Saša Drach : Do posljednjeg zbora

Saša Drach: Do posljednjeg zbora

Oblikovati nečiji životopis znači prije svega poštovati književnu formu na način kako je to izrekao čovjek koji nije ni književni teoretičar, ni povjesničar književnosti, ni pisac, ni književni stručnjak uopće, nego osoba od koje bismo ponajmanje očekivali tako precizno, iznimno oštroumno definiranje same biti književnosti koju sinegdohalno označava kao knjige i pritom parafrazira ili citira književne stručnjake, ali i auktore koji sa samom književnošću imaju i manje veze nego on, poantirajući da je važnost knjiga u tome što „nude stvarnost koja je razumna, sekvencijalna i uređena – stvarnost kojom je moguće ovladati, ili barem njome upravljati, promišljanjem i planiranjem.“

Tako je o književnosti govorio glavom i bradom Henry Kissinger u svome pozamašnom djelu "Vodstvo", podnaslovivši ga Šest studija svjetske strategije. Žanrovski bi se taj naslov moglo odrediti memoarskim kompendijem, ogledom, zbirkom tematski preciziranih ogleda ili kako već, a najtočnije bi ga bilo nazvati filozofijom politike uz prikladne primjere. Potkrijepio je razmišljanje jednako bitnim iskazom čovjeka koji također nije strukom vezan za književnost, diplomata Charlesa Hilla: „Sloboda književnosti za istraživanje beskrajnih i veličanstvenih pojedinosti, iskazivanje misli izmišljenih likova i dramatiziranje važnih tema u zamršenim zapletima čini je bliskoj stvarnom načinu 'na koji svijet funkcionira.'“

Ako je književnost svojevrsno ogledalo mudrosti s pomoću kojega saznajemo „način na koji svijet funkcionira“, tada je i bitno i nebitno koliko je stvarno ono što ona prikazuje. Ono je, naime, uvijek stvarno, točnije govoreći stvarnosno i ta zadaća književnosti pomaže nam da o desnu stavimo i stvarni i izmišljeni svijet. Jer svijet je, priznaju to nehotice i Kissinger i Hill, oba veliki majstori gospodarenja kaosom, pa stoga i nije čudo da su tako precizno prepoznali književnost i korist od nje, jedna velika i neprekidna gomila „krika i bijesa“ kome smisao daju naše pripovijesti, naše pripovijedanje.

Do posljednjeg zbora Drach Saša

Vladimir Kranjčević rođen je 1936., a svoj životni vijek okončao 2020. te se može mirno reći da je i povijesno i zemljopisno bio umješten u samo srce kaosa. Prvo dječaštvo, koga se teško mogao preciznije sjećati, proveo je u satrapiji zvanoj Kraljevina Jugoslavija, donekle ublaženoj tri godine poslije njegova rođenja kompromisnom Banovinom Hrvatskom, rane je godine proživio u tvorevini koja možda prije uspostave i jest bila želja hrvatskoga naroda, ali je vrlo brzo nemali dio istoga tog naroda ponukala na borbu protiv nje, u zloglasnoj i ozloglašenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, zrele godine u lakiranoj idili socijalističke, druge Jugoslavije, a pozno je doba dočekao u propadanju i konačnoj, za nas dramstičnoj i ružnoj,  propasti i socijalizma kao sustava i njegova čeda, bratststvojedinstvene federacije s jasno definiranom upravom i oprezno doziranim samoupravljanjem.

Naravno, i unutar ove posljednje bilo je lomova – od infrombiroovskog, preko raznih reformi, smjena i sječa, od kojih je ona proljećarska za Hrvatsku i Hrvate bila najdrastičnija i najbolnija. Konačno, domovinski rat i sve ono što prati sve ratove, a ovoga je imao priliku biti svjestan i u začetcima, uzrocima i nemilim posljedicama, dočekao je na način dostojan zapleta pustolovnog romana, mada je on sam bio daleko od svake pustolovine, osim one umjetničke, dakle simbolične, reprezentacijske.

Kroćenja kaosa latio se u Kranjčevićevu i oko Kranjčevićeva slučaja iznimno uspješno Saša Drach, višestruko kompetentan za putovanje vremenom metonimijski sažetim jednom biografijom, mada bi se moglo reći i obratno – konkretnim životom kao egzemplumom nečega što bismo kao sociopovijesni konglomerat mogli, ajnštajnovski nadahnuti, nazvati vremenoprostorom iliti dvadesetim stoljećem europske periferije. Lateralno ga je, prije povod nego stvarni uzrok nastanku knjige, motivirao događaj koji auktor spominje na samom početku. Riječ je o problemima člana znamenita Akademskog zbora „Ivan Goran Kovačić“ koji se u tom šarolikom zborskom društvu zatekao kao nesuđeni kum dvoje zborista za čije će vjenčanje taj Drachov kompić morati obaviti ono što mu obavili nisu – krstiti se, a kršteni kum mu je bio on, auktor ove opsežne knjige. Dakle, dobar zaplet na samome početku, zahvaljujući kojem je upoznao Vladimira Kranjčevića, čovjeka koji kao voditelj 1974. preuzima spomenuti zbor, o čemu Drach u knjizi piše vrlo opsežno, koji je spretno raspleo čitav taj mali zaplet.

Ono bitnije od anegdotalnog okvira jest da sam Drach, ne samo socijalnim zaleđem, nego i svakodnevnim životnim praksama potječe iz sve rjeđeg građanskog sloja ljudi duboko uronjenih u kulturu. Sin dramskog prvaka, temeljito upućen, iako ne i do kraja formalno glazbeno obrazovan, kritičar raznovrsnih interesa, suosnivač jedne od prvih privatnih knjižara u nas, antikvar, nakladnik, prevoditelj, urednik, novinar, pisac dviju knjiga o jazzu - sve površno nabrojeno svjedoči, a podebela knjiga o Kranjčeviću temeljito dokazuje, da je baš on bio pozvan ispisati formalno žanrovski biografiju, a stvarno još i nešto daleko iscrpnije od kronike života i djelovanja jednoga čovjeka.

Doduše, prosedeovski to jest kronika, pozorno, vrlo detaljno rekonstruiranje života i djela Maestra, kako Drach isključivo i uporno oslovljava Kranjčevića, tako te bi to oslovljavanje trebalo konstantno pisati velikim slovom. Razgovori s dirigentom, arhivska istraživanja, susreti sa suvremenicima i suputnicima, tom je metodom precizno ispisao stotine stranica na kojima se plastično ocrtava profil jednoga iznimnog umjetnika, a i čovjeka, čiji život počinje “21. studenoga 1936., na Gospu od zdravlja, u zagrebačkom sanatoriju doktora Gottlieba na Srebrnjaku.“

Već taj slikovit Drachov incipit najavljuje odjeke metode novohistorizma, ali i tragove historiografskih naracija (Tuchman, Ginsburg, itd). Nije nebitna ni društvena atmosfera čiji su središnji momenti pionirski ugođaj ubrzane urbanizacije, izgradnja Zagreba, kao i privatne okolnosti u kojima se sin Vladimir rađa u oca Kranjčevića, inženjera kemije o čijem životnom putu također saznajemo iz niza živih detalja. Rat, razdvajanje obitelji, jednako dramatično poraće, dočarani su nizom autentičnih, književno upečatljivo komponiranih predočenja. Sve uobičajene realije, školovanje, glazbena izobrazba, odrastanje i izrastanje u glazbeno ime, usprkos strogom pridržavanju sekvencijalnosti i obvezatnoj dokumentiranosti, pisane su tako da i glazbeno manje zainteresiran čitatelj može uživati u tekstu kao „kratku pregledu i kronici vremena“ (doduše, ne ni sasvim kratku). Karakterističan je, primjerice, opis monegaškog školovanja u znamenitog Igora Markeviča, dokumentirano solidno, ali ukrašeno i nizom detalja o društvenom i kulturnom životu kneževine te privatnog života protagonista.

Potonja zbivanja pokazuju i kako je u Hrvatskoj bilo nemoguće živjeti bez prljavih prstiju politike, osobito olovnih sedamdesetih godina. Opaska „Volio je maestro govoriti o Radaušu“ abrevijacija je prolegomeni tragičnim zbivanjima čiji je opskurni akter bio i Dragutin Dragosavac (mnogo je dragosavaca bilo u našoj novijoj povijesti), a okončana su samoubojstvom Vanje Radauša. Više je takvih detalja koji nužno nameću pitanje kako je bilo moguće ostati ovdje, daleko „od sunca tuđeg neba“ i pritom živjeti koliko toliko normalan život. Odgovor proizilazi iz same ove knjige, a na tragu je mudrosti Iva Andrića da je u nesigurnim i opasnim vremenima jedino moguće utočište vlastiti zanat, umijeće, odnosno volterovska obrada vrta. Glazba, dirigiranje, samoostvaren život ispunjen sadržajnim bavljenjem svojim zvanjem, to je ne samo odgovor na pitanje kako preživjeti, nego i opravdanje za samosvojan put koji se često nije obzirao na društvena i politička gibanja, izlažući se pritom riziku ove ili one strane koje u takvim povijesnim trenutcima mahom reagiraju po notornoj „chi non è con noi….“

Dirigiranje zborovima, orkestrima, upravljanje glazbenim školama, sudjelovanje u relevantnim kulturnim akcijama kao što je uspostava Varaždinskih baroknih večeri, svjedočanstvo su zgusnute lente osobnog vremena kojoj Drach pristupa gore spomenutom novohistoricističkom metodologijom, pa tako, samo da po načelu pars pro toto spomenemo jedan primer, o Varaždinu, osim kao mjestu značajna baroknog festivala, svjedočimo i nizom historijskih detalja te povijesno kontekstualiziranim opisom bogata glazbenog života grada i živopisnim reljefima njegovih povijesnih protagonista.

Naravno, nisu popularne „baroknjače“, kao i niz drugih kulturnih zbivanja i akcija u Hrvatskoj, prošle bez napada i nesporazuma u pozadini kojih su ili volja za apsolutnom moći politike ili kroničan hrvatski jal, no incidentne situacije rješavane su u životu najbolje kako je Maestro mogao, a u knjizi pokadšto poantirane i anegdotama kao što je ona s tvrdoglavim Zagorcem koji je, ostavši mentalno zarobljen u ćeliji bivše partijske organizacije, jedva probavljao činjenicu da je predsjednik Tuđman pokrovitelj Varaždinskih baroknih večeri. I nije to jedina situacija kada se moralo lavirati između politike i osobnih lomova.

Distanciran spram politike, ali ne i apolitičan, barem ne na razini svijesti o društvenoj stvarnosti u kojoj je živio, Kranjčević je, kako je razvidno u Drachovu prikazu, ostao moralno nepokoleban, čak i kada je recentna situacija nalagala praktični oportunizam radi vlastite sigurnosti. Dobar je primjer odlazak u Beograd u najškakljivijem mogućem trenutku i preuzimanje radnog mjesto šefa zbora na Radio-televiziji Beograd. Sam Kranjčević potjecao  je iz obitelji gdje se redovito „išlo u crkvu, a katolički je odgoj, vjeronauk, bio sastavni dio odrastanja i kulture. U toj se kući hrvatstvom nikada nije razmetalo, patriotizam se jednostavno podrazumijevao. Isto tako, u familiji nikada nije postojalo apriorno protusrpsko raspoloženje.“ Dakle, bilo je to okruženje kakva u Hrvatskoj gotovo više gotovo i nema, normalna građanska sredina u kojoj domoljublje nije pitanje stranačke iskaznice, nego očekivana identitetska činjenica koja podrazumijeva ljudsku ispravnost, a ne alimentaciju za povlaštenost ili potpornu polugu vlastitom kriznom identitetu.

No, odlazak u Beograd ponovio je još jednu tipično hrvatsku paradoksalnu sagu: „Tako je maestro, o kojem se u Zagrebu govorilo kao o kaptolskom simpatizeru, pa su ga čak znali prozivati i za kleronacionalizam, sada dobio priliku za ostvarenje svojih najluđih profesionalnih snova. I sve to u srcu Srbije krajem osamdesetih, upravo u vrijeme kada je tamo počeo ključati nacionalistički, pa i šovinistički kazan, kazan u kojem će Srbi na kraju uglavnom sami sebe najviše potopiti. A u Beograd ga je pozvala upravo Radio-televizija Srbije, dakle jedan od glavnih propagandnih motora kako za uspon tako i za kasnije huškanje na rat koji se strelovito približavao.“

I što nam kazuje ova priča? Prije svega da se političkom nasilju i nacionalističkom primitivizmu može suprotstaviti snažna građanska svijest, spremna, kao i u slučaju Kranjčevića uspostaviti kulturu kao etički kriterij i autonomnu društvenu praksu. Ta je kultura prepoznala Kranjčevića i u trenutcima bezumlja. Hrvatska, pak, od svoje djece podrazumijeva ljubav i poslušnost, često nespravna na reciprocitet. Ovdje nitkovi postaju veličine, a veličine se ponekad tretira s podozrenjem, zgodimice i kao nitkove. Imamo divnih ljudi, ali i malograđana čija je divota kulisa vlastitoj im ispraznosti. Ni Srbija nije bolja, ali ona zna prigrliti velike ljude toplinom kakvu agramerska distanciranost smatra slabošću ili neodgojem. I dok je Kranjčević u Srbiji bio prihvaćen, čuvan i sačuvan u po Hrvate najgore vrijeme, u Zagrebu ga je, nakon što su ga u Beogradu spasili i otpravili doma na sigurno, dočekala sumnjičavost.

Ipak, nije sve tako crno. Ova knjiga, pisana zauzetim, transparentnim slogom, uz puno materijalnih podataka te niz pripovjednih detalja koji živo ocrtavaju junaka i njegovo doba čuva nadu u to da istinska kultura kao način življenja još ima šanse.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Saša Drach

Do posljednjeg zbora : Vladimir Kranjčević - Život i djelo

• Sandorf 07/2024.
• 520 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789533514079

Knjiga 'Do posljednjeg zbora' iscrpna je biografija dirigenta Vladimira Kranjčevića (1936.-2020.) koja je nastajala pet godina. Autor Saša Drach napisao je knjigu koja se temelji na nizu dugih razgovora s maestrom u njegovu domu i pomnom istraživanju maestrova života, vremena i djela. Knjige, novinski članci, televizijske i radijske emisije, arhivi i brojni susreti s njegovim učenicima, studentima, kolegama muzičarima i prijateljima, sve su to bili izvori, kako se to u nakladničkom svijetu danas naziva, za definitivnu biografiju jednog glazbenika.