Krešimir Bagić : Figure i stilovi / Republika stiha

Krešimir Bagić: Figure i stilovi / Republika stiha

Doprinos Krešimira Bagića (Gradište, 1962.) hrvatskom pjesništvu možemo promatrati na barem tri razine: onoj neposrednoj (pjesničko stvaralaštvo), zatim književnoznanstvenoj (stilistika) i kritičkoj. Predmet su ovoga prikaza druga i treća razina zastupljene novim naslovima koji, osim što proširuju književnoteorijske i kritičke spoznajne domete, podsjećaju na Bagićevo zavidno umijeće interpretacije i deskripcije. Književnoteorijski se i kritički dometi pritom međusobno ne isključuju, rezultat su čega tekstovi razmjerno lako dostupni i onoj publici koja oskudijeva u iskustvu navedenih dviju razina. Taj aspekt neprijeporno upućuje na umijeće podučavanja koje, kada je pisana forma posrijedi, dijelom proizlazi iz interpretativnog i deskriptivnog umijeća. I premda bi bilo zahvalnije deskripciju promatrati kao jedan od interpretativnih alata, za ovu prigodu dva pojma nije zgorega promatrati kao značenjski ravnopravne.

U nekoj drugoj prigodi, zavisno o promatranom kritičkom pristupu i viđenjima kritike, dalo bi se raspraviti možemo li kritiku poistovjetiti s interpretacijom (osobito ukoliko je opisna). Stoga, za ovu prigodu pojam „interpretacija“ valja uzeti u obzir kao polazišnu točku pri opisu knjige „Figure i stilovi“, a pojam „deskripcija“ kao jednu od polazišnih točaka uvida u knjigu kritičkih osvrta „Republika stiha“. Dakako da takva napomena ne isključuje deskriptivni aspekt u prvoj, kao i interpretativni aspekt u drugoj knjizi.

Ovu ničim izazvanu zavrzlamu po strani bih mogao ostaviti posežući za sjećanjem, što u dijelu zastupljenih kritika čini i Bagić prije „prelaska na stvar“ (katkad posegne i za anegdotom), a kako bih uputio na još jednu bitnu karakteristiku njegova pristupa vrednovanju pjesničke proizvodnje. Svojedobno nam je, prilikom učestvovanja na jednoj književnoj manifestaciji, dodijeljen nastup u istoj školi. Nakon što je magiju poezije učenicima približio govoreći im o zbirci „Sto tisuća milijardi pjesama“ Raymonda Queneaua (1961.) koncepcijski temeljenoj na matematičkom triku, razmijenili smo riječ-dvije o tekućoj produkciji u nas. Suočen s prvom negativnom kritikom svog rada, odlučio sam s ponešto zazora prokomentirati hvaljenu poeziju njenog autora. Ono što je uslijedilo bila je prijeko potrebna lekcija čiji je ishod bio poticaj na samokritiku: „Pogačara treba u čitanke!“

Ukratko, epizoda je to koja podosta razotkriva i o njegovu pisanju/razmišljanju o poeziji: premda koncentriran na stilistički opis, Bagić se ne libi, ako iz samog opisa nije dovoljno jasno, izraziti stav o predmetu/pojavi koju opisuje. To je nužno istaknuti zbog još jedne upravo fundamentalne značajke njegova književnoteorijskog i kritičkog pristupa poeziji: neopterećenosti, naime, ideološkim učitavanjima, posebice ne medijem u kojem je objavljena analizirana poezija ili medijem u kojem analizira poeziju (od portala Stilistika.org ili časopisa Tema do Matičinih Vijenca ili Kola).

Dalo bi se reći, pored neupitno zapanjujućeg čitalačkog iskustva, da je spomenuta neopterećenost ključni čimbenik koji našeg književnog znanstvenika i kritičara čini pouzdanim arbitrom. U pjesmi „prisega“ iz Ujevićem nagrađene zbirke poezije „Ponornice“ Bagićev bi lirski subjekt za tu prigodu prisnažio: „ne broje me navijači / ni hadepe ni dehaka.“ Tek usput, didaktičko triježnjenje koje se onomad dogodilo potaknulo je proces koji je doveo do uvažavanja, pa i pisanja kritike tekućih pjesničkih naslova, a uz žal što se prva negativna kritika mog rada nije pojavila barem nekoliko godina ranije.

Apropos Queneaua, odonda sam ponešto doznao i o pomoći koju mu je oko spomenute zbirke pružio matematičar i pisac Francois Le Lionnais, kao i o pokretu Oulipo kojemu je s Queneauom suosnivač, a koji Bagić gdjekad spominje u ovim dvjema knjigama.

Figure i stilovi Bagić Krešimir

"Figure i stilovi" sadrže deset rasprava o jezičnim fenomenima i fenomenima jezika podijeljenih u dvije cjeline. Prvu cjelinu čine rasprave o parafrazi, kriptogramu, anagramu, stopljenici i hifenu, pri čemu se osvrću na historijski kontekst promatranih fenomena i njihove pojavne oblike, ujedno razmatrajući prirodu jezika fikcije, ludičke i kriptološke kapacitete jezika i pojedine karakteristike suvremene komunikacije. Drugu cjelinu čine rasprave o četirima rukopisnim inačicama Šimićeve pjesme Smrt od kojih je jedna posthumno objavljena u Književnoj Republici 1925., o retoričkim obilježjima Ujevićeve lirike, zatim o (neravnopravnoj) polemici filologa Ljudevita Jonkea i pisca Ranka Marinkovića, o „liričnosti“ publicistike pjesnika Josipa Severa i o glavnim obilježjima tekuće lirike. Potonja nas rasprava tako uvodi u čitanje "Republike stiha", sabranih eseja, kritika i pogovora nastalih u periodu od 2015. – 2022., druge knjige koja je predmetom ovog prikaza.

Rasprava o parafrazi temeljena je na pitanju – Postoji li jezik fikcije? Pozivajući se na domaće (Solar) i strane književnoteorijske te lingvističke autoritete (Gérard Genette, Catherine Fuchs), odgovor koji će čitaocima naposljetku biti ponuđen dvojake je prirode. Bagić upozorava na pejorativno shvaćanje parafraze u 20. stoljeću, nudi kratak književnopovijesni prikaz parafraze u literaturi (od Kvintilijana i Hermogena do danas), navodi vrste parafraze (poput lingvističke, komentatorske, literarne i ludičke), a zatim definirane pojave potkrepljuje primjerima poput Ujevićeva parafrastičnog triptiha „Oproštaj“ objavljene u Hrvatskoj mladoj lirici 1914. Ludičku parafrazu ističe kao stilsku figuru navodeći za primjer naslov Buñuelova filma iz 1972. („Diskretni šarm buržoazije“) koji je, napose u novinarstvu, podložan parafrastičnim obradama, a nalazimo ga i u domeni „poetike grafita“ (npr. Tko rano rani, cijeli je dan pospan).

U uzbudljivoj raspravi o kriptogramu, polazeći od Baconova dvostrukog alfabeta, pratimo razvoj steganografije i kriptografije, uz predviđanje razvoja kvantne kriptografije imune na sve raspoložive metode dešifriranja. Dakako da je u spomenutoj raspravi, pored ostalih, naveden Scherbiusov stroj Enigma kojim su se nacisti u 2. svjetskom ratu koristili za razmjenu povjerljivih poruka, a čiju je kriptografiju dešifrirao Alan Turing (1912. – 1954.), engleski matematičar i pionir računalne znanosti. Za ovu prigodu, spominjući tehnološki potpomognutu evoluciju kriptografije, nije zgorega spomenuti i primjer koji ne nalazimo u knjizi: misterioznu kriptografsku online „igru“ Cicada 3301 čiju je prvu verziju na stranici „4chan“ postavila osoba ili kolektiv nepoznatog identiteta. Taj primjer spominjem kao potvrdu daljnje evolucije kriptografije i steganografije koja vodi prema ostvarenju Bagićeva predviđanja. Rasprava ukazuje i na korištenje kriptograma u književnosti (Verne, Tolstoj, Eco, grupa Oulipo) i enigmatici, ujedno nastojeći kriptogram promotriti i kao stilsku figuru.

Tradiciju anagrama u književnosti Bagić započinje spomenom njegovih antičkih pionira Likofrona i Pitagore, da bi preko kabalističke prakse i zlatnog doba anagrama (od dvorskog anagramista Luja XIII. Thomasa Billona do Galileovog astronomskog anagrama) došao do razmatranja anagrama u modernoj književnosti (od spomenutog Raymonda Queneaua do Zvonimira Baloga). K tome upućuje na anagramsku praksu Pavla Rittera Vitezovića kao ovdašnjeg pionira književnog anagrama. Važno je istaknuti Bagićevo tumačenje politički intoniranog anagrama kao ekspresivnog stilskog sredstva, zatim podsjetiti na Slamnigovu praksu obilježenu primjenom literarnog anagrama, kao i na enigmatske anagrame  te enigmatski angažirani artizam.

U potonjem slučaju autor za primjer ističe rad Zdenka Capana, napose anagramsko interveniranje u kanonske tekstove hrvatske književnosti (Matoš, Šimić, Ujević i sl.). Kako bih na ovom mjestu spomenuta vrsta intervencije bila dodatno približena čitaocima, nije zgorega ukazati na svojedobno među studentima omiljenu knjigu Ivana Kušana, „100 najvećih rupa“, s napomenom da je Kušanovo anagramsko interveniranje stavljeno u funkciju parodije (obrada Ujevićeva Notturna ponajbolji je primjer spomenute prakse zabilježen u tom izdanju). Mogli bismo dodati da, među najnovijim imenima literarne prakse u Hrvatskoj, anagramsku intervenciju kao osviještenu stvaralačku strategiju primjenjuje Stjepan Bajić  („Revolucionar“, 2019.).

U raspravi o stopljenicama (riječima nastalim stapanjem dviju riječi i njima reprezentiranih značenja) ukazano je kako na njihov kritički potencijal (što je osobito razvidno u žurnalizmu), tako i na njihovu ludičnost, enigmatičnost i ekspresivnost. Stopljenica (portmanteau, slivenica) ocijenjena je kao leksički simptom našeg doba koji je, doduše, zabilježen i u kanonskoj literaturi (Aristofan, Rabelais, Carroll, Heine). Čitalac je upućen na književnoteorijski i lingvistički pristup fenomenu stopljenica, poglavito na njihovih šest tvorbenih modela prema srpskom lingvistu Ranku Bugarskom, suosnivaču Društva za primijenjenu lingvistiku Jugoslavije i svojedobnom potpredsjedniku Međunarodnog društva za primijenjenu lingvistiku. Kao jedan od temeljnih razloga njihove pojavnosti istaknuto je načelo jezične ekonomije (prema kojem jezik teži sa što manje resursa reprezentirati što više sadržaja i značenja). Bagić, razumljivo, stopljenicu promatra i kao riječ koja posjeduje potencijal stilske figure, one konstrukcije i/ili dikcije.

U nas, dotičući se primjera stopljenica u književnoj praksi, navodi kanonska imena ovdašnjeg postmodernističkog iskustva (Anka Žagar, Igor Rajki, Miroslav Kirin), kao i jednog od novijih etabliranih glasova pjesničke produkcije (Alen Brlek). Ukazuje također na naslovnu stopljenicu eseja Vladimira Bitija iz 1995. (Pasmaterna), kao i na rad strip-majstora Ivice Bednjanca obilježenog korištenjem stopljenica: u prvom se redu opaska odnosi na strip „Nježni sport“ koji je izlazio u SN reviji od 1976. do 1983., a osim stopljenica obilježen je i satirički motiviranim erotizmima. Na kraju je rasprave o stopljenicama priložen i Ogledni rječnik stopljenica izvorno objavljen 2015. u zborniku radova „Svijet stila, stanja stilistike“, a zatim i na portalu Stilistika.org gdje je i dalje dostupan. Rasprava o hifenu, nazivu za crticu, spojnicu i povezivanje dviju riječi u jedan pojam, razmatra ovaj raspravljački stilem kroz čitanje knjige „Zvuk i pokret u jeziku“ (1952.), autora Petra Guberine, jednog od pionira stilistike u nas.

Drugu cjelinu, kao što je uvodno naznačeno, otvara interpretacija četiriju inačica pjesme Smrt A. B. Šimića, pri čemu kao polazišnu inačicu uzima onu posthumno objavljenu u Književnoj Republici, verziju koju je književna povijest kanonizirala kao konačnu. Polazeći od Šimićeve stilistike obilježene velikim temama i semantičkim opozicijama (poput „život – smrt“), Bagić stilistički minuciozno ukazuje na ključne promjene u tekstu četiriju inačica, istovremeno razmišljajući o mogućnosti da ih promatramo kao de facto četiri „osamostaljiva teksta“: četiri teksta, dakle, koja sadrže značajan koegzistencijalni potencijal. Važno je i to što Bagić podsjeća na ekavicu Šimićeve poezije koja je, zahvaljujući politički motiviranim posthumnim redakcijama, praktički uklonjena iz kolektivnog pamćenja književnog kanona.

Kao primjer takvog pristupa navodi Stamaćev tekst u sklopu izdanja Šimićevih Izabranih pjesama (2008.): Stamać, naime, (ne samo) Šimićevu književnu ekavicu prezentira kao „udvorničku gestu“, dodajući da Šimić nije poživio dovoljno dugo kako bi, za razliku od drugih „pravodobnih pokajnika“, ispravio veliku „kolektivnu“ budalaštinu. Naposljetku, priloženi su i faksimili triju rukopisnih inačica Smrti koje je Bagiću ustupio pjesnikov nećak Vlado Pandžić, njihov zakonski vlasnik, dajući na znanje da se neopravdano interveniranje u književnu ekavicu velikana hrvatskog pjesništva 20. stoljeća ne tiče samo cenzorskog pristupa bilježenju refleksa jata, već i neknjiževno motiviranih leksičko-sintaktičkih korekcija.

Ogled o lirici Tina Ujevića započinje komentarom ankete provedene u Vijencu 2009. prema kojoj većina ispitanika vrgoračkog pjesnika ujedno smatra najvećim pjesnikom hrvatske književnosti. U završnom dijelu ogleda, ukazujući na opće kulturnu dimenziju pjesnikova imena (spomenut je naziv Jadrolinijina trajekta koji plovi na relaciji Split – Supetar), Ujevićev status doživljajno „najvećega“ potkrepljuje primjerom antologije „Pobratimstvo lica u nemiru (pjesnici Tinu Ujeviću)“ priređivača Mladena Vukovića iz 2000., a u kojoj naglašeno personaliziranu komunikaciju s Ujevićem ostvaruju imena koja, suočeni s terminološkom oskudicom, običavamo svrstati u kategoriju pjesničkog amaterizma. Taj primjer trebao bi biti važan i zbog problema antologija koje se, osim s čestotnošću, suočavaju i s problemom nedostatnog razumijevanja razlike između pojmova „antologija“ i „panorama“.

Naime, ne postoji niti jedan opravdani razlog, izuzev možda netom otkrivenog opusa ili dijela opusa iznimne estetičke vrijednosti, prema kojem bi antologiju činio nepregledni miks reprezentativnih imena te potpunih pjesničkih nepoznanica. Već i letimičan pregled online knjižničnih kataloga može nas uvjeriti u poražavajuću praksu imenovanja svega i svačega antologijama, da ne spominjemo praksu kojoj se možemo osvjedočiti osobito na društvenim mrežama – pozivima na slanje pjesama u „antologiju“ za koju se, uzgred budi rečeno, plaća kotizacija. Sumnjam da se tog primjera jezične i književne prostitucije dotiče predloženi zakon o jeziku. Tek usput, pri interpretaciji ključnih karakteristika Ujevićeve lirike Bagić polazi od dviju ključnih tema njegova pjesničkog stvaralaštva, umjetnosti i žene, dodajući da je leksik pjesnikove poezije spoj trenutka i erudicije, ukazujući na afektivnu i evokativnu vrijednost sinonimičnosti, te upućujući na ključna korištena stilska sredstva poput metafore, apostrofe, paradoksa i aforizma.

Ogled o polemici koju su filolog Ljudevit Jonke i pisac Ranko Marinković vodili krajem 1954. i tokom 1955. prije svega je dobar podsjetnik na pokretačku snagu polemiziranja, njenu moć da promatrače polemičkog okršaja potakne preispitivati dotadašnje spoznaje i uvjerenja apropos vrijednosti unutar i izvan literarnog sistema, ali i da sudionike polemike kao nosioce polova njene opreke preispitaju, a zatim moguće i korigiraju svoja do tada ukorijenjena stajališta o raspravljenom pitanju. Iz konkretnog se primjera razaznaju dvije stvari: 1.) da Ljudevit Jonke, iako tokom rasprave uglavnom nije napuštao lingvistički rov, teško da je mogao izbjeći pasivnu poziciju u srazu s beletrističkim umom; 2.) da su u knjizi „Ruke“ Ranka Marinkovića, usprkos piščevoj prividnoj „pobjedi“, u drugom izdanju djelomično korigirani korektorsko-lektorski propusti na koje je Jonke upozorio u početnom tekstu.

Primjer je dobro spomenuti i zbog medijski neravnopravnog položaja sučeljenih intelektualaca: lingvist Jonke svoj je prvi tekst napisao u časopisu „Jezik“ čija je naklada očekivano skromna, dok je književnik Marinković reagirao u Vjesniku u srijedu pedesetih godina objavljivanom u nakladi od oko 300 hiljada primjeraka. Ogled ukratko spominje tradiciju polemike u domaćem književnom polju, sukladno čemu spominje nedovršenu Krtalićevu hrestomatiju „Polemike u hrvatskoj književnosti“ (1982.). Kao ključna stilska obilježja književne polemike Bagić navodi antitetičku retoriku, diskvalifikacijsku argumentaciju te performativnost. Budući da je novopečeni akademik ujedno veliki ljubitelj sporta, izvjestan ishod razmatrane polemike ilustrirat ću poznatim borilačkim crossoverom iz bliže prošlosti. Riječ je o boksačkom meču održanom 2017. između neporaženog boksačkog prvaka Floyda Mayweathera Jr.-a i majstora mješovite borbe, UFC-ova prvaka Conora McGregora. I premda je marketinški uslovljen diskurs sugerirao mogućnost McGregorove pobjede, svim je u dva sporta ovlaš upućenim promatračima bilo jasno kako će meč završiti – Mayweatherovom dominacijom okončanom nokautom.

Pojednostavljeno, Jonkeova šansa parirati Marinkoviću u književnoj polemici bila je istovjetna Marinkovićevoj šansi parirati Jonkeu u lingvističkoj raspravi. U današnjem vremenu, međutim, obojicu bi do nogu potukla koja god zvjezdica Tik Toka klipom u trajanju od desetak sekundi, a u kojem se ne događa baš ništa. Ovu digresiju shvatite kao podsjetnik da je naša sadašnjost samoposluga u kojoj su argumenti na sniženju.     

Nadalje, tu su još ogledi o lirskoj dikciji Severove publicistike i o tekućoj pjesničkoj produkciji u nas. Bagić analizira žanrovski i poetički poliperspektivne kolumnističke tekstove (napominjući da se u domaćem diskursu pojam „kolumna“ pojavljuje tek devedesetih godina prošlog stoljeća) koje je autor prijelomnih zbirki „Diktator“ i „Anarhokor“ pisao tokom 1973. i 1974. godine. Lirska dikcija o kojoj je ovdje riječ najprezentnija je, zaključuje, u Severovu tretmanu jezika. Također je stavljen naglasak na afektivnost subjekta, ironiju, tipografiju i organizaciju prostora (avangardni utjecaji), kao i na tematsko-sadržajnu heterogenost. Severova je autorska retorika pritom razgranata, a lirska se dikcija osim toga manifestira na još dva načina: konstitutivnim lirskim elementima (stih, rima, metrika) te jezičnim mišljenjem.

Knjigu "Figure i stilovi" zaključuje preglednim radom Tekuće hrvatsko pjesništvo – na prvi pogled, pri čemu nastoji zahvatiti dominantne poetičke karakteristike produkcije u periodu od 2019. – 2022. Posrijedi je sumiranje dijela kritičkih osvrta iz Vijenčeve rubrike „Republika stiha“ u kojoj je Bagić, koliko je to moguće, pratio sve intenzivniju pjesničko-proizvodnu djelatnost. To je, uostalom, ključni razlog zašto smo ovaj pregled započeli Figurama i stilovima: završni ogled ove knjige uvodi nas u sljedeću – naslovljenu „Republika stiha“, vjerojatno i stoga što je najveći broj od sabranih kritika i eseja objavljen u spomenutoj Vijenčevoj rubrici, uz dodatak da knjiga "Republika stiha" pokriva nešto dulje razdoblje (2015. – 2022.).

Republika stiha Bagić Krešimir

Drugi naslov o kojem je ovdje riječ podijeljen je u tri tematske cjeline i sadrži 53 kritička eseja i prikaza, baš kao i u ranijem kritičarskom izdanju „Pogled iz Dubrave“ (2017.), također objavljenom u Matičinom izdanju. Prva je cjelina  (O tekućemu pjesništvu) očekivano najopsežnija, broji četrdesetak tekstova kojima su zastupljeni radovi nešto većeg broja pjesnika. Razlog je taj što u pojedinim kritikama piše o dvjema, trima, pa i četirima pjesničkim zbirkama. Potonji slučaj, kao onda kada u istom tekstu piše o zbirkama Dinka Telećana, Andrijane Kos Lajtman, Gorana Bogunovića i Tomislava Marijana Bilosnića (Vijenac 724, 2. 12. 2021.), obrazlaže diskrepancijom između ograničenih mogućnosti kritičkog praćenja recentne produkcije i sve većeg broja novoobjavljenih naslova.

Tako u kritičkom prikazu pjesničkih zbirki Sonje Delimar i Nikole Tadića tekst koji započinje konstatacijom da se „čitanju ne piše dobro“ ukazuje na neučinkovite strategije poticanja čitalačkih navika, iz kojih proizlazi da su sve apsolutne brojke bitnije od apsolutnih brojki aktivnih čitalaca (Vijenac 711, 3. 6. 2021.). Drugdje, pak, koristeći se rastom broja pjesničkih knjiga koje pristižu na Ujevićev natječaj kao paramatematičkim modelom, nastoji sugerirati inflatorni rast produkcije na koji, uz sav raspoloživi entuzijazam, ionako sve zanemarenija kritika nije kadra odgovoriti dosljednom povratnom informacijom.

Već ovih nekoliko imena Bagića potvrđuju kao kritičara neopterećenog neknjiževnim čimbenicima poput stadija afirmiranosti pjesnika o čijem radu piše. Važno je napomenuti da pritom u više navrata o sebi i drugim kritičarima piše kao o kroničarima poezije – onima koji, s obzirom na rečenu inflaciju, nastoje držati korak primarno pokušavajući konstatirati činjenicu da sva sila naslova ne znači puku statistiku: posrijedi su knjige koje imaju svoj identitet, a od kojih su, neovisno o kvalitativnom aspektu, mnoge recepcijski zanemarene, dok su neke zahvaljujući konvencionalnim i gerilskim marketinškim strategijama neopravdano hvaljene. Otud autorova potreba pisati i o pjesničkim knjigama Stanislava Habjana, Tomislava Domovića, Borbena Vladovića (o čijoj novijoj poeziji, sramotno, medijski mainstream gotovo uopće ne izvještava), Enerike Bijač ili Josipa Pavičića.

Poetičkoj heterogenosti tekuće produkcije usprkos, Bagić ispravno prepoznaje recepcijski dominantni status hipermetaforičke poezije kojoj sklonost pokazuju osobito autori mlađe srednje i mlađih generacija (Marko Pogačar, Ana Brnardić, Monika Herceg, Martina Vidaić, Denis Ćosić i dr.). Važan aspekt tiče se angažmana koji je motiviran kako problemom rodne i spolne neravnopravnosti, tako i socijalnim, donekle i historijsko-ideološkim pitanjima (Marija Dejanović, Sanja Baković, Nataša Govedić, Andrijana Kos Lajtman, Olja Savičević Ivančević i dr.). Manji dio tekstova prve cjeline čine pogovori premijernim zbirkama dobitnika nagrade „Zdravko Pucak“ za mlade, neafirmirane autore (Stjepan Bajić, Magdalena Mrčela i dr.), čime potvrđuje uravnoteženu zainteresiranost za najnovija i kanonska imena pjesničke scene: tek afirmiranim glasovima nasuprot tako stoje imena poput Tonka Maroevića, Zvonimira Baloga, Božice Jelušić, Branka Čegeca, Lane Derkač, Davora Šalata, Damira Radića i sl. Nerijetko, kao u tekstu o Vandi Mikšić, ukazuje i na ulogu naslova, kao i na ulogu stopljenica u funkciji paradoksa (Vijenac 688-689, 16. 7. 2020.).

Bagićeva je kritika obično prstenasto strukturirana, uz dosljedno provođeni stilističko-deskriptivni pristup. Iznimku čini tek jednom, a možemo je shvatiti i kao odgovor na sve veću prevlast impresionističke kritike ili tla pogodnog za marketinški potican uzgoj panegirika: posrijedi je tekst naslovljen Razgovor ugodni o poeziji (Vijenac 702, 28. 1. 2021.) u kojem piše o zbirci „Poslije tebe samo noć“ (2020.) Svena Adama Ewina, autora čiji je građanski identitet do danas ostao nepoznat. Trenutak izleta u impresionističku kritiku iskorišten je za problematiziranje identitetskog (ne)povezivanja autora i djela. Naime, tekst osmišljen kao dijalog kritičara Krešimira Bagića i neimenovanog čitaoca nastoji, na mahove satirično, odgonetnuti tko se krije iza posljednjih godina često spominjanog pseudonima. Smjer u kojem razgovor ide navodi nas na dva zaključka: 1.) kritičar zazire od inzistiranja na književno neopravdanoj potrebi za detekcijom autorova građanskog identiteta; 2.) čitalac užitku čitanja pretpostavlja potrebu da pošto-poto otkrije tko se krije iza pseudonima.

Drugim riječima, diskrepancija između opsesivnog interesa za građanski identitet autora i umanjenog interesa za autorstvo posljedično škodi autorstvu koje kritičar, vidljivo je, cijeni. Dakako, svi su kritičarevi napori da u to uvjeri sugovornika uzaludni. Čak štoviše, kritičar naposljetku čitaoca uvjerava da nije Sven Adam Ewin, baš kao ni autori o kojima su do tog trenutka raspravljali. Taj demanti obilježen je humorističkom crtom: „Da sam ja napisao toliko pjesama, nogomet bi bio puno češće spominjan.“

Bagić s uvažavanjem i analitičkom potkrepom piše o sposobnosti Eveline Rudan da dijalekt iskoristi kao suvremeni medij (Vijenac 695, 22. 10. 2020.), pri komentaru dviju Čegecovih zbirki ne propušta ukazati na pjesnikovu privatnu mitologiju te nastavljenu tematsku okupiranost politikom i erosom (Vijenac 696, 5. 11. 2020.). Kao ključne aspekte poezije Roberta Perišića ističe motiv povratka i empatičnost pjesničkog subjekta (Vijenac 706, 25. 3. 2021.), a kada piše o novoj zbirci Olje Savičević Ivančević ne propušta istaknuti naglašeni emocionalni plan, feminističku perspektivu, umijeće poentiranja te opreku „osobno – angažirano“ (Vijenac 687, 19. 11. 2020.). Ukratko, ograničenom prostoru novinske kritike usprkos, Bagić ne propušta istaknuti ključne karakteristike pročitanog teksta, kontekst koji čini autorski opus, kao i ponuditi konciznu deskripciju koja katkad nudi više od eksplicitnih zaključaka o kvaliteti pjesničkog teksta. Vrlo rijetko, kao u kritici zbirke Željke Horvat Čeč, upućuje eksplicitne prigovore (Vijenac 728, 27. 1. 2022.).

Druga (O izborima iz pjesništva) i treća cjelina (O pjesničkoj publicistici) donose neveliki broj uvida u antologijska, sabrana i pjesničko-publicistička izdanja koja se, očekivano, pojavljuju znatno rjeđe od naslova tekuće pjesničke produkcije. Osim toga, dvojben je i interes javnosti za neka od tih izdanja, kao za izbor iz Kaštelanove poezije „Sklad urlik“ (2019.) priređivača Tomislava Brleka (Vijenac 680, 26. 3. 2020.). Ta činjenica daje na težini Bagićevim osvrtima, istovremeno otvarajući pitanje zašto je tome tako. Pišući o Maroevićevoj antologiji „Svjetlaci: hrvatsko pjesništvo trećega poraća (1996 – 2019)“, ne propušta spomenuti reakcije koje su uslijedile po izlasku knjige, dajući do znanja da je takva pojava po izlasku antologija uobičajena (Vijenac 677, 13. 2. 2020.).

Lako je uočiti da se u svojim osvrtima na predmete druge i treće cjeline Bagić primarno bavi sadržajem tih predmeta, a znatno manje uredničkom/priređivačkom/antologičarskom strategijom. Kada je riječ o izabranim djelima Ivana Slamniga, primarna je kritičarska koncentracija na Slamnigovoj gnoseološkoj poetičkoj matrici (Vijenac 681, 9. 4. 2020.). Kada je riječ o izabranoj, „zaboravljenoj“ poeziji Pere Kvesića, fokus stavlja na pjesnikov humor, popkulturnu senzibilnost, reakcije, destrukcije, redakcije i parafraze (Vijenac 682, 7. 5. 2020.).

Bagić piše i o Oblučarovoj studiji Dragojevićeve poetike, uknjiženim frankfurtskim predavanjima austrijskog eksperimentalnog pjesnika Ernsta Jandla (1925. – 2000.) ili o obilježjima Mićanovićeva kritičarskog pristupa. Knjigu zatvara tekst Rub jezika, ugriz zmije (Vijenac 729, 10. 2. 2022.) u kojem, prolazeći kroz intervjue koje su za HDP-ov časopis „Poezija“ u razdoblju od 2005. (kada je pokrenut) do 2020., pretežno pjesnici razgovaraju s pjesnicima. Način na koji je esenciju zabilježenih razgovora pretočio u samostalan tekst nadasve je lucidan: autor je sastavio abecedarij ključnih pojmova zabilježenih u intervjuima, opisavši taj postupak kao izdvajanje nekolicine iz panorame „očekivanih i uvrnutih, lucidnih i ludički intoniranih ideja i pogleda.“

Pa ipak, ovaj pregled mogli bismo zaključiti komentarom eseja Zvonimira Baloga Pjesnici ludovi iz pjesnikove ostavštine (Vijenac 675, 16. 1. 2020.), u kojem se Bagić ne libi razmotriti moguće razloge Balogova negativnog odnosa prema književnoj kritici. Iako je Balog pored „poezije za djecu“ pisao i „poeziju za odrasle“ (znakove navoda stavljam zbog književnoteorijske neozbiljnosti takve klasifikacije pjesništva), njegovo je stvaralaštvo „za odrasle“, promotrimo li recepciju, ostalo u sjeni stvaralaštva „za djecu“. To bi moglo objasniti zašto u navedenom eseju pjesnik kritičare doživljava kao neznalice. Ono što smo do sada mogli naučiti je da takve reakcije ignoriranih autora ili autora izloženih tzv. negativnoj kritici ne spadaju u domenu neočekivanog. Taština, htjeli mi to priznati ili ne, jedna je od pokretačkih sila književnog stvaralaštva. I sve je u redu dok je metakritički diskurs, baš kao i kritički, potkrepljen argumentima.

Umjesto poziva na čitanje ovih dviju važnih knjiga, još jednom podsjećam na „krizu kritike“ o kojoj se lamentira dugi niz godina, no čiji utjecaj, sve sam sigurniji, posljednjih godina doista slabi. Tako je na društvenim mrežama povodom izlaska nove knjige Davora Ivankovca potegnuto pitanje relevantnosti autora koji poeziju na Facebooku, kako je jednom satirički komentirao, čita do „prikaži više“, usprkos tome što je razmjerno nedavno objavio i knjigu kritika kojom je rekapitulirao svoj bogat desetgodišnji kritički rad. Jedino što mi je palo na pamet jest kakva će recepcija Bagićevih doprinosa književnosti biti u razmjerno nedalekoj budućnosti. Napose poeziji koju, za razliku od Ivankovca, na društvenim mrežama uopće ne čita.

Osim ako ovaj istaknuti znanstvenik, književni kritičar i pjesnik ne krije kakvu identitetsku tajnu u koju ćemo, zabezeknuti iznenadnim dovršetkom ranijih potraga, nenadano proniknuti.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Krešimir Bagić

Figure i stilovi

• Meandarmedia 06/2023.
• 327 str., meki uvez
• ISBN 9789533343204

'Figure i stilovi' Krešimira Bagića su kompaktna i domišljena cjelina u kojoj se iz perspektive stilističke kritike u najširem smislu analiziraju različiti retorički, književni i kulturni fenomeni. Knjiga nije samo važan prinos stilističkim, nego i književnokritičkim i kulturnokritičkim raspravama. Njome se s jedne strane proširuje razumijevanje konkretnih koncepata i fenomena stilistike i retorike, a s druge se strane složeni književni fenomeni interpretiraju na originalan način.

Krešimir Bagić

Republika stiha

• Matica hrvatska 06/2023.
• 375 str., meki uvez
• ISBN 9789533412511

Krešimir Bagić, pjesnik, stilističar i kritičar, u knjizi 'Republika stiha' okupio je više od 50 kritičkih eseja posvećenih suvremenom hrvatskom pjesništvu. U novoj knjizi Bagić se još jednom potvrđuje kao upućeni teoretičar, čitatelj kojemu ne promiče nijedan detalj teksta i  pisac koji piše skladno i jasno te otvoreno iznosi svoje kritičke ocjene.