uživaj u mraku dok nema reflektora

našli su te spokojnog u mraku. daleko od kuće. obezglavljenog.
ostavi me da plačem u kutu sobe.
na rubu kade.
uz otvoren prozor da ne bih zaboravila disati.
strašno je sjećanje na tebe.
pomoli se, prije nego što odeš spavati, vjeruj u boga, vjeruj u zid, planinu.
u zrnca prašine pod krevetom.
pokosi sve pred sobom.
moj djed je previše pio.
živi od strahova. od adrenalina. od prošlosti. pa tamo negdje, u nekom sutra zakopaj glavu u
pijesak i govori: ovo nisam ja.
s britvom u ruci. i tintom. i iglama.
nikad ne znaš kad ćeš si poželjeti nešto ispisati na koži.
broji korake. svaki dio njega. voli ga – ne voli ga.
meni je sasvim svejedno. ionako ćemo sutra igrati šah i slagati figurice po tijelu.
mjere trideset puta trideset centimetara. ima tu i tereta za podnijeti.
kupovali smo pločice mjesec dana prije njegove smrti. rekao je prodavaču: slušajte, imam ja
ženu koja to mora vidjeti. mogu li jednu ponijeti doma?
nasmijao me tad. tko zna kad se zadnji put bojao svoje žene.
zatvori prozore, hladno je. djed mraz će ti ove godine donijeti samo šibice.
a zašto šibice?
pa, moraš ugrijati tu svoju zločestu dušu, dijete moje drago.
tu hladnu krv.
moji su preci bili ubojice. i sad nas žele nagraditi. dijele plakete i govore kako je lijepo znati da u sebi imaš plemićke krvi koja je baratala mačevima i kopljima. ma o čemu pričate, ljudi
moji.
postoji trideset metara stare ceste na izlazu iz splita u kojima su otisci tvojih stopala.
neki dan sam pratila tragove ulja i slijedila te do kafića u kojem si popio zadnju čašu vode iz
tuđe ruke.
kome danas ukrasti identitet?
čiji život živjeti?
umirete kao po zapovijedi. da l' da budem ujak, teta, ti?
čije ime moram izgovoriti i čuti od nekog: ista si on. ista si ona.

ista sam ja.
od toga se ne moram štititi.

**

Pjesnikinja se oslanja na američku "ispovjednu" školu poezije koja dokumentira osobne patnje i traume. U drugim narativnim pjesmama pisanim slobodnim stihom, autorica iznosi tuđe prigovore na njezin način života, vlastita opravdavanja, ispisuje mahnito tok svijesti, eruptivno slijedi put svojih emocija, ne bi li tako "zaslužila" pravo na pisanje. Uporište traži u ljubavnom odnosu. Rođena je 1984. u Splitu.

Što vrijedi da u svakoj pjesmi koja govori o užasima disfunkcionalne obitelji, o stravi disfunkcionalne obitelji maloga naroda, o opasnostima nomadizma i kulturalnoj šutnji i pristajanju na ukorijenjenost, o jezi tranzicije koja nesmiljeno proždire one koji su je, tada kada je Mariji bilo šest, s nestrpljenjem prizivali, o našem kolektivnom dobrovoljnom pristajanju na ropstvo, o vremenu bez središta... o očajnoj želji da se ne nestane u svijetu u kojemu interesne grupe manje ili više spretno maskirane u stranke, korporacije, holdinge, tvrtke, udruge... proždiru našu sve više od nas samih tek zamišljanu autonomnost... - Nikica Petković

Marija Andrijašević (Split, 1984.) objavila je zbirku pjesama "davide, svašta su mi radili" nagrađenu Goranom za mlade pjesnike 2007 i roman "Zemlja bez sutona" (Fraktura, 2021.) nagrađen regionalnom književnom nagradom 'Štefica Cvek' 2021. i književnom nagradom tportala 2022. Izabrane pjesme iz zbirke uvrštene su u nekoliko domaćih antologija i prevedene na više stranih jezika. Završila je trogodišnji smjer Trgovačke škole u Splitu 2001., a četvrti razred u večernjem programu Trgovačke škole u Zagrebu 2008. Magistrirala je komparativnu književnost i etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2015. Pohađala je i završila dvosemestralni program Centra za ženske studije u Zagrebu 2016.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.