Torbjørn Ekelund : Godina u šumi

Mikroekspedicija, podnaslov je knjige „Godina u šumi“ norveškog pisca Torbjørna Ekelunda. U uvodnom poglavlju autor piše kako u današnje vrijeme - kad je čovjek gurnuo nos u svaki zakutak Zemljine površine, kad nema neistraženih dijelova – više nisu moguće ekspedicije starog kova, poput Darwinove ili Amundsenove ekspedicije. Charles Darwin je odlazio na ekspedicije u ime znanosti, Roald Amundsen je htio vidjeti mjesta koje nitko nije vidio, a obojica su se vratila sa znanjima od općeg interesa, na korist čovječanstvu.  

Bilo je, međutim, istraživača i prije njih, poput Kolumba, Vespuccija ili Magellana koji su putovali u krajeve dotad nepoznate zapadnom čovjeku. O njihovim ekspedicijama i danas se govori da su otkrivale nove svjetove. Zanemaruje se pritom činjenica da su u tim tobože novim svjetovima živjeli starosjedioci, civilizacije i kulture naprednije i bogatije nego one iz kojih su isplovili brodovi istraživača. Te ekspedicije nisu bile na korist čovječanstvu, niti su donosile znanja od općeg interesa; one su bile uvod u brutalna, razbojnička osvajanja koja su za posljedicu imala uništenje starih kultura i bezočnu pljačku bogatstava „novih svjetova“. Od njih su koristi imale samo europski kolonizatori. 

Zanimljiva je u tom smislu knjiga „Ukradeni kontinenti“ Ronalda Wrighta, povijest Amerika iz perspektive Azteka, Maya, Inka, Čeroka i Irokeza, naroda nestalih dolaskom španjolskih konkvistadora i britanskih kolonizatora, te knjiga „An indigenous peoples' history of the United States“ američke povjesničarke i aktivistkinje Roxanne Dunbar-Ortiz, pisane iz perspektive američkih starosjedilačkih naroda. O tome što su Europljani i SAD „donijeli“ Latinoamerikancima svjedoči i genijalna, mračna knjiga Eduarda Galeana „Otvorene vene Latinske Amerike“.   

Vratimo se mikroekspedicijama. Njih je, ne koristeći taj termin, spomenuo Henry David Thoreau u eseju „Hodanje“: „Naše ekspedicije su tek obilasci, i završavaju navečer kod ognjišta od kojeg smo i krenuli. Polovica naše šetnje tek je vraćanje po vlastitim tragovima“. Literatura poznaje prostorno i vremenski ograničenija putovanja od Thoreuovih šetnji. Ekstreman je u tom smislu slučaj Xaviera de Maistrea kojem je 1790. određen kućni pritvor zbog sudjelovanja u dvoboju, pa je odlučio, kao suprotnost razvikanim istraživačima i njihovim putopisima iz dalekih krajeva, pisati o putovanjima po svojoj sobi, pothvatima koje možemo nazvati nanoekspedicijama.  Rezultat su bile dvije knjige, obje vrlo uspješne i čitane u svoje doba: „Putovanje po mojoj sobi“ i nastavak „Noćni pohod po mojoj sobi“.     

Godina u šumi Ekelund Torbjørn

Ni Thoreau niti de Maistre nisu, međutim, nadahnuli Ekelunda. On u uvodu spominje australske domoroce u čijem jeziku postoji „riječ kojom opisuju koncept dijametralno suprotan ekspedicijama. Walkabout nije, doduše, aboridžinska riječ, već samo prijevod na jezik imperijalista. Ukratko, riječ označava odlazak u divljinu bez određenog konkretnog cilja, neodređenog je trajanja, a ni ruta nije unaprijed definirana. Mi bismo za to možda rekli da netko malo 'tumara' šumom. Walkabout je antiteza zapadnjačkim ekspedicijama, nema ni prostorni smjer ni vremensku odrednicu. Nešto me u tom konceptu snažno privlači“.

Privlačna sila rituala australskih domorodaca rezultirala je sljedećim: Ekelund je skrojio ekspediciju po vlastitim mjerama. „Odabrao sam po jedan dan u svakom od dvanaest mjeseci“, piše Ekelund. „Radio svaki put do užine, zatim otišao u šumu. Do početka sutrašnjeg radnog dana uvijek sam se već bio vratio u ured“. Ekelundove ekspedicije nisu, dakle, poput Thoreauovih ekspedicija završavale uvečer pokraj ognjišta, već su uključivale noćenje u šumi, a završavale su sutradan ujutro u Ekelundovom uredu.

Dvanaest mikroekspedicija, dvanaest odlazaka u šumu i noćenja u njoj, od siječnja do prosinca, to si može priuštiti svaki prosječni čovjek. Nisu potrebne opsežne pripreme, logistika, hrpe novca, brojni članovi, ništa od toga. Ekspedcija jednog čovjeka. Dovoljno je imati naprtnjaču, šator, vreću za spavanje i odjeću primjerene godišnjem dobu.

Naša vrsta davno je izgubila prisan odnos s prirodom. U knjizi „Um kao brižno njegovan vrt“ britanske psihijatrice i vrtlarice Sue Stuart-Smith može se pročitati da današnje prosječno dijete tjedno provede na otvorenom manje vremena nego zatvorenik u najstrože čuvanom zatvoru. Autorica navodi  istraživanje koje je obuhvatilo 12.000 roditelja u 10 zemalja s djecom u dobi od 5 do 12 godina; utvrđeno je da 70 posto djece svakog dana provodi manje od sat vremena na otvorenom, a 30 posto manje od pola sata. K tome se struktura ruralnog i urbanog stanovništva značajno promijenila posljednjih stotinu, dvije stotine godina.

Prema podacima iz 2023. godine 72 posto stanovnika Hrvatske živi u gradovima i urbanim sredinama. Stanovnici ruralnih sredina imaju kakav, takav dodir s prirodom; obrađuju zemlju, uzgajaju vrtove, u šumu odlaze po gljive, u lov, po ogrjev, moglo bi se reći da nisu potpuno otuđeni od prirode. Stanovnicima urbanih sredina, da bi došli u dodir s prirodom, ostaje planinarenje i posjeti rodbini na selu, ako je imaju. Hrvatski planinarski savez govori o nekih 40.000 članova planinarskih društava. No, što je s ostalih nekoliko milijuna, koliko često oni dođu u dodir s prirodom? Koliko vremena oni provode na otvorenom?

Ekelund stanuje u Oslu, a na mikroekspedicije je odlazio u najbližu šumu, u Nordmarku. Do ishodišne točke trebalo mu je kojih pola sata vožnje automobilom. Planine i šume nalaze se na pola sata vožnje od većine hrvatskih gradova - Velebit, Mosor, Biokovo, Medvednica, Ivanščica, Papuk, Žumberak i Samoborsko gorje, Petrova gora, Gorski kotar…

Na jednom mjestu Ekelund piše kako divljinu možete pronaći samo nekoliko minuta hoda od označene staze. Postoje različite definicije divljine. Američki biolog Edward Wilson divljinu je definirao kao relativno veliki i uglavnom nenarušeni sklop sklop isprepletenih staništa u kojima obitava i megafauna. Američki Zakon o divljini divljinu definira kao dijelove Zemlje koje čovjek nije ograničio, u kojima je on tek posjetitelj koji se tamo ne zadržava. Američki pisac Edward Abbey smatra da čovjek može biti ljubitelj i zaštitnik divljine, a da nikad ne napusti granice asfalta. Objasnio je to ljudskom potrebom za utočištem, premda čovjeku ne zatrebalo da ode ondje. „Možda nikad u životu ne odem na Aljasku, na primjer, ali sam zahvalan što je ona ondje. Mogućnost bijega potrebna nam je nasušno, kao što nam je potrebna nada“.

E sad, može li čovjek divljinu pronaći nekoliko minuta hoda od označene staze, kao što to sugerira Ekelund. Smatram da može. Mikrodivljina na mikroekspediciji, zašto ne? Divljina i nepoznato u nekim slučajevima mogu se odnositi na isto, mogu biti gotovo sinonimi. A niti jedan od ta dva pojma nije mjera za daljinu. Moje iskustvo kaže da kad poželim otići u nepoznato, ne moram otputovati na Aljasku ili u Patagoniju. Dovoljno je da odem u šumu iza našeg seoskog imanja. Mjesecima mogu lutati tom šumom, a da nikad ne prođem istim putem. Ako je potreban šezdeseosmeroznamenkasti broj da se izrazi na koliko se načina mogu poredati pedeset i dvije karte iz špila, koliko je tek znamenki potrebno da se izrazi koliko je mogućih staza u šumi s tisućama stabala. Pa čak i ako prođem onuda gdje sam jednom prije prošao, to nije isti put. Svjetlost je drukčija, možda kiša pada, čujem pjev drugih ptica, šum vjetra u krošnjama… Upravo o tome piše Ekelund u „Godini u šumi“. 

Dopustite da tekst završim dijelom kratke bilješke koju sam napisao za unutarnje korice hrvatskog izdanja ove knjige. Ekelundovih dvanaest noći u šumi Nordmarke proza je koja se može usporediti s prozama klasika tog žanra, H. D. Thoreaua, Alda Leopolda ili Nan Shepherd. Ekelundove ekspedicije traju koliko i život vodencvjetokrilaša, ali su zato vrlo intenzivne. Ekelund je nevjerojatno pažljiv promatrač, on razumije prirodu, a piše majstorski.

„Godina u šumi“ je knjiga kojoj ću se uvijek vraćati, kao što se vraćam knjigama spomenutih klasika planinske literature. Ili još bolje, da tekst završim rečenicom iz jedne njemačke recenzije te knjige: „Čitajući ovu knjigu, nećete dobiti poriv da se požurite na sljedeću stranicu, već ravno u šumu“.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Torbjørn Ekelund

Godina u šumi

• Prijevod: Sandra Ljubas
• Libricon 10/2024.
• 208 str., meki uvez
• ISBN 9789538017261
• Cijena: 17.90 eur
• Kupi knjigu!

'Godina u šumi' Torbjørna Ekelundjea antiteza je velikim ekspedicijama. U njoj nema smrzavanja i izgladnjivanja, nema opasnih predatora, nema borbe na život i smrt… Ovo je knjiga o promatranju prirode i o našoj ideji boravka u njoj, o promjeni godišnjih doba, i o ljepoti i postojanosti elemenata prirode koji nam tako lako promaknu dok smo „u lovu na veliki cilj”. Era velikih ekspedicija je gotova. Sada je vrijeme za mikroekspedicije.