Marija Andrijašević : Liga ribara

Marija Andrijašević: Liga ribara

U 197. broju splitskog dnevnog lista „Jadranska pošta“, koji je izlazio između 1925. – 1934., 26. kolovoza 1930. objavljen je tekst Tina Ujevića pod naslovom „Nit u srcu mora: Komiža na Visu“. U spomenutom tekstu, za koji ipak nisam siguran je li esej ili putopis (ili žanrovski hibrid), Ujević se divi „neiskazanoj poeziji“ u kojoj žive ribari, a zatim „predlaže“ osnivanje književno-ribarske Lige za samopomoć – bit će stoga što je socijalni status umjetnika (napose svoj) prokomentirao na jedini mogući način – ironijom. Ne mogu reći je li spomenuti fragment teksta spisateljica Marija Andrijašević doživjela kao ironijsku opasku, ali ono što iz navedenog znamo podrijetlo je naslova njene prve zbirke kratkih priča: ujedno druge prozne i ukupno četvrte knjige.

Liga ribara Andrijašević Marija

davide, svašta su mi radili Andrijašević Marija

Osvrnemo li se usput na autoričinu biobibliografiju, primjetan je pojačani recentni stvaralački intenzitet: od prve („davide, svašta su mi radili“, 2007.) do druge knjige („Zemlja bez sutona“, 2021.) prošlo je dakle četrnaest godina. Drugim riječima, tri od četiri naslova autorica je nakon dugogodišnje „šutnje“ objavila u posljednje ne više od četiri godine, uz napomenu da rečena (hiper)produktivnost za sada ne utječe negativno po krajnji rezultat. Dapače, „Zemlja bez sutona“ (roman), kao i „Liga ribara“ (zbirka kratkih priča) vrlo su dobra ostvarenja čije čitanje, makar se radilo o najstrožim čitateljima, ne bi trebalo predstavljati gubitak vremena. „Temeljenje kuće“ (poezija) u tom pogledu ponešto zaostaje za spomenutim dvama proznim ostvarenjima, a utisak koji se nameće pomaže nam Mariju Andrijašević u prvom redu promatrati kao prozaisticu. U toj opasci baš ništa nije zločesto – red je da autorsku poprati i recepcijska „tranzicija“, kao u slučaju pojedinih kanonskih autora čiji rad danas vrednujemo prije svega kroz prizmu proznog stvaralaštva (Ivo Andrić, npr.), a usprkos tome što su svoj put u čitanke započeli kao pjesnici.

Naravno, time ne aludiram na pomisao da će Andrijašević raskrstiti s poezijom, već prozu naprosto piše bolje nego poeziju. Uostalom, promućurniji čitaoci njezina prvijenca (zbirke ovjenčane nagradom „Goran“ za mlade pjesnike) još onda su mogli naslutiti spomenutu tranziciju – narativni je aspekt tamo zastupljenih pjesama, usprkos njihovoj strofičnosti, sugerirao prozni potencijal s čijom je realizacijom, uzdajući se u moć sazrijevanja, autorica pametno pričekala.

Među prvim osobinama koje primjećujemo u devet od deset zastupljenih priča (izuzetak čini uvodna anegdotalna crtica pod naslovom Lučica, blizu) autoričina je sposobnost „oslikavanja“ prostora ljudima; lako je vizualizirati izrijekom nerijetko nenaznačen prostor kojim ordiniraju likovi osumnjičeni da su pobjegli iz TBF-ovih albuma. Mentalne slike formiraju se temeljem njihovih dijaloga, postupaka, nacionalnosti, roda/spola, a naročito socijalnog statusa. Njihova perspektiva uvjetovana je i time ujedno oslikava perspektivu (post)tranzicijske sredine koju krase propala industrija, eksploatacijski turizam (kako kad i kako gdje), ideološka tranzicija obilježena novom starom podjelom uloga, dakako i patrijarhat koji stari sporije od svojih patrijarha, kao i „vječna“ sprega erosa i tanatosa. Uvjerljivosti doprinosi i suptilni prijelaz iz (pseudo)biografičnosti u fikciju (Goranka), čime je ovjerena autoričina pripadnost svijetu podvrgnutom uvjerljivoj, samim tim gdjekad i duhovitoj literarizaciji.

Upravo potonja priča upućuje na neizvjesnu mogućnost uspostave kontrole lika/pojedinca nad sudbinom podložnom vanjskim faktorima: „bit ću dobra, bit ću dobra“, (ne)ispunjivo je obećanje kojom si pripovjedačica, čini se uzaludno, trasira put u optimistični obrat, usprkos prostornom i naročito porodičnom balastu. Potonje se manifestira kao neizbrisivo sjećanje na autoritarnost oca alkoholičara – ambivalentnog u svojim postupcima – za kojeg je odnos ljubavi i nasilja kompatibilan, a ne protuslovan. I upravo tu nalazimo jednu od boljih ilustracija patrijarhata koje nam suvremena domaća književnost nudi: očevo nasilje, promotrimo li ga iz njegove perspektive, za njega ne predstavlja drugo nego čin ljubavi. On tuče svoju kći „kaišem“ misleći da je tako štiti, a u njegovoj viziji odgoja kćeri i skrbi za najmilije spomenuto je „discipliniranje“ jednako važno kao i, radeći u škveru, priuštiti kruh za ukućane (te vino za sebe). Dakako, vremenski okvir omogućuje kontekstualne promjene, uslijed čega pripovjedačica, k tome opterećena fizičkim izgledom (i propisno „tovljena“ u roditeljskom domu), postaje „svjedokinja stvaranja svijeta“ – čije stvaranje, međutim, nikada neće biti dovršeno.

Među prvim osobinama koje primjećujemo u devet od deset zastupljenih priča (izuzetak čini uvodna anegdotalna crtica pod naslovom Lučica, blizu) autoričina je sposobnost „oslikavanja“ prostora ljudima; lako je vizualizirati izrijekom nerijetko nenaznačen prostor kojim ordiniraju likovi osumnjičeni da su pobjegli iz TBF-ovih albuma.

Opterećenost je fizičkim izgledom očekivano (Rojo Alicante, npr.) integrirana u „problematiku“ seksualnosti koja je uvjerljivo prezentirana: bilo da je posrijedi ženski (češće) ili muški rakurs (rjeđe), likovi/pripovjedači lišeni tereta romantizacije skloni su erotiziranim fantazijama, a gdjekad se i samozadovoljavaju. To naravno ne doživljavamo kao novinu u domaćoj literaturi (uzmimo za primjer kultni roman „Štefica Cvek u raljama života“ Dubravke Ugrešić, 1981.), ali svakako još uvijek možemo tretirati kao ne odveć čestu pojavu u domeni tzv. ženskog pisma. Odjenuvši traperice, proza Marije Andrijašević uglavnom poništava nagonsku razliku između muškaraca i žena (pa i dječaka i djevojčica), te nas podsjeća na prividni paradoks – onaj, naime, prema kojem je mladost osamdesetih i ratnih devedesetih, usprkos brojnim primjerima civilizacijske nazadnosti, bila seksualno liberalnija od današnje mladosti. Dijakronijska priroda priča u tom smislu navodi na zaključak kako autorica time upućuje ne odveć suptilnu kritiku recentnom društvu čija je sve radikalnija konzervativnost „hranjena“ institucionalnom indoktrinacijom.

Paradoks ide dalje: kao seksualno liberalnije vrijeme nameće se ono u kojem su očevi tukli svoje kćeri (i svoje sinove), u kojem je uloga žene-domaćice bila društveno predestinirana, ali čije reproduktivno zdravlje nije bilo ugrožavano tzv. prizivima savjesti, zatim klečanjima po trgovima hrvatskih gradova prvom subotom u mjesecu ili molitvenim okupljanjima pred ginekološkim ordinacijama. Mogli bismo pomisliti kako je taj smjer civilizacijskog unazađivanja bio režimski onemogućen, ali uzmemo li u obzir „stanje stvari“ u nekim drugim hladnoratovskim režimima – primjerice osamdesete u čaušeskuovskoj Rumunjskoj (u kojoj je virus HIV-a bio jedini slobodni oblik života) – tada je jasno da spomenuti liberalizam, osim što ukazuje na recentnu nazadnost, podsjeća na (ne)iskorištene potencijale autohtonog jugoslavenskog socijalizma. Ono što bi mlađe čitaoce osobito moglo intrigirati jest rečeni liberalizam kao karakteristika djece radničke klase – upravo one djece koju tuku njihovi očevi time im „pružajući“ zaštitu i „iskazujući“ ljubav.

Likovi "Lige ribara" pretežno dakle čine djeca radničke klase koja se dolaskom ratne tranzicije našla na umoru, a rezultat će čega biti mozaik izgubljenih slučajeva, kako bismo bez grižnje savjesti mogli imenovati repozitorij ovdje zatečenih likova. Čak i one nešto starije, poput patronažne sestre (Patronažna sestra Tere), ili one posve stare (poput većine njenih pacijenata), čiji posao vodi u neminovni burnout, a egzistiranje u gađenje prema sebi te posljedičnu autodestrukciju – katkad zamaskiranu reminiscencijom i nostalgijom, pa i autoironijom. Tamo gdje prestaje seks počinje nasilje, a tamo gdje prestaje nasilje počinje prepuštenost rezignaciji na koju ratna djeca devedesetih (Solin 92), zato što su djeca, nisu spremna, baš kao i na gubitke uvjetovane nacionalizmom čije su marifetluke u stanju reproducirati, ali ne i razumjeti. Slično tome, što je usporedivo i s današnjim (pa i s bilo kojim) vremenom, jest vršnjačko nasilje koje je u spomenutoj priči prikazano barem onoliko uvjerljivo koliko i ranije apostrofirana seksualnost protagonista.

Manje je uvjerljivo, no ne i manje privlačno (a osobito ne manje važno) kasnije skretanje u simboliku. Priča Joni, parabiografski se dotičući veze kanadsko-američke kantautorice Joni Mitchell i jadranskog ribara Tina, podsjeća na autoričin četvrti album („Blue“, 1971.) upamćen kao iskaz razočaranosti „djece cvijeća“ neslavnim svršetkom šezdesetih – u mjeri u kojoj su djeca Muzičkog tobogana razočarana krajem osamdesetih, a djeca devedesetih godinama čija mladost nije kadra shvatiti emotivnu vrijednost materijalnog predmeta (Šta Dule zna). Ili možda ipak jest, budući je pripovjedač (u ovom slučaju kradljivac i učenik u jednoj školi) teško podnio „slučajno“ naučenu lekciju; za potrebe potonje tvrdnje možemo i ne moramo koristiti znakove navoda, budući da je sjajno izvedena uloga pripovjedačeve učiteljice (kojoj je predmet ukraden) nejasna, uz opasku da nam „stvarna“ priroda njene uloge naposljetku i nije bitna: baš kao i u svim pričama, što će reći kao i u završnoj priči knjige (Velika Helvetka), i u spomenutoj priči kao zaključak se nameće to da – svi gubimo.

Tamo gdje prestaje seks počinje nasilje, a tamo gdje prestaje nasilje počinje prepuštenost rezignaciji na koju ratna djeca devedesetih (Solin 92), zato što su djeca, nisu spremna, baš kao i na gubitke uvjetovane nacionalizmom čije su marifetluke u stanju reproducirati, ali ne i razumjeti.

A budući da je tako, da je gubitak bjelodan neovisno o eksplikaciji, razumljiva je i „nedovršenost“ ovdje zastupljenih priča. Taj postupak još je jedan od aspekata koji doprinose uvjerljivosti promotrenog proznog iskaza: ništa, naime, u pričama zabilježeno ne iskače iz uobičajenog, ništa ne vodi u začudnost, spekulativnost ili magijski realizam. U pitanju su isječci života kakve živimo (ili kakve smo živjeli), jednako obilježeni snovima i nadom, kao i njihovom iznevjerenošću. Naposljetku, u pitanju je i suočavanje s neminovnošću – što znači i fizičkim krajem – a koji umjetnički iskaz („programatski“ razmotren u zaključnoj priči) može tek odgoditi.

Ukratko, "Liga ribara" Marije Andrijašević funkcionira i kao nedvojbeno uvjerljivo literarno ostvarenje, ali i kao terapijsko sredstvo čija je „djelatna tvar“ – naspram analgetika – prihvaćanje, a ne odsutnost boli. Dakako, u mjeri u kojoj je posrijedi prihvaćanje svih drugih emocionalnih senzacija, neugodnih i ugodnih, sukladno kozmičkom principu orgazma i smrti ujedinjenih u velikom endorfinskom finalu.  

Marija Andrijašević

Liga ribara

• Naklada OceanMore 09/2024.
• 128 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789533321905

Kad je Tin Ujević predlagao osnivanje 'Lige za samopomoć' za kolege pisce, sigurno nije ni snio da će u mrežu riječi iz svoga eseja, gotovo stotinu godina poslije, uhvatiti Mariju Andrijašević i njezine junake i junakinje iz zbirke od deset priča 'Liga ribara'. Oni, razbacani po splitskom poluotoku i jednome malom otoku, koji bi mogao biti imaginarni čakavski arhipelag pridružen Splitu, žive živote svojstvene ribarima s kraja...