"Čovjek i planina" treća je knjiga Ede Popovića koja se bavi Velebitom, a usput i prirodom, ekologijom, usporavanjem i povratkom jednostavnom životu. Ideju za knjigu dobio je, kako sam kaže, još prije desetak godina, ali okidač za njeno pisanje bilo je umirovljenje Ante Vukušića, legendarnog motritelja meteorološke postaje i dobrog duha Zavižana.

Kao okvir za iznošenje svojih iskustava i promišljanja o sjevernom Velebitu Popović koristi sedamnaest pojmova koji su usko vezani za taj dio naše mitske planine. Odabir pojmova, kao i sam tekst, osoban je pogled autora na sjeverni Velebit. Knjiga nije, niti ima pretenzija biti vodič ili izvor informacija o sjevernom Velebitu; naprotiv, ona čitatelja poziva da ga upozna i doživi na vlastiti način.

Pripremajući knjigu, autor je dva puta nadugačko razgovarao s Antom Vukušićem, a koristio se i sjećanjima na njihove brojne prethodne susrete. Antina pripovijedanja o djetinjstvu, obitelji i iskustvu cjelogodišnjeg života u planini, prenesena u ovoj knjizi, razgalit će dušu svakom ljubitelju Velebita. Osim toga Popović je posezao i za raznolikom literaturom i izvorima, posebno tekstovima Miroslava Hirtza i Josipa Poljaka, čime je želio sačuvati od zaborava ovu dvojicu velebitskih velikana i njihove suvremenike.

Uz tekst, u knjizi se našlo i šezdesetak fotografija koje je snimio Ante Vukušić. Vukušić je imao povlasticu, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godišnjeg doba u godišnje doba, više od četrdeset godina svjedočiti zbivanjima u vršnim dijelovima sjevernog Velebita. Dio onoga što je gledao zabilježio je fotografskim aparatom. Izabravši ove, učinili smo nepravdu stotinama drugih njegovih fotografija, jednako lijepih i uzbudljivih, na kojima su zabilježeni prizori i trenuci kakvima prosječan čovjek vrlo rijetko može svjedočiti.

No, i ovaj mali izbor dočarati će čitatelju magičnu privlačnost sjevernog Velebita viđenu očima osobe koja je sinonim za Zavižan i sjeverni Velebit.

Edo Popović rođen je 1957. u Livnu, u Bosni i Hercegovini. Od 1968. živi u Zagrebu. Studirao komparativnu književnost i jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je urednik knjiž. časopisa Quorum (1985–90), surađivao u Poletu i Studentskom listu. Radio kao profesionalni novinar (1991–99); istaknuo se serijom reportaža s hrvatskih i bosansko-hercegovačkih ratišta. Od 2000. djeluje kao profesionalni književnik i urednik u izdavačkim kućama.

Prvu knjigu priča "Ponoćni boogie" objavio je 1987; u toj prozi urbanog pejzaža (K. Bagić) glavni lik je autsajder koji se probija labirintima grada. Česte su reference iz glazbe, filma i književnosti, a na razini teksta naglo se smjenjuju dijalozi, unutarnji monolozi, poetizirani fragmenti i izravan govor, čime se krše književne konvencije.

Nakon duže stanke objavio je zbirku priča "San žutih zmija" (2000), koja se zasniva na iskustvu ratnoga reportera. U autobiografskoj prozi "Kameni pas" (2001) izmjenjuju se dnevničke, putopisne i memoarske dionice. Novele "Koncert za tequilu i apaurin" (2002), "Plesačica iz Blue Bara" (2004) i kratki roman "Dečko, dama, kreten, drot" (2005) objavio je i kao trilogiju "Igrači" (2006). U suradnji s crtačem I. Hofbauerom objavio je pet svezaka ilustriranih kratkih priča ("Klub", "Ako vam se jednom na vratima...", "Gospa od Bluda", "Betonske priče", "Dvije priče"), te zbirku "Tetovirane priče: i pjesme" (2006).

U romanu "Izlaz Zagreb jug" (2003) također se bavi kvartovskom mitologijom zagrebačkih Utrina i tamošnje tržnice, kao stjecišta sudbina stanovnika toga naselja. God. 2007. objavio je roman "Oči", narativno najkompleksniji u opusu, u kojem svoju kvartovsku mitologiju uklapa u složeniju strukturu i zaokružuje priču u formu svojevrsnoga bildungsromana, u kojem je glavnome junaku posudio i neka vlastita životna iskustva. God. 2009. objavio je "Priručnik za hodače", knjigu o hodanju, pisanju i prirodi.

Godine 2011. objavljuje roman "Lomljenje vjetra", a obilježavajući 25 godina od objave Ponoćnog boogieja izlazi novo, dopunjeno izdanje te kultne zbirke 80-ih godina prošlog stoljeća "Ponoćni boogie i druge priče" (2012). Knjigom "U Velebitu" (2013) ispisuje transžanrovski hommage istraživačima Velebita, mješavinu putopisa, dnevnika i eseja, u kojoj su sakupljena iskustva i viđenje planine, kako Popovića samog tako i autora na koje se Popović poziva i koje citira.

Roman "Mjesečev meridijan" objavljuje 2015., i u njemu preispituje vrijednosti koje su suvremena ekonomija i tehnologija dovele u pitanje, a to su dijelom zaboravljene vrline poput solidarnosti, prijateljstva, odgovornog roditeljstva, prirodnosti. 2018. godine objavljuje knjigu "Čovjek i planina", treću u kojoj se bavi Velebitom, a usput i prirodom, ekologijom, usporavanjem i povratkom jednostavnom životu, a 2019. zajedno sa suprugom, arhitekticom Ljiljanom Đorđević objavljuje "Zapise iz Stranice Gornje". Roman "Kako sam brojio ružičaste robote" objavio je 2021.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.