Marija Andrijašević : Pišem da zabilježim vrijednost i važnost nečijeg života i priče
Marija Andrijašević (1984.) splitska je književnica s dosad dvije ukoričene knjige, obje ovjenčane prestižnim književnim nagradama. Za pjesnički rukopis "davide, svašta su mi radili" (SKUD Ivan Goran Kovačić) godine 2007. dobila je nagradu Goran za mlade pjesnike. Njezina sljedeća knjiga, roman "Zemlja bez sutona", objavljena je 2021. u izdanju Frakture i ove je godine autorici donijela tportalovu nagradu za najbolji hrvatski roman.
"Zemlju bez sutona" prosudbeno je povjerenstvo proglasilo "književnim iznenađenjem koje se po gustoći stila i cizeliranoj rečenici te strpljivoj gradnji teksta ne samo izdvaja u lanjskoj hrvatskoj romanesknoj produkciji, nego svojega poetičkog srodnika ima tek u Desničinim 'Proljećima Ivana Galeba'" iz 1957. Posve opravdano, jer riječ je o autorici iznimno bogatog stilskog i emotivnog kolorita, gustog izričaja, mirisima, zvukovima i bojama bremenitog diskurza koji organski pulsira, bruji životom zagušujuće prirode baš poput fiktivnoga mjesta Vrj u Dalmatinskoj zagori, gdje je smjestila radnju svojega romanesknog prvijenca.
Glavna junakinja je poznata biologinja Glorija Suton, sakupljačica sjemenki s ugroženih područja koja, u pauzi između dvaju terenskih istraživanja, dolazi u posjet ocu u Split. To neminovno podrazumijeva i odlazak u očev rodni kraj, zaselak Sutoni, gdje susreće prijatelja iz djetinjstva Jadrana i njegovu kćer Altu. Povratak korijenima i obitelji – koju u Glorijinu slučaju čine majka, koja je napustila muža i dijete i otad postoji samo u obiteljskim mitovima; otac, prototip dalmatinskog muškarca tvrde fasade ispod koje vriju humanost, ispravnost i dobrota, i Dida, grubo-nježni mudri starac koji unuci daje sve ono što nije znao dati svojoj djeci – odnos oca i kćeri, sudar sela i grada, susret starog i novog, znanosti i prirode, tradicije i pogleda prema naprijed, ženskog nasuprot muškom, sve su to teme ovoga romana kojima se Marija Andrijašević bavi iznimno zrelo na svim razinama – pripovjednoj, simboličkoj, stilskoj. Spoj sila koje se međusobno istodobno potiru i privlače izaziva perceptivnu eksploziju iznimne usisne snage koja Gloriju katapultira u neku vrstu kontemplativnog limba gdje stvarnost postaje preplavljena sjećanjima, iz čega izrasta čitav niz emotivnih senzacija, miomirisnih, zavodljivih doživljajnosti kojima je popločan put otpetljavanja korijenja stabla njezina života.
Osnovne su koordinate romana jednostavne, no "Zemlja bez sutona" ni po čemu nije jednostavna knjiga, naprotiv. Riječ je o dramaturški zadivljujuće koncipiranom romanu, koji se čita poput najnapetijeg krimića a vibrira timbrom lirske harmoničnosti. Marija Andrijašević zasigurno je ime koje treba upamtiti.
U povodu tportalove nagrade, s autoricom razgovaramo o njezinim književnim koordinatama i motivskim ishodištima za pisanje, o jeziku i stilu, karakterizaciji i naraciji, te ekološkim, ideološkim i estetskim elementima mizanscene unutar koje je smjestila glavnu junakinju svoje nagrađene knjige.
Pisac piše
Zemlja bez sutona
Davide, svašta su mi radili
Gea Vlahović: Prošlo je 15 godina od vaše posljednje objavljene knjige, nagrađene zbirke pjesama "davide, svašta su mi radili". Gdje ste bili u međuvremenu, što ste radili? Niste valjda čitavo to vrijeme pisali ovaj roman?
Marija Andrijašević: Da, prošlo je gotovo 15 godina od „davida“, zbirke pjesama koja će u ranu jesen doživjeti svoje reizdanje u Frakturi, i tome se iznimno veselim. Od tada pa do objavljivanja Sutona, bila sam posvuda. Studirala sam, radila, razrješavala razne egzistencijalne probleme i emotivne traume koje sam nekim manjim dijelom zabilježila u „davidu“, i dala sam si prostora da malo iskusim život. Roman sam počela pisati negdje između 2015. i 2016., barem idejno, i dovršila ga u ljeto 2020.
U književno ste polje zakoračili kao pjesnikinja, sad se predstavljate kao iznimno zrela prozaistkinja. Što vas je navelo da pređete s poezije na prozu? Koliko je poezija utjecala na jezik ovoga romana?
Pisac piše. Mislim da za većinu pisaca ne postoji ta rodna raspodjela na način na koji se često iz kritičkog ili nekog institucionalnog ugla upisuje u rad pisca. Osim ovih tvrdolinijaša koji su čitav život, iz raznoraznih razloga i preferencija i senzibiliteta, ostali vjerni jednom rodu, pa su ili „samo“ pjesnici ili „samo“ romanopisci u biografijama, a ne svašta pomalo. To se (isto) respektira. Ja imam tek dvije knjige pa se tu još da malo produbljivati taj stereotip. Na primjer, kad pročitam da sam „prešla“ iz jednog književnog roda u drugi, imam osjećaj kao da se dogodio kakav transfer i kao da su „trade-off“ odradili moji preteče pjesnici i romanopisci. Kao, ajde, eto vam je ako je baš sad trebate, ali vratite je nazad, imamo mi još nešto za nju. Ali ne ide to baš tako. Različite teme i ideje traže različite podloge na kojima se mogu razviti. Dogodila se priča koja je tražila više prostora od one koju je nudila poezija. Pa tu onda ne samo da je poezija utjecala na jezik mog romana nego i svi drugi oblici umjetnosti koju na svakodnevnoj razini uživam, pa onda i svakodnevni život.
Izgleda da su, ako se tako može reći nakon dvije objavljene knjige, osobne patnje i transgeneracijske traume možda i vaše opsesivne teme. Kako kaže Bruce Springsteen, "nitko iz ovoga života ne izađe neozlijeđen… no, ono što nas zastrašuje i inspirira često ide ruku pod ruku". Je li tako i za vas? Na koji ste vi način 'ranjeni' i kako se to odražava na vašu književnost?
Dobro, možda bi se rubno čak to moglo i ustvrditi na tom malom uzorku od dvije knjige, to pitanje transgeneracijske traume. No, bez nekog većeg opusa, teško mi je s ove pozicije tako promatrati svoj rad. Volim imati širu sliku i dobar pogled u prošlost i budućnost, lijevo, desno. Osim toga, ne mogu ja za svoje knjige odraditi sve, napisati ih i onda ih protumačiti, tu radim nepravdu svome radu, a nisam ni taj kapacitet, barem ne u smislu apsolutne kontrole teksta, a ni čitateljima sigurno neću učiniti uslugu. Moramo nešto ostaviti i kritici, i povijesti književnosti… Treba ostaviti prostora za dijalog. Pa i ovdje kod pitanja „ranjenosti“. Doživjela sam puno i previše u ovih 38 godina svog života, barem što se tiče ispisivanje staža u stavci „životne borbe“, i jedino što sa sigurnošću mogu reći je da moj rad ne izlazi iz rane. Izlazi iz raznih borbi, ali najčešće iz borbe za znanjem i mirom; postignuća mira, što je paradoks sam po sebi, i ozbiljnog promišljanja svijeta i njegovih mehanizama.
Živimo u vrijeme hiperprodukcije, neprekidne usmjerenosti prema naprijed, kada je postalo imperativno stalno izbacivati nove sadržaje i proizvode. Čini se da na to nije imuno ni književno polje koje je pretrpano novim naslovima, među kojima je i velik udjel onih domaćih književnika. S jedne strane čini se pozitivnim što se otvaraju vrata sve većem broju pisaca da objavljuju svoje knjige, no predstavlja li taj pritisak da se stalno mora proizvoditi nešto novo možda i opasnost za knjigu? Hoće li knjiga postati samo još jedan pomodni proizvod kratkoga trenutka?
Pozitivno je što se otvaraju vrata tematski drugačijim pričama i što se književno polje otvara na način da napokon uzima priče „odozdo“, i one u to književno polje ulaze sa svojim tipom literarnosti – od klasnih preko LGBTIQ priča i priča o raznim traumama, ali i svakodnevnim životima, prvenstveno žena, pa i onih u kojima naši pisci i spisateljice napokon imaju prostora da svojim glasom zabilježe nešto što su uspjeli uhvatiti pogledom unatrag, prije nego nam zauvijek promakne. To je sada više pokret nego trend, rekla bih u nedostatku bolje riječi, i to na razini svjetske književnosti i književnog polja na koje se mi referiramo u tom smislu, a koje je i dalje dominantno euro- i anglocentrično. Neke se priče dižu na zasadama tradicije, neke je propituju, neke eksperimentiraju, no šire književno polje tako ima i više tema za dijalog i preispitivanje samoga sebe. Ne bih se, stoga, previše brinula za knjigu i pitanje pomodnosti. Osim toga, nije svakoj knjizi ni namjera da se tu zadrži za sva vremena, i različita književna tržišta oblikuju različite pisce i propuštaju određene priče – bilo „trendovske“ ili one koje će se „dobro prodati“. Svašta se može razgranati iz neke „neozbiljne“ ili „prvoloptaške“ priče. Netko može ući u dvoboj s nekom pričom koja mu se učinila opasnom ili nedovršenom, nedovoljno dobro ili kvalitetno ispisanom. Osim toga, i pisci pišu iz raznih pobuda i razloga, i nije svakom pisanje pitanje života ili smrti.
Kako vi pristupate pisanju; pišete li iz nužnosti da nešto kažete, izbacite iz sebe?
Pišem o temama o kojima više razmišljam i mislim, nego što li o njima pričam i komuniciram s okolinom. Pišem o onome što vidim i što ne mogu samo tako odbaciti na temelju neke uvriježene društvene predrasude ili stereotipa. Pišem da raskrčim i da osporim, da kontra-argumentiram, ali i da zabilježim vrijednost i važnost nečijeg i života i priče. Barem je tako bilo sa Sutonima.
Jedan čovjek, naizgled nevažan, može učiniti puno za nečiju pojedinačnu perspektivu, pa i perspektivu zajednice. Treba ga sačuvati pod svaku cijenu.
Rođeni ste 1984., moglo bi se reći da pripadate generaciji milenijalaca, odrasloj uz nove tehnologije, ali ne bez dodira sa svijetom prije pametnih telefona i Googlea. Mnogi tvrde da suvremeno potrošačko društvo ugrožava kreativnost. Slažete li se? Što je na vas formativno najviše utjecalo? Čemu vama služi književnost?
Na mene je formativno najviše utjecala želja za obrazovanjem. Ne znam kako i kad sam povjerovala u to da će mi ono donijeti manje težak život, ili da će me istrgnuti iz te neke predodređene budućnosti. Donijelo je svašta, negdje je olakšalo, negdje u mnogočemu otežalo. U tom smislu, književnost mi je prvo, i to ovako na prvu, kao čitateljici, bila nekakva vrsta eskapizma koja me na kraju stvarno odvela preko svijeta mašte u neku drugu životnu stvarnost. Što je za mene kao za spisateljicu… Vjerojatno će biti jedan permanentni pokušaj da sebi objasnim svijet oko sebe. Ne samo sebi. Pisanje može biti intimno i samotno, ali to nikad ne smijemo raditi samo za sebe. To se onda vidi. I to tek ne vrijedi. To ugrožava kreativnost, prije svega drugog.
Nalazim određeni simbolizam u prezimenu vaše glavne junakinje i značenju imenice 'suton', koja označava polumrak, vrijeme između zalaska sunca i početka noći. Ima li i nečeg utješnog u tim trenucima interregnuma između noći i dana, svjetla i mraka, i u doslovnom i u metaforičkom smislu? Zašto suton a ne zora? Čini se da svojim odabirom signalizirate potrebu za – ili inklinaciju ka – pomirenju, smirenju, prihvaćanju.
Ima u engleskom jeziku taj termin za pojavu koja se zove „blue hour“, a koja se dogodi malo iza sutona ili prije svitanja, traje nekih 20-30 minuta i fotografi je jako vole. Ona čak i tako mala, i naizgled nevažna, čini promjenu u perspektivi, pogotovo kod prijelaza dana u noć i obrnuto. Jedan čovjek, naizgled nevažan, može učiniti puno za nečiju pojedinačnu perspektivu, pa i perspektivu zajednice. Treba ga sačuvati pod svaku cijenu. Pa tako i sa Sutonima. Kakva je to, naposljetku, zemlja bez Sutona i sutona? Na razini teksta, naravno, kad se iščita kraj, onda dolazimo i do ideje o prihvaćanju ne samo sebe nego i onog što mi možemo značiti zajednici, njenom napretku, daljnjem životu, ponajprije u trenutku kad mislimo da nam je kraj ispisan. Pogotovo iz perspektive Glorije i Jadrana koji oboje, svaki na svoj način, na jednu zapuštenu zemlju donose novi život. On gradi kuću za svoju obitelj i kći, a Glorija gradi uvjete da njegova kći iz te kuće izlazi u siguran, njoj čitak svijet, koje obje zajedničkim snagama na kraju štite, gotovo kao njegove produžene ruke.
U jednom ste intervjuu spomenuli mit o Ikaru i Dedalu kao provodni lajtmotiv ovoga romana. Nema cinizma u vašem odnosu prema Glorijinu prkosnom batrganju u mreži ortodoksije naslijeđenih normi – naprotiv, gledate ju sa simpatijom, navijate za nju. Ona je, dakle, arhetipska leteća (super)junakinja?
Sve svoje junake gledam sa simpatijom, i za svakog od njih mi je bilo važno zaštititi ih i dovesti ih do kakvog-takvog (sretnog) kraja. I Gloriju, iako je čitavim putem rušim i postavljam joj zamke, jer se ili nema snage ili ne želi suočiti sa svim emocijama koje pokreće očeva bolest i (spoiler!) na kraju smrt, kako bih je ulovila i prisilila je da prestane bježati ili letjeti po svijetu i počne se suočavati sa sobom. Ona je, mislim, svatko od nas kad naiđemo na neki problem, pa nam/joj je prvi refleks pobjeći. Što napraviti s junakinjom koja je od tog refleksa učinila olimpijsku disciplinu? Prokazati je kao čovjeka od krvi i mesa.
Čini se kao da određeni cinizam postoji u tome što je Žare, njezin otac, smetlar, i pritom donekle groteskna kreatura, bez jednoga oka, s dva prsta viška…
Rekla bih ipak, da je umjesto cinizma, u pitanju čisti, po meni i očiti, simbolizam podrezanih krila koji u sam roman uvodi već i citat iz Ovidijevih Metamorfoza naveden na njegovu početku, pa onda i izgradnja tih simboličkih krila na razini rada za svoje dijete i pristajanje na to da tvoja glava završi na panju, a ne djetetova. Postoji određena simbolika u tim prstima koje će mu odrezati kao dječaku, u odnosu na podrezana krila ptica koje Žare kao dječak lovi ili ruši njihova gnijezda u potrazi za jajima, pa i u otopljenim Ikarovim krilima o kojima možemo pretpostaviti da je i za Žaru, „škovacina“ obrazovanog na Slobodnoj Dalmaciji – opće mjesto, pa i ideju da su njemu skraćena krila za sam let iz sredine koja će ga neminovno koštati i zdravlja i sretnoga života, a to oko manjka samo mu onemogućava izlaz. To se događa u trenutku kad bi on još nešto i mogao učiniti s krilima manjka, ali s dva zdrava oka. On se, naposljetku, ipak predaje i krila koja je kuckao, gradio i montirao za sebe, na toj simboličkoj razini, ostavlja svojoj kćeri.
Ta nemogućnost vaših likova da se iščupaju iz staništa iz kojega su izniknuli jedan je od provodnih motiva romana; njihova duboka ukorijenjenost nasuprot prirodnom tijeku obnove života ovdje je simbolizirana kroz prirodu. Roman počinje u proljeće, vrijeme kada se priroda budi. Dakle, vjerujete u mogućnost obnove, razvoja, promjene, rasta, širenja, možda čak i presađivanja, što je također jedan od lajtmotiva ove knjige?
Moji junaci vjeruju – barem u vremenu trajanja romana nauče vjerovati – u drugu šansu, treću. Međutim, razni senzibiliteti drugačije reagiraju na promjene. Što nas, u konačnici, veže za neki prostor i zašto nam je u njemu dobro ili loše, uvijek je neki intimni odnos iznutra, pa i obračun ako ga treba povesti. Osobno, vjerujem da rad na obnovi, razvoju, promjenama i svemu ostalome što ste naveli, može dovesti do nekog unutarnjeg ispunjenja. I da taj rad ne treba valorizirati nitko drugi nego mi sami, za sebe, i mijenjati ono što nam ne odgovara. Pritom ne mislim na ovaj rad koji spada u sferu tržišta rada i ekonomije. Taj će rad danas ponuditi svašta, ali ispuniti jako malo toga. Zato, oprezno i na distanci sa svakim teškim, upornim i iscrpljujućim radom koji nije za sebe i na sebi. Da ne bismo obnovu, razvoj, promjenu i rast vidjeli s druge strane ceste, a ne kod sebe.
Cijenim svoj mir i slobodu i reagiram samo ako su ugroženi. Uvijek sam se ugodnije osjećala u ulozi promatračice i osobe koja pušta da njoj priđu i ljudi i prostori i da ih tako selektira.
Time što koristite prirodu kao ključnu podlogu romana u kojemu je glavna protagonistkinja slavna biologinja koja brine za očuvanje vrsta gradite poseban ideološki književni svijet koji upozorava na opasne posljedice ljudskih intervencija u prirodu. Krije li se određena ironija u tome što vaša junakinja, osviještena borkinja za zaštitu prirode, zapravo radi za britanskoga poslodavca? Povijesno gledano, upravo su bogate zapadne zemlje najodgovornije za ekološku katastrofu koja nam se već događa...
Nema tu ironije, to je opis jednog od mogućih djelovanja unutar slike o svijetu danas, ali definitivno ne i jedini. Resursi su i dalje u zapadnim državama: oni koji služe i uništenju i očuvanju. Pa kako onda balansirati između njih? Moja junakinja daje sve od sebe u kontekstu svoga obrazovanja i svoje životne priče, a dolazi iz društva slična mome: obrazuj se i bit će ti bolje, a nailazi na teške i dvosmislene situacije. Ona obilazi eksploatirana i ugrožena područja i s njih spašava sjemenke, koje vrlo vjerojatno ne bi bilo potrebno spašavati da svijet nisu prije klimatske katastrofe zadesile one imperijalizma i kolonijalizma, pa i razvoja domaćih industrija. Evo, da samo za primjer navedem Australiju koja bi trebala biti Glorijin sljedeći teren, a tamo se zbog industrije ugljena rađa čitav pokret ekoaktivista, pogotovo u Novom Južnom Walesu gdje se dvjema aktivistkinjama sada sudi jer su ometale ukrcaj u najvećoj svjetskoj luci za prijevoz ugljena, a taj ugljen donosi ogroman profit Australiji. Prijeti im svakoj do 25 godina zatvora. Svatko djeluje onako kako može u odnosu na svoj kulturni, ekonomski, socijalni kontekst. Što ne znači da nije rastrgan unutar sebe i da nema etičke i moralne dvojbe.
Velika središnja tema romana je patrijarhat. Glorijinu je baku uništio i pretvorio u, citiram po sjećanju, gnjilu masu punu prezira; njezinu je majku pretvorio u nemajku, dok mu se ona, treća generacija, opire, no to je život na bojnome polju iz kojega neprekidno izlazi u modricama i ranama. Tu je, međutim, i Alta, leptirić optimizma. Znači li to da se društvo koje opisujete, duboko patrijarhalno društvo hrvatske provincije, ipak polako mijenja? Nazire li se neka mogućnost istinske promjene? Je li moguće dobiti taj rat?
Big change is a slow turning wheel, da citiram jednog od junaka antologijske serije "Small Axe" režisera Stevea McQueena. Htjela bih dodati i da patrijarhat nije vezan samo za sela – upozorit ću na termin provincija zbog njegove pejorativnosti i implikacije da su moji junaci, pa onda i ljudi koje se označava provincijom dio kulture zaostalosti u odnosu na grad; taj bi termin u potpunosti trebalo odbaciti; a termin sela za mene ovdje znači samo neka manja zajednica od gradske, barem brojčano – on je itekako vezan i za grad. Ali u manjim sredinama nije tako izbrušen kao u gradu, niti se u manjim sredinama odvija s tako širokim osmijehom na licu dok doma u ormaru taj isti osmijeh čuva transparent Hoda za život ili neku sličnu abominaciju koja će sad krenuti s rušenjem Roea vs Wadea, što će se posljedično odraziti na čitav (barem onim što se smatra da je zapadni) svijet. Tako da mislim da je grad preozbiljna konkurencija selu po dubini i slojevima patrijarhata. Osim toga, i sve tri moje junakinje koje opisujete su živote provele u gradu. Ali, ako je obilježen siromaštvom, onda je sasvim svejedno tlači li te patrijarhat u gradu ili na selu. A siromaštva, u ekonomskom smislu, stvarno ima svugdje i politika lakše manipulira siromašnima ako je više sirotinje nakupljeno u jednom prostoru, a ne raštrkano po zabačenim selima. Tamo političari ne idu, niti ih takav „tip“ siromaštva zanima. Tamo se, bar mi se ovako čini iz nekog iskustva s nogu, a i životnog, ljudi češće bave preživljavanjem i međusobnim pomaganjem, nego pokušajima da susjedu/i oduzme neka elementarna ljudska prava. I razne se rodne uloge brže i bezbolnije demontiraju.
Radnja se, dakle, odvija dijelom u fikcionaliziranom selu kojemu ste nadjenuli ime Vrj (još jedna nemoguća jezična akrobacija!) a dijelom u Splitu (iako i tamo postoji fikcijsko naselje Siromašna). Što vam je taj postupak fikcije u fikciji omogućio?
Vrj mi je sigurno dao više prostora za konfabuliranje, ali i mogućnost da se udaljim od sebe i nekih svojih povijesti i sjećanja, značenja, pa ako hoćete i mitologija, koja sam upisala u očevo rodno mjesto. A inače, Siromašna je pravi kvart u Splitu, to je nadimak za kvart Plokite, danas još također poznat i kao Braće Santini, jedan od (nekad) najzeznutijih i najživopisnijih splitskih kvartova.
Čini se da imate izvanredno razumijevanje za svoje likove, čak i kad čine stvari koje većina nas ne razumije… Razumijete li ih doista ili se naprosto suzdržavate od autorskoga komentara? Je li vam to razumijevanje bitno za priču?
Nije tu neki eksplicitni autorski komentar, ali je implicitni. Ipak dajem svojim junacima dovoljno prostora da budu ono što jesu i da se pokažu bez straha od nekakva mog podcrtavanja i poante kakav se smije ili ne smije biti, kako se smije ili ne smije živjeti. Nisam ja ni po prirodi posebno preskriptivna osoba niti posebno osuđujem, prosuđujem i komentiram u kontekstu efemerija svakodnevnog života, poprilično to čak i izbjegavam jer cijenim svoj mir i slobodu i reagiram samo ako su ugroženi. Uvijek sam se ugodnije osjećala u ulozi promatračice i osobe koja pušta da njoj priđu i ljudi i prostori i da ih tako selektira. Neke razumijem, neke se trudim razumjeti, s nekima kroz tekst uđem u taj dijalog. Neke nikad neću razumjeti, a i zašto bih? Možda iz toga proizlazi neka potreba za pisanjem.
Pisac nikad ne živi ispred svoga vremena, pisac živi u svom vremenu, i to je vrijeme važno zabilježiti.
U ovome romanu jezik je gust, prepun slika, mirisa, boja, vremenskih, prostornih i misaonih skokova, zbog čega je povremeno teško prohodan; čitatelj se praktički strmoglavljuje u svijet vaše glavne junakinje i čitavo se vrijeme nalazi kao u nekoj vremenskoj petlji bez početka i povremeno bez jasnih pokazatelja gdje je i kuda ide. Čini se gotovo kao da i sam jezik koristite kao metaforu… Koji je ključ za dekodiranje ovoga teksta?
Čitanje. Ne samo Sutona nego i svake druge knjige koju smatramo vrijednom čitanja, tj. našeg vremena. Ili življenje. Ali takvo koje podrazumijeva da nismo ni najbolji ni najpametniji ni najstručniji na svijetu. Ili nešto treće. Sigurna sam da ima ključeva za otvaranje Sutona onoliko koliko ima i čitatelja.
Ova je knjiga slojevita, poput torte bogate kremama svaka od kojih ima drugačiju teksturu, okus, miris i boju a sve zajedno prožimaju se u savršeno skladan okus. Zanima me vaš proces pisanja; kako ste pisali ovu knjigu? Kako ste slagali sve te slojeve, okuse; što je bilo prvo? Što ste pritom imali na umu?
U smislu strukture, imala sam tri poglavlja koja su se brzo razotkrila kao stupovi romana, jer su poslužili za početak, sredinu i kraj. Imala sam i likove. I jedan od triju snova koji omeđuju roman, onaj prvi. Kasnije je krenulo povezivanje same strukture, ali i odluka da ću ići s nekim rizicima u samom tekstu, jer sam preispitivala i neke konvencije romana kao takvog. Nisam htjela tu popustiti ni sebi, ni književnom polju, ni tradiciji pisanja romana, ni čitatelju, i mislim da je to na kraju ispalo dobro za taj unutarnji svijet romana.
Upravo ste dobili tportalovu nagradu za najbolji hrvatski roman u 2021. Dok su nagrade neupitno dobrodošao financijski korektiv u polju u kojemu nema novaca i poželjan orijentir u medijskom prostoru kojemu se predbacuje manjak kritičkoga promišljanja i relevantne književne kritike, postavlja se ipak pitanje kako pomiriti zahtjeve komercijalnih (korporativnih) nagrada i imperativa književne izvrsnosti. Znače li nagrade još uvijek išta? Što vama znači ova nagrada?
Naravno da znače, kao što sam rekla u jednom nedavnom intervjuu: ne toliko da ti utječu na ego ili pisanje ili sam proces pisanja, ali znače jer dobiješ nekakav tip prepoznavanja od svojih istovremenika, ne nužno i istomišljenika. Osim toga, ja sam uvjerena da pisac nikad ne živi ispred svoga vremena, pisac živi u svom vremenu, i to je vrijeme važno zabilježiti. Važno je biti u njemu. Nisu sve nagrade i financijske, neke donose i neke druge komponente jako važne za pisca koji želi biti (pro)čitan. Prije same tportalove nagrade bila je ona Štefice Cvek koja mi je donijela vidljivost, odradila je veliki dio posla tu u regionalnom smislu. Jer je i nekompetitivna nagrada, uvrstila je i osmero drugih autora/ica u sam sustav nagrade i tako proširila inače skučen pogled prema književnom polju. Tako da, nagrade jesu dobre zbog vidljivosti i financijske pozadine. A na pisca koji je svjestan ovoga zanata i rada koji treba biti uložen u tekst nikakva nagrada neće utjecati, nazvali mi nju korporativnom (komercijalnom; iako je žiriranje odradio kompetentan žiri) ili ideološkom (kao što se događa kod Štefice), samo svijest o tome zašto i kako to radi, za koga, u konačnici.
Zemlja bez sutona
- Fraktura 09/2021.
- 256 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533583990
Biologinja Glorija Suton dolazi u posjet ocu u Split između dvaju terena. Taj će posjet neminovno biti i povratak u očev rodni kraj Vrj, negdje u Dalmatinskoj zagori, gdje će se preplavljena sjećanjima konačno suočiti i pomiriti s duhovima prošlosti. 'Zemlja bez sutona', prvi roman Marije Andrijašević, kao da je od mirisne smole mediteranskog drveta kojom se liječi rana na obiteljskom deblu...