Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Ljiljana Đorđević Edo Popović

Zapisi iz Stranice Gornje

  • Nakladnik: Naklada OceanMore
  • 11/2019.
  • 168 str., meki uvez
  • ISBN 9789533321004
  • Cijena: 130.00 kn
  • Cijene knjiga samo su informativnog karaktera. Knjige potražite u knjižarama ili u knjižnicama.

Trideset godina zajedničkog života i razgovora, dvanaest godina zajedničkog hodanja planinama i razgovora, sedam godina zajedničkog rada na imanju i razgovora – mali dio tih zajedničkih iskustava nalazi se u knjizi "Zapisi iz Stranice Gornje".

Ovo nije priručnik za život na selu. Ova knjiga govori o nekim našim iskustvima na imanju, a sve što se može shvatiti kao neko uputstvo, vrijedilo je samo za nas i samo u trenutku kad smo to radili. Već sljedećeg dana situacija je u vrtu i voćnjaku nova, drukčija, jučerašnje iskustvo ne može se u cijelosti primijeniti. Život na imanju i poslove na imanju shvaćamo više kao put kojim idemo dok se sve oko nas u svakom trenutku mijenja i preobražava, a ne kao krutu rutinsku primjenu naučenih umijeća i vještina. Smatramo da nema pouzdanih recepata za poslove na imanju. Postoje samo široki okviri unutar kojih se krećemo, a sve drugo ovisi o trenutku u kojem se stvar dešava, u kojem djelujemo. 

Kao i u životu, uostalom.

(...) 

Nismo došli ovdje da budemo arhitektica i pisac, da preslikamo velegradski komfor i rutinu, da tražimo gradske sadržaje. Komfor i rutina uspavljuju čovjeka, otupljuju ga, čine ga pasivnim i poslušnim. Izići iz komfora i rutine znači biti prisutan, u kontaktu sa svijetom i sadašnjosti. Ako ste ikada hodali bosi u prirodi, znate o čemu govorimo. Hodati bos u prirodi čista je meditacija, prisutnost. Malo je vjerojatno da će se bosom hodaču dogoditi kakva nezgoda; toliko je usredotočen na svaki korak, na okolicu, da je mogućnost uganuća noge, ugriza zmije ili slične nezgode mnogo manja nego kad hoda u cipelama.

Nećemo se odreći svojih zanimanja, ali prije svega došli smo ovdje da pokušamo iskrčiti vlastitu čistinu, onako kako je poima Rüdiger Safranski u knjizi eseju „Koliko globalizacije čovjek može podnijeti?“. Iskrčiti čistinu, piše on, znači njegovati način mišljenja i ponašanja koji se baš i ne uklapa u globalističku histeriju, to naime znači usporavanje, svojeglavost, smisao za orijentaciju, isključivanje, nedostupnost. Došli smo ovdje, ostanimo još kod Safranskog, da pokušamo biti suvereni. A suveren je, kaže on, onaj tko sam odlučuje o tome u što će se uplesti, a u što neće, koji ima osjećaj za ono što ga se doista tiče, koji razlikuje stupnjeve hitnosti i spozna doseg vlastitog djelovanja.

Čini nam se da se ljudi ničega ne plaše toliko kao slobode. Sad smo u prilici da budemo slobodni i suvereni, da preuzmemo potpunu odgovornost za svoj život i za ono što radimo, da odlučujemo o sebi, da radimo poslove koji nas ispunjavaju i zadovoljavaju naše potrebe, da se približimo samodostatnosti, da u svakom trenutku možemo poći kamo god želimo… Kako bilo, sloboda svakako ne znači ovisiti o vodovodu, struji, kanalizaciji, gradskom prijevozu, dostavljačima gotove hrane… Još je manje sloboda mogućnost izbora u trgovinama među tisućama stvari koje se ondje nude.

Sloboda, prije svega, znači moći pribaviti vodu na izvoru, uzgojiti hranu, pronaći hranu na livadi i u šumi, skuhati na vatri, grijati se pokraj nje, obavljati nuždu vani. S tim u vezi, kad smo došli ovamo, zahod se nalazio na kraju ganka na istoku kuće. Septička je bila ispod ganka, zaudaralo je i zimi i ljeti, a ljeti je uz to zahod bio pun komaraca. Nekoliko godina, sve dok nismo napravili zahod u kući, kopali smo rupe na rubovima imanja, uz šikaru ili u šikari, birali bismo mjesto s pogledom, i ondje obavljali nuždu, a izmet zatrpavali pepelom i zemljom. Malo je nezgodno bilo noću, kad je kišilo, a posebno u ledenim zimskim jutrima i noćima, no sloboda košta, zar ne? Netko je spreman platiti tu cijenu, netko ne. I dalje najčešće mokrimo vani. Pomokriti se vani, uz neko stabalce, užitak je za onoga tko mokri, a korist za tlo i stabalce, s obzirom na dušik u mokraći.         

Na koncu, odlučivši se za ovaj korak nismo učinili ništa posebno, ništa spektakularno, samo smo iz umjetnoga krajolika grada i svijeta utvara koje je stvorio čovjek (uspjeh, moć, slava…), a koje ne možemo dodirnuti, omirisati, okusiti, čuti, prešli u krajolik koji uglavnom nije stvorio čovjek, u svijet drveća, ptica, trava, grmova, žaba, leptira, zečeva, lisica, srna, paukova, muha… Drugim riječima, prestali smo igrati društvene uloge koje su nam dodijeljene ili smo ih jednom sami izabrali, i počeli živjeti vlastite živote, provoditi ih u poslovima koji zadovoljavaju naše osnovne potrebe i dokolici.

Prijateljima se naš izbor čini radikalnim. No vjerujemo da je stvar upravo obrnuta – da je radikalan način na koji smo dosad živjeli, a u kojem je posve normalno da čovjek i do 12 sati dnevno radi poslove koji ga ne ispunjavaju i bude umrežen i dostupan dan i noć, da bi zauzvrat mogao kupiti kemikalijama nafilanu, bezvrijednu hranu i gomilu stvari koje mu uopće ne trebaju.


Ljiljana Đorđević i Edo Popović

Ljiljana Đorđević, započela je studij arhitekture u rodnom Sarajevu, a diplomirala 1996. na Zagrebačkom arhitektonskom fakultetu. Radila je u velikim i malim uredima u Zagrebu, na velikim i malim projektima. Najviše je zanimaju rekonstrukcije napuštenih i zaboravljenih kuća i prostora.

Posljednjih godina intenzivno proučava pristup arhitekturi koji uključuje ukupne ljudske aktivnosti vezane za svakodnevni život, kulturu stanovanja i neposredni okoliš. Završila je veliki sedamdesetdvosatni tečaj permakulture. Stečena znanja u praksi primjenjuje u rekonstrukciji vlastitoga starog seoskog imanja u Stranici Gornjoj.   

Edo Popović rođen je 1957. u Livnu, u Bosni i Hercegovini. Od 1968. živi u Zagrebu. Studirao komparativnu književnost i jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je urednik knjiž. časopisa Quorum (1985–90), surađivao u Poletu i Studentskom listu. Radio kao profesionalni novinar (1991–99); istaknuo se serijom reportaža s hrvatskih i bosansko-hercegovačkih ratišta. Od 2000. djeluje kao profesionalni književnik i urednik u izdavačkim kućama.

Prvu knjigu priča "Ponoćni boogie" objavio je 1987; u toj prozi urbanog pejzaža (K. Bagić) glavni lik je autsajder koji se probija labirintima grada. Česte su reference iz glazbe, filma i književnosti, a na razini teksta naglo se smjenjuju dijalozi, unutarnji monolozi, poetizirani fragmenti i izravan govor, čime se krše književne konvencije.

Nakon duže stanke objavio je zbirku priča San žutih zmija (2000), koja se zasniva na iskustvu ratnoga reportera. U autobiografskoj prozi Kameni pas (2001) izmjenjuju se dnevničke, putopisne i memoarske dionice. Novele "Koncert za tequilu i apaurin" (2002), "Plesačica iz Blue Bara" (2004) i kratki roman "Dečko, dama, kreten, drot" (2005) objavio je i kao trilogiju "Igrači" (2006). U suradnji s crtačem I. Hofbauerom objavio je pet svezaka ilustriranih kratkih priča ("Klub", "Ako vam se jednom na vratima...", "Gospa od Bluda", "Betonske priče", "Dvije priče"), te zbirku "Tetovirane priče: i pjesme" (2006).

U romanu "Izlaz Zagreb jug" (2003) također se bavi kvartovskom mitologijom zagrebačkih Utrina i tamošnje tržnice, kao stjecišta sudbina stanovnika toga naselja. God. 2007. objavio je roman "Oči", narativno najkompleksniji u opusu, u kojem svoju kvartovsku mitologiju uklapa u složeniju strukturu i zaokružuje priču u formu svojevrsnoga Bildungsromana, u kojem je glavnome junaku posudio i neka vlastita životna iskustva. God. 2009. objavio je Priručnik za hodače, knjigu o hodanju, pisanju i prirodi.

Godine 2011. objavljuje roman "Lomljenje vjetra", a obilježavajući 25 godina od objave Ponoćnog boogieja izlazi novo, dopunjeno izdanje te kultne zbirke 80-ih godina prošlog stoljeća "Ponoćni boogie i druge priče" (2012). Knjigom "U Velebitu" (2013) ispisuje transžanrovski hommage istraživačima Velebita, mješavinu putopisa, dnevnika i eseja, u kojoj su sakupljena iskustva i viđenje planine, kako Popovića samog tako i autora na koje se Popović poziva i koje citira.

Roman "Mjesečev meridijan" objavljuje 2015., i u njemu preispituje vrijednosti koje su suvremena ekonomija i tehnologija dovele u pitanje, a to su dijelom zaboravljene vrline poput solidarnosti, prijateljstva, odgovornog roditeljstva, prirodnosti.

"Čovjek i planina" (2018) treća je knjiga Ede Popovića koja se bavi Velebitom, a usput i prirodom, ekologijom, usporavanjem i povratkom jednostavnom životu. 

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.

– Komentari –

– Od istog nakladnika –

Prethodna Slijedeća Vidi sve knjige

– Od istog autora –

Prethodna Slijedeća Vidi sve knjige

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve knjige –