Darko Šeparović : Pristanište

Darko Šeparović: Pristanište

Pristanište Šeparović Darko

Nakon što se javio pjesničkom zbirkom "Autopilot" (2015), Darko Šeparović  promijenio je kurs objavivši romane "Krvotok" (2018), i nešto recentnije, "Pristanište" (2020). Recepcija kritike otpočetka je bila relativno povoljna (i poetski i prozni prvijenac tiskani su na temelju nagrada za neobjavljena djela), a s "Pristaništem" dopire i do nešto šire čitateljske publike. Kritika je i dalje naklonjena: roman je ušao u finale književne nagrade tportala (koja naposljetku odlazi Želimiru Perišu).

Kao "Krvotok" i "Pristanište" je kraći roman (144 str.):  „gusta priča o ljubavi i zabludi, o samoći i upornosti...“, sugerira natpis na stražnjoj korici knjige. Na istom mjestu pronalazimo i osnovne informacije o radnji: „Iza vrata kuće na otoku jedan je čovjek marljiv i uporan, ali njegov je rad skriven tuđim očima i nitko ne zna čime se bavi.“ O čemu se tu zapravo radi teško da postoji jednoznačan odgovor: u petnaest kraćih poglavlja Šeparović ciljano ostavlja pregršt prostora za višestruke čitateljske interpretacije.

Na tematskoj razini pratimo završnu fazu dezintegracije ljubavnog odnosa neimenovanog muškarca i njegove partnerice, pa iako ona načelno ostaje u sjeni, s odmakom radnje nameće se kao izuzetno važan, zapravo pokretački lik. Između njih postavlja se drveni pod kao svojevrstan treći lik ili barem kao posrednik, drvo spoticanja među ljubavnicima. Šeparović ga postupkom personifikacije povremeno „oživljava“ naizgled distorzirajući konvencionalnu realističku optiku, no radnja nikad ne prelazi u nadrealno ili fantastično: takvi su dijelovi uvijek posredovani  sviješću muškog protagonista, pa „ples po rubu“ pripovjednih registara uvijek ostaje stabilno s „ove strane“ iskustva.

Likovi romana samo su djelomično ocrtani. Muškarac ostavlja dojam beketovske figure, nedefiniran je u smislu osobnog zanimanja, pa i osobne povijesti u većoj mjeri; o ženi znamo još manje, iako saznajemo da je slikarica. Ta je činjenica omogućila njihovo upoznavanje, ali rekao bih i uvelike usmjerila putanju njihove veze. Njezina strast/opsesija slikanjem (Za mene je slikanje fizička potreba. Moram slikati.) suprotstavlja se njegovoj opsesiji (Drvo. Moram nešto napraviti s drvenim podom.), i dok rana poglavlja sugeriraju jednu sliku o tome tko je počeo prvi, kasnija preokreću početne pretpostavke. Kako god, lom koji nastaje kolizijom njihovih opsesija dobro je lociran u samom tekstu: „Između njezina slikanja i mog drva gusti je vakuum sumnji i neodlučnosti. Od nas se odbijaju riječi.“ Oni žive zajedno, ali unatoč fizičkoj blizini, mentalno i emocionalno uvijek se doimaju na različitom mjestu u različito vrijeme. Tako barem jest na početku romana.

Ako se okrenemo stilskim karakteristikama ove proze, očigledno je da je Šeparović uložio značajan trud: jezik je ispoliran je i precizan, tekst glatko teče između kraćih i srednje dugih rečenica, uz brojne izlete u raskošniju metaforiku; postupci očuđavanja ponekad dominiraju čitavim poglavljima. Na mikrorazini teksta igra riječima mjestimično postaje sama sebi svrhom, namjerno dakako, i to najčešće funkcionira dosta dobro. Česta je i upotreba kurziva za ukazivanje važnosti pojedinih dijelova teksta, barem iz perspektive muškog lika (fokalizatora) koji nas vodi kroz priču. Doduše, moguće je tu uputiti i određenu kritiku oko „viška informacija“ koje dobivamo; u nekim situacijama iznesene misli banalne su i beznačajne, recimo, na dvadeset trećoj stranici možemo pročitati: „Pokušavam procijeniti gdje se nalazi stolica da je ne udarim nogom. To bi prouzročilo nepovratni gubitak sposobnosti slušanja zvuka, bol bi se proširio tijelom, a sluh oslabio. Možda bih ispustio i neki jauk.“ Srećom, razina pročišćenosti teksta visoka je i ovakvih je promašaja malo.

Kako vrijeme radnje odmiče, Šeparović naglašava repetitivnost protagonistove svakodnevice, njegovu transformaciju iz euforije u puko ustrajavanje (Uvjeren sam da ovo s drvom postaje živa dosada...). Između ostaloga, postiže to ponavljanjem motiva (pristanak trajekta, pristizanje turista...), ali i ponavljanjem ili blagim varijacijama pojedinih dionica teksta. Dobar je primjer objašnjavanje mehanizma rada ključanice kad god protagonist otvara vrata, čime Šeparović, pretpostavljam, upućuje natrag na svoju zbirku "Autopilot" gdje jedan od stihova poručuje „nikada nećemo razumjeti mehanizam ključanice“. Zgodan detalj, no pretpostavlja da bi većinu čitatelja nakon dva ili tri puta mogao početi zamarati.

Iako ne donosi radikalnu promjenu u organizaciji strukture književnog teksta, siže "Pristaništa" ipak predstavlja odmak od tradicionalnijeg pristupa izgradnji priče. Autor promišljeno dozira količinu informacija, raspršuje tragove i indicije po kronološki nelinearno postavljenim poglavljima koristeći se pritom i postupcima analepse i prolepse koji fino nadopunjuju dominantno izlaganje u prezentu. Vrhunac je svakako neočekivan zaokret u posljednjem poglavlju.

Kako je netko od kritičara već sugerirao, "Pristanište" je svakako i roman atmosfere: doduše, radnja ne ostaje ograničena na prostor kuće, no sve je u ovom tekstu pomalo komorno, gotovo izaziva osjećaj skučenosti i nelagode. Važan element Šeparovićeva pristupa je naglašavanje godišnjih doba i atmosferskih promjena: kiša koja ispočetka neprekidno pada efektno doprinosi osjećaju težine i dosade, uvlači nemir u primorsku svakodnevicu i kao da pokreće ono nešto u drvu, ali i u muškom protagonistu koji mu posvećuje sve više vremena i pažnje.

"Pristanište" je i roman o žaljenju, o prolaznosti i zaboravu, o vremenu općenito; Šeparovićev protagonist nije naučio da je u životu čovjeka sposobnost zaboravljanja ponekad puno važnija od sposobnosti pamćenja, stoga postaje taocem vlastitih propusta i nepopravljivih grešaka. I dok ona rano prepoznaje: Ovo između nas stane u jednu rečenicu, ali neću je sada izgovoriti... muškarac ne prihvaća realnost njihova odnosa; bježi u svojevrsnu utopiju upustivši se u suludi pothvat izgradnje drvenog broda unutar kuće (i ne, ne brinite: ova informacija neće vam pokvariti čitanje romana; fabula je u njemu ionako sekundarna).

Na osnovnoj razini, muškarčevu se namjeru može tumačiti kao ishod ranije izrečenoga, pri čemu je brod samo posljedica (koliko god čudnih) okolnosti radnje; no, na višoj razini motiv izgradnje broda neizbježno evocira religijsku tematiku; štoviše, na jednom se mjestu autor izravno poigrava s tekstom Biblije (Gradim taj brod i nemam drugih brodova uz njega.). Na tom tragu, izgradnja broda poprima karakteristike rituala: može se tumačiti kao proces zacjeljivanja ili pokušaj ispravljanja grešaka, postaje svojevrsna metafora ljubavne veze koju protagonist želi obnoviti; arka kojom će isploviti poslije potopa, pokoriti vrijeme i prostor između sebe i nje.

Dok u priči iz Geneze brod postaje sredstvo spasenja, u "Pristaništu" je od samog početka brod ishodište problema (ili barem jedno od ishodišta), najprije kao ideja, a postupnom materijalizacijom i kao konkretan predmet koji protagonista sprječava da uistinu pokuša ispraviti stvari. Naravno, tragika je u tom da on do kraja ostaje ustrajan u svom naumu, čak i kad shvati svoju pogrešku (Nisam se trebao uhvatiti gradnje broda, trebao sam otići s njom.). Izgrađen unutar kuće i sakriven od svijeta, dakle otpočetka nasukan, brod može porinuti samo imaginarno, pa tako brodogradilište postaje poniralište, mjesto psihičkog i fizičkog sloma o čijim stvarnim posljedicama možemo tek nagađati.

Kraj romana objašnjava pojedine aspekte fabule, ali uvodi pritom niz drugih indicija namjerno iznevjeravajući (eventualna) očekivanja; u suštini, redefinira pročitano i poziva na novo čitanje, za one spremne na to. U tom smislu, treba istaknuti da ovaj roman definitivno nije za čitatelje koji preferiraju dinamičniji autorski tretman narativnog materijala. Uvjetno rečeno, idealan čitatelj "Pristaništa" možda bi trebao biti nalik njegovim protagonistima, pomalo opsesivan i ustrajan; u svakom slučaju angažiran oko konkretizacije teksta i upisivanja egzaktnosti u nedefiniranost i višeznačnost (ako to smatra potrebnim).

Čitanje ovog teksta donekle je igra odgonetavanja u kojoj na kraju izostaje zadovoljstvo razrješenja, ali svima koji osim fabule visoko valoriziraju i ostale elemente književnog djela, "Pristanište" bi trebalo donijeti izvjesnu količinu naslade. Ovom čitatelju jest. 

Darko Šeparović

Pristanište

• Fraktura 11/2020.
• 144 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789533582924

Darko Šeparović pjesnik je u proznim cipelama, a njegovo se pjesničko zaleđe itekako osjeća i u njegovu drugom romanu. 'Pristanište' je gusta priča o ljubavi i zabludi, o samoći i upornosti; promišljenim stilom ispričana priča koja teče i osvaja.