Eduardo Galeano – Otvorene vene Latinske Amerike: 500 godina pljačke jednog kontinenta

Niti je pretjerano, a niti originalno reći da su nacije, carstva, imperiji, nazovimo ih kako god, nomenklatura ovdje svakako nije bitna, nije pretjerano reći kako su nastale na krvi natopljenom tlu, na grobnicama, gnojene mizerijom i čudovišnom okrutnošću. Kroz povijest svijeta možemo vidjeti kako je napredak (ovdje govorim strogo o tehnološkom i ekonomskom napretku) jednog kraljevstva gotovo bez iznimke uvijek bio na uštrb nekog drugog. Ljudi su se međusobno klali u ime ovog ili onog boga, ovog ili onog vođe, zbog ovog ili onog komadića prašine tisućljećima, a uvijek je bilo u svrhu jedne te iste stvari: moći. Povodi su bili svakakvi, ali ako stvar svedemo na proste faktore jednadžba je sljedeća: neki ljudi uvijek žele više moći i žele upravljati drugima. Ti će ljudi uvijek napraviti nešto kako bi došli do većeg stupnja autoriteta. Tim istim ljudima će apetit samo rasti i sve će napraviti u ime moći. Tako je bilo oduvijek, a samo bi čovjek koji živi u vakuumu mogao biti slijep na sve što se danas događa u svijetu.

Rijetko je koji period u povijesti čovječanstva sramotniji, okrutniji, monstruozniji i krvaviji od perioda kolonizacije „Novog svijeta“; svijeta koji je, dakako, otkriven, koji postoji samo od onog trenutka kad je bijelo stopalo kročilo njime, a za njime došli su Krist, boleštine, barut, plamen i stotine godina ropstva, poniženja, mučenja i gladi. 

Kronike robovlasnika i plantaža, ratova, državnih udara i krvavih diktatura dobro su zabilježene, koliko u povijesnim tekstovima i esejima, toliko u fikciji. Dovoljno je pogledati samo recentnu proznu produkciju što nam dolazi iz Latinske Amerike (Bolaño, Fonseca, Ortuño, Enríquez) i vidjet ćemo nit okrutnosti i strahote kako im često spajaju uratke. Stvarnost je, nažalost, mnogo mučnija od fikcije i povijest krvoprolića nemoguće je obuhvatiti u jednu knjigu, ma koliko stranica ona imala.

Jedna knjiga, doduše, došla je poprilično blizu obuhvaćanja svog tog užasa; poprimila je gotovo biblijske crte u očima nekih ljudi. Pojam „biblijski“ ne koristim slučajno, ali o tome kasnije. Riječ je o štivu od pedeset i kusur godina: „Otvorene vene Latinske Amerike“ urugvajskog pisca i novinara, svojevrsnog „sveca“ ljevice, Eduarda Galeana.

Otvorene vene Latinske Amerike Galeano Eduardo

„Otvorene vene“ (preveo Boris Dumančić, Iris Illyrica, 2022.) niz su povijesno-političko-ekonomskih eseja koji su godinama služili kao obavezno štivo svakog ozbiljnijeg proučavatelja kolonijalizma ili povijesti Latinske Amerike. Teza je poprilično jednostavna: iskorištavanjem prirodnih i inih dobara sve siline naroda Latinske Amerike isprva su europske velesile, a zatim i Sjedinjene američke države, ostvarile izniman profit. Taj je profit, očito, ostvaren izrabljivanjem i klanjem, a narodi i države koji su pritom stradali nisu se oporavili sve do trenutka objavljivanja knjige (1971.), ali ni, nažalost, pola stoljeća kasnije. I tih pedeset godina kasnije vidimo kako se ponavljaju jedne te iste priče, i pedeset godina kasnije svjedočimo uplitanju „zapadnih“ velesila i zapadnjačkoj čizmi na grlu ostatka svijeta. 

Za početak nekoliko činjenica o utjecaju i snazi knjige. Predgovor ovom izdanju pisala je Isabel Allende, slavna čileanska spisateljica (u rodu s ubijenim čileanskim predsjednikom Salvadorom Allendeom), a za „Otvorene vene“ kaže sljedeće: „Poput tisuće drugih izbjeglica diljem kontinenta, i ja sam morala otići iz svoje zemlje nakon vojnog udara 1973. Nisam mogla ponijeti mnogo toga, tek ponešto odjeće (…), u vrećici grumen zemlje iz svog vrta i dvije knjige: staro izdanje Oda Pabla Nerude i knjigu žutih korica, Otvorene vene Latinske Amerike.“ Za spisateljicu knjiga nije bila samo štivo koje je detaljno progovaralo o povijesti tamošnjih zemalja i naroda, Isabel Allende, mraku i užasu usprkos, u tim je stranicama pronalazila nadu. 

Hugo Chávez, nekadašnji (sad već pokojni) predsjednik Venezuele knjigu je 2009. poklonio tadašnjem predsjedniku SAD-a, Baracku Obami uz napomenu kako je ona, u stvari, spomenik u povijesti Latinske Amerike. „Vene“ su, dakle, više od pola desetljeća služile ne samo kao svojevrsna enciklopedija ljudske okrutnosti i pohlepe, one su bile krijes koji je davao nadu, bile su i simbol prkosa i drugarstva u gramzivom, hladnom svijetu. 

Zašto se onda, pitamo se, Galeano odrekao „Otvorenih vena Latinske Amerike“ i je li to, u konačnici, bitno? Postojalo je mnogo autora koji su imali cijeli niz problema s Galeaonovim tekstom, a najbolji primjer toga je „Manual Del Perfecto Idiota Latinoamericano“ (Priručnik savršenog latinoameričkog idiota), knjiga eseja koju potpisuju Álvaro Vargas Llosa, Carlos Alberto Montaner i Plinio Apuleyo Mendoza. U knjizi se tvrdi da Latinska Amerika pati od sindroma žrtve i da taj savršeni latinoamerički idiot ne vidi strukturne probleme unutar države. „Otvorene vene“ nazivaju Biblijom idiota, a tekstovi su, dakako, pisani u duhu liberalne filozofije i dokazuju nam, još jednom, da i dobri (ili bar osrednji) pisci poput Álvara Vargasa Llose (i oca mu koji je, ruku na srce, izvrstan autor) mogu biti politički idioti. Mario Vargas Llosa je, između ostalog, tvrdio da je Galeanova slika Latinske Amerike dogmatična, karikaturalna i daleko od istine. 

Sam autor se, dakle, odrekao „Otvorenih vena“, što je bio povod za slavlje među neoliberalima i propagatorima sličnih vrijednosti jer bi trebalo značiti da je sve što je unutra zapisano netočno, jel' tako? 

Ne, nije. 

Naravno da nije. Ako ništa, to cijelu diskusiju čini još zanimljivijom. Nije li činjenica što je knjiga bila zabranjena u Argentini, Čileu i Urugvaju, a da je sam autor bio zatočen, a zatim izgnan dovoljan pokazatelj koliko je knjiga bila moćna? Vojni režimi u prethodno nabrojanim zemljama osjećali su se prozvanima zbog kukavičluka i poltronstva prema Zapadu i mislili su da nemaju drugog izbora doli autora otjerati, a tekst zabraniti. Ne znaju li da rukopisi ne gore? 

Hajde onda, malo o samoj knjizi. Dakle, knjiga pokriva otprilike petsto godina izrabljivanja, otprilike od onog famoznog Kolumbovog „otkrića“ 1492. do druge polovice dvadesetog stoljeća, kad je knjiga i napisana. Galeanov stil je pitak i poetičan, na momente nježan, u drugim trenucima vehementan i gnjevan, a „Otvorene vene“ pisane su, riječima samog autora, u maniri romana o ljubavi i gusarima. Sam tekst itekako se naslanja na teoriju ovisnosti, iznimno popularnu pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih (dakle, kad je i sama knjiga nastajala), koja nastaje kao svojevrsni odgovor neoliberalnim tendencijama. Postulat je sljedeći: imperijalne sile svakakvim manevrima nastoje suzbiti razvoj trećeg svijeta, ergo, učiniti ih ovisnima. 

Priča, dakako, počinje s protagonistima poput Hernána Cortésa te osvajanjem i kolonizacijom Južne i Centralne Amerike. Prosvjetljeni, renesansi europski čovjek došao je na strano tlo, otkrio srebro i zlato i zatim zario narodima koje je tamo zatekao svoje zube u vrat. Zanimljivo je, doduše, kako Galeano primjećuje da se nije Španjolska obogatila od toga. „Španjolska je imala kravu“, kaže, „ali drugi su pili mlijeko.“ Kruna je mnogo dugovala i gotovo sve što bi zaradili otišlo bi u ruke bankarima i zajmodavcima. Osim o pohlepi, govori o stravičnim klanjima i zatiranju identiteta. Dakako, dotiče se i velikih teologa i filozofa Zapada koji su vodili značajne debate o tome posjeduju li domoroci tog kontinenta uopće dušu i jesu li dobri za nešto osim izrabljivanja do smrti. Ubili bi ih rad ili bolest, a ponekad bi si sami oduzeli život jer je smrt bila mnogo bolja alternativa onome što ih je čekalo. 

Zanimljivo je kako su okrutnost i pohlepa, kao i jad koji izazivaju, jedine konstante u tekstu. Sirovina za kojom sline i koja je u tom trenutku profitabilna je jedino što se zapravo mijenja. Dakako, ljudski životi nisu jedino što je pohlepa Zapada uspjela uništiti, već i tlo i samu prirodu. Uzgoj šećerne trske pretvorio je nekadašnje prašume u savane, osiromašio je tlo i onemogućio uzgoj bilo koje druge kulture na tom području. Bijelo zlato obogatilo je bijelog čovjeka, ostavivši domaće stanovništvo na pustoj zemlji bez mogućnosti da se prehrani. 

Od sirovine do sirovine, od velesile do velesile, Galeano riše sliku višestoljetnog pakla. Jednom kad su države Latinske Amerike odlučile nacionalizirati vlastitu industriju ne bi li zadržale barem dio profita, upetljale su se Sjedinjene Američke Države s vojnim intervencijama. Nacionalizacija kreće tridesetih godina dvadesetog stoljeća, a tradicija američkih vojnih intervencija ili pučeva potpomognutih američkim kapitalom ili obavještajnim službama traje do današnjeg dana. Galeano kao da je na neki način predosjećao što bi se moglo dogoditi Čileu. 

„Sva trulež koja leži na putu obnove Latinske Amerike ne može se tako lako ukloniti“, zaključuje Galeano. „To je zadatak za opljačkane, ponižene, proklete (…) da bi se Latinska Amerika ponovo rodila, mora prvo u svakoj zemlji svrgnuti gospodara. Došlo je vrijeme pobuna i promjena. Neki ljudi vjeruju da sudbina počiva u božjem krilu, ali nju zapravo nose ljudi na savjesti kao gorući izazov.“ I dok će neoliberali i Galeanovi kritičari klicati i tvrditi da se ekonomski progres nekih zemalja ipak dogodio, što bi trebalo ukazati na to da mu teorija ne drži vodu, tisuće i tisuće ljudi u slamovima i favelama govore suprotno. Čak i da mu je teza o ovisnosti netočna, to ne znači da je sve što je iznio u knjizi neistinito. Kao da išta može opravdati čudovišnost i pohlepu ljudi koji su razarali čitave narode i čitav kontinent. I mnogo godina poslije, pred streljačkim strojem pametnjakovića i kritičara, ova knjiga trpi plotun za plotunom i, poput Morazána kojeg su streljali prije više od stopedeset godina, diže krvavu glavu i govori: „živ sam.“

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Eduardo Galeano

Otvorene vene Latinske Amerike

• Prijevod: Boris Dumančić
• Iris Illyrica 09/2022.
• 400 str., meki uvez
• ISBN 9789538169489

Knjiga povijesno-političko-ekonomskih eseja 'Otvorene vene Latinske Amerike' Eduarda Galeana objavljena je 1971. godine i odmah je postala obavezno štivo za sve Latinoamerikance i proučavatelje povijesti i kulture Latinske Amerike. Dio je i stručne literature sveučilišnih studija povijesti, antropologije, ekonomije i geografije.