"Mislim da ne mogu očuvati svoje zdravlje i duh, ukoliko ne provedem najmanje četiri sata dnevno - a često i više - lutajući kroz šumu, preko brda i polja, potpuno slobodan od svih svjetovnih briga. Tada ni za tisuće funti ne biste od mene izvukli o čemu mislim. Kada me ponekad podsjete da toliko mehaničara i vlasnika dućana ostaju u svojim radnjama ne samo cijelo prijepodne nego i cijelo popodne, sjedeći prekriženih nogu - kao da su stvorene da se sjedi na njima, a ne da stojimo i hodamo - skidam im kapu što već odavno nisu počinili samoubojstvo". (Henry David Thoreau)

Nije čudno da najnovija knjiga Ede Popovića dolazi baš u paru s posebno otisnutom omalenom knjižicom/ traktatom Henryja Davida Thoreaua „Hodanje", jer iako je u prvom redu riječ o najnovijem Popovićevom autorskom radu, „Priručnik za hodaće" je istovremeno i svojevrsna autorova posveta brojnim velikanima ljudske misli i pera (Čuang Tse, Seneka, Montaigne, Ikkyu Sôjun, H. D. Thoreau, Aldous Huxley, Ernesto Sabato, Kodo Sawaki...)  koji su u svojim promišljanjima otkrivali polaganost i ukazivali na potrebu da ljudski rod malo uspori u svojem grozničavom i ubrzanom, svjesnom ili nesvjesnom, odvajanju od prirode s kojom je nekada činio harmoničniju cjelinu nego li je to slučaj danas. Jer, živimo brzo, svakim danom sve brže i brže, pritisnuti različitim zahtjevima, a što je tehnologija savršenija, čovjek više radi - to je jedan od paradoksa današnjice.

Bilješke za ovu knjigu, stoji u uvodu rukopisa, „nastajale su na mjestima na kojima sam se zaticao proteklih pedeset godina: u buci i dimu kafića, u ponoćnim tramvajima, u mirisu smrekovih šuma, u oblacima koje je maestral dizao na Velebit, u minijaturnim hotelskim sobama s lancem vezanim crno-bijelim portabl televizorom, na crnim egejskim oblucima, u prašini slapova, u treperavoj svjetlosti podzemne željeznice, u rovovima i bunkerima, u oštrini aerosola bolničkih soba, na proljetnom vjetru s oceana, u kolodvorskim čekaonicama, u kafeima bescarinskih zona, iza rešetaka od trske na Starnbergersee odakle u Pustoj zemlji nailazi ljetni pljusak, uvijek hodajući varavom granicom između vode i kopna, neba i zemlje, sna i jave, života i smrti. Nastavi hodati, kaže onaj stari Kinez, jer smrt slijedi upravo jedan korak iza života“.

"Priručnik za hodače" je možda do sada i najzreliji Popovićev spisateljski uradak, vrlo zanimljiv spoj fikcije, reportaže, dnevničkih zapisa, eseja, citata već spomenutih prethodnika zagovornika polaganosti, te autorovih fotografija i crteža nastalih za njegovih učestalih posjeta Velebitu u posljednjih nekoliko godina. Oni koja ga poznaju i osobno znaju da je Edo Popović prije nekog vremena svjesno i s namjerom „usporio", odmaknuo se dobrim dijelom i od knjiško-novinarskih banalnosti, i posvetio se u prvom redu sebi, obitelji, prirodi... a očito i dobroj literaturi.


Pročitajte:  Edo Popović govori o knjizi "Priručnik za hodače"


***

Edo Popović rođen je 1957. u Livnu, u Bosni i Hercegovini. Živi s obitelji u Zagrebu. Studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; 1981. diplomirao komparativnu književnost, apsolvirao hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti, a potom napustio studij. Pisac i honorarni urednik u izdavačkoj kući "Ljevak".

Objavio knjige proza: "Oči" (2007.), "Tetovirane priče" (2006. – u suradnji s crtačem Igorom Hofbauerom), „Igrači“ (2006.), "Dečko, dama, kreten, drot" (2005.), "Plesačica iz Blue Bara" (2004.), "Izlaz Zagreb-jug" (2003.), "Koncert za tequilu i apaurin" (2002.), "Kameni pas" (2001.), "San žutih zmija" (2000.), "Ponoćni boogie" (1987.).

Edo Popović rođen je 1957. u Livnu, u Bosni i Hercegovini. Od 1968. živi u Zagrebu. Studirao komparativnu književnost i jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je urednik knjiž. časopisa Quorum (1985–90), surađivao u Poletu i Studentskom listu. Radio kao profesionalni novinar (1991–99); istaknuo se serijom reportaža s hrvatskih i bosansko-hercegovačkih ratišta. Od 2000. djeluje kao profesionalni književnik i urednik u izdavačkim kućama.

Prvu knjigu priča "Ponoćni boogie" objavio je 1987; u toj prozi urbanog pejzaža (K. Bagić) glavni lik je autsajder koji se probija labirintima grada. Česte su reference iz glazbe, filma i književnosti, a na razini teksta naglo se smjenjuju dijalozi, unutarnji monolozi, poetizirani fragmenti i izravan govor, čime se krše književne konvencije.

Nakon duže stanke objavio je zbirku priča "San žutih zmija" (2000), koja se zasniva na iskustvu ratnoga reportera. U autobiografskoj prozi "Kameni pas" (2001) izmjenjuju se dnevničke, putopisne i memoarske dionice. Novele "Koncert za tequilu i apaurin" (2002), "Plesačica iz Blue Bara" (2004) i kratki roman "Dečko, dama, kreten, drot" (2005) objavio je i kao trilogiju "Igrači" (2006). U suradnji s crtačem I. Hofbauerom objavio je pet svezaka ilustriranih kratkih priča ("Klub", "Ako vam se jednom na vratima...", "Gospa od Bluda", "Betonske priče", "Dvije priče"), te zbirku "Tetovirane priče: i pjesme" (2006).

U romanu "Izlaz Zagreb jug" (2003) također se bavi kvartovskom mitologijom zagrebačkih Utrina i tamošnje tržnice, kao stjecišta sudbina stanovnika toga naselja. God. 2007. objavio je roman "Oči", narativno najkompleksniji u opusu, u kojem svoju kvartovsku mitologiju uklapa u složeniju strukturu i zaokružuje priču u formu svojevrsnoga bildungsromana, u kojem je glavnome junaku posudio i neka vlastita životna iskustva. God. 2009. objavio je "Priručnik za hodače", knjigu o hodanju, pisanju i prirodi.

Godine 2011. objavljuje roman "Lomljenje vjetra", a obilježavajući 25 godina od objave Ponoćnog boogieja izlazi novo, dopunjeno izdanje te kultne zbirke 80-ih godina prošlog stoljeća "Ponoćni boogie i druge priče" (2012). Knjigom "U Velebitu" (2013) ispisuje transžanrovski hommage istraživačima Velebita, mješavinu putopisa, dnevnika i eseja, u kojoj su sakupljena iskustva i viđenje planine, kako Popovića samog tako i autora na koje se Popović poziva i koje citira.

Roman "Mjesečev meridijan" objavljuje 2015., i u njemu preispituje vrijednosti koje su suvremena ekonomija i tehnologija dovele u pitanje, a to su dijelom zaboravljene vrline poput solidarnosti, prijateljstva, odgovornog roditeljstva, prirodnosti. 2018. godine objavljuje knjigu "Čovjek i planina", treću u kojoj se bavi Velebitom, a usput i prirodom, ekologijom, usporavanjem i povratkom jednostavnom životu, a 2019. zajedno sa suprugom, arhitekticom Ljiljanom Đorđević objavljuje "Zapise iz Stranice Gornje". Roman "Kako sam brojio ružičaste robote" objavio je 2021.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.