Luko Paljetak - Tonko Maroević : Jedan niže držeć, drugi više pojuć

Idemo li tražiti pojam koji bi najviše pristajao zajedničkoj knjizi dvojice velikana suvremene hrvatske književnosti, priručnici će nas uputiti na pojam „epistola“, dakle pismo. Ima nešto melankolično, nostalgično u toj riječi, ne leksemu kao takvom, nego njegovu i, pogotovo, našem povijesnom kontekstu. Naime, živimo u doba elektroničkih medija i dopisivanja e-mailom, u doba kada će sve ono što zapišemo i napišemo nestati u bespućima virtualnih svjetova, naravno, ako to ne isprintamo ili sačuvamo u nekom od pretinaca također virtualnih pohrana. Odnosno ne sačuvamo li to u tiskanom obliku, ukoričeno, fizički nazočno, trajnije od naših sve bržih i time i sve površnijih komunikacija. Uostalom, umjetni su svjetovi toliko ukomponirani u naše živote da postaje pitanje što je to uistinu „pravi“ svijet te koliko smo mi sami autentični, koliko živimo prostor vlastite slobode, stvarni svijet, a koliko smo, u moru privida, postali tek simulakrumi.

Možda je od Baudrillarda točniji Girard sa svojom koncepcijom dvojnika koji u univerzumu sveopćeg mimetizma, oduvijek nazočnog u antropološkoj areni, ali danas, zahvaljujući sve sofisticiranijim medijima, dovedenog do savršenstva, briše razlike između čovjeka i njegove kopije. Uostalom, uporaba umjetne inteligencije dovodi u pitanje i mogućnost autentične misli. Ako tzv. umjetna inteligencija već danas pomaže u stvaralačkom postupku, ako „dotjeruje“ pa barem i djelomično ispisuje tekstove, to samo znači da kreativnost, sloboda stvaralačke snage, polako odlazi u ropotarnicu romantičarske patetike intelektualaca zastarjelog kova, dakle, da se ne zanosimo, svih nas rođenih u prethodnom stoljeću i starijih od generacije Z.

Vrijeme Djela, pisanih velikim slovom, uglavnom je nepovratno prošlo. Auktor, pisan velikim ili malim slovom, zastarjeli je, uporabno figurativni pojam. Umjesto njega, na globalnoj pozornici aktualan je samo brand. Uspješnica je pitanje upornosti promotora i spretnosti u samopromociji. Uskoro će ime na koricama romana, drame, filozofske, a pogotovo znanstvene rasprave biti samo formalnost bez ikakve stvarne podloge.
 

Jedan niže držeć, drugi više pojuć Maroević Tonko, Paljetak Luko

Puno je, dakle, razloga zašto ovu knjigu percipiram i promičem prvenstveno, iznad svega kao čin. Ne još, doduše, kao djelo ili Djelo, ali samo iz formalnih razloga – ono podrazumijeva jedinstvenog pisca ili grupu pisaca objedinjenih jednim imenom, odnosno jedinstveni idiolekt. Ovdje su u pitanju dva auktora, dva pjesnička izričaja i mnogo međusobno nesumjerljivih i nesvodivih, a opet nepogrešivo uzajamnih povoda za nastanak pojedinih, najtočnije bismo ih žanrovski odredili, poslanica.

Obojica su, i Maroević, a pogotovo Paljetak, majstori stiha, virtuozi, bolje reći. U Paljetkovu opusu taj virtuozitet dosegao je vrhunac, ponekad doduše pomalo rizičan, s obzirom na to da njegova lakoća stihotvorenja pokadšto koketira s banalnošću. Koketira, naglašavam, što znači da nikada ne postaje banalna, jer istinski koketirati znači igrati određenu ulogu, a igrati ulogu znači biti brehtijanski ili didroovski na pouzdanoj distanci spram lika kojega glumac predstavlja. Distanca pak podrazumijeva osviještenost i superiornost. Da bi se sve to moglo kontrolirati i uvjerljivo prezentirati, potrebno je majstorski vladati svakim detaljem igre. To je mogao Paljetak, to je jednako tako mogao i Maroević, s tim da je Tonko, život posvetio i povijesti umjetnosti, a Luko se, uz slikarstvo, strasno bavio i kazalištem, navlastito lutkarskim, postavivši brojne zapažene predstave u jamačno i najboljem našem lutkarskom kazalištu, onom u Zadru.

Obojica su, dakle, bili ljudi mnogih znanja, što se ogleda i u njihovu prevoditeljskom, književnoznanstvenom, književničkom djelovanju. Eruditi, poligloti, ali iznad svega marljivi i ustrajni „meštri od riječi“. Formalno ne i leksikografi, posjedovali su enciklopedijsko znanje. I nije stoga čudo da su se u galaksiji površnih znanja i bahate ispraznosti te dvije zvijezde već pri prvom susretu u Dubrovniku 1969., kako svjedoči Paljetak, i prepoznale. Ostalo je, kako se voli reći, povijest.

O njoj svjedoči knjiga koju je priredio Paljetak. I (Lukovo) svjedočanstvo na samom njenom početku: „Prvi sonet napisao sam mu 1984. godine. Sreli smo se tih godina u Zagrebu. Išao je svojim uobičajenim brzim hodom Teslinom ulicom. Tada je upoznao i moju ženu Anamariju (za prijatelje Anuška). Razgovarali smo kao da se oduvijek poznajemo otkrivajući mnoga zajednička područja koja su nas zanimala: ljubav prema starim knjigama, piscima i antikvarijatima, prema starim gradovima i (lijepim) ženama, renesansi i talijanskoj književnosti i jeziku koji je Tonko savršeno poznavao, a ja sam ga nastojao sve bolje govoriti.“

Puno je razloga zašto ovu knjigu percipiram i promičem prvenstveno, iznad svega kao čin. Ne još, doduše, kao djelo ili Djelo, ali samo iz formalnih razloga – ono podrazumijeva jedinstvenog pisca ili grupu pisaca objedinjenih jednim imenom, odnosno jedinstveni idiolekt. Ovdje su u pitanju dva auktora, dva pjesnička izričaja i mnogo međusobno nesumjerljivih i nesvodivih, a opet nepogrešivo uzajamnih povoda za nastanak pojedinih, najtočnije bismo ih žanrovski odredili, poslanica.

Sve je, dakle, tu, u nekoliko rečenica, sažeto i precizno. Prozopografska skica, Tonkova uobičajena žustrost, isto područje zanimanja, zajednička strast spram dviju konstanti njihova bivanja, onih obilježenih trajnošću postojanijoj od bilo koje tjelesne trajnosti: drevnost i ljepota. Ali iznad svega strast, u svakoj pjesmi, u svakoj stihovanoj ili, mjestimično  vrlo rijetkoj proznoj, epistoli, no možda najbolje obuhvaćena memorijalnim tekstom, nastalim mjesec dana nakon Tonkova vječna odlaska u vječnost. Tugovati je lakše nego podnijeti teret nečijega tjelesnog nestanka, a taj teret podnositi može se samo oslonom na strast, na taj osjećaj cjelovita čovjeka, trajanja u svakoj pori i svakoj čestici prolaznosti.

Već je naslov tog teksta, završnog u knjizi, savršena definicija jednoga bića: „Tonko Maroević ili strategija plemenitog“. Riječi jednostavne, naizgled smirene, a opet prožete dubokim (su)osjećanjem, ćutnjom drugoga čovjeka. Strategija, riječ koja podrazumijeva promišljen pristup životu, osmišljavanje vlastitog bivanja i tim osmišljavanjem određuje vlastito mjesto u reljefu sudbine.

Nema bolje definicije lika Tonka Maroevića – čovjeka koji je odabrao, i ne samo odabrao, nego bio i dovoljno snažan da podnese vlastiti odabir – plemenitost. Ne znači to samo dobrotu, ali znači upravo i u najmanju ruku to zato jer je više od toga. Plemenitost znači ne samo bespogovornu dobrotu, nego dobrotu otvorena srca, spremnu sve shvatiti, sve oprostiti, biti iznad, biti bolji. Puno je to riječi koje je Paljetak uspio sažeti u jednu, bitnu, preciznu, jednostavnu i stoga savršenu.

O tome da pjevati znači, kako je to dobro definirao davni remeta Vetranović, svijest svoju „lomiti“, izvrsno svjedoči Lukova tvrdnja o Tonku: „Sonet je prihvatio kao svoju Prokrustovu postelju.“ Ipak, nema u Maroevićevim sonetima u ovoj zbirci, kao ni inače u njegovu pjesništvu discipliniranu strogim klasičnim formama, usprkos ustrajnom tesanju grubog kamena jezika u elegantno glatku mramornu kocku poezije, ni traga stvaralačkoj muci, o čemu svjedoče stihovi iz jednog od brojnih soneta upućenih poetskoj su-duši Lukovoj: „Rima i metar žive ti u slozi,/ osigurao to si brižnom njegom“. Lakoća kao proizvod brižljiva zanata, to je tajna o kojoj je drugi jedan mag, Louis Armstrong, u povodu glazbena umijeća rekao da majstorstvo proishodi iz duga i naporna svladavanja zanata kojega zaboravljamo u trenutku izvedbe. Mnogo je potrebno znati da bi se moglo zaboraviti, točnije, da bi se moglo ne misliti, a ostati smislen.

Luko Paljetak i Tonko Maroević, foto: Naklada Bošković

Trebalo je dočekati prijevode Martina Puchnera, a ni Luko ni Tonko dočekali ih nisu, mada sumnjam da za njegove knjige nisu čuli, a možda su ih, vibrantni hodočasnici duha kakvi su bili, i čitali u originalu ili u nekom od brojnih jezika koje su poznavali, pa da naučimo da književnost stvara povijest, da bez Homerove književnosti Aleksandar Makedonski ne bi imao prilike pretvarati ep u stvarnost, kao što će naša stvarnost zauvijek biti promijenjena stihovima ove dvojice suvremenih dioskura. Prostori Zadra, Dubrovnika, Idrije, Zagreba, Hvara, Splita nikada više neće biti isti nakon što su ih zapisali moderni Šiško i Džore, od kojih je jedan odigrao i ulogu Nikšinu, sklopivši ovaj recentni Ranjinin spomenar ljepote. Naime, danas, u doba pjesničke hiperprodukcije, kada svjedočimo silovanju metafora i kasapljenju figura, vjerovati nam je da postoje čitatelji sposobni naslutiti život rođen iz krajolika i životodajan tom istom krajoliku, mijenjajući ga, stvarajući ga, posvećujući ga.

Teško je opisati tematski raspon ove pjesničke gozbe. Od krajolika do osoba, od ugođaja do najintimnijih doživljaja, sve to objedinjeno je intelektualnim plemstvom koje podrazumijeva elegantnu strogoću izričaja. Primjerice, Maroevićeva pjesma koja počinje (mogu citirati samo početne stihove, jer ove pjesničke poslanice, kako i priliči pismima, nemaju naslova) „Ne mogu sjetno proći Kalelargom“, a opisuje najintimniji trenutak prijatelja i njegove, kako ju je dubrovačkim imenom ovjekovječio njen Luko, Anuške, u nekoliko stihova ocrtala je dramu jedne ljubavi primoranu u početku, kao i sve velike emocije, na patnju i žrtvovanje da bi na kraju postala i javna i povijesna i slavna, zaokružena konačno Dubrovnikom, onim iz Vidrine prispodobe o čaroliji grada-teatra kao dostojna takmaca Rimu.

Kada se prije dosta godina na hrvatskoj književnoj sceni pojavio mlađahni dubrovački pjesnik i bio odmah zapažen, nerijetko nagrađivan i slavljen, rijetko je tko primijetio njegovu avangardnost. Naime, u doba kad su cvjetale pjesničke radionice, raspinjući jezik i svojim rječotvornim epruvetama oduzimajući mu slobodu, Paljetak je u strogoj formi vezanoga stiha tražeći slobodu mašte, ostvario snažnu gestu negacije vlastita poetskog okoliša. Ova je knjiga, desetljećima kasnije, zbornik i spomenar, svojom formom nasljedujući antičku, renesansnu, klasicističku praksu epistolarne književnosti, također avangardna. Udaljena od postmoderne, negacijom iste bliska performatizmu, ona je usuprotna trenutnom bujanju besmislenih poetika i praksi. I umjesto svega što bismo mogli reći o njoj, u njoj treba iščitavati trag dvaju ljepoduha zbog vremena koje nudi tek bijedno lažne patvorine ljepote i imitacije duha.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Luko Paljetak Tonko Maroević

Jedan niže držeć, drugi više pojuć : Lirska, i ina korespondencija 1984. - 2020.

• Naklada Bošković 11/2024.
• 623 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789532637632
• Cijena: 52.50 eur

Knjiga naše dugogodišnje korespondencije, Tonkovu dionicu u njoj smatrajući važnim dijelom njegova opusa, ali i odrazom njegove stvarne prirode, Dokumentom o čovjeku koji se beskrajnom ljubavlju prema umjetnosti neštedimice svakodnevno svima davao, naslovio sam stihom iz njemu omiljenog Ribanja i ribarskog prigovaranja u kojem Paskoje i Nikola pjevaju za vrijeme puta koji je započeo i završio u Starom Gradu na Hvaru, zatvorivši tako, kao i Tonko, krug što ga je on sav život predano i posvećeno ispisivao. (Luko Paljetak)