Martina Vidaić: Stjenice i Anatomija štakora

Martina Vidaić – Anatomija štakora i Stjenice

U hrvatskoj književnosti posljednjeg desetljeća malo je književnika/ica imalo snažnu kritičku recepciju poput Martine Vidaić (rođ. 1986). Autorica dosad četiriju samostalnih pjesničkih zbirki objavljenih između 2011. i 2021. godine (od čega su tri nagrađene relevantnim književnim nagradama), 2019. objavljuje svoj prvi roman („Anatomija štakora“). Iako popraćen s nekoliko afirmativnih kritika, ostaje dojam da je autoričin prozni debi ipak ostavio slabiji trag od njezina dotadašnjeg stvaralaštva. Netom minule godine, dakle relativno brzo nakon prvog, Vidaić daje tiskati drugi svoj roman, „Stjenice“. U ostatku teksta nudim svoje čitanje autoričinih proza.

Anatomija štakora Vidaić Martina

Radnja „Anatomije štakora“ postavljena je sljedećim okvirom: student Enzo piše pismo vlasniku antikvarijata u kojem je kupio Atlas anatomije čovjeka ne vidjevši pritom da je sadržaj knjige dobrim dijelom popraćen „besmislenim tekstom“ ispisanim crvenom kemijskom olovkom. Kako pritužbom zaposleniku nije uspio dobiti novce natrag, student je čitav tekst (dakle, ostatak sadržaja romana) pretipkao na računalu i poslao vlasniku očekujući povrat novca. I tu priča s okvirom završava; kao takav, nema on više nikakvu ulogu ni važnost u strukturi teksta, i čini se suvišan. Osim toga, činjenica da student medicine u Zagrebu 2014. godine (kad je pismo datirano) pretipkava stotine kartica teksta da bi dokazao da je udžbenik neupotrebljiv, nema previše smisla. No dobro.

Sve je, izgleda, počelo slučajno. Vraćamo se nekoliko godina unatrag kad je protagonistkinji Franki (koja najveći dio romana ostaje neimenovana) crvena kap tinte kapnula na sedamdesetu stranicu udžbenika nakon čega počinje ispisivati tekst. Tada dvadesetjednogodišnja studentica medicine u Zagrebu najveći dio vremena provodi učeći u pomoćnoj prostoriji neimenovanog studentskog doma koju naziva „šupom“. Uglavnom izolirana od sustanara i posvađana s cimericom Ninom, Franka u sadržaju udžbenika pronalazi povod za autoanalizu, odnosno ispisivanje fragmentarnih epizoda iz vlastitog života. Na djelu je pritom mehanizam koji možemo nazvati određenom vrstom „hiper asocijativnosti“. Evo jednog primjera te prakse: mišići prikazani atlasom Franku podsjećaju na meso peradi pa se tijekom učenja „pomalo guši od kokošjeg smrada“; sama prostorija u kojoj uči izgledom ju također asocira na šupu Babe T., „onu u kojoj su se čerupale kokoši.“ (str. 9). Tako dijelovi Atlasa nerijetko postaju povodom za priču.

Franka je podrijetlom iz Dalmacije i po svemu sudeći, prije dolaska u Zagreb vodila je razmjerno neispunjen, dosadan život u kojem ostaje uglavnom neuklopljena u lokalnu zajednicu. Kako je već sugerirano, osjećaj isključenosti i samoće ostaje prisutan i u njezinoj studentskoj okolini; nema prijatelja niti se previše trudi oko uspostavljanja kontakta s novim ljudima, iako nije potpuno antisocijalna u situacijama kad je netko drugi inicijator razgovora (ako u tom trenutku nije suviše „zadubljena“ u tekst). Ipak, koliko god joj se doimala stranom, sredina u kojoj je odrasla ostaje Frankinom trajnom preokupacijom pa tako prenosi razne priče iz života njezinih stanovnika, s posebnim interesom za „autsajdere“. Lik koji je upravo tim nazivom izravno opisan jest Ratko, stariji muškarac kojem je volonterski pomagala oko održavanja kućanstva, kako sama piše, nastojeći „uljepšati biografiju za neku moguću stipendiju“. Ratkova životna priča u tekstu zadobiva mjesto gotovo ravnopravno njezinom.

Još jedan aspekt priče Frankini su obiteljski odnosi, obilježeni prije svega nerazumijevanjem i izostankom bliskosti, pa i poprilično neobjašnjivom mržnjom prema Bratu (kako ga naziva). Ovu „obiteljsku os“, kao gotovo sve ostale, Vidaić ispisuje tako da mjestimično ostavlja tragove i indicije koji kasnije ne moraju nužno dobiti neko značajnije objašnjenje. Jedno od važnijih mjesta za razumijevanje protagonistkinje jest ono koje se bavi „krizom“ iz vremena kad je imala sedamnaest godina: „Mušice, govorili su Starci ispod glasa, nikad ne spominjući riječi koje je psihijatar jasno i nedvosmisleno izrekao: »klinička depresija«. (str. 115). 

Za sam tijek naracije, od njezina prethodnog zdravstvenog stanja ipak je važniji neobičan odnos s Ratkom, ponajprije zbog postupka kojim Vidaić supostavlja njihove naizgled potpuno različite sudbine. Franka u Atlas ispisuje (označeno italicom) dijelove Ratkove biografije pri čemu njegovo iskustvo postaje povodom za povlačenje paralela iz njezina života. Tuđi život predočen tekstom stvara osnovu za uvid u osobnu poziciju, pa pisanje postupno postaje nešto bez čega protagonistkinja ne može. Na tragu nedavno preminule Joan Didion, kod Franke pisanje postaje sredstvom za prodiranje u vlastite misli. Treba istaknuti, Frankin je spisateljski senzibilitet natprosječan, što je negdje prema kraju romana i objašnjeno njezinim nekadašnjim književnim ambicijama. U svojoj opsesiji ide sve do personificiranja „točke“ (interpunkcijskog znaka) s kojom nerijetko „razgovara“. 

Frankina promišljanja o pisanju u dobroj mjeri odgovaraju stilu kojim je ovaj roman ispisan, pa pojedine rečenice možemo tumačiti i kao autopoetičke komentare: „Ne razbacuj se riječima, ne ponavljaj što si već napisala, napiši nešto novo.“ (str. 7). U tom smislu, Vidaić u značajnoj mjeri pronalazi načine da stvari opiše drugačije; mnogi „iskusniji“ autori u svojim tekstovima ne uspijevaju toliko zaobići upotrebu „izlizanih“ sintagmi i usporedbi. Jasno, nije to nepogrešiv put do stilske elegancije. Uz izvrsne rečenice kakva je sljedeća: „Ponekad zamišljam da je bila zima, jer mi je potrebna hladnoća da bih zamislila strah.“ (str. 75), moguće je navesti i niz manje uspjelih rješenja. Ponekad težnja originalnosti izraza škodi samoj razumljivosti i smislenosti rečenica, ponekad se pak rasipa u pretencioznosti: „Osjećaj istodobno dobar i loš, neka vrste smiješne zahvalnosti i nemoći pred vlastitim pogledom, u kojem to nebo postoji, i od čije volje njegovo postojanje ovisi, a koji mi ipak ne daje nikakvo ekskluzivno pravo na uvid u to postojanje.“ (str. 44). Na takvim je mjestima prvenstveno trebao reagirati urednik.

U prethodnom se dijelu da naslutiti još jedan od postupaka za kojima Vidaić nerijetko poseže pa tako fenomenima i situacijama pripisuje atmosferu nečeg neobičnog, pomaknutog; naizgled nepoznatog i neopisivog konvencionalnim načinom (srodno onom tipu pojava koje Sigmund Freud definira kao Das Unheimliche). Primjetan je tu i interes za bizarno i tragično; posebno je upečatljiva situacija s nesretnom pogibijom djeteta koja će pojedine čitatelje možda podsjetiti na bizarnu scenu u „Zimskom ljetovanju“ Vladana Desnice. Leksik „Anatomije štakora“ opire se političkoj korektnosti (spominju se maloumna ili retardirana Dragana, Debela Mirta...), česti su motivi karnalnoga koji prelaze u vulgarizme (osobito „pička“), odnosno tjelesnih izlučevina (krv, fekalije, povraćotina). I životinje važne za radnju redom su „neugledna“ bića (štakor, kokoš, krpelj). 

Najzanimljiviji elementi ovog romana ne odnose se na priču kao takvu; Frankin je studentski život monoton, a prošlost kojoj se često vraća uglavnom je neuzbudljiva. Na početku spomenuta svađa s cimericom Ninom dobije poprilično „mlako“ objašnjenje, a slično se događa i u vezi naglog rastanka s Ratkom (da ne bude zabune, nije riječ o romantičnom odnosu). Inače, preko njegove životne priče (s obzirom na to da je etnički Srbin) Franka uvodi fragmente društveno-političke povijesti prostora, no ostaje to nedovoljno razrađeno, na kraju možda i posve nepotrebno. Poslije protagonistkinja dolazi do mogućih odgovora vezanih uz Ratkovu daljnju sudbinu, a saznajemo i nešto više o očito traumatičnom događaju iz njezina djetinjstva koji je, izravno upućuje sama protagonistkinja, ostavio duboke posljedice: „Tako se, Nina, godinama kasnije, razvije zebnja.“ (str. 235).

Frankina opsesija „točkom“ privodi se kraju, nazire se „novi početak“, možda s muškarcem koji se pojavljuje u njezinu životu. A možda ipak ne. Kao i sam roman, možemo pretpostaviti da i ta mogućnost naposljetku iznevjerava svoj puni potencijal. O Frankinom naporu „točka“ je kritična: „Pogledaj, kaže ona, pogledaj rezultat. Ako si pokušavala prikazati Ratka u cjelini, nisi uspjela, ovo tijelo nimalo ne nalikuje njemu.“ (str. 236). Na tom tragu, „Anatomija štakora“ nije do kraja uspješno izveden roman, ali imajući u vidu da se radi o proznom prvijencu, može dobiti prolaznu ocjenu.

Stjenice Vidaić Martina

U „Stjenicama“ se Vidaić ponovno odlučuje za sličnu strategiju izlaganja narativnog materijala; ovaj put čitav je tekst romana ispisan u obliku pisma prijateljici, što ovdje ipak funkcionira znatno bolje. Osoba kojoj se protagonistkinja Gorana Hrabrov obraća pismom najveći dio romana ostaje skrivena iza naziva „Hladna“. Kao i autoričina prethodna (anti)junakinja, Gorana je neobičan, ponekad teško razumljiv lik, ali valja istaknuti, „Stjenice“ su roman znatno dinamičnije radnje, stoga čitatelj ne bi trebao imati problem s pronalaskom motivacije za praćenje njezinih pothvata.

O Gorani relativno brzo saznajemo mnogo, iako mnogo toga ostaje skriveno (Vidaić čitatelja voli držati u neizvjesnosti). Nevolja uspješne tridesetpetogodišnje arhitektice dolazi s nepoželjnim sustanarima iz razreda Insecta: prvo joj mravi u nespecifičnoj maniri pojedu gotovo sve gaćice, a potom joj stjenice – sebi svojstveno – počnu piti krv. No stvarna se tragedija dogodila prije vremena radnje ovog romana. Kako saznajemo u ranoj fazi čitanja, Gorana je preživjela tešku automobilsku nesreću u kojoj je izgubila supruga Sergeja. Osim toga, u šest mjeseci oporavljanja popraćenih nemogućnošću suočavanja s vanjskim svijetom, izolirala se od svih prijatelja, među kojima je i Igor, njezin kolega s faksa (poslije i šef ureda); i tako je ostala bez posla. Traumatsko iskustvo Goranu je trajno promijenilo; nastaje rascjep između njezine prošlosti i sadašnjosti, gotovo da se formira druga osoba: „Novo biće koje drugi put dolazi na svijet, iz dubokog usjeka u biografiji.“, kako to u eseju „Ontologija nezgode“ opisuje francuska filozofkinja Catherine Malabou.

O braku i nesreći Gorana svjedoči na sljedeći način: „Dobro sam se sjećala naše kratke veze, susreta na simpoziju, brzinskog vjenčanja i onog ludovanja po autoputu Bratstva i jedinstva koje smo nazivali medenim mjesecom, pa povratka istim putem, sve do pred nekoliko minuta prije nesreće u Lici, devetnaesti drugog dvije i devetnaeste u sedam ujutro, po suhom vremenu.“ (str. 14–15).  Rekonstrukcija tih nekoliko minuta prije nesreće, već se ovdje da naslutiti, imat će ključno mjesto u njezinu „povratku sebi“. No, prije toga morala je pronaći način da se oslobodi stjenica koje se nisu dale ukloniti iz njezinog zagrebačkog stana. Neplanirano, ali ipak kao po nekom „tupom automatizmu“ (kako je često slučaj u ovom romanu) rješenje je pronašla u bijegu, u kretanju kao takvom; bez prave ideje i jasnog cilja pred očima. Ostavivši u stanu ključeve, mobitel i plamteću opasnost, Gorana započinje svoju autodestruktivnu pustolovinu koja će je do sljedećeg jutra odvesti u dalmatinski kraj u kojem je odrasla. 

Susreće se tamo sa svojom velikom obitelji s kojom nema intimniji odnos (ne pokazuje ni previše empatije za umiruće), a tu je i širok krug poznanika koji je redom znaju kao uspješnu arhitekticu. Bez novca i prtljage, uvjerena da je zbog njezine zagrebačke neopreznosti traži policija, Gorana luta od kuće do kuće vođena uglavnom nesuvislim mislima, zaštićena tek određenom „aurom“ superiornosti zbog koje nitko ne primjećuje koliko je zapravo izgubljena. Neki među njima ipak joj odlučuju prigovoriti zbog „grijeha iz prošlosti“, što i sama u jednom trenutku „verificira“: „Jesam li ja skinula krov s kuće i ostavila je da propada? Jesam. Jesam li postupala s nasljedstvom koje bi mu trebalo pripasti kao da je moje? Jesam. Jesam li oduvijek bila nezadovoljna? Jesam. Jesam li se pravila pametnijom nego što jesam. Jesam.“ (str. 86). Možemo odmah pridodati da galerija likova koje tijekom čitanja upoznajemo nije bez šarma; Vidaić dobro poznaje okruženje o kojem piše, stvara ozračje autentičnosti. Posebno je upečatljiv i uspješno ispisan lik Zvjezdane koja dominira lokalnom otočkom proslavom Svetog Mihovila, gdje će se Gorana ponovno slučajno zateći. Neimenovani otok Gorani predstavlja ključno mjesto u tom dalmatinskom mikrokozmosu, na njemu se odigralo njezino djetinjstvo, tu je i već spomenuta kuća koju je ostavila bez krova; otočko okruženje nekako ublažava i njezinu tjeskobu.

Pronašavši svoje ranije nacrte, odluči da je upravo dovršetak kuće ono što mora učiniti u tom trenutku. Važno je napomenuti da njezino zanimanje u romanu nije u službi kakvog „ukrasa“. U dobroj mjeri, Gorana arhitekturu smatra svojim pozivom i to se sustavno manifestira u načinu na koji promatra svijet oko sebe. Doduše, i tu će stavku dovesti u pitanje, ponajprije zbog osjećaja nelagode vezanog uz kolege arhitekte i smjera u kojem ide njihova djelatnost. U odnosu na dominantne prakse, njezina je vizija arhitekture subverzivnija, kritički nastrojena prema čovjekovom „invazivnom“ karakteru; nesklona elitističkoj isključivosti moderne arhitekture, njezinoj površnosti. Dionice teksta vezane uz arhitekturu u mnogim aspektima funkcioniraju, ali jednako tako, ponekad djeluju isforsirano i intelektualno nepoticajno; dobar je primjer jedan razgovor s kolegom Igorom gdje suprotstavljaju stajališta pozivajući se na dvojicu ponajvećih arhitekata prošlog stoljeća, što pomalo podsjeća na prepirku ambicioznih, ali naivnih brucoša arhitekture.

Na stilskom planu Vidaić je učinila još jedan iskorak pa je u odnosu na „Anatomiju štakora“ tekst kvalitativno uravnoteženiji; mjestimična poskliznuća ponovno se javljaju uglavnom kod pretjeranih postupaka oneobičavanja, no istovremeno, inzistiranje na pronalasku alternativnih načina izricanja običnoga svakako je nešto što treba istaknuti kao snažno mjesto njezine proze. Kako se radi o pismu, strukturalno je roman izložen u jednoj neprekinutoj cjelini. Eventualne probleme koje bi takav postupak mogao stvoriti Vidaić otklanja dinamičnom naracijom u kojoj se ipak „organski“ nameću svojevrsne cezure – dodatan je to pokazatelj njezine umješnosti u proznom izričaju. 

Doduše, nije ni nezamislivo da čitatelj „Stjenice“ završi u jednom kontinuiranom čitanju: roman sadrži niz „radikalnih“, ponekad neuvjerljivih i gotovo banalnih rješenja koja funkcioniraju kao katalizatori radnje, ali na štetu „ozbiljnosti“ protagonistkinje i romana u cijelosti. To je zapravo i središnji problem „Stjenica“. Ne namjeravam dublje ulaziti u daljnje razotkrivanje radnje, no čitavu bih narativnu liniju koja se bavi odnosom Gorane i njezina supruga Sergeja istaknuo kao neuvjerljivu, počevši od njegove biografije pa sve do same motivacije za njihov ishitreni brak i događaje koji se odvijaju nakon „da, uzimam“. Osim toga, Gorana općenito povremeno zaboravlja naizgled nezaboravljive stvari, ali u trenutku kad se nađe u bezizlaznoj situaciji, pronalazi ni manje ni više – izgubljeno „obiteljsko blago“. Tako pronalazi i način da „odloži“ svoje zagrebačke nevolje na stranu i pokuša rekonstituirati vlastiti identitet. Njezinim konačnim povratkom u Zagreb čitatelja čekaju nova iznenađenja, ali i jedan drugačiji, sasvim aktualan društveni kontekst. Postaje i jasno tko je žena kojoj Gorana piše. U svakom slučaju, kraj donosi nove uvide u protagonističine postupke iz prošlosti; u njima, čini se, tek djelomično treba tražiti razloge njezine autodestruktivnosti. Stvarna nevolja kao da se ipak skriva u onoj ishodišnoj „nedaći rođenja“. No Gorana ustraje, poput stjenica, „spremna na sve da bi preživjela“. 

Tematski često bliske, ali ispisane razmjerno drugačijom manirom, „Stjenice“ su vjerojatno uspjeliji roman od „Anatomije štakora“. Problematične na više razina, njezine protagonistkinje vjerojatno neće izazvati previše simpatija, ali književnost i nije tu da se pokušava svidjeti. Ovim je prozama Vidaić pred sebe postavila visoke zahtjeve: njezina rješenja nisu uvijek najbolja, ali ne može se reći da nije postavila prava, teška pitanja. Možda je središnje ono „strašne samoće“ s kojom se barem jednom susreo vjerojatno svaki čovjek; Franka i Gorana definitivno jesu. U kontekstu novije hrvatske proze, romani Martine Vidaić zaslužuju čitateljsku pozornost.

Martina Vidaić

Stjenice

• Naklada Ljevak 10/2021.
• 184 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533555362

Martina Vidaić u svom novom djelu 'Stjenice' ponovo otkriva svoje pripovjedačko umijeće i moć da izgradi kompleksan, slojevit, no čvrsto vođen i pažljivo postavljen pripovjedni svijet, u čijem je središtu pusta egzistencija kroz koju propuhuje sad jedak sad nježan, ali uvijek razoran humor. 

Martina Vidaić

Anatomija štakora

• Naklada Ljevak 06/2019.
• 240 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533552804

'Anatomija štakora' prvi je roman Martine Vidaić. U romanu se isprepliće nekoliko pripovjednih linija, od kojih je glavna ona koju nosi djevojka Franka, antijunakinja i pripovjedačica, studentica medicine. U Frankinoj se prošlosti skriva neobičan antijunak Ratko, starac čiji će se život početi odmatati i u čijem će se zrcalnom odrazu i Franka malo-pomalo raskrivati.