Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Nenad Bartolčić • 17.01.2020.

Željko Žarak : Libricon zanima putopis kao književna forma, a ne kao izvještaj s putovanja ili slikovnica

Željko Žarak

Već i površan pregled knjižarskih polica pokazuje da u Hrvatskoj nedostaje putopisnih i pustolovnih izdanja, i upravo tu prazninu pokušava pokriti knjižni program izdavačke kuće Libricon. Njegov vlasnik i urednik, Željko Žarak, otkriva nam kako se odlučio za upravo takav specijalizirani izdavački profil i koja je njegova čitalačka publika.

Ovo je integralna verzija razgovora koji je u kraćem obimu prvotno objavljen u prilogu o knjigama "BestBook" tjednika Express.

 

Kratka šetnja Hindukušom Newby Eric
Čovjek i planina Popović Edo
Više od Everesta Berljak Darko
Snovi o Eigeru Krakauer Jon

Nenad Bartolčić: I prije nego ste 2009. godine pokrenuli vlastitu izdavačku kuću Libricon bili ste prisutni u hrvatskom nakladništvu. Kako, kada i gdje, što je prethodilo Libriconu?

Željko Žarak: U svijet izdavaštva i knjižarstva sam ušao 1994. na poziv Boška Zatezala iz nakladničke kuće V.B.Z., gdje sam onda proveo deset godina. To je bilo razdoblje tijekom kojeg se V.B.Z. razvio iz gotovo one man banda u jednog od najvećih hrvatskih nakladnika.  Ova transformacija odvijala se vrlo intenzivno i tražila angažman na svim poljima. Tako sam, što zbog potreba posla, što zbog spleta okolnosti a što zbog vlastite želje, radio na raznim poslovima i upoznao se sa svima fazama tzv. lanca knjige. No, najveći dio vremena proveo sam kao voditelj odjela strane knjige te voditelj maloprodaje.  Nakon formalnog odlaska iz V.B.Z.-a, Boško i ja ostali smo poslovno povezani jer sam bio angažiran oko V.B.Z.-ovih poslovnica u Sarajevu i Ljubljani. Prije osnivanja Libricona kratko vrijeme sam proveo radeći za jedan od međunarodno financiranih knjižnih projekata, no, ja sam više radnik-proizvođač, takvi visoko birokratizirani projekti kod kojih se na kraju sve svodi na izvještaj u kojem se pravda potrošeni novac, meni nikako ne leže, koliko god bili unosni. Zato je logično rješenje bilo krenuti u nakladništvo.

Libricon je s izdavačkom djelatnošću započeo 2009. objavljivanjem hrvatskog prijevoda kultne slovenske alpinističke knjige "Put" Nejca Zaplotnika. Kako ste se odlučili za taj iskorak u nakladništvo, i upravo za profil putopisnih i pustolovnih izdanja?

Kao što to obično biva, spojio sam profesionalno i privatno. Desetljećima se potucam po planinama, na ovaj ili onaj način, a nekada sam često i daleko putovao pa je bilo logično da se, ako već biram izdavačku nišu, odlučim da to bude putopisno-planinarska literatura. A nišu sam svakako htio jer sam bio uvjeren da se kao mali nakladnik moram profilirati da bi opstao, da je to jedina šansa. K tome, mojem odabiru doprinijela je i činjenica da se tom vrstom literature nitko nije sustavno bavio, putopise su hrvatski nakladnici objavljivali sporadično.

A priča s „Putom“ je vrlo zanimljiva. U svom pitanju ste je nazvali kultnom i tako je danas etiketira mnogo ljudi, no deset godina unazad bila je poznata samo šačici alpinista i ovisnika o visokim planinama, iako je u Sloveniji već imala kultni status. Kad sam pomislio da bi je imalo smisla objaviti na hrvatskom, testirao sam svoju ideju unutar zagrebačke alpinističke zajednice. Svi s kojima sam razgovarao proglasili su je promašenom. Mi stariji čitali smo je na slovenskom, a klincima koji se počinju baviti alpinizmom ime Nejc Zaplotnik ionako ništa neće značiti, rekli su mi. Srećom, bili su u krivu.

Danas se usudim reći da je knjiga „Put“ kultna i u Hrvatskoj. Ona nema niti će ikada imati nakladu ili prodaju nekog malo boljeg trilera, ali to je knjiga koja na čovjeka snažno utječe u pozitivnom smislu. „Put“ kupuju i čitaju, što me posebno veseli, i srednjoškolci i studenti koji s planinama nemaju nikakve veze. To nije samo alpinistička knjiga, ona čitatelja neće potaknuti na alpinizam već na život punim  plućima. Stoga, ako bi neka viša sila odlučila spaliti sve knjige koje sam objavio osim jedne, ta jedna koju bih kao nakladnik sačuvao bio bi „Put“.

Putopisna izdanja dijelom se preklapaju s nišom "planinarenje i alpinizam" , pokrivaju li ona istu ciljnu publiku ili tu u sličnostima ipak ima i nekih razlika, pa samim time možete računati i na nešto širu čitalačku publiku?

Planinarska i alpinistička literatura se u širem smislu može nazvati putopisnom. Tipičan primjer je knjiga „Kratka šetnja Hindukušom“ Erica Newbyja. Ovaj putopisni klasik, jedan od 20 najboljih svih vremena prema izboru National Geographica može se tretirati i kao alpinistička knjiga jer je povod putovanju bio alpinistički uspon. Knjiga „Endurance“ Franka A. Worsleyja svrstava se u kategoriju pustolovne literature, a Jurja Bubala, autora „Dodira Orijenta“ Jasen Boko smjestio je među klasične putopisce, no to su na kraju sve putopisi. Možda iz definicije putopisa kakvim ga ljudi zamišljaju ispadaju knjige autorskog dvojica Lara Černicki & Stašo Forenbaher, njih bi se bolje moglo opisati zaboravljenim pojmom bedeker. Slično bi se moglo reći i za „velebitske“ knjige Ede Popovića.  No, mislim da s našim izdanjima ljudi znaju na čemu su, s koje god strane gledali, netko je trebao negdje otputovati da bi bio objavljen kod nas. A sad je li to do Indije ili Gorskog Kotara, manje je važno.

Koje bi bile dosadašnje najveće Libriconove uspješnice?

U prodajnom smislu najveće uspješnice bile su knjige „Starim cestama do mora“, „Starim cestama preko Velebita“ i „Put“. Te knjige se i danas prodaju sličnim intenzitetom kao i prije nekoliko godina, a istim putem, sudeći prema prodaji u zadnja dva mjeseca, kreće i knjiga „Kratke šetnje u prošlost“. Vrlo smo zadovoljni reakcijama publike na velebitski opus Ede Popovića, knjige „U Velebitu“ i „Čovjek i planina“. Prva je rasprodana, a i druga je pri kraju. Slično se može reći i o reakcijama na knjige druga dva domaća autora, Darka Berljaka i Juraja Bubala.

No, izuzetno nam je važno što su skoro sve knjige koje smo objavili opravdale naša očekivanja, a one starije su nakon nekog pristojnog roka nestale iz skladišta. Čak su se i naslovi namijenjeni užem krugu čitatelja koje zanima alpinizam, poput „Pokopani na nebu“, „Snovi o Eigeru“ ili „Annapurna“ prodani u solidnom broju primjeraka. Mi nemamo tzv. „beton“, neprodavljive knjige koje se onda na Interliberu nude po 10 kn. Možda je to posljedica pomalo ziheraške politike kada su u pitanju naklade, ali vjerujem da je to bolje nego srljati s brojem otisnutih primjeraka, a poslije knjigu prodavati budzašto. Mislim da to nećemo nikada napraviti, ne samo zbog nas već i zbog naših autora. Možda je jedini naslov koji se prodavao ispod očekivanja već spomenuta „Kratka šetnja Hindukušom“. Šteta, radi se o sjajnoj knjizi čije je objavljivanje k tome bilo solidno medijski popraćeno. No, dobar glas se sporo ali ipak daleko širi, tako da je potražnja za njom, iako ne prevelika, i dalje konstantna.

Spomenuli ste dvije uspješnice koje autorski potpisuju Lara Černicki i Stašo Forenbaher, a kojima ste nedavno objavili i treću zajednički knjigu "Kratke šetnje u prošlost". Očito je da publika voli takva izdanja koja su odličan spoj neposrednog hodačkog iskustva i povijesnih fakata, uz mnoštvo fotografija "iz prve ruke", karata, hodačkih ruta... no, kako takve knjige prolaze u medijma?

Među publikom prolaze odlično, a u medijima kako-tako. Lara i Stašo su se etablirali kao autori i kupci znaju što mogu očekivati od njih. Kod njihovih knjiga ne radi se samo o tipu izdanja već o tome kako je sadržaj prezentiran. Vrlo su posvećeni onome što rade, posjeduju široko znanje i prijenose ga u knjigu na izvrstan način. Njihove prve dvije knjige prodale se u više tisuća primjeraka svaka, a slično očekujemo i od treće. To ih svrstava u bolje prodavane hrvatske autore, barem se meni tako čini, no ne mogu reći da su dali puno intervjua, možda jedan-dva u ovih sedam godina.

Pred ljeto ste objavili i "Papuanski dnevnik" Tibora Sekelja, djelo jednog od najvećih putnika, novinara, etnografa, muzeologa... s ovih prostora. Pretpostavljam da je dosta sličnih djela koje bi imalo smisla objaviti, ili reizdati, npr. sjećam se reizdanja knjige "Oko Kupe i Korane" Radoslava Lopašića koju je 1988. objavila karlovačka Gradska biblioteka "Ivan Goran Kovačić". Možda bi neki vid suradnje sa sličnim lokalnim suizdavačima mogao iznjedriti jednu novu Libriconovu biblioteku "klasičnih" tj. kapitalnih izdanja putopisne literature u Hrvatskoj?

Mislim da ima smisla ponovo objaviti neke zaboravljene putopise, makar pitanje je koliko će publika biti zainteresirana za njih. Moram reći da je "Papuanski dnevnik" zadobio medijsku pozornost ali to nije posebno rezultiralo prodajom. Očito je takav tip putopisa manje zanimljiv današnjoj publici. Kada smo kod "Papunskog dnevnika", ispričat ću vam još jednu zanimljivost. U Beogradu traje velika izložba djela Marine Abramović, izložba koja se i kod nas dosta promovirala. Lani je u Hrvatskoj objavljena i njezina autobiografija „Prolazim kroz zidove“. U toj knjizi ona čitavu stranicu posvećuje Tiboru Sekelju i naziva ga svojim idolom. Ljudi poput Sekelja i drugih starih putopisaca otvarali su nekad čitateljima nove horizonte, a danas to nije slučaj. Zato dvojim hoće li reizdanja nekih knjiga naših putopisaca starije generacije zadobiti interes čitateljske publike. No, njima dostojnu pozornost daje naš autor Juraj Bubalo u svojim tekstovima u vrlo vrijednom časopisu Meridijani.

Primjećujem da je velika većina Libriconocih naslova iz pera domaćih autora, uz tek pokoje prijevodno djelo. S druge strane, mnoštvo je putopisnih djela koje bi valjalo prevesti na hrvatski jezik, pa imate li ih u planu? Ili je njihova produkcija preskupa (veći dodatni trošak autorskih prava, prijevoda, ilustracija... ) a u Hrvatskoj premalo tržište/potražnja za takav tip knjiga?

Želja postoji, postoje i planovi, iako je, kao što ste spomenuli, njihova produkcija u odnosu na prodajni potencijal dosta skupa. Sigurno ćemo objaviti još poneki putopisni klasik, ali to neće biti okosnica našeg izdavačkog programa u budućnosti.

Željko Žarak

Starim cestama do mora Černicki Lara, Forenbaher Stašo
Starim cestama preko Velebita Černicki Lara, Forenbaher Stašo
Papuanski dnevnik Sekelj Tibor

Izdavači koji objavljuju beletristiku mogu više ili manje ali ipak računati na potporu npr. Ministarstva kulture za izdavanje knjiga, kasnije i na otkup. Kakva su Libriconova iskustva po pitanju potpora?

Naša iskustva su podijeljena. Za pojedina izdanja dobili smo potporu Ministarstva kulture i(ili) Grada Zagreba, a za pojedina smo bili odbijeni. I to je razumljivo, ne možete dobiti svaku utakmicu. No, ponekad je problem u kriterijima iako sam svjestan da ne postoji egzaktno mjerilo kulturnog doprinosa pojedine knjige. Odluke donose povjerenstva, dakle ljudi, stoga moramo računati i na subjektivne kriterije. Ilustrativna je bila naša situacija s knjigama „Starim cestama do mora“ i „Starim cestama preko Velebita“. Prvu smo prijavili 2011. i bili odbijeni. Shvatio sam „poruku“, nepoznati autori, nepoznati nakladnik, puno prijava – lako promakne. Zato smo prolongirali izdavanje knjige i sljedeće godine uz prijavu napadno priložili isprint u boji jednog poglavlja ili uvoda, ne sjećam se više. I knjiga je dobila potporu. Te godine ušla je u finale izbora Jutarnjeg lista za publicističku knjigu godine, a svi koji su o njoj pisali naglašavali su njen izniman doprinos kulturno-povijesnoj baštini Hrvatske. Onda je na red došla knjiga "Starim cestama preko Velebita". Bili smo uvjereni da će dobiti potporu Ministarstva, do te mjere da smo to ubacili u impresum jer se te godine zbog smjene vlasti kasnilo s rezultatima, a mi smo knjigu morali objaviti prije ljeta. Potporu nije dobila. To mi je bilo neshvatljivo. Srećom, s financijske strane za tu knjigu nije nam ni trebala.

Ja potporu ne shvaćam kao bogom danu. Trudimo se da svaka knjiga financijski opravda sama sebe. Ako uz to dobijemo potporu, hvala im. Potrošit ćemo je, ne na tekuće poslovanje, već na dodatne promotive aktivnosti. Tako smo, na primjer, s veseljem prihvatili poziv i održali promociju „Papuanskog dnevnika“ u Subotici iako nismo od toga mogli očekivati nikakav efekt – niti medijski niti prodajni jer se naše knjige ne mogu kupiti u Srbiji. Dakle, trošak puta, recimo to tako, nije bio opravdan. Ali, smatrali smo da je upravo to ono zbog čega nam je, između ostaloga, dodjeljena potpora, da napravimo za knjigu nešto što zbog njezine slabe profitabilnosti inače ni bismo napravili.

Kroz koje sve prodajne kanale nastojite doprijeti do čitatelja tj. kupaca?

Naša izdanja dostupna su u većeni hrvatskih knjižara. Iako imamo svoju web stranicu preko koje zainteresirani mogu naručiti naše knjige, voljeli bismo kada bi sva prodaja išla kroz knjižare. U tom smislu moj stav je dosta staromodan, ali prihvaćam i nove realnosti. S obzirom na to da su naša izdanja vezana uz planine, važan prodajni kanal predstavljaju nam i trgovine planinarskom i alpinističkom opremom. Na sajmovima knjiga ne sudjelojemo samostalno, ali se trudimo biti prisutni na štandovima nekih poslovnih partnera.

Kako knjižare reagiraju na Libriconova izdanja?

S obzirom da našu veličinu, rekao bih solidno. Ali, razlika je od knjižare do knjižare. Neke prate i predviđaju prodaju te redovito naručuju i s takvima u pravilu imamo izvrsnu suradnju. Ali, neke čekaju da im mi sugeriramo popunu. Takve obično ostaju bez knjiga po par dana ili čak tjedana jer, čini mi se, znaju da će ih nakladnici nakon odjave popuniti. Komisijska prodaja na neki način uzrokuje inerciju, nema prodajnog rizika, nema te pozitivne tenzije pa je lako opustiti se. Tu je i pritisak centralnog menadžmenta lanaca knjižara koji danas sve češće  slaže police. Budući da se jedini sustavno bavimo putopisima, imam dojam da su knjižare svjesne da moraju imati našu ponudu jer bi im u toj polici ipak nastala mala rupa.

S druge strane, u većini knjižara naše knjige, zajedno sa sličnima, spadaju u izdanja drugog reda. U prvi red uvijek dolaze vlastita izdanja, tamo gdje je izdavačka kuća vlasnik prostora ili, nazovimo je tako, lakočitljiva beletristika. U tom rasporedu često ima poslovne logike, knjižare u prvi plan stavljaju ono što ljudi žele čitati, ono što će lakše prodati. No, nekada je to posve neutemeljeno. Navešću primjer. Naša zadnja knjiga „Kratke šetnje u prošlost“ objavljena je prije Interlibera, a samim tim u predblagdansko razdoblje ušla je kao novitet. Autori su već poznati, zna se da su njihove prve dvije knjige dobro prodavale i da su bile vrlo cijenjenje kao poklon-knjige, knjiga je vrlo reprezentativna, dovoljno skupa da bude „dostojan“ poklon, a opet pristupačna kupovnoj moći…. sve ukazuje na to da bi trebala biti u izlogu i negdje kod ulaza u knjižaru, barem tijekom zadnja 2-3 tjedna prosinca. No, u mnogim knjižarama bila je smještena u drugom dijelu knjižare, neću baš reći stražnjem ali nije ni daleko od toga. Bila je uglavnom licem izložena, ali ipak daleko od očiju većine kupaca koji, ne treba smetnuti s uma, u to doba godine često impulzivno kupuju.

Možda sam subjektivan, ali mislim da su te knjižare radile protiv svoje profitabilnosti, ne zbog toga što nas ne vole, već možda zbog toga jer su bile prisiljene izložiti vlastite nakladničke uratke ili naprosto što „je polica s putopisima tamo“. Prema dosadašnjim rezultatima prodaje, oni koji su je dobor izložili prodavali su je nekoliko puta bolje od onih koji nisu. No, protiv toga je teško boriti se, posebno nama malima koji nismo ključni za opstojnost knjižare.

U kolikoj mjeri mediji poprate vaša izdanja?

Ne mogu reći da ih ne prate, ali mislim da je to vrlo sporadično i da su naše knjige izvan fokusa kulturnih rubrika. A o knjigama pišu kulturne rubirke, zar ne? Mi se trudimo medijima redovito slati obavijesti o novim izdanjima ili promocijama, ali nam ne pada na pamet vući nekoga za rukav da bi pisao o našoj knjizi. Iz nekog razloga, na primjer, knjiga „Kratke šetnje u prošlost“ nije uvrštena niti u jedan izbor preporučenih izdanja za Interliber, a o cijeloj 2019. da i ne govorimo. Možda sam ja u zabludi, možda ona to po nekim postavljenim kriterijima ne zaslužuje, ali takav tip knjige se toliko rijetko pojavljuje da bih očekivao novinarsku znatiželju makar ona kasnije ne rezultirala člankom ili prilogom.  A nije da nismo poslali obavijest medijima.

Mogu li izdavači poput Libricona odgojiti i neko nove putopisce, javljaju li vam se neki sasvim novi autori koji su osim afiniteta za španciranje/penjanje/putovanja otkrili i afinitet za pisanje o istom?

Možda, ali mislim da je danas putopisna scena bitno drugačija no što je bila nekada, kao i sve drugo uostalom. Nekada je svako daleko putovanje bilo avantura, danas se svako daleko putovanje želi prikazati avanturom. Nekada su putopisci (uzmite za primjer Tibora Sekelja) pisali da bi nam prenijeli spoznaje o udaljenim krajevima, danas mnogi putopisci putuju i pišu da bi spoznali sebe. Bili su to u pravilu široko obrazovani i znatiželjni ljudi, za neke današnje se to ne može reći. Društvene mreže su donijele neku novu dimenziju putopisima, a putopiscima se počelo zvati i one koji sa svojeg prvog duljeg putovanja u životu pišu blog. Većina takvih već prije odlaska na put najavi objavljivanje knjige, stavlja facebook statuse s puta, po povratku knjigu objavi u vlastitoj nakladi i potom putuje Hrvatskom, drži predavanja i na tim predavanjima knjigu i prodaje. Takvima nakladnik nije potreban. Pri tome moram reći da nemam ništa protiv takvih autora ili takvog načina pisanja, samo se to ne uklapa u naš program. Nas zanima putopis kao književna forma, a ne kao izvještaj s putovanja ili slikovnica.

No, protiv sam pretjerivanja koje dominira medijima ali i knjigama kada su u pitanju putovanja. Pa pogledajte samo te naslove - sve je dramatično, opasnosti prijete na svakom koraku, kreće se u avanture u Vijetnam, osvajaju se divlji vrhovi Alpa… sve je puno teških riječi, a uglavnom su besmislice. Osobno sam se uvjerio da ono što su pojedinci kod nas predstavili kao ultimativnu avanturu na svjetskom nivou dnevno radi dvadesetak golobradih Njemaca, Francuza ili Engleza. To što kao nacija nikada nismo previše putovali, što prosječnom građaninu Kambodža predstavlja samo i jedino džunglu, slonove i niz smrtnih opasnosti, a tamo zna biti turista kao na Stradunu, nije isprika za takvo pretjerivanje.

Koje nove naslove pripremate ove godine?

Zadnjih par godina malo smo zapostavili knjige s alpinističkom tematikom pa ćemo joj se malo posvetiti u 2020. Veseli me što će sve planirane, osim jedne, biti iz pera domaćih autora.   

Lara Černicki Stašo Forenbaher

Kratke šetnje u prošlost

  • Libricon 11/2019.
  • 256 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789538017117
  • Cijena 180.00 kn

Nakon što su u knjigama 'Starim cestama do mora' i 'Starim cestama preko Velebita' predstavili graditeljsku baštinu starih cesta na području Gorskog kotara i Velebita, Lara Černicki i Stašo Forenbaher novom knjigom 'Kratke šetnje u prošlost' pozivaju čitatelje da se upute pješice do brojnih i raznolikih povijesnih znamenitosti, smještenih u privlačnom prirodnom okolišu širom Hrvatske.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –