Gloria Lujanović : Škola

                                                            jedan od vas rekao je
                                                            kad bismo mi sad nju ubili
                                                            cuke bi imale šta glodati godinu dana

                                                                                Gloria Lujanović, "Škola"

Svaki učenik s kojim sam u posljednjih dvadeset godina aktivističkog rada u hrvatskim osnovnim i srednjim školama razgovarala ili je osobno doživio bullying (vršnjačko zlostavljanje) ili je iz prve ruke svjedočio maltretiranju drugih učenika. Možda je glavno poprište omalovažavanja bilo digitalno, a možda se služilo klasičnim fizičkim, psihičkim i emocionalnim povređivanjem. Zlostavljanje je svakako imalo svoju publiku i često je bilo priređivano upravo zbog te publike.

U  knjizi Nacija bullyja (2016), Charles Derber i Yale R. Magrass definiraju bullying kao “neravnotežu moći koja uključuje repetitivne prijetnje, zlostavljanja, zastrašivanja i napade, kako bi nasilnik sebi osigurao dominaciju ili kontrolu nad grupom te stvorio atmosferu straha, povređivanja i poslušnosti”. Bullying se dakle može definirati kao uspostavljanje kolektivne inferiornosti, za što su potrebne ljudske žrtve.

Škola Lujanović Gloria

nitko nije rekao nemoj pusti je
nitko od njih dvadeset i osam
Gloria Lujanović, "Škola"

U školskim publikama zlostavljača u pravilu su prisutne različite “odgovorne” odrasle osobe. Nastavnice, psihologinje, pedagoginje, naravno i roditelji. I ravnatelji, kao skupina koja situacije “tipičnog vršnjačkog nasilja” najčešće tretira najnemarnije, kao da je u škola vrsta arhitekture u kojoj je “očekivano” da dio učionica naprosto služi za razbijanje. Navedene odrasle osobe koje rade u školama znaju da je nasilje “prisutno”, mnoge znaju i da je prijavljeno, ali gomila prosvjetnih, pedagogijskih i psihologijskih radnika izabrat će strategiju ignorancije (adolescenti bi rekli ghostinga) tuđe boli.

Primjerice, uobičajeno je da razrednica uzvišenim glasom propalog etičkog autoriteta (slično zvuče i glasovi pijanaca) priopći svom razredu da se “ne želi petljati” u dječje probleme i da djeca “svoje sukobe moraju riješiti sama”. Kao, time se njeguje dječja “samostalnost”. Ovaj je stav čista demagogija, jer osoba koju svaki dan slamaju i koja tone u sve dublju depresiju posve očito ne može svoju situaciju riješiti sama – da može, ne bi bila zlostavljana. A koliko, pak, ti fantastično i uzorno “samostalni” odrasli ljudi sami znaju riješavaju svoje probleme vidimo na primjerima aktualnih ratova, migracijskih kriza, utrka u nuklearnom naoružanju itd. Bilo bi, dakle, poštenije da odrasli nikada ne izgovore rečenicu o svojoj lažnoj skrbi oko bilo čije, a pogotovo dječje “samostalnosti”.

Ne zaboravimo i prosvjetne radnike koji tvrde da je nasilje “samo incidentno”, pa ne treba oko toga dizati toliku buku (česti stav školskih uprava, ponovno smišljen isključivo zato da ne bi trebali ništa poduzeti: ako je nešto “incident”, proći će bez sankcija; cilj je prikazati nasilje kao slučajnost koju “nitko ne može predvidjeti ni kontrolirati”). Naravno, proučavatelji školskih pucnjava imaju dijamatralno suprotan stav: nasilje ima pravilne ritualne obrasce koji su slični svuda na svijetu. Osoba koja dugo trpi izolaciju ili brutalnost socijalnog isključivanja predvidljivo puca. Možda dok je još uvijek u školi, možda par godina kasnije.

Zlostavljano dijete se nakon iskustva radikalnog društvenog nemara nerijetko i samo pretvara se u zlostavljača. Ili se strašno razboli. To nije iskustvo koje “prođe kao prehlada”. Ima i onih prosvjetara koji tvrde da su vrijeđanja, ponižavanja i premlaćivanja učenika od strane drugih učenika samo “dječja posla”, kao i onih koji zastupaju stav da je “neka količina agresije normalna u ljudskim grupama”. Treba se na to priviknuti.

Definirati društvenost kao gutanje govana.
Rano pristati na sindrom nametnute inferiornosti.

bešćutna je bila
bešćutne su bile njene oči
G. Lujanović, "Škola"

Što je, dakle, zajedničko svim ovim taocima školskog bullyinga? Sustavno normaliziranje nasilja. Publika razumije da je nasilniku nasilje osobita vrsta legitimacije u grupi; stjecanja socijalnog rejtinga “izvršene dominacije”. Grupa promatrača pušta zlostavljača da se “uspostavi” kao nepravedna sila. K tome, brojni će psiholozi i psihijatri također prema maltretiranju zauzeti tragikomično površan stav (“hajde djeco, ispričajte se jedni drugima”) i neće čak ni prepoznati razinu prazne, formalne geste ispričavanja koje iznuđuju od zlostavljača, još manje rad nagomilane agresije koja nadilazi individualne obračune: primjerice, neće raspravljati ekonomsko, administrativno i vojno nasilje društva, koje se često samo zrcali u dječjim odnosima agresije.

Psiholozi najradije dijele prazne moralne pouke (zlostavljačici: “kako bi se ti osjećala da tebi netko svaki dan nabija koš za smeće na glavu: zamisli se nad time da si na mjestu osobe koja to doživljava”) ili savjetuju zlostavljanoj djeci da se “prilagode” i prihvate nasilje kao ”neizbježni” dio društvenosti. Gdje god bi maltretirana osoba mogla dobiti pomoć, ona umjesto toga dobiva mnogo jamaca odraslih da nemaju pojma što učiniti sa statusnim ratovima. Svaki prosječni nasilnik koristi nasilje da bi si namaknuo kontrolu nad grupom.

Činjenica je da i u svijetu odraslih nasilnici kontroliraju ljudske grupe: pa ne živimo li u doba kad države vojno gaze druge države, genocidi su svakodnevnoj uporabi, bankarski sustav pljačka najsiromašnije, a par najbogatijih dodatno sebi ukida bilo kakve poreze (brigu za opljačkanog čovjeka) i dalje beskrupulozno eksploatira pasivnu većinu? Kapitalizam je ozakonjeni bullying ili sustav nepravde u kojem zarada uništava i ljude i prirodne resurse, poput kakvog psihotika u školskom dvorištu kojemu se nitko ne usudi stati na kraj (pogotovo kad još i viče da “ima pravo” na svoj grabež).

Pasivnost psihotiku ili korporativnom grabežljivcu zbilja zarađuje osobit status. Ponekad donosi i glamur, sudimo li po akcijskim filmovima. Svi žele biti pištoljčina koja puca na najmanju frustraciju. Nitko ne želi biti pregaženi mišić, jer to je preslično onome što svakodnevno i najuvriježenije proživljavamo.

niste vi
dragi moji
drugarice i drugovi
drugarice posebno
nevini
Gloria Lujanović, "Škola"

Prozna poema ili roman Glorije Lujanović prekida hipnozu zlostavljane publike, kao i šutnju zlostavljane osobe. Za razliku od Milene Marković čija dramska poema Deca (2021) sistemsko nasilje kulturnog siromaštva tretira kao autoput u romantiziranu ovisnost protagonistice (heroin uvijek ima puno reklame na socijalnom dnu), uz što pratimo i iznimno traumatsko iskustvo podizanja djeteta s posebnim potrebama, Lujanović je brehtijanka, a ne mitomanka. Ne gradi si aureolu. Umjesto toga, pažljivo crta osobe/rešetke koje okružuju ne samo njenu protagonisticu (roman je pisan u prvom licu jednine), nego i svu našu djecu, u svim našim školama.

Junakinji Škole rugali su se na vječno istim osnovama (nema potrebe ponavljati; nasilje je nemaštovito). Tukli su je, vrijeđali i ponižavali. U jednom momentu čak i zajednički mokrili po njoj. Za erupcije nasilja, kao i uvijek, NIJE bilo razloga. Lujanović: “a čime sam vas gadovi/ pičke jedne jebene/ mogla sa svojih jedanaest godina povrijediti/ činjenicom da postojim/ i da mi je rođendan”. Što je poduzela psihologica? Stabilno usidrena u svoj alkoholizam, tražila je od zlostavljane djevojčice da “ima razumijevanja” prema svojim zlostavljačima, obzirom da dolaze iz nesređenih obiteljskih prilika. Lujanović:

u tvojoj kancelariji nije bilo prostora i vremena
za istragu
za ispitianje i saslušavanje svjedoka
presuda mi je odavno napisana
kriva sam bila ja
i što god da sam rekla
čak kad sam jednom podignula majicu
i pokazala ti modrice na stomaku
ti si rekla
to se riješi uz malo obloga od rakije
o kako si se samo dobro u rakije razumjela
to tek sada znam
ti si mene
kao pedagog
kao osoba koja vodi dijete
odvela u mrak
odvela si me
ne zaboravi to nikad
u svoj mrak

Što su napravili roditelji? Mislili da samo treba biti strpljiv i velikodušan, ne vraćati udarce. Jesu li bili u pravu? Ne. Taj stav je također pojačao nasilje i sram djeteta jer ne može biti “dovoljno dobra” da je grupa prestane maltretirati. U trenutku kad nešto poduzimaju (sele dijete u drugu školu jer u primarnoj školi ne postoji ni najmanja volja da se povuče granica uigranom nasilju), poplava nemoći već je duboko ispunila pluća djeteta na udaru nasilja.

Što su napravila druga djeca? Stalna na stranu zlostavljača, just for the fun of it ili (manje sarkastično) jer je nasilje uvijek i gladijatorski spektakl. Roman prati slojeve i slojeve i slojeve društvene izdaje. I nije oko toga nimalo utješan.

Društveno licemjerje htjelo bi da Škola bude knjiga u stilu “kako sam prevladala dugogodišnji bullying i još se pri tom i smijala”. Tržište je preplavljeno “priručnicima” o bullyingu koji su isto onoliko plitki, koliko i samuvjereni u načinu na koji “objašnjavaju” kako prekinuti “krug nasilja”. Tome nasuprot, čitavo moje aktivističko iskustvo govori mi da je promašeno očekivati “jednostavna” rješenja i brze promjene.

Obzirom na činjenicu da je nasilje dobro uigran socijalni teatar agresije kao metode nezasluženog – ali tim surovije prigrabljenog – vrha hijerarhije, lijek protiv zlostavljanja zapravo bi trebao uključivati demilitarizaciju i samog društva i njegovih institucija, a škola je (čak i bez djece-nasilnika) dijametralno suprotno mjesto: birokratizirani dril iz vojnički i crkveno strukturirane poslušnosti i pokornosti, ne iz slobode mišljenja. Samim samim, nije “lako prevodiva” u sustav empatije i pravdoljublja. I u romanu Škola i u stvarnim školama ima vrlo malo nastavnika, psihologinja i pedagoginja koje su se u stanju doista angažirati oko nekog stigmatiziranog, isključenog ili mučenog djeteta. Lujanović oko toga također nema iluzija, što je velika vrlina ove prijelomne, revolucinarne, nesmiljene knjige. Lujanović:

pedagoginji kažem
kad ne mislim o tome kako da njih ubijem
mislim kako da ubijem sebe
gledala sam film
čovjek je ubio nekoliko ljudi i onda sebe
znate li vi
kako se to radi
znate li vi kako bi se to moglo
napraviti
ona samo šuti
šuti i puši
pošalje me ponovno na sat
tada u hodniku osjetim
točno znam
to je u meni živo i danas
kako se otvara
prva točka velikog poraza i poniženja

Tekst nas vodi kroz političko (ako političkim definiramo ono što se nedvojbeno tiče čitave zajednice) razračunavanje s ogromnim bijesom koji nastaje u zlostavljanoj osobi. Crkva kao saveznik također je smiješno licemjerna (Lujanović: “katolička crkva nastala je na izdaji/ živi od oprosta izdajnicima i progoniteljima”), tim više što jedan od najopasnijih zlostavljača protagonistice vremenom bira karijeru svećenika. Tekst ne skriva svoju iskustvenu fundiranost: “branim pravo pisca da napiše što se dogodilo”, veli autorica. Zašto to čini? Iz najboljeg mogućeg razloga: “da sebe vratim”. Ali i da konačno točno imenuje školstvo kao paravan zlostavljačkim, elitističkim, isključivim politikama odraslih ljudi, svih onih koji bi trebali paziti na djecu, koji su faktički odgovorni za formiranje ličnosti učenika, koji su svaki dan na školskom terenu i poznaju ga kao svoj džep.

Na samom početku knjige, inače prelomljene lijevom nogom i bez imalo dizajnerskog razumijevanja ili kreativnog iluminiranja teksta (Narcisa Vukojević i Lana Cavar osobito su se neinventivno postavile prema ovoj publikaciji), objavljen je i “Ustav” nošenja sa zlostavljaštvom.

Prvi članak Ustava: “Nikome se ne žali. Nitko ti neće vjerojvati.” Članak Treći: “Ako si ikako u mogućnosti, na svaku uvredu reagiraj, na svaki udarac reagiraj. Pokušaj naučiti osloboditi se straha i uzvratiti. Ako samo jednom vratiš, drugačije će te gledati.” Članak Sedmi: “Nikada ne dopusti da drugi tvoje zatočeništvo poopćavaju i banaliziraju. Zlostavljački i zatočenički sustav nije bio banalan u namjeri da ti oduzme život.” Članak Osam: “Ne boj se svjedočiti o svom zatočeništvu. Strah vodi do vječnog zatočeništva.” Članak Devet: “Ne srami se vlastitog zatočeništva. Sram vodi do vječnog zatočeništva.” I najvažniji, članak Deset: “Ne živi u samoprogonstvu. Nemoj gajiti iluziju da bi te zatočeništvo izbjeglo da si bio drugačiji. Zatočenik ne mora ništa konkretno učiniti da bi to postao: dovoljno je da je živ. Sjeti se zatočenika iz Perma-36.”

Ovo, dakle, nije terapijski roman, niti roman koji vjeruje da će terapija zbilja izliječiti društvenu nepravdu (to joj nije posao: psihologija se bavi time da nas učini dovoljno funkcionanima da krotko trpimo socijalnu nepravdu). Škola je literarno protuvrednovanje koje fotografski precizno i bez želje za “uljepšavanjem” povreda ulazi na scenu nasilnika koji sebe obogotvoruje i nakon toga faktički radi što hoće, jer njezina ili njegova volja postaju neprikosnovene, kao i na scenu žrtve, koja sebe poništava, jer je trauma prevelika i predugotrajna da bi stradalnik “izdržao” njen ogromni, slamajući teret.

Rekla bih da je to i izvanredna studija iz afektivne antropologije nasilja, čiji se stihovi duboko urezuju u čitaoce, ne dopuštajući nikakvo izmotavanje oko toga da je nasilje stvar koja se tiče svih nas. Jeste li na strani bogova bezobzirnosti? Ili na strani ljudskosti; na strani obzira? Etički, knjiga je fascinantna jer si autorski glas dopušta i divlji gnjev i složenu optužnicu stvarnih lica koja su sudjelovala u školskom zlostavljanju, drugim riječima knjiga konačno uspostavlja barem milimetar pravičnosti koji zlostavljanoj djeci goruće nedostaje u svakodnevnici razrednih mučenja.

Zato bih rekla da je Škola vjerojatno najvažnija i najsnažnija etička knjiga aktualne književne proizvodnje. Ona razbuđuje i osnažuje. Lujanović:

svaka škola čovjeka nečemu nauči
nijedna ga ne nauči
da se bori za sebe
da govori kad svi šute
da šuti kad svi govore

A govoriti protiv rešetaka, protiv konstrukcije rešetaka, od toga počinje mogućnost oporavka. Jer mogli bismo reći da inače nasilje mirno sjedi na prigrabljenoj vlasti: “na ispovijedi je uvijek tako/ u životu je uvijek tako/ gori od nas/ lošiji od nas/ uvijek savjetuju objašnjavaju sugeriraju/ pažljivo slušaju i procjenjuju”. Vrh piramide dospio je do svoje “procjenjivačke” superiornosti ne zato što je sposoban, nego zato što je beskrupulozan.

Zato je Škola vrsta barikade na kojoj je čitatelju čast stajati. Da, nema ničeg božanskog u okrutnosti. Niti u pohlepi. Ni u poništavanju ljudskog dostojanstva. Božansko je možda jedino to što mali broj ljudi ipak preživi psihotičnu agresiju i zna joj (preciznim opisom) oduzeti posljednju riječ. Lujanović:

u ovom gradu sada branim pravo pisca da piše
nekad sam branila goli život
ne znam šta je teže

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Gloria Lujanović

Škola

• Naklada OceanMore 05/2025.
• 116 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789533322032
• Cijena: 15.00 eur
• Kupi knjigu!

'Škola' Glorije Lujanović višesmjerno je ubojit tekst. Ubojit je prema vlastitom, duboko načetom izvorištu, ubojit je prema onima kojima se obraća, ubojit je i trećoj strani, čitatelju, koji se isprva zavarava da ga čita iz neutralne pozicije, sa sigurne distance, s dopuštenjem za moraliziranje jednima, a psihoterapiju onoj koja progovara. Pisanje Glorije Lujanović nije tek čin sjećanja, ono je potraga za smislom izvan granica materijalnog svijeta – gdje se zlostavljanje ne gleda samo kao osobna bol, nego kao metafora ljudske težnje za transcendencijom. (Kristian Novak)