Što su ponornice u zemljopisu, u poeziji? Ako ih se opisuje prema domaćim prilikama, može se reći da u nejednakim omjerima, dijelom ili cijelom dužinom, teku ispod zemlje kroz krški sustav i spajaju više razdvojenih područja koja zahvaljujući njima čine jedinstvenu cjelinu. Slikama i figurama dolazimo do onoga što se u Ponornicama Krešimira Bagića razdvaja i spaja, vidi i ne vidi, vrtloži, nastaje i nestaje, što pristiže iz paradoksalnog uvjeta: šutjeti na sav glas! O čemu i kako šutjeti, pisati i pjevati na sav glas: „šutjeti kao što se jablani povijaju na sjevernom vjetru/ šutjeti kao intelektualci u predgrađima i diktaturama/ šutjeti na jeziku bogova i Sokratovu jeziku“.

Složene u prividnom kronološkom nizu, redovito označene brojevima i ne uvijek naslovima, ponornice su domišljene kao pjesme, dnevničke bilješke, parafraze. Ali one su više od onoga što im je, oslanjajući se na upućenost i znanje, namijenio njihov autor: uzbudljive, neistražene, ozbiljne gnomske izreke, prepisani arhaični uzorci, otkriveni uzroci. Slagane su kao soneti, crteži, intervencije u drugom formatu, kao svjedočenja, komentari, uvidi, kao zaključci, potvrđivanja i rasuđivanja. Jezik i ne-jezik, ako je tako moguće misliti o granicama svijeta od Gorgije Leotinca, Sokrata do Kanta, od Goethea do Matoša, Tina i Aragona.

Ponornice žive od različitih poticaja, slučaja i vijesti, od čitanja i bavljenja drugim tekstovima, čuvaju svoja i uzimaju imena drugih, istražuju vlastita potonuća dok traže izlaz na svjetlo dana. Imaju okus melankolije dok govore o gorčini nakon revolucije ili o odbijanju iznuđene angažiranosti, čuju se kao uznemirujuće vijesti i slušaju kao stišana „glazba podneva i činjenica“. Očekivano se poezija ponornica nadovezuje na pročitano, zagubljeno, zaboravljeno i sliči na dopisivanje, na palimpsest koji pulsira od užitka igre i grafičkog oblikovanja slova, riječi i značenja, složenih od preskoka, iznevjerenih očekivanja, od pitanja: „Ako ono o čemu govorimo ne postoji, možemo li uopće govoriti o onome što postoji?“

Ponornice započinju na prešućenim, iskorištenim mjestima, izranjaju kao poziv, vedra poskočica i pretvaraju se u narativ o relativnosti i prolaznosti vremena i njegovih parola. Nisu daleko od ironična uvida da „pisac treba kritičara/ koliko i plivač čizme“ i da se „kao i obično cijene se nove cipele i/ stari koraci“. Nastale između lingvistike i politike one su dnevnik samoće, radost pisanja i manifest slobodnog pisanja.

Bagić je pjesnik koji se ne boji zaziva i vokativa, šume i zemlje, dok traži jedno od mnogih svojih „ja“, jezik mu je baš kao što govori o drugom: sladak, strasan i crn kao lastavica. Kad ga knjiga napušta, ne piše pravocrtno, ne od početka do kraja, ulovi jednog zeca u više grmova, ili više zečeva u istom grmu, kako navodi u jednom od citata, „često se krijepi na istim izvorima i tetura kakvim neprohodnim područjem i ne vodi računa o ulovu, nego o onome što se doznalo o istraženu teritoriju“. Kreni, čitaj! – može se viknuti, ali s ponornicama to nije dovoljno, nije sve.

Miroslav Mićanović

Krešimir Bagić (Gradište, 1962), pjesnik, esejist i književni kritičar. Osnovnu je školu završio u Gradištu, srednju u Županji. Diplomirao je hrvatski ili srpski jezik i jugoslavenske književnosti 1988. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1991. obranio magisterij "Lingvistika i pjesnički tekst", a 1995. doktorat "Stilistički i genološki aspekti polemičkoga teksta".

Bio je član uredništava Studentskog lista i književnog časopisa Quorum, uređivao je emisije Bibliovizor i Rječnik Trećeg programa na Trećem programu Hrvatskoga radija, dvije je godine vodio Sekciju za teoriju književnosti. Od 1996. do 1999. godine radio je kao lektor za hrvatski jezik i književnost na Sorboni. Od 2005. do 2009. godine vodio je Zagrebačku slavističku školu. Uređivao je biblioteku Palimpsest u nakladničkoj kući Disput. Urednik je portala Stilistika.org.

Zaposlen je na Katedri za stilistiku matičnoga fakulteta kao – postiplomand-pripravnik (od 1989), asistent (od 1991), docent (od 1999), izvanredni profesor (od 2004), redoviti profesor (2009) i redoviti profesor u trajnom zvanju (2015).

Njegove pjesme i stručni tekstovi prevođeni su na dvadesetak jezika. Godine 1988. primio je nagradu Goran, a 2002. nagradu Julije Benešić.


Uz znanstvene i stručne tekstove, objavio je i zbirke pjesama: "Svako je slovo kurva" (1988), "Između dva snažna dima" (1989), "Krošnja" (1994), "Živi jezici" (1994), "Bršljan" (1996), "Umijeće osporavanja" (1999), "Jezik za svaku udaljenost" (2001), "Brisani prostor" (2002), "Le palmier se balance" (2003), "U polutami predgrađa" (2006), "Trebalo bi srušiti zidove" (nagrada "Dobriša Cesarić", 2011), "Plaši li te moja boja" (2013), "Tko baca mrvice kruha dok hoda šumom / Qui sème des miettes de pain en traversant les bois" (Rennes, 2016), "Pogled iz Dubrave" (2017), "Ponornice" (2021).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.