Mario Kolar : Teksture i strukture / Glas i jeka

U kratkom vremenskom razmaku Mario Kolar (1981.), znanstvenik i književni kritičar, objavio je dva za recepciju novije te suvremene hrvatske književnosti važna naslova: prvi („Teksture i strukture“) koji iz književnopovijesnog i književnoteorijskog rakursa promatra gdjekad do sada manje razmatrane literarne/paraliterarne, pa i lingvističke fenomene, te drugi („Glas i jeka“) kojim je rekapituliran autorov književno-kritički rad u proteklih desetak godina, a koji donekle poslužiti može kao „praktična“ potkrepa prvoj knjizi. U oba slučaja s punim je pravom govoriti o relevantnom doprinosu literaturi, o pomoćnim sredstvima kojima suvremeni čitaoci nisu odveć skloni.

Spomen čitalačke „nesklonosti“ teorijskom i književno-kritičkom posredovanju, makar to shvatili kao nepotrebnu digresiju, otvara niz pitanja na koja se malo tko usuđuje glasno očitovati. Za posljedicu imamo tržišno poticanu recepcijsku infantilnost, dakako u vidu lajkova na društvenim mrežama, uslijed čega u prvi plan nerijetko dospijevaju kvalitetom skromniji naslovi, nerijetko nauštrb onih boljih, ali i manje reklamiranih. Premda nisam siguran da Kolarove knjige mogu potaknuti promjenu takvoga stanja (kao, uostalom, ni one Krešimira Bagića o kojima je ranije bilo riječi), one čitaoce koji teorijski osviještenu poziciju pretpostavljaju reklamnoj travestiji društvenih mreža, pa i one koji još nisu načistu treba li vjerovati teoriji/kritici ili broju lajkova, vrijedi upozoriti na spomenuta ukoričenja, kao i na njihove međusobne poveznice kojih ne manjka.

Teksture i strukture Kolar Mario

Podnaslovljena „Rasprave i ogledi iz novije hrvatske književnosti“, knjiga „Teksture i strukture“ sadrži ukupno dvanaest eseja kojima su dominantno zahvaćena imena/opusi/fenomeni novije hrvatske književnosti, ali i njihova posredna manifestacija kako kroz suvremeno stvaralaštvo, tako kroz razmatrane književnopovijesne i teorijske pristupe. Analizom suvremenih stvaralačkih primjera autor se posredno dotiče i imena/opusa/fenomena koja znatno prethode književnim praksama druge polovine devetnaestog stoljeća i kasnije. Osim toga, bitno je ukazati i na autorov interes za poziciju tradicionalno podcijenjenih stvaralačkih manifestacija i žanrova, osobito na poziciju dijalektalne književnosti (napose pjesništva) te poziciju žanra kriminalističkog romana. I dijalektalna književnost, kao i kriminalistički roman, posljednjih dekada sve su češće promatrani kao legitimni dio književnog kanona, premda i dalje postoje ograde na koje je u knjizi ukazano.

Naposljetku, autor problematizira i položaj (kanonske) književnosti u suvremenom tržišno-medijskom prostoru, pri čemu su zaključci uvelike na tragu uvoda u ovaj tekst: kanon, podvrgnut tržišno poticanoj infantilizaciji, ostaje lišen validne književnoteorijske i književnopovijesne prezentacije, te kao takav biva poslužen pretežno nespremnoj čitalačkoj populaciji.

Problem o kojem je ovdje specifično riječ, doduše, ne tiče se teorijski nedovoljno obrađenog fenomena literature na društvenim mrežama, već pomalo zaboravljene manije kiosk-izdavaštva započetog 2004. (pišem prema sjećanju) Ecovim klasikom „Ime ruže“ uz koji dugujem digresiju. Naime, budući da sam u to vrijeme bio student koji je rano ujutro autobusom putovao za Osijek, nisam mogao izbjeći „beskonačni“ red ljudi koji su čekali da kiosk na kolodvoru počne s radom kako bi uz kupljene novine dobili knjigu (prva knjiga bila je besplatna, valjalo je platiti isključivo novine). Tih dana pojavila se i televizijska anketa na temu "Imena ruže" iz koje se dalo zaključiti da pristojna većina kupaca nije imala pojma što dobiva uz Jutarnji: u sjećanju mi je ostao odgovor starije gospođe koja je zaključila da je „Ime ruže“ ustvari knjiga o biljkama.

Prvi tekst podsjetnik je na život i stvaralaštvo Frana Galovića (1887. – 1914.), autor će reći pripadnika „kluba 27“ (zbog dobi u kojoj mu je završio život), jednog od afirmatora ili reanimatora dijalektalne poezije u domeni „visoke umjetnosti“ („Z mojih bregov“, Književna Republika, 1925.), ali i proznog protoavangardista/dramatičara čija ostvarenja poetički mogu podsjetiti na književni ekspresionizam, kao i magijski realizam (novele „Svekar“ i „Suputnik“, verističke drame kao „Mati“ i „Sodoma“, artističke drame kao „Tamara“ i dr.). Galovićev značaj autor potkrepljuje i tezom Milivoja Solara o djelu apostrofiranog pisca kao anticipaciji postmodernizma. Osim toga, Kolar upućuje i na Galovićeve dodirne točke s nadrealističkom poetikom (hipnagogičke slike u tekstovima kao što su „Začarano ogledalo“ ili „Ispovijed“).

U raspravi o počecima žanra kriminalističke proze u hrvatskoj književnosti autor se osobito koncentrira na romane „Kneginja iz Petrinjske ulice“ (1910.) Marije Jurić Zagorke i „Jednostavno umorstvo“ (1960.) Antuna Šoljana koji se za tu priliku potpisao kao A. T. Solar. Kao mogući razlog Šoljanova posezanja za pseudonimom navodi podcjenjivačku recepciju žanra (taj, kao i žanr ljubavnih romana, Krleža tako naziva „parfimiranim smećem“). Stvari se znatnije mijenjaju tek u drugoj polovici sedamdesetih i u osamdesetim godinama pojavom Pavla Pavličića i Gorana Tribusona, ali i teorijske/kritičke literature koja će olakšati uvrštavanje ponajboljih naslova žanra u ukupni književni kanon (esej „Poetika kriminalističkog romana“ Stanka Lasića, 1973.; „Principi krimića“ Igora Mandića, 1985.; zbornik „Trivijalna književnost“, 1987.). Potonji romaneskni primjeri ukazuju na snažan utjecaj Arthura Conan Doylea i tzv. engleskog tipa krimića, ali i na stvaranje specifičnog modela kriminalističkog romana obilježenog ponajprije prostornim lokalizmom. Rad ujedno podsjeća na ostale istaknute pionire žanra u domaćoj književnosti poput Milana Nikolića, Ivana Raosa, Nenada Brixyja ili Branka Belana.

U eseju o Slavku Kolaru (1891. – 1963.) autor nudi temeljit pregled stvaralaštva književnika i filmskog scenarista, osobito podcrtavajući novelu „Breza“ (1928.) kao njegovo najpoznatije djelo prema kojem je načinio i scenarij za istoimeni film režisera Ante Babaje (1967.), ali i sukob s Krležom (1951.) nakon kojeg u ondašnjem kulturnom životu biva marginaliziran. Ovog majstora satire autor ocjenjuje kao kritičara konformizma koji je prema selu gajio ambivalentan odnos, ali i kao autora djela čiji se muški lik, do tada posve neuobičajeno, zauzeo za dignitet vlastitog tijela (novela „Svoga tijela gospodar“ iz 1932., poznata po filmskom uprizorenju naslovljenom „Svoga tela gospodar“ redatelja Fedora Hanžekovića iz 1957.).

Esej o književnom radu Mihovila Pavleka Miškine (1887. – 1942.) ukazuje na interakciju literarnog i političkog djelovanja koje je za života rezultiralo objavljivanjem triju samostalnih zbirki pripovijedaka i crtica. Književnost je u njegovu slučaju, povremenim manifestacijama intime usprkos, alat namijenjen buđenju seljačke svijesti. Dodat ću, ne bih li primjerom potkrijepio posvećenost Miškinina političkog djelovanja, kako je ovaj odani sljedbenik Vladka Mačeka naposljetku 1942. od strane ustaša sproveden u Jasenovac, a zatim i ubijen, budući da je u više navrata odbio pristupiti vladajućem režimu zločinačke NDH.

Sljedeći esej život i djelo „Michelangela minijatura“ Julija Klovića i panslavenskog teologa te pisca Jurja Križanića promatra kroz autentično znanstveno i književno stvaralaštvo Ivana Goluba (1930. – 2018.), napose kroz poeme „Maximus in minimis“ (1978.), „Strastni život“ (1983.) te Golubovu autobiografiju „Obični čovjek“ (2014.). Na Golubovu se stvaralaštvu autor zadržava i u idućoj raspravi, onoj o lirskom višeglasju pjesničkog rukopisa „Kalinovečki razgovori“ (1979.) koju, zbog svoje hibridnosti, Kolar neprecizno definira kao pjesničku strukturu koja se opire genealoškim klasifikacijama i broji 160 strofa/sekvenci.

Nadalje, u dvama esejima o vjerojatno najproduktivnijem živućem piscu u nas, Pavlu Pavličiću, fokus je stavljen kako na identitetsko pitanje (roman „Kronika provincijskog kazališta“, 2002.), tako i na ono položaja pojedinca ili manje zajednice u sjeni tzv. velike povijesti. Dakako da je pritom dan književnopovijesni kontekst pomoću kojeg će neupućeni čitalac lakše razumjeti razliku između historijskog romana šenoinskog tipa i tzv. neohistorijskog, novopovijesnog ili metapovijesnog romana čiji je pionir u nas Nedjeljko Fabrio („Vježbanje života“, 1985.).

Esej  kojim je razmotrena jezična polimorfnost dijalektalnog pjesništva polazi od redefiniranja monolitne strukture hrvatske književnosti i ukazivanja na negativne konotacije sintagme „dijalektalna poezija“. Ona je, kao i poezija na standardu, kadra zadovoljiti postmodernističke tendencije i tako izaći iz domene tradicijskog ili, čak štoviše, usmenopredajnog iskaza: imena poput Milorada Stojevića, Zvonka Kovača ili Zvane Črnje samo su neka iz plejade kreatora postmodernističkih diskursa kojima autor ukazuje na nužno ravnopravno sagledavanje djela pisanih na jezičnom standardu te djela pisanih kojim od dijalekata, poddijalekata ili mjesnih govora. Kao primjer iz recentne proizvodnje naveden je primjer pjesničkog stvaralaštva Eveline Rudan, napose nagrađivane zbirke „Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove)“ (2020.).

I dok rasprava o modelima prevođenja moderne dijalektalne književnosti na jezični standard kao najčešće tri varijante ističe prijevode riječi uz tekst, rječnike na kraju djela i prijevode čitavog teksta, tekst koji razmatra Brešićeva čitanja „zamućenih“ mjesta hrvatske književne historiografije ukazuje na modernu sintezu književnosti proizašlu iz promatranja razvoja žanrova. Spomenute su i sintagme kojima se ukazuje na postpreporodni put prema novom regionalizmu („slavonsko pismo“, npr.) oko kojeg u znanosti o književnosti ne vlada suglasje, kao i razlika između iseljeničke te emigrantske književnosti: potonja kategorija, za razliku od iseljeničke književnosti, nužno sadrži političku konotaciju. Kolar se, međutim, zadržava na registriranju spomenute razlikovnosti o kojoj bi se dalo raspraviti. Naime, pojam „emigracija“ semantički je istovjetan pojmu „iseljeništvo“ (lat. emigrare – iseliti se), tako da bi bilo uputnije govoriti o dvama tipovima iseljeničke ili emigrantske književnosti.

„Teksture i strukture“ zaključuje rasprava o uvodno spomenutom fenomenu kiosk-izdavaštva, s naglaskom na sabrana djela Ivane Brlić-Mažuranić, deset knjiga u izdanju Večernjeg lista, kao i na njihovu promociju koja je naposljetku gotovo isključivo isticala povoljnu materijalnu vrijednost knjige kao fizičkog proizvoda. Promatrajući fenomen kiosk-izdavaštva koji je u međuvremenu izgubio zamah (manjim dijelom zbog e-knjiga, a većim zbog primata internetskih portala u odnosu na štampu), Kolar se poziva i na eksperte s područja informacijskih znanosti poput Zorana Velagića ili Srećka Jelušića, što raspravi daje na širini nužnoj kako bi promatrani fenomen bio obuhvaćen u cijelosti.

Glas i jeka Kolar Mario

„Glas i jeka: Odjeci suvremene hrvatske književnosti“ kompilacija je Kolarovih kritika i predgovora/pogovora knjigama nastalim u periodu od 2014. do 2023., kao svojevrsni nastavak "Nuspojava čitanja" u kojoj su zastupljeni radovi iz ranijeg perioda (2009. – 2013.). Posrijedi su prikazi recentnih izdanja podijeljeni u tri cjeline: književne kritike, prikazi esejističke, znanstvene i stručne literature te spomenuti izbor predgovora/pogovora pojedinim knjižnim izdanjima.

Ova kompilacija prije svega, a što se moglo naslutiti i iz prethodno komentirane knjige, potvrđuje autorov širok interesni dijapazon, uz napomenu da nešto veću sklonost gaji prema proznim ostvarenjima. Kritike su deskriptivne, što u slučaju osvrta na prozne naslove neupućenim čitaocima može predstaviti problem (spojleri). Doduše, autoru u obranu ovdje sam dužan stati i kao kolega kritičar: tekstovi u knjizi pretežno su objavljivani u specijaliziranim književnim časopisima, te kao takvi podliježu drukčijim (doduše nepisanim) pravilima no što je to po svoj prilici široj (obično teorijski neosviještenoj) publici tzv. novinska kritika.

Razotkrivanje dijelova sadržajne razine utoliko valja promatrati kao element pri estetskom vrednovanju analiziranog djela, što u kritici pisanoj za komercijalne medije (u toj mjeri) nije slučaj. Naravno da spomenuta usporedba nužno provocira razmatranje recentnog kritičkog diskursa koji katkad nije posve jednostavno razlikovati od reklame. Drugim riječima, čitaoci su Kolarovih kritika po svoj prilici pripremljeniji dio publike koji je vjerojatno prethodno pročitao naslov o kojem kritika govori, a koji od kritičara očekuju na razgovijetnoj argumentaciji zasnovan estetski sud.

Dodirnih je točaka na sadržajnom planu s prethodnom knjigom mnogo. Spomenut ću tek neka imena o kojima izravno ili neizravno piše u objema knjigama: Pavao Pavličić, Marko Gregur, Ivan Golub, Ernest Fišer, Evelina Rudan, Vinko Brešić i dr. U objema knjigama uočljiva je znatna zastupljenost, uslovno rečeno, zavičajnih autora (Gregur, Fišer, Novak, Solar, Golub). I u ovoj knjizi, kao i u prethodnoj, moguće je posvjedočiti autorovu rezolutnom zauzimanju za ravnopravni status dijalektalne književnosti prema književnosti pisanoj na jezičnom standardu. Čak štoviše, kudikamo je najoštriji tekst upravo o antologiji „Svjetlaci: hrvatsko pjesništvo trećega poraća (1996. – 2019.)“ koju je priredio Tonko Maroević. Razlog je taj, kao i u antologiji „Uskličnici“ kojom je pokriven period od 1971. do 1995., što Maroević u potpunosti zapostavlja dijalektalni korpus pravdajući postupak, pored ostalog, pripadnošću pjesama na dijalektu vlastitim jezičnim sustavima.

Digresija, Kolar je tim povodom proveo polemičku anketu u kojoj je sudjelovalo sedamnaest pisaca, novinara, kritičara, urednika i znanstvenika (Artikulacije, br. 9, god. 5, 2020.), nastojeći ukazati na diskreditirajući predznak vrednovanja dijalektalne literature kao vernikularne, nužno i kategorički izvan književnog kanona. I ovdje će, kao u prethodno promotrenoj knjizi, kao argument posegnuti za dijalektalnom (post)modernističkom poezijom Ernesta Fišera, Milorada Stojevića i dr., ujedno problematizirajući još jedno nedovoljno razmatrano pitanje – ono „centralizacije književnosti“.

Kolar s velikom pribranošću piše o poeziji tada novopečene književne zvijezde Monike Herceg, baš kao i o poeziji barda Ernesta Fišera ili o poeziji Davora Šalata kao pripadnika srednje generacije živućih pjesmotvoraca. Osobito pozorno, dijelom i u duhu zastupanja ravnopravnosti literature pisane na varijetetima onoj pisanoj na standardu, analizira spomenutu zbirku Eveline Rudan koja je u periodu nakon objavljivanja izazvala veliku pozornost struke (dovoljno je spomenuti nagrade „Ivan Goran Kovačić“ i „Tin Ujević“ autorici dodijeljene 2021.). Ne libi se pisati i o žanrovskim hibridima (Lora Tomaš), kao što se ne libi, ne pretpostavljajući roman kraćim prozama, Karakašev „Potop“ klasificirati kao kratki roman ili novelu.

Kritika reizdanja stripa Andrije Maurovića i Norberta Neugebauera („Grička vještica“, 2022.) svjedoči Kolarovoj spremnosti analize intermedijalnog ostvarenja čiju matricu ne čini književnost, već druga umjetnost obogaćena književnim kodovima. U drugoj cjelini, kao što je rečeno, upozorava na važna stručno-znanstvena i esejistička izdanja (Brešić, bjelovarski zavičajnik Ilija Pejić, Andrijana Kos Lajtman, Milivoj Solar, Matanović, Leo Rafolt i dr.), držeći se deskriptivnog postulata koji katkad služi i kao alat za izricanje suda o kvaliteti promatranog djela (strategija koja podsjeća na Bagićeve kritike novijeg datuma). Treća cjelina upotpunjuje presjek Kolarova predanog metaliterarnog rada, ali i podsjeća na moguće slabosti kojima se potpisnici predgovora/pogovora teško mogu othrvati: teško je, naime, zadržati aproksimativnu objektivnost pišući o knjizi „u knjizi“, često i kao urednik.

Budući da nisam pročitao sve naslove čijim je izdanjima Kolar pisao predgovor ili pogovor, zadržat ću se na utisku, dijelom potaknutom i ličnim uredničkim iskustvom, tek uz napomenu da je i u spomenutim tekstovima naglašena opisna razina. Kolar potpisuje predgovore/pogovore knjigama Mire Gavrana, Marka Gregura, Ane Pisac, Sonje Delimar, ali i Dragutina Feletara, akademika primarno poznatog po znanstvenim doprinosima na području geografije i časopisu/časopisima „Hrvatski zemljopis“/“Meridijani“ koji izlazi od 1994. U potonjem slučaju Kolar, što je za tu prigodu rijetkost, ne propušta ukazati na skromniju estetsku razinu knjige o kojoj je riječ: takva pogovorna opaska, možda i više od svega navedenog, svjedoči autorovu intelektualnom poštenju. A ono je, prije ostaloga, temelj za stjecanje trajnog čitalačkog povjerenja koje, nadam se, neće biti iznevjereno.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Mario Kolar

Teksture i strukture : Rasprave i ogledi iz novije hrvatske književnosti

• Matica hrvatska 06/2023.
• 297 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533412078

Povjesničar hrvatske književnosti i književni kritičar Mario Kolar u novoj knjizi 'Teksture i strukture' okupio je dvanaest studija posvećenih modernim i suvremenim hrvatskim književnicima. Autor pozornost u svojim istraživanjima jednako posvećuje i hrvatskim klasicima (Fran Galović, Slavko Kolar, Antun Šoljan) i popularnoj književnosti (Marija Jurić Zagorka), a podjednako ga zanimaju i književni kanon i manje istraživani, pa i posve zanemarivani autori, djela i fenomeni.

Mario Kolar

Glas i jeka : odjeci suvremene hrvatske književnosti

• Artikulacije 07/2023.
• 397 str., meki uvez
• ISBN 9789538465031

Kako odjekuje suvremena hrvatska književnost, vrlo zorno pokazuje knjiga 'Glas i jeka: Odjeci suvremene hrvatske književnosti'. U njoj je sveučilišni profesor i književni kritičar Mario Kolar sabrao pedesetak kritika, prikaza, recenzija, osvrta, eseja, predgovora, pogovora i ostalih – kako ih sam naziva – odjeka na domaću književnu i kroatističku produkciju posljednje dekade.