim Državama i Kini. Istovremeno, Eerno je ekološki aktivist koji vodi tematski blog i član je RVOŽ-a (Revolucionarne vojske za oslobođenje životinja), organizacije koja u svom djelovanju ne isključuje agresivni djelatni aspekt (sabotaže farmi i mesnih proizvoda, dijeljenje letaka i dr.), a čije će djelovanje država klasificirati kao terorizam (usporedivo s organizacijom „Animal Rights Militia“).

I dok, prateći pripovjedačevu perspektivu, čitaoci pobliže upoznaju njegov porodični odnos (djed Pupa, Eerno, Ari ili bivša supruga), „rekonstrukcija“ Eernova bloga prilika je za promotriti spomenuti sukob ekološki osviještene (rekao bih racionalne) i negacijske struje koji, sukladno običajima „anonimne“ internetske komunikacije, ubrzo eskalira u govor mržnje, prijetnje, kao i krajnje posljedice takvog komuniciranja.

Pripovjedač k tome naglasak stavlja na naučno potkrijepljenu nužnost pčela za očuvanje ekološke stabilnosti (što uključuje i stabilnost hranidbenog lanca), ali i na mitsku dimenziju/simboliku pčele kroz povijest (od antike naovamo): od isticanja njihove božanske dimenzije, pa do običaja/rituala vezanih uz život i smrt ljudi i pčela (otud na više mjesta citati finske usmene književnosti, napose finskog narodnog epa „Kalevala“). Iz spomenutog paralelizma proizlazi zaključak kako je, usprkos informacijskoj supremaciji modernog društva, čovjekova svijest o prirodi u ranijim civilizacijskim etapama bila naglašenija. Eernovo će djelovanje, pak, rezultirati (ne)očekivanim raspletom koji uključuje teško pojmljivu porodičnu tragediju, a daljnja će situacija s pripovjedačevim pčelama ličnoj tragediji dopisati globalni predznak – tragedije čijih smo uzroka suučesnici nitko od nas naposljetku neće biti pošteđen.

Drugim riječima, eksploatacijska priroda kapitalizma u punom će obujmu prije ili poslije doći na naplatu: daljnja devastacija pčelinje populacije rezultirat će siromaštvom i glađu, daljnje će intenzivno korištenje antibiotika u mesnoj industriji rezultirati razvojem bakterijske rezistentnosti, baš kao što će daljnje korištenje fosilnih goriva dijelove planeta učiniti nepovoljnima za život. Usprkos tome, „anonimni“ osporavatelji činjenično neupitnog civilizacijskog srljanja u propast i dalje će se pozivati na eksploataciju kao ljudsko pravo, služeći se prokušanim „argumentima“ poput onog da i biljke osjećaju, ali ih svejedno jedemo.

I tu dolazimo do točaka prijepora koje, međutim, nisu uvjetovane činjeničnim, već konformističkim kontradikcijama. „Svijest“ i „bol“ argumenti su kojima Eerno nastoji demantirati „pravo“ na ubijanje sisavaca, istodobno ukazujući na ekološki održivi razvoj i mogućnosti uravnotežene prehrane koja, kao jedino odricanje, podrazumijeva napuštanje zone komfora i promjenu paradigme opisane rečenicom: „Naša je civilizacija izgrađena na kostima životinja.“ Time što bismo prijepor ovdje komentirali, vjerujem, ništa ne bismo postigli – baš kao što nije ni Eerno – a s obzirom da su konformistički razlozi oni koji u svakodnevici služe kao katalizator daljnje propagacije konspirativnih teorija. Osim toga, poricanje stvarnosti valja promatrati i kao obrambeni mehanizam: ne možemo stradati od nečega što se ne događa, kao što „nisu“ stradali ni primjerice černobilski vatrogasci gaseći goruću nuklearku, ili zagrebački Dinamo na nedavnom gostovanju u Münchenu. Stoga je važnije ukazati na opozicije koje u romanu nalazimo, a one se tiču kako sukoba generacija, tako i (ne)povoljnog odnosa religija (napose abrahamskih) prema ekosistemu.

Vratimo li se na raniji prividni paradoks rasta/dostupnosti informacija i spoznajne regresije, moguće je zapitati se bi li na takvoj opreci Sinisalo inzistirala da je roman pisala desetak godina poslije. Rečena brzina širenja difamacije i laži, naime, takva je da se neprovjerene informacije – s obzirom na izostanak vrednovanja njihovih izvora – uzimaju „zdravo za gotovo“, neovisno o moguće pogubnim konzekvencama po pojedinca i zajednicu. Samim je tim diskutabilno, a empirijski je to moguće potvrditi i u našem slučaju, jesu li i u kojoj mjeri mlade generacije nosioci progresivnih vrijednosti – onih koje nedvojbeno uključuju i ekološku osviještenost, ljubav prema životinjama i spremnost na drastične promjene vlastitih životnih navika.

Ranije je spomenut i autoričin istraživački napor kojim je stavove svojih protagonista, Eerna i njegova oca, faktografski potkrijepila. Pripadnike RVOŽ-a njihovi oponenti tako nazivaju „singerovcima“, prema australskom filozofu Peteru Singeru, utemeljitelju projekta čiji je cilj da Ujedinjeni narodi usvoje deklaraciju prema kojoj bi čovjekoliki majmuni bili tretirani kao osobe. Naveden je i slučaj ubojstva nizozemskog političara radikalno desne orijentacije Pima Fortuyna 2002. (ubio ga je borac za prava životinja Volkert van der Graaf).

Svijet zagađen dezinformacijama, pored ostalog, sjajno je ilustriran primjerom američkog kemičara Thomasa Midgleya mlađeg koji je udisao freon, ne bi li javnosti dokazao kako isti nije štetan (nešto kao kada je bivši zagrebački gradonačelnik pio vodu na Vrbanima). Eerno i njegov otac, obrazlažući svoje stavove, pozivaju se na američkog istraživačkog novinara Williama Longgooda (1917. – 2000.), koji je još 1960. u knjizi „Otrovi u vašoj hrani“ upozoravao na problem antibiotika i aditiva u prehrambenoj industriji. Ilustrirajući pčelinji kolektiv kao usklađeni superorganizam, pripovjedač se poziva na njemačkog biologa Jürgena Tautza („The Buzz about Bees – Biology of a Superorganism“, 2009.).

Ono možda najintrigantnije, spomenut je i termin „beepocalypse“, kao jedna od stopljenica koju negacijska strana osobito osporava (lako provjerljivo na internetu), a koja podrazumijeva potpuni nestanak pčela u jednom prostoru ili, pak, na globalnom nivou. Do takvog scenarija čovječanstvo dovodi ono samo – bilo pretjeranim korištenjem pesticida, emisijom ugljičnih plinova (koji ograničavaju „domet“ cvjetnih mirisa) ili kojom od ranije navedenih metoda njegovanja krajnje eksploatacije.

No, da ocjena romana ne bi bila svedena na autoričin obimni istraživački rad te distopijsku nit, važno je spomenuti poetičke elemente kojih u knjizi ne manjka: kako onda kada je posrijedi opis porodičnih veza (napose pripovjedačev odnos prema sinu), tako i pri opisima prirode uslijed koje se nalazi pripovjedačevo imanje s košnicama. Povrh toga, poetičnost (takoreći liričnost) dolazi do izražaja i pri pripovjedačevim meditativnim razmatranjima smrti i transcendencije („druga strana“), npr. pri ritualnom oproštaju od sina i pčela. Ambijentalnost proizašla iz spomenutog aspekta obogaćena je rečenim citatima iz domene usmene književnosti i nordijske epike, što u konačnici roman čini domišljatim mozaikom (pseudo)dokumentarizma, ekspresivnosti i začudnosti koju bismo u kakvoj hrabrijoj interpretaciji mogli pripisati i magijskom realizmu.

Ukratko, „Krv anđela“ knjiga je koja podučava, upozorava i oplemenjuje – makar se dio čitalaca ne slagao s tezama u njoj iznesenim – uz opasku da niti u jednom trenutku sa sigurnošću ne prepoznajemo eksplicitni autoričin stav o razmotrenim fenomenima. Premda poziciju Johanne Sinisalo apropos ekoloških i transcendentalnih pitanja s pristojnom pouzdanošću možemo pretpostaviti.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Johanna Sinisalo

Krv anđela

• Prijevod: Boris Vidović
• Naklada Ljevak 06/2024.
• 256 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789533557861

Distopijski roman Johanne Sinisalo 'Krv anđela' zbiva se u neposrednoj budućnosti obilježenoj masovnim izumiranjem pčela koje u većem dijelu svijeta uzrokuje agrikulturnu i ekološku katastrofu. Roman prerađuje temu mita o Orfeju propitujući potrebu modernog čovjeka da se odbija suočiti sa svojom smrtnošću i da se izdigne iznad prirode, da se uspoređuje s anđelima – ali uz koju cijenu?