smrt

pogasili su svjetla jedino još gori živo
vapno s gradilišta gradilište naše more
naša utvrda romanička barokna rokoko
utvrda naša dolina scenski prostor idile
ne puštaju nas na ispašu potamnjeli
smo od čekanja igraju se pastiri i voda
im odobrava pogasili su svjetla na
staklu mjesec projicira snove mi bismo
dignuli bunu mi bismo rekli svoje ne
tako jasno ne tako očito zaboga
neljudski je mi bismo se probudili samo
da kažemo kako je nježnost montirana
nikoga nismo voljeli naročito ne tako
meko netko nam pripisuje ljubav i našu
kuću u cvijeću crveni krov oduvijek si
takav htjela crveni krov i krizanteme u
prozoru gdje je majka gdje otac sva su
okna zatvorena u našem mjestu danas
je blagdan život u nezgrapnoj pirueti
čije je dijete u kolijevci pod karuselom

Rukopis Mateje Jurčević odlikuje neobična konceptualna uređenost te snažna načitanost uz tako dobrodošlu, a mladim pjesnicima ne suviše pripadajuću, jezičnu eleganciju. Komprimirana misao, malih, ali snažnih pomaka, u čvrsto organiziranom tijelu pjesme, svjedoči o talentu opremljenom dobrim uzorima, načitanoj mladoj pjesničkoj osobnosti koja na pragu tek dvadeset i prve godine života manifestira suverenost vlastitog pjesničkog koncepta i hrabrost koja odlikuje mnogo zrelije pjesničke glasove. - Ivica Prtenjača

Mateja Jurčević (1995.) je rukopisom "Paranoja" osvojila nagradu Goran za mlade pjesnike za 2016. godinu. S urednikom Ivicom Prtenjačom doradila je nagrađeni rukopis i 2017. objavljena je zbirka "Bijela vrata". Od Gorana do objave knjige, Mateja Jurčević etablirala se pjesmama (u časopisima Tema, Eckermann, Fiction PlayGrounds) i književnim kritikama koje je pisala za portal Booksa.hr.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.